Ruski kompjuter

Special cijena 45,00 kn Redovna cijena 50,00 kn
  • Broj stranica: 120

  • Godina izdanja: 2011.

  • ISBN: 978-953266207-8

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 220 g

Ruski kompjuter pjesnika Semezdina Mehmedinovića jedna je od onih knjiga koja vam se od prvih redaka uvuče pod kožu. Prepun emocija, taj svojevrsni dnevnik selidbe nastajao je pomalo slučajno, a još je slučajnije iznova pronađen i spašen. Ruski kompjuter govori o sudbini intelektualca, ali i svakoga čovjeka u vremenima rata i izbjeglištva te o potrazi za sigurnošću. Knjiga je nastajala od kolovoza 1995. do kolovoza 1996., u vrijeme kada je Semezdin Mehmedinović otišao iz Sarajeva i odlučio započeti iznova. On traži mjesto tog novog početka od Praga i Zagreba preko Phoenixa i New Yorka pa sve do Washingtona, gdje i danas živi.
Ruski kompjuter rječito i sažeto govori o Sarajevu, o opsadi i posljedicama rata te zahvaljujući snažnome poetskom jeziku postaje jedna od ključnih knjiga za razumijevanje devedesetih. Sudbina ovog izuzetnog teksta, poetičnog, dramatičnog i nabijenog emocijama, dokaz je da rukopisi, kao što je Bulgakov rekao, ne gore. A Semezdin Mehmedinović ovim se rukopisom iznova potvrđuje kao jedan od najvažnijih i najboljih suvremenih autora s ovih prostora.

19.4.2011.

U potrazi za gradom koji će napokon biti moj

Jutarnji list, Jagna Pogačnik, 18.04.2011.

