Ruke Azazelove
17,98 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 160
-
Datum izdanja: studeni 2011.
-
ISBN: 978-953266347-1
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 260 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 17,98 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Što izaziva najveći strah? Što stvara najdublju jezu? Što je ono čega se istinski bojimo? To su samo neka od pitanja koja će si postaviti čitatelj nove knjige priča Ivane Šojat. Osam priča iz zbirke Ruke Azazelove propituje strahove izazvane pomno čuvanim tajnama, zakopanim sjećanjima, zaboravljenim događajima...
U Rukama Azazelovim ljudski životi i sudbine prošarani su dubokim traumama, bilo obiteljskim, bilo osobnim, a junaci ih ne uspijevaju prevladati. Iz njihova poraza rađaju se tragedija, jeza i užas, jer najstravičnije je stajati pred zidom sudbine s nemogućnošću da joj se izbjegne i od nje pobjegne. Majstorskim pripovijedanjem Ivana Šojat prodire do onih tamnih zakutaka duše koji zazivaju duhove i utvare te u svakoj priči stvara punokrvne likove iz čijih stvarnih ili imaginarnih albuma izlaze čudovišta prethodnih generacija ili ona koja će ostaviti svojim potomcima. U zbirci priča Ruke Azazelove Ivana Šojat u središtu tame razotkriva užase, snažno poput najvećega majstora suvremenoga horora Stephena Kinga.
19.12.2011.
Ivana Šojat Kuči: Mene zanimaju oni tihi, stjerani strahom u kut
Vjesnik, Ines Kotarac, 18.12.2011.
Osječka književnica Ivana Šojat Kuči prošle je godine sa svojim romanom »Unterstadt« pokupila cijeli niz književnih nagrada (»Vladimir Nazor«, »Ksaver Šandor Gjalski«, »Fran Galović« i »Josip i Ivan Kozarac«). Roman je to o građanskoj obitelji njemačkih korijena u Osijeku čija se priča prati kroz sudbine četiriju naraštaja žena. Iako joj je to drugi roman, a u svom književnom opusu ima i cijeli niz zbirki poezije, dvije zbirke priča i jednu zbirku eseja, tek je taj naslov učinio ime Ivane Šojat Kuči poznatim i izvan uskih čitateljskih krugova. Osim pisanjem, Ivana Šojat Kuči bavi se i prevođenjem s francuskoga i engleskog jezika te je, među ostalim, prevela knjige Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa, Raymonda Carvera i Paula Austera. Njezinu novu knjigu, zbirku priča »Ruke Azazelove«, objavila je ovih dana zaprešićka izdavačka kuća Fraktura, što je bio povod ovom razgovoru o ljudskim strahovima, slabim pojedincima, Osijeku, ženskoj književnoj godini i još nekim interesantnim temama. »Mala knjiga s puno mraka« mogao bi biti moto Vaše nove zbirke priča »Ruke Azazelove«. Gdje su ishodišta i koje su poveznice svih tih strahova, tragedija i užasa? - Koliko god mi od njih bježali, koliko god ih prešućivali i tajili pred drugima i vlastitim racionalnim »besprijekornostima«, strahovi, preživljeni užasi trajno nas mijenjaju, dašću nam za vratom. Pamtimo sreću. Strahove taložimo, pa se oni u nama pretvaraju u Golema koji poslije, prije ili poslije, sukladno našim odlukama i nagnućima prerasta u silu dobra ili kaos zla. Sve što smo ikada pretrpjeli pretvara nas, sasvim postupno, u čovječnija, suosjećajna bića, ili u čudovišta u kojima je strah fermentirao u gnjev koji žudi za osvetom, onom ničeovskom voljom za moć, žeđa za novim uprizorenjem istoga, ali u preokrenutim ulogama gdje žrtva postaje tiranin u začaranom krugu bez izlaza. Priče su uglavnom iznesene iz perspektive slabih likova – žena i djece. Zašto Vam je ta perspektiva poticajna? - Pojedinci u stanju moći jasno i glasno iznose svoje stavove, nameću se, moćni pišu zbilju, formiraju stada, od onih mikroskopskih, obiteljskih, do velikih