San bogova

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: nizozemski

  • Prijevod: Romana Perečinec

  • Broj stranica: 320

  • Godina izdanja: 2015.

  • ISBN: 978-953266609-0

  • Naslov izvornika: Godenslaap

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 420 g

Zvuči grozno, ali rat je zapravo najbolje što mi se ikada dogodilo.

U suton svojega života Helena Dumont prisjeća se svijeta u kojemu je živjela: djetinjstva, Europe finih manira i jasnih granica, bezbrižnih ljeta na ladanju, a potom praska 1914., velike eksplozije rata i ljubavi koja je promijenila sve.

Osim nje i njezine marokanske njegovateljice ondje više nema nikoga. Dobrodušni otac i nepopustljiva majka, mladi engleski fotograf koji će joj postati suprugom i njezin zlatokosi brat koji je u njega bio zaljubljen, Helenina kći... Svi koji su živjeli u njezinim pričama sada su mrtvi, a nema ničeg lakšeg nego govoriti o mrtvima.

Ali kako oživiti život, za žive?

Poput svoje junakinje, jedan od najcjenjenijih suvremenih belgijskih pisaca Erwin Mortier u Snu bogova za cilj si postavlja baš to. Moćnim, lirskim glasom žene koju je mladost vezala uz doba u kojem su bogovi spavali Mortier ne samo da daje potresnu sliku jednog od najburnijih stoljeća ljudske povijesti već nam i poklanja nezaboravnu meditaciju o prirodi sjećanja i snazi zaborava, o neizbrisivom tragu kojim nas obilježavaju naše obitelji i naše ljubavi, o vrijednosti i ljepoti života koji živimo.

“Monumentalna, fenomenalna knjiga.”
De Morgen

“Mortier u teške nabore povijesti udijeva iglu pjesničke senzibilnosti.”
Livres hebdo

“Delikatni lirski friz koji nam pokazuje kako velike osobne ljubavne priče mogu završiti kao djelići onih velikih, zajedničkih.”
Elle

“Ožiljci, vidljivi i nevidljivi, vibriraju u srcu ovoga predivnog romana.”
L’Express

“Prelijep, neobičan roman o Velikom ratu.”
Independent

“Proustovi tragovi vidljivi su na svakoj stranici.”
Financial Times

“Knjiga od koje zastaje srce, duboko i bolno dirljiva... Jedna od najboljih ratnih priča ikad napisanih.”
NewBooks

Projekt je realiziran uz potporu Europske Unije.

Paučinasto prozno tkanje

Božidar Alajbegović, Vijenac, 11.6.2015.

San bogova belgijskoga pedesetogodišnjega pisca Erwina Mortiera virtuozno je napisana romaneskna retrospektiva jednoga života, proza koja uspješno posreduje puninu života, ali i raznolikost čovjekovih iskustava, stanja, svjetonazora i uvjeta života. Na stranicama romana devedesetogodišnja Helena Dumont prisjeća se vremena koje je iza nje, djetinjstva, odrastanja, života u izobilju i blagostanju, što prekida rat 1914. Rat, osim straha, patnji i boli, donosi Heleni i ljubav. Pripovijedanjem svoga života ona, kako sama kaže, zbacuje sa sebe izlizano tkivo, slojeve mrtve kože, ljušti se u dugim rečenicama rasprostirući pred čitatelja cio život, uz mnoštvo lucidnih promišljanja u paučinastom suptilnošću skrojenu prikazu svakodnevnosti života. Erwin Mortier duboko uranja u junakinjinu psihu, a njezina sjećanja i misli posreduje izričajem nesvakidašnje liričnosti. Roman je tako ispunjen mnogokojom rečenicom nad kojom čitatelj s udivljenjem zastane, osupnut ljepotom, ali i mudrošću iskaza.

Riječ je o romanu nesvakidašnje, iznimne sadržajnosti i bogatstva. Eto, fokusirajmo se samo na sadržaj dvadeset stranica (41–61. str., od ukupnih 311) na kojima se autor dotiče obilja tema, uz vrlo zanimljivo izložena razmišljanja i zapažanja koja otkrivaju jako mnogo o junakinji/pripovjedačici, njezinoj obitelji, njihovu društvenom statusu, ali i o njezinim pojedinim članovima te o karakteru vremena u kojem se opisani događaji odvijaju. Pripovjedačica tu dvadesetostraničnu dionicu rukopisa otvara promišljanjem sama sjećanja, već u prvoj rečenici donoseći vrlo intrigantnu prispodobu – o „sjećanju kao fantomskoj boli duše“. Potom prelazi na opis obitelji prilikom „poziranja“ za obiteljsku fotografiju gdje već deskripcija položaja koji pojedina osoba zauzima prilikom fotografiranja mnogo otkriva o svakoj od tih osoba, ali također o ondašnjem podređenom položaju žene (majka i kći, kao slabiji spol, moraju sjediti, dok otac i sin stoje iza njih) i konvencijama koje su (osobito žene) morale poštivati (imperativ nošenja kose u punđi udanih i zaručenih žena – jer „raspuštena kosa znači raspušten moral“).