ZAGREB - S prozom Semezdina Mehmedinovića , pjesnika, esejista i novinara koji već petnaestak godina živi u SAD-u, upoznala sam se davne 1995, kada je Durieux objavio njegovu knjigu “Sarajevo blues”. Fragmentarna knjiga, koja se čitala kao pretisak bilježnice u koju je autor za vrijeme ratnih strahota upisivao kratke priče, bilješke i pjesme, bila je jedna od najlucidnijih i najmanje pretencioznih knjiga koje su nastale u sarajevskom paklu. Talent da u kratkoj formi uobliči atmosferu i predoči oštre skice komentara, emocija i slika iz “postmoderne apokalipse”, sav taj blues, bez namjere da ustoliči baš sebe kao velikog sveznajućeg pripovjedača i kroničara, bile su glavne komparativne prednosti te iznimne knjige. Sličan osjećaj ponavlja se danas pri čitanju “Ruskog kompjutera”, knjige koja je nastala “slučajno”, pronalaskom tehnoloških mogućnosti da se tekstovi snimljeni na floppy disketama presnime u danas “čitljivu” formu. Na tim su starim disketama bile zapisane skice “nenamjernog dnevnika selidbe” na relaciji Sarajevo-Prag-Zagreb-Phoenix-New York-Phoenix-Washington. Nakon što ih je autor ponovo pročitao, prepoznao sebe kao stranca u vlastitom životu onako kako se prepoznajemo na starim fotografijama, odlučio ih je objaviti, kako kaže, “za jednog čitaoca”, sebe. “Ruski kompjuter”, ipak, daleko nadmašuje tu autorovu skromnu nakanu, jer je ponovo riječ o odličnoj knjizi, svojevrsnom nastavku “Sarajevo bluesa”, ispisanom istom metodom i sa sličnim učinkom na čitatelje. Bez puno objašnjavalačkih gesti, koje su ionako upisane kao nevidljivi, ali razumljivi podtekst ove knjige, Mehmedinović ispisuje fragmente odlaska iz Sarajeva, od trenutka kad opsada grada traje već tri godine i kada se u njemu počinje osjećati kao stranac, do trenutka kad za njega i njegovu obitelj selidba postaje “jedinim ritualom” svakodnevice. Pišući stilom koji odgovara “privatnim” dnevničkim skicama u kojima nije potrebno objašnjavati kontekst, a prijatelje je, čak i kad se radi o poznatim osobama iz književnog i inog života, moguće nazivati jednostavno osobnim imenima ili nadimcima, Mehmedinović od samog početka “kupuje” čitatelja koji će s njime dijeliti emocije, proširivati sažete opise i uživati u poetskom jeziku kojem čitav taj nenamatljivi ali prisutni kontekst nimalo nije naudio. “Ruski kompjuter” nastaje u vrijeme kada su već “sahranili Karima” (Zaimovića, tragično preminulog mladog sarajevskog književnika) i kada je odluka o odlasku donesena jer je “umor od rata” postao prevelik. Sažeti zapisi o usputnim stanicama do konačnog američkog boravišta prepuni su kondenziranih skica o gradovima i ljudima koje susretao, sumnjama i previranjima koje je osjećao i svojevrsnog analiziranja samoga sebe na tome putu u neizvjesnom smjeru. Zagrebačka postaja donosi zanimljive opservacije o kratkotrajnom boravku u kojima se pojavljuju i poznati likovi poput N. Popovića, M. Jergovića, S. Goldsteina, R. Marinkovića, D. Dragojevića, E. Popovića i dr. Skeptičan prema vlastitom pisanju, a još više onome što bi se nazvalo karijerom, čak i spreman da se “odvikne od pisanja”, Mehmedinović u ovoj prozi dojmljivo ispisuje fragmente vlastitih previranja i emocija u trenutku odlaska, ali i one koji sažeto ali istovremeno vrlo rječito detektiraju bilo sredina u kojima se kreće i u kojima treba funkcionirati. Bez nakane da napiše dnevnik egzila, on zapravo sjajno uobličava povremenu dezorijentiranost i sučeljava dva kontinenta u potrazi za gradom koji će prepoznati kao svoj. “Moj problem nije to što sam otišao, već što teško podnosim svijet u koji sam došao”, točka je oko koje se vrte ovi fragmenti u knjizi koja će vas uvući u taj mikrosvijet, čak i ako spadate u one koji prezrivo odmahuju rukom kad čuju da je to još jedna knjiga o ratu. “Ruski kompjuter” svakako nije još jedna knjiga, a rat je samo kulisa na kojoj nastaje tekst o sudbini intelektualca u egzilu i uobličavanju samoga sebe u vremenima sklonim rušenjima svih vrsta. Hvala onome tko je spasio stare floppy diskete!

4.5.2011.

Roman o čovjeku čiji problem nije to što je otišao, već što teško podnosi svijet u koji je došao

najboljeknjige.com, Ilina Cenov, 04.05.2011.

