Šale i opomene
18,57 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 184
-
Datum izdanja: ožujak 2022.
-
ISBN: 978-953358447-8
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 310 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 18,57 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Neprestano hodanje, ponegdje i trk, užurbanost ne samo riječi već i svijeta za koji se te riječi hvataju kao točke koje ga pokušavaju, na tren barem, umiriti i uhvatiti – od toga bi trebalo krenuti kada govorimo o novoj knjizi poezije Sonje Manojlović. Njezino istančano promatračko oko uhvatilo se ovoga puta ukoštac s brzinom i ubrzanjem svijeta, a pjesme koje su pred nama topli su dijalozi sa slučajnim prolaznicima, onima koje se promatra, onima koji prolaze kraj nas. Sonja je tako knjigom Šale i opomene ispisala jedan osobni grad, osobnu promatračnicu s koje, s nježnošću i razumijevanjem prema životu koji se odmata svakodnevicama, gleda na ruke koje se približavaju i odlaze, neprestano. Ruke su to nerijetko žena, njihove glasne tišine, borbe da se maknu iz kalupa svijeta koji ih pokušava probaviti i prilagoditi. Pjesnički glas Sonje Manojlović precizna je oštrica jezika koja pažljivo secira stvarnost; pjesme su to koje će dugo ostati s nama, podsjećajući nas da poezija jest, kako to Manojlović piše, svakome sebe dodavati, potvrđujući još jednom ovu pjesnikinju kao jedan od najvažnijih glasova naše suvremene književnosti.
Šale i opomene - Ritam neuhvatljivog i predah u praznini
Sanja Baković, Express 24sata, svibanj 2022.
Poezija Sonje Manojlović nas kao čitatelje elegantno prepušta sebi, vlastitoj imaginaciji. Riječ je o jezični preciznoj knjizi koja posvećenog čitatelja nagrađuje osobnim otkrivenjima
Mnogo je danas pjesnikinja i pjesnika. Pišu, objavljuju, čitaju, nastupaju na manifestacijama i festivalima, natječu se sami sa sobom, s vremenom, s obavezama, s brzinom življenja i mukama preživljavanja, s prilikama i neprilikama objavljivanja, ponekad i jedni s drugima. Opstati kao pjesnik/inja godinama, ne posustati, ne odustati, održati razinu koncentracije i umjetničke vrijednosti, kao i ljubavi za stihove, meandrirajući kroz vlastitu poetiku održavajući je prepoznatljivom i ostajući u krugu najboljih i najupornijih, nije jednostavno. Uspjelo je to pjesnikinji Sonji Manojlović (1948), čija je šesnaesta knjiga poezije, naslovljena "Šale i opomene" (Fraktura, 2022), ovih dana pred čitateljima.
Sonja Manojlović u hrvatskoj se poeziji javila 1965. godine knjigom "Tako prolazi tijelo". U prvoj pjesmi te prve knjige samo su dva stiha: "Dođoh da prozrem dogovore/a evo dogovarati se treba za riječ". Ova se autorica neumorno "dogovara za riječ" više od pola vijeka. Za svoj je pjesnički rad i ukupan doprinos hrvatskom pjesništvu 2016. godine dobila cijenjenu nagradu Goranov vijenac, a nagradu Plaketa sv. Kvirina dobila je 2011. godine, također za ukupan doprinos hrvatskoj poeziji. Pjesme su joj uvrštavane u antologije, nagrađivane i prevedene na više od 20 jezika, bila je gošća svjetskih pjesničkih događanja. Njezin pjesnički glas važan je i kao predstavnik suvremene hrvatske poezije u svijetu.
Nova knjiga, "Šale i opomene", donosi 68 pjesama podijeljenih u četiri ciklusa: "Majke svijeta su uvijek mlade", "Svežder, nepomoziv", "Okus je čuvar našeg života" i "Odasvud vidljiva". Naslovnicu je kreirao Saša Šekoranja, koji je autor i 11 crtačkih ilustracija u knjizi; te su jednostavne ilustracije poezija za sebe, a sljubljene s autoričinim stihovima čine jedinstvenu pjesničku cjelinu. Autorica već godinama surađuje sa Šekoranjom, koji je likovno obogatio i neke od njezinih ranijih knjiga.