Već sam motiv skupne obiteljske fotografije asocijacija je klasne pripadnosti, čime se pripovjedačica pozabavila na sljedećim stranicama, uz mnogo ironije opisujući rituale (i neizrečene naredbe i zakone) više klase kojoj je obitelj pripadala te apostrofiranje stalne podređenosti suptilnim hijerarhiziranjem, uz neprekidno određivanje svog mjesta spram drugih.

Protagonistica pripovijeda iz pozicije sadašnjosti o vremenu prije sedam desetljeća i diskurs joj je bitno obilježen socijalnom osjetljivošću i zazorom od vlastite pozicije privilegiranosti. To se osobito ističe u nastavku, kad opisuje modu toga vremena (uoči Prvoga svjetskog rata), a vrhunac doživljava na stranicama posvećenim služavki Emiliji, gdje junakinja u misli služavke transponira vlastitu klasnu svijest konfabulirajući kako služavka, prilikom odsijecanja glave piletu, njezinu glavu zamišlja na panju, kao (od pripovjedačice pretpostavljen, iako ga zapravo nema) odraz bunta zbog klasnoga ponora koji njih dvije razdvaja. Uza sve te spomenute motive i teme, na odabranih dvadeset stranica autor pridodaje i ironijom prožeto izrugivanje školskog podučavanja časnih sestara o Belgiji „kao bogomdanom prostoru“, „privatnom vrtu Boga“, „njegovu drugom raju“, dok pripovjedačica tadašnju Belgiju doživljava posve drukčijom, kao „kulisu za operetu“, „naciju od ljepenke“, „naciju koja neprekidno obigrava oko vlastite praznine“.

Tako se svakom novom stranicom San bogova postupno pretvara u kritički intoniran prikaz prve polovice 20. stoljeća, jednog od najburnijih vremena ljudske povijesti, iz perspektive pripadnice povlaštene manjine, ali koja u svojoj povlaštenosti ne uživa (svjesna da s njom ruku pod ruku često idu licemjerje i snobizam) već je se nerijetko srami, podjele u društvu prepoznajući kao nepravdu i uzroke brojnih nesreća. Roman je ujedno glasan i oštar feministički „glas protiv“; ponajprije protiv tadašnje ženske podređenosti imperativu „dobre udaje“ i protiv osuđenosti žena građanskog sloja na život nalik „ljudskom buketu od umjetnog cvijeća; šarene, gracilne i ispod staklenog zvona kako se naš djevičanski ten ne bi pokvario“. Kao posljedicu toga pripovjedačica prepoznaje raširenu neurotičnu čangrizavost žena i zaključuje kako je samostalnost bilo moguće steći tek udovištvom, a bijeg od takva života u vakuumu pripovjedačica je nalazila u čitanju i pisanju. Te se dvije aktivnosti tako također pokazuju važnim tematsko-motivskim odrednicama romana, baš kao i problematizacija različitih aspekata starosti, pozicije iz koje je priča ispripovijedana.

No uza sve već spomenuto tematsko-motivsko bogatstvo, središnje mjesto u romanu ipak zauzima razdoblje Prvoga svjetskog rata jer je to vrijeme kad, osim strastvene ljubavi, junakinja koja je dotad živjela u položaju zaštićenosti i blagostanja, kroz patnje, boli i strahote ratnih stradanja, spoznaje samu bit života. Te se krajnosti – ljubav, privrženost i seksualnost nasuprot brutalnostima rata – oštro sudaraju kontrapunktirane različitostima emocionalnih punjenja, što uza sve prethodno spomenuto San bogova, roman do pucanja ispunjen iznimnim sadržajnim bogatstvom, sugestivnošću i poetičnošću, čini jednim od proznih vrhunaca suvremene europske književnosti.

Na kraju svakako treba istaknuti izvrstan prevodilački rad Romane Perečinec, jer riječ je o romanu istinskoga stilskog virtuoza sklona vrtložnim bujicama riječi iznimne liričnosti, čije je elegantno prozno tkanje prevoditeljica vrlo vješto transponirala u hrvatski jezik, ne gubeći pritom ništa od rečeničnoga sklada i izričajnog bogatstva.

Velika ljubav u velikom ratu

Vesna Solar, booksa.hr, 7.10.2015.