Prvo što bi trebali znati kad primite u ruke ovu knjigu jest koliko ste zapravo sretni, jer umalo da nije bila zauvijek izgubljena. Naime, pjesnik Semezdin Mehmedinović ovaj zapis je sredinom devedesetih godina pohranio na floppy disketu, a kako su se računala, koja su mogla čitati s te diskete uskoro prestala upotrebljavati, zapis je bio nedostupan desetak godina. Sasvim slučajno se pojavila mogućnost presnimavanja teksta sa stare diskete, a time i naša sreća da, u konačnici, čitamo ovo iznimno djelo. Riječ je o “nenamjernom dnevniku selidbe” Mehmedinovića i njegove obitelji iz Sarajeva, preko Praga, Zagreba, Phoenixa, New Yorka, do Washingtona D.C. gdje se najzad zaustavio. Ovaj “dnevnik” nastajao je od kolovoza 1995. godine do kolovoza 1996. godine. “Ruski kompjuter” opisuje vrijeme pred sam kraj rata u Sarajevu i ono što se događalo u gradu, čiju je čitavu opsadu Mehmedinovć proživio, arheološkim rječnikom, in situ, dakle u samom srcu nesretnih događaja. Sasvim usputno, onako više za sebe, spominje razrušenost grada, smrt, glad, prijetelje koji žive u različitim (ne)uvjetima, a tako i umiru. Pisac, po završetku rata, odlučuje otići, odlazak je za njega, prije svega “potraga za novim mjestom, koje ću prepoznati kao svoje”. S obzirom na gotovo tri godine opsade, na grad, kojem je rušenje zauvijek promijenilo opis, na činjenicu da je u telefonskom imeniku “više imena mrtvih od imena živih ljudi”, sasvim je razumljiva njegova želja za odlaskom. Mehmedinovićeva odiseja započinje Pragom, za kojeg kaže: “Malo je reći da je lijep. S velikim zadovoljstvom ga zagledam i istražujem, toliko da mi smeta društvo ljudi”. Put ga dalje vodi u Zagreb, “ohol grad. Ima veliku rijeku, ali se prema njoj odnosi kao da ona ne postoji. Pušta je da teče na periferiji, neprisutna, nezainteresiran za njezinu vodu”. Amerika, koja se zacijelo za vrijeme krvave opsade činila nedostižnom, prestaje to biti, jednom kad konačno dospijeva u nju. Dolazak u Phoenix je, kako Mehmedinović povjerava, prelazak u “drugi, različit i (hoću da vjerujem) bolji” svijet. Najzad se, okrznuvši New York, zaustavlja u Washingtonu DC. “Preseliti se iz Phoenixa u D.C., to znači biti za tri sata bliže Sarajevu. To bi bio prvi korak u povratku kući.” Kroz potragu za novim mjestom, u kojem bi nastavio koliko toliko normalan život, Mehmedinović vrlo zorno dočarava i činjenicu da je on sam, kao i njegov grad, ratom nepovratno izmijenjen. On je svjestan svoje promjene, kako slikovito kaže “rat je umanjio moja životna znanja. Onaj ja iz osamdesetih mogao bi biti učitelj meni današnjem”. Pisac otkriva svoju izgubljenost, svjestan da bi trebao ponovno svladati umijeće življenja. Gradovi u koje dolazi, a svakim gradom je sve dalje i dalje od Sarajeva, za njega čine nov, nepoznat, strani svijet, a on je, kako sam kaže “u svakom stranom svijetu prekobrojan”. Pisac sebi postavlja brojna pitanja, pitanja koja čine bit čovjekovog života, pokušava pronaći odgovore na njih. I upravo tako nastaje ova knjiga. U jednom turbulentnom životnom periodu, kroz nastojanje pisca da ponovno pronađe i spozna samoga sebe. Nakon svih tih