interesnih, nacionalnih, gospodare slabima. Ljude fascinira moć, što smo tijekom povijesti, ali i sada, već vidjeli, gledali nebrojeno puta. Mene zanimaju oni tihi, stjerani strahom u kut. Htjela sam vidjeti, osobno shvatiti proces, u što izrastaju nedužna djeca rođena na ovaj ili onaj način u monstruoznim obiteljima, kako društvo na njih reagira. Sociološki gledano, još imamo mračne četvrti za »leprozne« kojima se bojimo pomoći. Kao da je nesreća zarazna, prijenosna. Kao da je nesreća morbidni, preokrenuti kralj Mida koji dodirom svjetlost pretvara u mrak. I dalje se čudimo zlu koje povremeno eruptira u kući naših susjeda, kao da se sve događa preko noći. Valjda zato što je lakše samo promatrati, jasno dijeliti tuđu zlu kob od vlastite sudbine. »Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način«, rečenica je kojom započinje Tolstojeva »Ana Karenjina«. Može li se ona preslikati i na priče iz »Ruka Azazelovih«, ali i na prije objavljene zbirke priča »Mjesečari«? - Sreća je stanje s kojim znamo kako, nema dvosmislenosti, nema potrebe da ju skrivamo. Postoje jasni mehanizmi »upravljanja« srećom. Tuga, nesreća i muka za sobom uvriježeno povlače sramotu. Kao da smo manje dostojni u suzama. Netko tko se rasplače na ulici, pred neznancima ili je prešao preko granice izdržljivosti i sunovratio se u ponor potpune bespomoćnosti ili je lud. Tako razmišljamo. Plačemo na pogrebima. I ponovno zborno, u zajedništvu. Plačemo s ljudima koji plaču. I svi odreda zurimo u tlo. Nesretne, poremećene obitelji skrivaju svoje zlotvore. Oduvijek me je fascinirala ta gotovo kršćanska, mučenička reakcija obitelji žrtava nasilja: ako mi se to događa, nečim sam i zaslužio. Obitelji stjerane u pakao ovisnosti jednoga od svojih članova prepune stida skrivaju svoje ovisnike, alkoholičare, vlastitu bijedu od koje bi mogle pobjeći. Ali ne bježe. Kao mačka preneražena farovima automobila koji će ju zgaziti. Prošle godine naveliko se govorilo o ženskoj godini u književnosti, no kada se pisalo o Vašim knjigama, redovito se isticala njihova neuklopljenost u postojeće književne trendove. Kako biste Vi opisali svoj književni otok, ono što Vas razlikuje od okolnoga književnog mora? - Vjerojatno će zvučati banalno, no ne odustajem od činjenice da nikada sebe nisam razmatrala u nekakvom kolektivnom kontekstu. Jednostavno pišem ono što smatram vrijednim, onako kako znam. Ne slijedim trendove. Smatram kako je čin pisanja samotan čin, kako je svaki čovjek, pa tako i pisac svemir za sebe. Osječka književnica Ivana Šojat Kuči prošle je godine sa svojim romanom »Unterstadt« pokupila cijeli niz književnih nagrada (»Vladimir Nazor«, »Ksaver Šandor Gjalski«, »Fran Galović« i »Josip i Ivan Kozarac«). Roman je to o građanskoj obitelji njemačkih korijena u Osijeku čija se priča prati kroz sudbine četiriju naraštaja žena. Iako joj je to drugi roman, a u svom književnom opusu ima i cijeli niz zbirki poezije, dvije zbirke priča i jednu zbirku eseja, tek je taj naslov učinio ime Ivane Šojat Kuči poznatim i izvan uskih čitateljskih krugova. Desetero ljudi će na deset različitih načina doživjeti isti događaj, svaki će od njih drukčije reagirati. Samo promatram svoje vrijeme, okružje u kojem živim i bilježim ga. Na svoj način. Vlastiti senzibilitet jedini mi je vodič. Smatram kako bi sve drugo bilo jalovo, neuvjerljivo. Sjena sjene. Ništavno. Vaš roman »Unterstadt« prošle je godine osvojio cijeli niz nagrada. Nagrade sasvim sigurno jesu priznanje kvalitete nečijeg rada, no njihova inflacija na našoj književnoj sceni smanjila im je onu važnost koju su nekada imale. Kako Vi gledate na tu pojavu? - Budimo