U knjizi "Šale i opomene" pjesme su otisnute samo na desnoj strani, što stvara dojam prozračnosti - ostavljanjem prostora bjelini, svaka pjesma postaje djelo s kojim se može ući u jedinstveni dijalog i ostati dovoljno dugo, kao sa skulpturom ili predahom u praznini. Pjesme s ilustracijama kao da su neprestano u kretanju neomeđenim prostorom; sve sadrže interpunkciju, a većina ih ostaje otvorena, bez točke na kraju.
Lirska protagonistica oštroumna je i mudra promatračica; promatra čudesne i čudnjikave gradske likove, prosjakinju, hodača na štulama, plesače tanga, vozača dograđenih bicikala, meditanta, vizualno neobična stvorenja, uličnu modu…Pjesničko opažanje neimenovanih urbanih pejzaža posreduje kozmopolitsko iskustvo i unutarnju atmosferu protagonistice, a slike sakupljene znatiželjom u zapažanjima postaju poezija, kao u pjesmi "S ružom u zubima": "Plesači tanga razmjenjuju tangazme,/premeću iz ruke u ruku/pola žene, pola muškarca,/uzvitlani oko praznog središta/kojim se služe magičari, vješci i pjesnici/koliko je dosta".
Nadalje, lirska protagonistkinja mijenja govorne pozicije, izmiče se daleko kao distancirana promatračica, obraća se dalekom i bliskom drugom, sama sebi, povremeno se vraćajući u "ja" mjesto. Ova promjena pozicija također potencira neprestano kretanje i ritam promatranog kao i ritam vlastitog kretanja kroz prostor, vrijeme i uviđanje. Obraća se, primjerice, ženi (prijateljici?) u pjesmi "I o tome", pridružujući je time posebnim likovima grada, svjesno je sklanjajući iz očekivanih rodnih uloga: "Jesi li majka, kućanica/ili ljubavnica?/Nijedno od toga./Hodajuća instalacija,/skulptura odjeća/koja se nema gdje odjenuti,/osim u ogledalu, na uskoj stazi/na kojoj se teško mimoilaze/opća mjesta." Jedna je pjesma, zasigurno ne slučajno, naslovljena "Kisikova djeca", baš kao ciklus pjesama velikog Josipa Severa, neobjavljen za njegova života, čime je kroz jezik uspostavljena veza među pjesnicima, vremenima i poetikama.
Postoji nešto neuhvatljivo u poeziji Sonje Manojlović, valja se dobro napregnuti iznutra kako bi se odmotali pjesnički slojevi napisanog, mnogo je toga enigmatskog u iskazu, ogrnutog u fini plašt skrivenosti, u metaforu koja ne zavodi nametljivo već poziva na duboko otključavanje. Baš kao što kaže stih u pjesmi "Šale i opomene", prema kojoj je i naslovljena knjiga, "tamo se spotakla, zakoračila preko ruba", poezija Sonje Manojlović zakoračuje preko ruba. Kao čitatelje nas elegantno prepušta sebi, vlastitoj imaginaciji. Riječ je o jezični preciznoj knjizi koja posvećenog čitatelja nagrađuje osobnim otkrivenjima.
ŠALE I OPOMENE
Stala u vrstu do horizonta
tamo se spotakla, zakoračila preko ruba,
izronila ovdje,
zar već starica na kopitašicama,
praznih hlača,
hoda na pretpostavka?
TETOVAŽE ZA LAKU NOĆ
A tek odjeća s prorezima
na očekivano – neočekivanim mjestima
Kroz njih se vidi
I davno i nedavno
Ima li opasnijeg mjesta
od praga tijela,
tu salijeću i zmajevi i sirene
naša imena, naša plitka ležišta
za ono što jest, i ono što nije
Tetovaže, dugo nošena pisma bez adresa,
idu prema meni raskititi čula,
dijete i dojam,
žena i osjećaj,
muškarac i slutnja,
Starac i odsjaj
DANAS
Danas!
Kakav nepoznat datum!
- prvi put ga vidim!
Gle, obaveze, gle, ničega!