Helena Demont, stara gospođa vezana uz krevet, osjeća nesavladivu potrebu da piše, da u riječi pretoči sve ono što joj se događalo za njena duga života: djetinjstvo u sanjivom belgijskom pejzažu, Prvi svjetski rat, ljubav. I iako Helena zna da se iskustvo svijeta ne može izravno zaogrnuti riječima, ipak to pokušava; to je, na kraju krajeva, jedino što joj preostaje.

Tako počinje San bogova, neobičan poetski roman Erwina Mortiera, cijenjenog suvremenog nizozemskog pisca koji je u nas gotovo posve nepoznat. No, njegovi su romani već dobili sve značajne nizozemske književne nagrade, a San bogova je 2015. ušao i u uži izbor International Foreign Fiction Prize, koja predstavlja pandan čuvenom Bookeru.

Iako se početak ovog romana doima poput mnogih djela koja se na ovaj ili onaj način bave životom glavnog junaka, tome nije tako. Glavni junak romana i nije Helena – iako se sve kroz nju prelama – već odnos između izrecivog i neizrecivog, svijeta i riječi. To potvrđuju već prve rečenice, koje ukazuju na izrazitu poetičnost, pomalo neobičnu za djelo koje se već na koricama deklarira kao roman. Istina je da San bogova ne bismo mogli ubrojiti u, recimo, poeme, ali on kao da se nalazi na sjecištu poetskog i narativnog diskursa. Postoje tako i pripovjedač i likovi, pa i fabula, a sve se pripovijeda u prozi, ali čini se da je metaforičnost izraza jednako važna kao i pripovjedni elementi, ako ne i važnija.

Gotovo poetski izraz nije rezultat nekakve želje da se 'govori poetično', nego proizlazi iz nemogućnosti da se svijet izravno 'preslika' u jezik. Tako je rascjep između svijeta i jezika u temelju samog romana te upravlja kako fabulom tako i načinom pripovijedanja. Da bi Helenin život dobio neki smisao, potrebno ga je ispričati. To, dakako, zvuči jako proustovski, pa nije moguće izbjeći barem neku paralelu s ciklusom U traganju za izgubljenim vremenom. No, Helenin problem nije pitanje sjećanja i dohvaćanja prošlog vremena, nego njegovo iskazivanje. A to je opet posve postmoderna tema.

Helena smatra da nas prošlost određuje, i to ne samo 'naša' prošlost, ono što smo mi proživjeli, nego prošlost općenito. Da bismo shvatili sebe danas, moramo barem nešto znati i o onome što je bilo prije. A da nas prošlost određuje, Helena zna i odviše dobro: na njezina je djetinja i mladalačka pitanja i razmišljanja majka gledala s prijekorom, jer to se djevojčici 'ne pristoji'. Njeni su je preci “htjeli ugurati u oklop”, kako kaže Helena, a taj su oklop skrojili po svojoj, a ne njezinoj mjeri.

Da svijet, međutim, uopće ne mari za pretke i običaje, pokazalo je izbijanje Prvog svjetskog rata, koji će ipak biti “najbolje što im se dogodilo”, kako zaključuju Helena i njezin brat Edgar. Rat će, naime, uzrokovati pucanje okopa navika i običaja koji su sputavali, ali će sam uzrokovati užase nesagledivih razmjera. U tom se smislu o Snu bogova često govori kao o romanu o Prvom svjetskom ratu, iako je on to samo dijelom. Način na koji pristupa ratu pomalo je neobičan: uglavnom se pripovijeda o Heleninom neizravnom, posrednom iskustvu rata. Njezin budući suprug Matthew, koji je bio profesionalni fotograf, povremeno bi je vodio u dijelove Belgije koji su bili iza fronte, pa tako Helena svjedoči razaranju i ništavilu koje ostaje nakon bitke, kako u ljudima tako i u zemlji. No, početak rata Heleni donosi i poznanstvo s Matthewom, pa rat postaje i pozadina odvijanja njihove ljubavne priče. Postojanje velike ljubavi – koju je na neki način rat i omogućio – potvrđuje ključnu misao vodilju romana o neosjetljivosti stvarnosti na bilo kakvo ljudsko djelovanje.

San bogova tako na neobičan način povezuje svakodnevni život, strahote rata, ljubav i slobodu s pisanjem. Iako su i život i bogovi potpuno neosjetljivi na bilo kakve ljudske probleme, pisanje je nešto drugo: ono je eminentno ljudsko djelovanje. I zato roman Erwina Mortiera zapravo slavi i život i književnost, te se na kraju čini da je čak i ono neizrecivo možda ipak moguće izreći.