putovanja, nakon svih poteškoća, jedna od posljednjih rečenica u knjizi je upravo bolno tragična: “Moj problem nije to što sam otišao, već što teško podnosim svijet u koji sam došao. A to je zbog toga što zazirem od njega, a zazirem zato što se u njemu ne osjećam dovoljno živim”. Ne poznajem osobno pisca, samim time mu ne želim stavljati riječi u usta, ali jednostavno ne mogu, a da ne prepoznam svu tugu i razočaranost datim trenutkom u njegovu životu. Mogu se samo nadati da takvi trenuci ne traju vječno... Mehmedinović je napisao fragmentarnu, intimnu, nadasve osobnu knjigu. To je djelo, brojem stranica neveliko, ali brojem emocija veliko poput enciklopedije. S obzirom na dnevnički karakter i na činjenicu da to nije pisao s namjerom objavljivanja, ona je toliko intimna i iskrena da to ponekad zaboli. Pisac svoj unutarnji svijet oštro i vrlo precizno secira, on je jasno i otvoreno iznio svoje strahove, nadanja, izgubljenost u svijetu, koji mu je posve stran. Njemu je svuda isto, jer svud sa sobom nosi poslijeratnu bol. Podastire nam duboku i bolnu potragu za životnim rješenjima, za boljim sutra, za izgubljenom ljepotom življenja. Duboko osobna, ova priča istovremeno nadilazi specifičnosti mjesta, ljudi i vremena o kojima govori, te odašilje univerzalnu poruku. U Mehmedinovićevoj se priči zasigurno mogu prepoznati, na žalost, (preko)brojni neznani nam ljudi, koji dijele slična nadanja, strahove, sličnu potragu za boljim i sretnijim životom. Jer ovdje je riječ o poslijeratnoj generaciji, a ona uvijek ima stanovite sličnosti, kako ovdje kod nas na brdovitom Balkanu, tako i drugdje, u drugim prostorima i vremenima povijesti. Ova knjiga nije rezultat fikcije, već nečega što je pisac duboko i bolno proživio, te je tu emociju vrlo uspješno prenio i na nas, od kojih mnoge rat, srećom, nije dotakao. Iako se u pozadini priče jasno nazire rat, ovo nije knjiga o ratu, već o njegovim ružnim, bolnim i neizbježnim posljedicama. Mehmedinović je pjesnik, tako da su njegove rečenice poetične i dirljive, ali ponekad, s razlogom, brutalne i okrutne. Ovo je zapravo, jedna od onih knjiga koje valja imati na svojoj polici i kojoj se uvijek iznova možete vraćati. Nju ćete prelistavati svako toliko, čak ćete i učiniti taj neoprostiv grijeh pa podcrtati poneke dijelove i rečenice. Moj je primjerak bio iz knjižnice pa sam se teškom mukom suzdržavala da ne posegnem za olovkom... Zazirem od ratne tematike, vjerojatno zato što sam gorljivi pacifist. Ali sam upravo očarana književnošću koja govori o posljedicama rata, još tamo od Hemingwaya i njegove izgubljene poslijeratne generacije, koju je tako uspješno opisivao u svojim romanima. Zato me očarao i “Ruski kompjuter”. On je podsjetnik svima nama, a posebno onima koji imaju moć donositi globalno bitne odluke, zašto nikada, ali baš nikada ne bismo smjeli nasjesti toj prevari careva, diktatora i moćnika, zvanoj rat. Rat će, prije ili kasnije, proći, pucnjevi će utihnuti, zgrade će se ponovno izgraditi, polja razminirati, ali posljedice, koje je rat stvorio u ljudskoj duši nemaju lijeka i poput kofera ih nosite sa sobom gdje god pošli.