Nominativa i vokativa njihala
svega u prolazu,
trkača na duge staze
I tko bi odolio
malo, sasvim malo mešetariti
sa pozdravima,
pogledom ustranu
Forsiranje razlike
Luka Rovčanić, Kritika HDP, 22. 6. 2022.
Lirske će se protagonistice (i druga bića) svojim tijelima nastaviti sučeljavati s izazovima svijeta bez oslonca i vlastitom otuđenošću. Svijeta u kojemu se mora osjetilno i osjećajno osmisliti drugačija etičnost koja ne zadire onkraj fenomena, nego čovjeka i čovječicu nastoji učiniti bićem borbe u pojavnom realitetu, bićem pronalaska mogućih zaobilaznica, svijetlih točaka i alternativnih horizontala u sve bržoj i surovijoj stvarnosti
S nepunih 18 godina, Sonja Manojlović je na književnu scenu stupila prvijencem Tako prolazi tijelo (1965.) i u njemu postavila koordinate po kojima će razvijati svoj pjesnički ples – slatku gorčinu otežaloga i britkog jezika. Prevalivši put od nekoliko pjesničkih paradigmi, Sonja Manojlović je uspjela sačiniti konglomerat sastavljen od (neo)egzistencijalističke filozofske osnovice te odavno utabane „označiteljske scene“, odnosno postmodernističke poetske matrice. Stoga će se njezine lirske protagonistice (i druga bića) svojim tijelima nastavljati sučeljavati s izazovima svijeta bez oslonca i vlastitom otuđenošću. Svijeta u kojemu se mora osjetilno i osjećajno osmisliti drugačija etičnost koja ne zadire onkraj fenomena, nego čovjeka i čovječicu nastoji učiniti bićem borbe u pojavnom realitetu, bićem pronalaska mogućih zaobilaznica, svijetlih točaka i alternativnih horizontala u sve bržoj i surovijoj stvarnosti.
Ikonička performativnost
Šale i opomene su sačinjene od četiri ciklusa: „Majke svijeta su uvijek mlade“, „Svežder nepomoziv“, „Okus je čuvar našeg života“ i „Odasvud vidljiva“. Zbirka je šesta po redu ukrašena zgodnim ilustracijama Saše Šekoranje (1973.) koje doprinose dodatnoj, ikoničkoj semantici pjesama i idejnom sloju zbirke. Riječ je uglavnom o figurama iscrtanim u horizontalno-vertikalnim i eliptičnim linijama. Ikonička kontrastivnost preko ilustriranih skulptura (crno-bijelo) podupire oprečnost koja se zbiva i na jezičnom planu. Figure ili skulpture tih crteža prikazane su u određenoj radnji – koračaju na štulama, sviraju usneni instrument, žongliraju, nose određeni predmet, uhvaćeni su u opuštenoj ležećoj ili uspravnoj poziciji. Među 11 ilustracija, zanimljiv je crtež koncentričnih krugova koji se uklapa s idejnim slojem pjesnikinjina cjelokupnog rada – stalno umnožavanje, odgoda značenja ili usmjeravanje „ka praznom središtu“ („Na trgu, deja vu“). Neke su figure pozicionirane preko dviju stranica što čitatelju omogućuje vizualno-motoričku interakciju. Primjerice, ako podigne lijevu ili desnu stranicu (ili možda zaokrene knjigu), lako moguće da će se dio tijela određene figure ili nekih linija u njegovoj imaginaciji pomaknuti, pružiti mu mnogostruke asocijacije, nove prostore iščitavanja, nelagode ili ugode u osjećaju lomljenja ili izobličavanja drugosti.