iskreni, nagrade su uvijek dobrodošle kao poticaj, znak da ste podigli barem omanju oluju, da su vas primijetili, pa nemate više dojam da kao manijak vičete u praznoj, zvučno izoliranoj sobi. Pišemo da bismo bili čitani. Oni koji tvrde suprotno, skaču sami sebi u usta, budući da postoji kategorija osobnoga dnevnika, bilježnice pohranjene u ladicama u koje se uvijek može zapisati nešto samo za sebe Što se inflacije nagrada tiče, svakako moramo priznati da se gotovo istovjetna inflacija događa na brojnim poljima u Hrvatskoj. Koliko koja nagrada vrijedi, koliko je utemeljena, čitatelji uvijek mogu provjeriti, osobno se uvjeriti, ovjeriti slaganjem i potvrdom. Kako napreduje postavljanje »Unterstadta« na daske osječkoga HNK? Sudjelujete li u procesu i što očekujete od predstave? - Uvjerena sam da je »Unterstadt« dobio sjajnu dramaturginju, Nives Madunić, s kojom sam u nekoliko navrata sve pretresla, razgovarala. Držim da su nam senzibiliteti bliski, tako da sam joj uglavnom prepustila neka radi kako najbolje osjeća. Prema onome što sam do sada imala prilike vidjeti, očekujem da će i na kazališnim daskama »Unterstadt« ostaviti dobar dojam. Kako je riječ o doista kompleksnom i složenom romanu, koji je nemoguće u cijelosti prenijeti na pozornicu, smatram da je Nives izvukla esenciju. Svakako, nadam se najboljemu. Hrvatsku mnogi doživljavaju kao jako centraliziranu zemlju s glavnim gradom kao jedinim pravim društvenim i kulturnim središtem. Živeći i radeći u Osijeku, osjećate li ikad svoj položaj kao marginaliziran? - Nikada se nisam doživjela marginaliziranom. Premda ponekad postoji famozan problem fizičke odsutnosti, poprilična udaljenost od »velike vatre«. Smatram, međutim, da u današnje, elektronsko doba nije nikakav problem biti prisutan, predstaviti se urbi et orbi. Radite u kazalištu, intenzivno prevodite i pišete, a uz sve to imate i veliku obitelj. Što je Vaša pogonska snaga? - Tvrdoglavo ne vjerujem u prisilu, pa tako ni sebe asketski ne prisiljavam na rad po svaku cijenu. Pišem i prevodim isključivo kada sam za to spremna, ne forsiram. A kada radite s veseljem, kada uživate u onom što radite, onda sve ide glatko, onda za sve imam vremena. Premda mi se »događaju« i stresna razdoblja, osobito u vrijeme prije premijera, kada kao urednica kazališnih izdanja u HNK u Osijeku imam pune ruke posla. Kako biste, kao čitateljica, ocijenili ovu godinu koja je na izmaku? Koje biste naslove preporučili za čitanje? - Prošle godine, moram skrušeno priznati, nisam imala previše vremena za čitanje, budući da sam intenzivno radila na novom romanu, ali i nekoliko iznimno zahtjevnih prijevoda. Svakako bih, međutim, preporučila Amosa Oza, T. C. Boylea, kojeg sam osobno prevela, sjajnog Fabricea Hadjadja, Vladimira Stojsavljevića, Charlesa Portisa. I svakako: Ludwiga Bauera. Silno ljubim poeziju Prije romana »Unterstadt«, književna Vas je javnost poznavala uglavnom kao pjesnikinju (»Hiperbole«, »Uznesenja«, »Utvare« i »Sofija plaštevima mete samoću«). Jeste li se potpuno okrenuli prozi ili bismo uskoro mogli očekivati i neku novu zbirku poezije? - Poeziju i dalje pišem, usprkos prema njoj nemilosrdnim vremenima. Silno ljubim poeziju kao erupciju najdubljeg i najintimnijeg koje nekako vrisne u stihovima. Polagano, malo-pomalo, pripremam novu zbirku, prilično neobičnu, zbirku o dušama koje progovaraju o trenutku odlaska koji ih zapravo kao ljude definira. Poeziju pišem samo kada mi dođe, kada imam dojam da je netko nevidljiv pokraj mene stao da mi šapuće o sebi. Inače ne ide. Sve drugo je mahnito forsiranje rijeke jezika koja ohole samo proguta i odnese ni u što.