6.5.2011.

Knjiga o putu i njegovoj vrlini

Oslobođenje BH, Davor Beganović, 06.05.2011.

Stvaralaštvo je Semezdina Mehmedinovića obilježeno dugim šutnjama. Zijev koji se rastvara između pojedinih knjiga popunjavaju povremeni natpisi u novinama ili na internet-portalima ali oni pružaju drukčiji osjećaj od stihova ili kratkih proznih zapisa, makar se, ponekad, u njima i dala naslutiti suptilna nota kojom se svakodnevne i obične stvari i događaji pretvaraju u sublimirana iskustva predočena u jeziku minimalističke poezije. Knjiga proznih zapisa Ruski kompjuter šutnju prekida vraćanjem u prošlost, i to dvostrukim. U njemu se opisuje dugo putovanje od opkoljenog Sarajeva do Amerike. Rekonstrukcija onoga što se zbilo prije petnaest godina, međutim, nije nova: sam tekst progovara iz prošlosti, razotkrivajući se kao pronađeni rukopis, iskopan iz geoloških naslaga vremena neke druge tehnologije, materijalizirane u disku za pohranjivanje kojega smo zvali floppy, koji je izgledao kao gramofonska ploča poklanjana šeszdesetih uz glazbene časopise, koji je nestao poput tolikih drugih žrtava tehničkoga razvoja. Taj gubitak Mehmedinović promatra bez ikakvih sentimenata. Za njega je bitna dimenzija rekonstruiranja izgubljene poetike koja u trenutku obnavljanja prošlosti, u instituciji manuscrit trouvé, stječe kvalitativno novu dimenziju iskazanu u dijalogu prostora i vremena. Hvatanje eluzivnih momenata u paučinu jedva primijetne poezije Mehmedinović realizira na razini numerativnoga pripitomljavanja prostora i njegova pretvaranja u linearni, ali kontingentni, niz mjesta povezanih slučajnim ulančavanjem. Devet se Aleksandrija tako ostvaruju kao toposi na imaginarnoj geografskoj karti Amerike. Ruski kompjuter, iskorak iz šutnje u prostor govora, iseljenje iz Sarajeva, koje je započelo kolovoza 1995., komprimira u šest gradova (Sarajevo, Prag, Zagreb, Phoenix, New York, Washington) koji su se našli na putu odlaska Mehmedinovićeva i obitelji iz grada u kojemu njegove „usluge ... više nisu potrebne.“ Ruski kompjuter je knjiga u kojoj se pripovijeda o jednome odlasku i o jednome dolasku. Ni manje ni više. To je čini paradoksalnim uratkom – čudnim, istovremeno hermetičnim i otvorenim. Škrta priča koja se u njoj razvija onemogućuje izbjegavanje pitanja na koje jednoznačan odgovor, zasigurno, nije mogućan: što je motiv koji njezina autora zavodi na ispisivanje pripovijesti o jednome odlasku i o jednome dolasku koja je toliko jednostavna, toliko ogoljena, ostavljena da lebdi u situaciji nemogućnosti nefabuliranja i svjesne odluke o zabacivanju fabule? Rekao bih: tomu je tako zato što je Mehmedinović pjesnik. Rekavši to, ugrizao bih se za jezik i sjetio da je Sarajevo blues zbirka pjesama toliko natopljena prozom da ju je morao ispisati rođeni pripovjedač. I znao bih: ni u jednome ni u drugome slučaju ne bih bio u pravu. On je i pjesnik i prozaist i još nešto treće, a što je to treće jest pitanje na koje jednoznačan odgovor nije mogućan. Ne vrtim li se to u krug? Izaći iz kruga znači pronaći početak te time prevariti toliko zamamnu i izvjesnu teoriju o vječitome vraćanju istoga. Eternal return zavodi na komotan odnos prema životu, neodgovornima ostavlja mogućnost moralne isprike za loše što su učinili: u drugome će se pojavljivanju sve popraviti, a kada brojke započnu svoju igru beskrajnoga nizanja etika odlučuje da im popusti. Mogućnost izlaska iz (hermeneutičkog) kruga može mi pokazati i autor. Ne moram mu vjerovati jer znam da me, kao čitatelja, želi zavesti, ali ipak ne mogu previdjeti činjenicu da Mehmedinović svoju „priču“ započinje traženjem uvjerljivoga odgovora: „Postavlja se, zbog toga, pitanje: da li ovaj rukopis treba objaviti? Ako treba, onda za to postoji samo jedan razlog. Ova je knjiga pisana za jednog čitaoca, za mene, zato što u njoj postoje odgovori koji meni trebaju. Pisao sam pitajući se – gdje idem?, a na kraju sam (reklo bi se: sasvim slučajno) dobio odgovor na pitanje – odakle dolazim?