Urbanost i njezine ponornice
Topos urbanosti nije novina u autoričinu pismu. Odavno su kritičari prepoznali u njezinim zbirkama motive grada, njegove entropične kaotičnosti i redundantnosti unutar koje lirska protagonistica pronalazi sklad, zadržavajući ambivalentan (Cvjetko Milanja) odnos prema njegovoj anatomiji. Slično će stajalište iskazati i Ervin Jahić na ovitku knjige Hod na rukama (2010.), navodeći da je u toj zbirci karakterističan urbani stratum – civilizacijske entropije koje gdjekad množe brbljivu prazninu. U Šalama i opomenama navedena se entropičnost za stupanj povećala i prouzrokovala drugačiji i ubrzaniji ritam koji se na jezičnom planu ostvaruje akumulacijom, figurama ponavljanja i dikcije, različitim paralelizmima i još većim brojem zareza. Fokusiranost na ritam svjedoči i vrlo frekventna eksplicitna uporaba tog motiva („Ritam grada“, „Mrgudov ritam“, „Dvopjevni ritam“). Lirska je protagonistica još dublje zaronila u tekuću stvarnost (Z. Bauman) da bi ovoga puta više okusila i načula (nego taktilizirala) „sveždera“ (moć kapitala), koji svojim strategijama perfidno uskraćuje masi mogućnost iskošenog pogleda („Ulična moda“). Sonja Manojlović, među očekivanim toposima grada (trg, raskrižje) mjestimice nudi i heterotopijske prostore koji zrcale stvarno stanje stvari (hodnici metroa, aerodrom, tržnica, banka). Potencijal se tih lokaliteta nazire u zrcaljenju i preoblikovanju međusobnih odnosa, koji se različitim procedurama discipliniraju u diskursu/stvarnosti uopće.
Lirska se protagonistica poigrava govornim perspektivama, nastoji „presložiti“ vlastite identitete u sebi te „kroz sebe dojmove u činjenice pretvoriti“ („Bar vjerovati znam“). Na taj se način čitatelju otvaraju različite mogućnosti upisivanja referentnih točaka. Primjerice, takvo se poigravanje s recepcijom može primijetiti u pjesmi „Ne na prvu“. U njoj se gradi odnos prvog lica s trećim licem jednine i množine. O prebacivanju govornih procedura svjedoče sljedeći stihovi: „odbaci ja da ne smeta tijelu, / snaći će se kao ti i kao mi“ („Žakarijade“), „Ona, koja sam još uvijek zastala ja“ („Jezik za zube pretapanja“). Još ako se u tu igru poskočica ili izmjenjivanja ubaci rodni segment, zbirka poprima obilježje pozitivne vrtoglavice („Pomaganje“, „I o tome“). U potonjoj, lirska protagonistica ne pristaje na patrijarhalne ili „emancipacijske“ okvire: „Jesi li majka, / kućanica / ili ljubavnica? / Nijedno od toga.“ Time autorica iskače iz odavno istaknutih muških (akademskih) okvira koji su njezinu poetiku označili feminilnom, a ne pomodnim feminizmom (Milanja).
Izmjenične igre
Topos razlike obilježava i ovu zbirku (mršavko-debeljuškasta, ona-on, dječak-djevojčica, majka-otac, nije-jest, htjeti-ne htjeti, gore-dolje, lijevo-desno, dubina-površina itd.). Ideja oprečnosti obilježava njezin stav prema prostorno-vremenskim koordinatama, jeziku, poeziji i književnosti. Još kada se tomu pridoda vrlo frekventna uporaba suprotnog veznika „ali“ ili pozamašan broj već viđenih niječnih čestica, stvari postaju jasnije – ne pristati na referencijalnu ulogu jezika, ne pristizati uz „kratke spojeve“ koje diktira „mrazno more“ („Ritam grada“). Treba dakle biti „uvijek iza, / jer tako se podnosi blizina“. Autoričini se toposi prelijevaju iz pjesme u pjesmu, ciklusa u ciklus, zbirke u zbirku, mijenjajući istovremeno kontekste i forme u kojima se pojavljuju. Lirska će protagonistica reći: „živim od konteksta“. Imperativi, uskličnici ili OPOMENE koji se nameću prešutnim pravilima treba izvući na vidjelo i dati im drugačiji predznak, zareze ili gorke ŠALE: „što će mi uskličnici, radije se hranim zarezima“ („Poetika povorke“). Stoga će lirska protagonistica ponuditi katalog zahtjeva koji odstupaju od malograđanskih moralnih principa: „neka iskuša svoje zaobilazne / strategije, / neka spoji nespojivo, neka stvori, / i prepiše u čisto“. Naravno, dašak se ironije, desakralizacije postiže evokacijom biblijskoga imperativnog oblika (neka + prezent).