29.1.2012.
U ovom malom katalogu obiteljskog užasa glavne uloge imaju starci i djeca
Jutarnji list. Jagna Pogačnik, 25.01.2012.
Ljudi su bunari, lijepo oslikane provalije, ponori”, rečenica je kojom se može opisati svijet novih priča Ivane Šojat Kuči, spisateljice koja je svojim romanom “Unterstadt”, nagrađenim sa čak četiri književne nagrade, stala na veliku pozornicu hrvatske proze. “Ruke Azazelove” zbirka je koja potvrđuje dojam koji smo imali i ranije - Šojat Kuči je autorica koja ne nasjeda na trendove, već ispisuje prozu u kojoj se bavi općeljudskim temama. Ovisnički odnosi U središtu interesa njezina pripovijedanja u ovoj je zbirci, baš kao i u prethodnom romanu, obitelj sa svim svojim mračnim tajnama, dobro izoliranim iza četiri zida, demonima prošlosti i sadašnjosti kojih se pojedincu najteže riješiti. Od prve, naslovne i najduže priče, u kojoj se tematizira bolesno-ovisnički odnos majke i sina koji se pretvara u patološko stanje mržnje i ljubavi, pa sve do kraja zbirke, pred nama su slike iz obiteljskog života koji barem u presudnom, ključnom trenutku zadobiva obrise horora, ne toliko u žanrovskom koliko u atmosferskom smislu. Širok je raspon tih obiteljskih odnosa koje autorica obuhvaća, pazeći pri tome da zbirka ima zajedničku “crvenu nit” koja je čini zaokruženom cjelinom, ali se isto tako ne ponavlja, već iz priče u priču nadograđuje i širi raspon svoga pomnog seciranja obiteljskih tajni koje, kad-tad, usmjerava i dodiruje - ruka Azazelova. Priče imaju zanimljivu vizuru, u njima su glavni likovi starci ili djeca, na neki način generacijske krajnosti kod kojih su strahovi i užasi, kao i njihove posljedice, vidljiviji i tragičniji. Demonski smijeh Šojat Kuči u svojoj zbirci priča donosi mali katalog užasa, onih koji egzistiraju tu blizu, vrata do, ali su često nevidljivi. Obiteljski odnos žrtve i tiranina, djeca koja žive u monstruoznim obiteljima, alkoholičari i zlostavljači, pogrešni brakovi, zatiranje prošlosti koja se poput bumeranga vraća - to su situacije u koje su postavljeni likovi ovih priča koji koliko se god trudili teško da mogu ponovo uspostaviti ono što nazivamo “normalnim životom”. Stoga reakcija na takve pokušaje, baš kao u priči “Popravak” o mladiću koji je, ne bez razloga, ubio vlastitu majku, može biti samo sablastan, demonski smijeh. Ta zarobljenost u sudbini najveći je “horor” element ovih priča, u kojima “žalosni ljudi čuče u kutovima žalosnih kuća” i nemaju mogućnosti za izlazak. Šojat Kuči izgradila im je zajedničku kuću, učinivši sve još vidljivijim i žalosnijim. Najstrašnije je kad najveći užasi postanu prihvatljivi “Unterstadt” je “poharao” hrvatsku književnu scenu. Kakve su vam prognoze za “Ruke Azazelove”? Postoje sjajne knjige koje prođu sasvim