“ Time se želi reći: ne samo da se pripovijeda o odlasku i dolasku, priča o odlasku i dolasku transmutira u priču o traganju za identitetom u kojoj se, na neki način, odgovarajući na pitanje „odakle dolazim“ odgovara na ontološko pitanje „Tko sam Ja?“ Ali evo i paradoksa: „Tko sam Ja“ na koje se odgovara u prostornim koordinatama inizistira i na tome da se moram vratiti tamo odakle sam, ako to tamo doista i determinira moje Ja. Na taj se način filozofija egzila kao uvijek već odgođenog povratka usijeca u samo interpretativno jezgro Ruskoga kompjutera. Ona je i nositeljica afekta koji neprevidivo dominira cijelim tekstom. Sljedeći paradoks je retoričke naravi: priča o dubokom unutrašnjem nemiru ispripovijedana je sintaksom koja afektivnost svodi na minimum, gotovo je realizira u obličju nulte vrijednosti. Mehmedinovićeva rečenica ne dopušta prodor silovitih emocija, čak ni tamo gdje bi bile nužne. I ne samo to: njegova retorika odbija stilske figure usmjerene na predočavanje ekstrema. Tomu je tako zato što je pripovjedaču stalo do razgovora, stalo do dijaloga: s tradicijom i sa suvremenicima, pa čak s ponekima koje se ne zna ali s kojima se dijeli slično iskustvo. Ako se pažljivije pogleda, Ruski kompjuter je knjiga u kojoj se dijalog odvija na dvije razine: na prvoj s osobama koje autor sreće u procesu pronalaženja svojega mjesta; na drugoj s književnim tekstovima s kojima se njegov put križa, najčešće tako što ih priziva iz sjećanja. No najčešće su osobe autori tekstova koje se recipira, tako da se interaktivnost razmjene umnožava, točnije udvostručuje. U svojoj je dvostrukosti Mehmedinovićeva knjiga esencijalni dijalog s drugim djelom koji isto/slično iskustvo tretira na različit način tvoreći ga, tako drukčijim. Riječ je o Devet Aleksandrija. Ta zbirka poezija sublimira, povremeno gotovo na spekulativnoj razini, iskustvo egzila. Njezino se biti-u-egzilu zrcalno odražava u dolaziti-u-egzil Ruskoga kompjutera. Obje su knjige ispunjene senzacijama u koje su upisane razlike, a one tvore rupe smisla koje, po Deleuzu, dogmatska svijest želi pod svaku cijenu popuniti. No Mehmedinovićeva je svijest sve prije nego dogmatska. Stoga su razlike kod njega izvor smisla koji ne želi biti dovršen. Ruski kompjuter realizira se kao knjiga pitanja koja izbjegavaju odgovore. Čak i kada se čini da su ih pronašla, ona se okreću od njih odbijajući da budu prikovana na jedno, točno određeno, mjesto. Ako bi ih se otkrilo u njihovoj jednoznačnosti, ako bi se iskustvo uspjelo jednom zauvijek definirati, došlo bi se do situacije u kojoj se prepoznaje vlastiti identitet. No to je ono što se ne želi, što se ne može. Kada bi se moglo, odlazak ne bi bio nužan. Bilo bi dovoljno ostati tamo gdje su se provele mučne godine opsade i pokušati unovčiti svoj ostanak. Mehmedinović bira put koji se razlikuje od ostalih, on je ostao kada je bilo opasno. Nestankom opasnosti razlozi ostanka postaju obsoletni, odlazak se pojavljuje kao imperativ. Ne samo da se pojedine scene iz Ruskoga kompjutera reflektiraju u Devet Aleksandrija. I sam je motiv odlaska kao nužnog koraka kako bi se došlo do samoga sebe tematiziran u zbirci pjesama. Pogledajmo na čas tu vibrantnu korespondenciju. Devet Aleksandrija nije figurativan naslov. On se odnosi na realnih devet gradova toga imena koje je autor („prema mom proračunu“) pronašao na zemljovidu Sjedinjenih Američkih Država. No tih se devet imena ne iscrpljuje u svojoj prividnoj okamenjenosti na drugome kontinentu. U njima odzvanja povezanost a antikom, s praizvorom njihove suštine, s gradom kojega je na kartu, dajući mu svoje ime, ucrtao veliki osvajač. „I samo uz potpuno uvjerenje / Da je cjelina svijeta sačuvana / Mogu zamisliti pokret / Iz jedne u drugu američku Alexandriju, / Na isti egipatski dok.