Zamjerka bi se, s obzirom na dosadašnji autoričin opus, mogla uputiti povećanoj protočnosti teksta, „većoj čitljivosti“. Pjesnikinja mjestimice završi u suviše jednostavnim metaforama, sintagmama ili sintaktičkim konstrukcijama koje suzbijaju stvaranje pozitivnih frustracija ili dezorijentacija pri čitanju, tj. podilaze čitateljskim očekivanjima. Dojam je da određenim pjesmama (ili njihovim zonama) nije toliko podmazan označiteljski lanac. Međutim, veći je dio zbirke zadržao poznati lavičin ožiljak pisma u kojem, kako piše Krešimir Bagić, preteže ono neuhvatljivo, lebdeće i prozirno.
Šale i opomene - recenzija
Biljana Gabrić, Literatura.hr, 20. 7. 2022.
“…Ali do ljubavi, tko zna
može li itko naprosto dišući”
(ulomak iz pjesme „Mrgudov ritam“ iz zbirke „Šale i opomene“, Sonja Manojlović)
Posve je izvjesna teška odgonetljivost gorenavedenog pitanja koje hrvatska pjesnikinja Sonja Manojlović ležerno, gotovo usputno postavlja čitatelju – namjerniku koji se našao upleten u njezine britke “Šale i opomene”, no nema sumnje da je svakome očita činjenica kako se do srca ljubitelja poezije može doći naprosto pišući, pišući iskreno, pišući slojevito i neuhvatljivo, služeći se savršeno oblikovanim metaforama kao mostovima do svakog od nas koji prolazimo recima u kojima “nitko nikoga ne nosi”, jer “treba hodati”; u kojima “u pomoć priskaču samo pogledi oplićali od dugog čitanja/pogled žlice i pogled delikatniji noža i vilice/ okidači jedva čujni/dok me vuku, malo iznad zemlje, u nečujno.”
Spisateljica Sonja Manojlović, iza koje je književno iskustvo dugo pola stoljeća (prva je njezina knjiga poezije “Tako prolazi tijelo” izdana 1965., op.a.), brojne domaće nagrade, među kojima se ističu Nagrada grada Zagreba, Plaketa Sv. Kvirina i Sedam sekretara SKOJ-a, kao i međunarodne nagrade, u svojoj najnovijoj zbirci donosi 68 pjesama podijeljenih u četiri ciklusa – “Majke svijeta su uvijek mlade”, “Svežder, nepomoziv”, “Okus je čuvar našeg života” i “Odasvud vidljiva”, oplemenjenih s jedanaest jednostavnih, no opet duboko kontemplativnih ilustracija – skulptura Saše Šekoranje. Svaka je njegova linija sinkronizirana s riječima koje prati, crno – bijeli crtež podupire suprotnosti skrivene u autoričinim stihovima. Svaka od njih siječe mora poetske odiseje na koju nas u “Šalama i opomenama” vodi Manojlović, promatračica koja stihuje stvarnost koja nas okružuje, ostavljajući ju onakvom kakvom ju svakodnevno živimo, bez mašnica, šećera i ružičastih naočala; motri grad i mikrokozmose njegovih ulica, raskrižja i trgova, vješto izmjenjujući poetske perspektive i služeći se figurama ponavljanja, interpunkcijom (učestalim zarezima koji “zamjenjuju” uskličnike i zapovjedne načine – “što će mi uskličnici, radije se hranim zarezima” (“Poetika povorke”)) te specifičnom dikcijom koji “Šale i opomene” čine posve posebnom pojavom na hrvatskom pjesničkom nebu.
“Pa, i po vodi ću se vratiti/da budem sama i sa ljudima” (“Pa, i po vodi”) piše Sonja Manojlović, a mi, ljudi – čitatelji, neusmjereni i željni otkrivenja, u kaotičnom se zagrljaju grada koji se preobražava pod lećom njezinih stihova približavamo svevidećem oku ove iznimne pjesnikinje, prihvaćajući šutke, stoički i s divljenjem njezine britke šale i opomene. One su nepatvoreni, istinski miljokazi grada i ulica kojima hodamo, “rame uz rame, ili oči u oči/ili do kud sam već stigla s ljudima.”
“Stala u vrstu do horizonta
tamo se spotakla, zakoračila preko ruba,
izronila ovdje,
zar već starica na kopitašcima,
praznih hlača,
hoda na pretpostavkama?“
(“Šale i opomene”, Sonja Manojlović)
Sažetost i značenjska otvorenost
Davor Šalat, Vijenac, 3. studenog 2022.
Sugestivnost poezije Sonje Manojlović sastoji se od plodnih semantičkih napetosti između rečenog i nerečenog, popunjenog i hotimice ostavljena praznim, između tragova koji upućuju u određenom smjeru i preskoka na drukčija značenjska usmjerenja
Pjesme Sonje Manojlović, naše istaknute pjesnikinje, najčešće su šifre ili krokiji situacija – egzistencijalnih, mentalnih, receptivnih, jezično-poetičkih. Šifre ili krokiji zato jer spomenute situacije u većini slučajeva nisu eksplicirane, već su dane u rečenicama i motivima koji zbog manjka konkretnijeg konteksta imaju karakter naznaka, tragova, pokrata, aluzija. Autorsku namjeru koja čvrsto kontrolira tekst čitatelj najčešće može tek nazirati, nadopisujući vlastite dodatke ili tumačenja raznih kombinacija riječi kojima značenja za njega nisu posve fiksirana. Dakako da stupanj takve zakrivenosti i značenjske nefiksiranosti nije u svim pjesmama jednak. Neke se lakše mogu „protumačiti“ kolokvijalnim ili književnokritičkim jezikom, dok druge uvelike ostaju u prostoru semantičke neodređenosti i čitateljske nadopune. Uz takva razmišljanja, književni kritičari u najvećem broju ističu visok vrijednosni standard pjesama Sonje Manojlović. To bi se nekomu moglo učiniti paradoksalnim, no zapravo je riječ o tome da su višeznačnost, aluzivnost, sugestivnost važna mogućnost poezije kao takve, da su joj one, dakle, imanentne pa i poželjne. Od plodnih semantičkih napetosti između rečenog i nerečenog, popunjenog i hotimice ostavljena praznim, između tragova koji upućuju u određenom smjeru i preskoka na drukčija značenjska usmjerenja, uvelike se i sastoji sugestivnost spomenute poezije koju čitatelji, osobito oni vični pjesništvu, dobro zapažaju. Upravo zbog sažeta načina pisanja sa značenjskom otvorenošću i egzistencijalnim odjecima Sonja Manojlović i mogla je biti prepoznata kao jedna od naših bitnih pjesnikinja.
Suigra slike i teksta
Od svojega ukratko opisana načina pisanja, posve profilirana u mnogim dosadašnjim knjigama pjesama, ona se ne odmiče ni u novoj zbirci pod naslovom Šale i opomene, koju je napravila u već dugogodišnjoj suradnji s likovnim umjetnikom Sašom Šekoranjom i njegovim ekspresivnim ilustracijama i crtežima. Ta je suradnja rezultirala vrsnom suigrom slike i teksta. Oni u svojem minimalizmu, svedenosti na bitno, krokijevskoj vještini, grafostilističkoj napetosti bjelina i punina te crno-bijeloj ekspresionističkoj sugestivnosti imaju sličnosti i razlika, koje se međusobno ne samo ilustriraju nego i pojačavaju i nadopunjuju. Grafostilističkoj tenziji paradoksalno pridonosi i ono što su kritičari znali zamjerati prijelomu biblioteke Fraktali – da su pjesme otisnute samo na desnoj stranici, a da je lijeva ostavljena praznom. Dakle, bjelina, šutnja, suzdržanost, neizrečenost prirodno su okružje samom tekstu pjesama Sonje Manojlović i znatno pridonose njihovoj izražajnosti.