“ Skladno se s tim stihovima „rimuju“ završne riječi Ruskoga kompjutera. “Jutros su objavili spisak knjiga laganog sadržaja, pogodnih za plažu. More nije daleko. Atlantik. To je ista ona voda koja zapljuskuje obalu Neuma. Ovaj grad je, kažu, centar svijeta, a to onda znači da je sve odavde blizu, ili je sve jednako daleko“. Kada Francis Sylvaine Mirković, pripovjedač romana Zona Mathiasa Enarda, pokušava locirati središte „zone“ onoga mjesta koje ga determinira ali koje, istovremeno, generira razliku koja ne želi biti popunjena, biti razriješena odgovorom na pitanje (što ili tko, svejedno), on će ga pronaći u Aleksandriji. No Aleksandrija je grad, podučava nas Mehmedinović, koja zonu povezuje s drugim svijetom, koja u razliku upisuje istost. Došavši tamo gdje se zaputio Mehmedinović je otkrio odakle je. Time se priča, nažalost, ne može završiti. Krug je opet došao po svoje. Možemo ga nazvati, uzmemo li geografiju kao fokus, vječitim kruženjem istih voda, ili, ako nam je bliža kultura, pobratimstvom lica u svemiru. Neizvjesnost ostaje, bez obzira za koju se varijantu odlučili. Neizvjesnost je, onda, i indeks i stigma Ruskoga kompjutera. Pokreti na itekako realnoj mapi egzilantskoga itinerera obitelji Mehmedinović, sa mjestima zaustavljanja kao svojevrsnim stožerima, ostavljaju tragove na njihovim tijelima. Ta se obilježja ne mogu smatrati fiksiranima, već se prebacuju s jedne točke na drugu, sele se na tjelesnoj kartografiji markirajući nove patnje, indicirajući ponovno pronađena zadovoljstva. Mršavost, zubobolja, kratka kosa signali su stigmatizacije izmučenoga korpusa u potrazi za mirom. No nestali rat uvijek se vraća kao indeks prisutnosti čija je jedina funkcija redukcija, i to apsolutna: „Rat je bio zbir velikog broja događaja koji mi ništa nisu donijeli, a oduzeli su mi mnogo. Rat je umanjio moja životna znanja. Onaj ja iz osamdesetih mogao bi biti učitelj meni današnjem.“ Kao ni u Sarajevo bleusu ni u ovoj knjizi nema mjesta za heroje. Oni su negdje drugdje, oni mogu pripovijedati o ratnim iskustvima kao o obogaćenju egzistencije. Mehmedinoviću u njemu vidi samo inverziju prirodnoga toka stvari: ne samo da individua u ratu doživljuje zastoj, ona čak i degradira, u osnovi se ratnih sučeljavanja nalazi regresija, nedostatak spoznaje, što je najgore – uništavanje već postojeće. Odlazak se, prema tome, definira kao bijeg iz povijesti koju se shvaćau njezinu beskrajno ograničavajućem djelovanju. Njegova se nužnost promatra u jukstapoziciji s ostankom kao determinantom bio-politike. Individualno iskustvo odlučuje rebelirati protiv nametanja volje kolektiva, ono što je jednom bilo mogućno ostvariti u određenju sebe u poziciji žrtve u novoj se konstelaciji pokazuje u obrnutoj perspektivi: kolikogod je prva žrtva bila smislena njezina će replikacija biti upisana u kružnicu iz koje izlaska i nema. Današnja politička situacija u Bosni i Hercegovini pokazuje u kolikoj je mjeri Ruski kompjuter potrebno čitati kao njezinu, post festum, anticipaciju. U tome je smislu on i nevjerojatno aktualna knjiga koja, svojom čudnom sudbinom, govori o tome koliko je ono što se sada zbiva sadržano u onome što se zbivalo u neko drugo vrijeme.