Zbirka Šale i opomene sadrži šezdeset osam pjesama raspoređenih u cikluse Majke svijeta su uvijek mlade, Svežder, nepomoziv, Okus je čuvar našeg života i Odasvud vidljiva. U prvome ciklusu pjesme imaju nešto jasniji kontekst pa ih je i nešto lakše značenjski i žanrovski iščitati. Uvelike je riječ o nastavku svojevrsna pjesnikinjina podžanra – skicoznih portreta određenih osobnosti, bilo da je riječ o ljudima zapaženim na ulici i u društvu bilo da subjektica otvorenije ili skrivenije portretira samu sebe, svoju vanjštinu i nutrinu. S time da su ti – priručno nazvani – portreti ili krokiji zapravo konstrukt nečijeg vanjskog i unutarnjeg opisa, ali i asocijacija koje o predmetu opisivanja ima sama subjektica. Katkada je naglasak na nekim stvarnim osobama i situacijama, njihovim kratkim ocrtima te konačnom preokretanju perspektive kojom se iskaz usredotočuje na samu subjekticu i njezinu promatračku i psihološku poziciju. Poanta pak, uza stilsku figuru kontrasta, donosi jasnu konstataciju egzistencijalne izdvojenosti i individualizam koji je u opasnosti od gotovo ontološke usamljenosti („Otac ti se glasno zahvalio / što si se datuljom / malim ustima pričestio / i potom vodu gutnuo / Sad te spretno odvozi / iz vagona metroa, / mašeš nam objema rukama, / zapadaju / tek na horizontu / A mi, tko nas hvali / što jedemo i dišemo, / kome da mi mašemo, / kome da se očima smiješimo, / osim tebi“).
U tematskom smislu žanrovska su podvrsta poezije Sonje Manojlović i pjesme u kojima se ženska svijest (samo)karakterizira kroz odjevne detalje, osebujne pokrete i ponašanja, u kojima je sve što se može vidjeti ujedno znak za određeno mišljenje, stav ili osjećaj. Svojevrsno je to (samo)potvrđivanje i manifestiranje osobnosti, autentičnosti, autorstva i pjesmovne subjektnosti, inzistiranje na detalju samosvijest je subjektice koja svoj autorski, subjektni i tekstualni profil iskazuje svime što spominje i načinom kako o tome govori („Odjeća obavezuje, frizura doprinosi, cipele su presudne, / a oko bokova / maštu bi trebale potpaliti crvene ruže / pa se i ukrasim, dakle, / na sve mile, kipuće načine, / zatvorenih očiju, obješenih usta, / na krilu držeći torbu kao mašinku / Piše li i na njoj Lijepo je uvijek bizarno?“). U prvome ciklusu javljaju se i skicozno ocrtani likovi kao što su prosjak i gužva u metrou, ulični zabavljači na štulama i frizeri, invalid sa zecom, afrički imigranti što izrađuju i prodaju kamene proizvode, muškarac koji drži do sebe, plesači tanga. Pjesme koje o njima govore ocrtavaju ih motrilački, deskriptivno, ali se neprestano osjeća i stajalište subjektice koja ih, vrlo diskretno, ali ipak primjetljivo, selektira, komentira i vrednuje. Sve se to iskazuje izjavnim i ekonomičnim stilom s povremenim očitovanjem afektivne funkcije koja naglašava perspektivu subjektice.
Sofisticirano mapiranje nutarnjeg prostora
U drugome ciklusu Svežder, nepomoziv naglasak je na refleksijama subjektice, njezinoj introspekciji, ali i probiranju pojedinosti vanjskog svijeta i njihovu komentiranju. Čitatelj ima dojam da sudjeluje u procesu identitetskog konstruiranja subjektice, sofisticiranom mapiranju nutarnjeg prostora, kao i samopromatranju u interakciji s drugima (dječji pogled, ljudi, žena kao hodajuća instalacija, glumci koji glume djecu). U tim je pjesmama kontekst nešto manje konkretan nego u onima iz prvog ciklusa, a neke od njih bivaju i ocrt egzistencijalno-ontološkog položaja s općenitijim značenjskim rezonancama uz efektnu figuru gradacije na početku („Šuti, i čkomi, i kuš je / čovjek na splavi, / iskušava zemljinu težu / s tavicom u ruci, / ljulja se / na glasinama, pretpostavkama. / Njihove hranjive niti / zavitla u prazno, / prazno u sunčev sustav“). Ponovno se javlja i tema (samo)karakterizacije kroz modu i načine ponašanja, tu je i (ženski) individualizam kao otpor bilo kakvoj stereotipnoj uniformnosti, a istaknuta je i (post)modernistička tema pluralnosti vlastitog jastva, što uključuje i razne rodne identitete („Ne mogu ni nabrojiti sva moja on / i sva moja ona“).
U zadnja dva ciklusa Okus je čuvar našeg života i Odasvud vidljiva dodatno se intenzivira nutarnji razgovor subjektice same sa sobom, odmjeravanje i komentiranje svega u sebi i oko sebe, rekapitulacija proživljenog, osmišljavanje i redefiniranje životnih i misaonih strategija, suptilno približavanje ljudima i odmicanje od njih („i slabo se iza jačega sakrije, / jesu i nisu, / i opet ih moram presložiti, / u beskonačnom niskom startu, gvozdenim češljem / kojim, po navici, kroz sebe dojmove / u činjenice pretvaram, živim od konteksta, / kratim, podrazumijevam, / bogzna na što računam“). Osobito je naglašena potreba za drugima. Oni su prostor u kojem se osobnost subjektice može očitovati i konstruirati, ona u njima prostire vlastitu znatiželju, empatiju, povremenu snažniju privučenost, ali i svijest da je ono drugo uvijek nesavršeno, katkada do karikaturalnih i iritantnih razmjera, što subjektica ne propušta ironično ili s gorčinom prokomentirati. Stil kojim u takvim pjesmama piše Sonja Manojlović najčešće je neizravan, aluzivan, s naglascima na detaljima. Tema se razvija postupno, ponekad i skokovito, katkada se mijenjaju perspektive iskazivanja iz prvoga ili trećeg lica jednine, često se subjekt i objekt pobliže ili uopće ne određuju, figurativnost je suzdržana, precizna i funkcionalna, povremeno se javljaju sintagme ili rečenice mudroslovnih, poslovičnih obilježja, u leksiku se pojavljuju uspjele novokovanice (njuškave, točkave, lopočasto, naleđuške), česte umanjenice, rijetki dijalektalizmi i kolokvijalizmi te riječi koje se manje koriste, a pokazatelj su bogata rječnika (coktaj, krasuljci, ponaizbor, čiliti).
Razlogaški egzistencijalizam, uhvaćeni trenuci i osobnosti
Poezija Sonje Manojlović ne teži bilo kakvoj izvanjskoj spektakularnosti, njezina je vrijednost u izrazitoj suptilnosti i osobnosti kojom oblikuje misaone procese te vještom – višeznačnom, značenjski rastvorenom, a opet kontroliranom i sažetom – strukturiranju pjesama. Riječ je o pjesništvu koje, uz posvemašnju recentnost u opisu uhvaćenih trenutaka i osobnosti u sadašnjici, pamti i danas već davno prošla razdoblja suvremene hrvatske poezije, primjerice razlogašku egzistencijalnu analitiku, ontološku nezbrinutost i zakučastu značenjsku strukturu, ali i lucidnost nekih domaćih pjesnikinja u suptilnim nijansama raznih vrsta međuljudskih odnosa i minucioznoj introspekciji. Knjiga Šale i opomene još je jedna u nizu posve poetički profiliranih i stilski dorađenih zbirki pjesama Sonje Manojlović, pjesnikinje koju, dakako, uvijek treba čitati sa zrncem soli, odnosno s posvemašnjom čitateljskom budnošću.
Šale i opomene - preporuka
Jutarnji list, Svijet kulture, Sanja Baković, 18. prosinca 2022.
Pjesnikinja Sonja Manojlović objavila je svoju šesnaestu knjigu poezije “Šale i opomene”. Ova naša nagrađivana i cijenjena pjesnikinja, čije su pjesme uvrštene i u posljednju novu zamijećenu antologiju moderne poezije “Od Matoša do Maleša” autora Tomislava Brleka, prisuta je u hrvatskoj poeziji više od pola vijeka. Nova knjiga donosi 68 pjesama, u četiri ciklusa, u kojima lirska protagonistkinja kao mudra promatračica opaža urbane pejzaže i slike, filtrirajući ih kroz svoje iskustvo, te mijenja govorne pozicije, obraćajući se visokom jezičnom preciznošći i oštroumnošću kako dalekom drugom, tako i sebi samoj.
Tribina Poezija je za sve: Sonja Manojlović
29. 3. 2022., Knjižara Fraktura, Zagreb
Slične knjige