neprimijećeno, nemušte koje se veličaju u nedogled, u lančanim reakcijama publike i kritike u kojima se nitko ne usuđuje reći da je kralj zapravo gol. Iskreno sam se nadala uspjehu “Unterstadta”, inače ne bi imalo smisla, no ipak je premašio sva moja očekivanja. “Rukama Azazelovim” mogu samo poželjeti istu ili sličnu sudbinu. Priče su atmosferski negdje na granicama horora. Radi li se zapravo o tome da je svakodnevica uvijek negdje na rubu horora, ako znamo dobro gledati? Ono najstrašnije po mome sudu jest zapravo činjenica koliko nam u nekim osobnim potonućima i najveći užasi postaju “prihvatljivi”, koliko su klizna mjerila kojima mjerimo probavljivost svojih sudbina. I to je horor: sve te sramote, izdaje, protjerivanja iz svijeta navodne doličnosti. Mnogi svakodnevno žive horor, a mi se iščuđavamo. Zanimaju vas obiteljske priče i njihove mračne tajne? Humanizam je čovjeku dodijelio ulogu ugaonog kamena, no taj je kamen u glib svijeta ugrađen nakon “obrade” u kamenolomu obitelji. Obitelj nas određuje, bili mi toga svjesni ili ne. Nošeni inatom koji nas odvede u oprečnost ili pomirljivošću, obitelj nam daje početne koordinate svjetonazora koji ćemo zastupati. Ili nas, ako je disfunkcionalna, povuče u glib. Teško je uteći kiselom okusu grožđa što su ga kušali očevi. Glavni likovi priča su uglavnom starice i djeca. Zašto? Zanima me valjda ono na početku i kraju: djeca koja se suočavaju sa svijetom i starci koji u retrovizoru, konačno svjesni sebe i svega što su učinili ili propustili učiniti, sagledavaju svijet iza sebe. Djecu pokušavamo učiti dobroti, poštenju, pravičnosti, kao da je svijet u koji ih puštamo bajka bez vještica s otrovnim jabukama. Za starce nemamo vremena, zato što “lovimo” budućnost. Kažu da starci naposljetku budu poput djece. Možda zato što kao u drevnom prokletstvu tek prekasno shvatimo koliko su stvari koje smo smatrali važnima zapravo jalove, nevažne. I ovdje su pozornica priča konkretne i prepoznatljive osječke lokacije. Koliko vam je važno svoju prozu smještati u poznati ambijent? Kada bih iz svoga stvaralaštva izostavila svoj grad, mislim da bih bila poput onih koji vele kako ih “politika” ne zanima, pa ne gledaju vijesti, a istodobno se upinju pisati o stvarnosti. Nekako ispadaju iz konteksta, lebde u nekakvom vakuumu između stvarnosnog i fantasyja.
29.1.2012.
Ivana Šojat-Kuči: Ruke Azazelove - sravičnije od samog Kinga
Večernji list, br, 28.01.2012.
Ivana Šojat-Kuči ima novu zbirku priča. Sjajnu zbirku! Sve do jedne, a u zbirci “Ruke Azazelove” (urednik Seid Serdarević) ima ih devet, to su horor priče u kojima autorica stravu i napetost gradi baš kao što ju je Stephen King izgradio u svom velikom romanu “Isijavanje”. No, ovdje je strava izgrađena na sasvim drugačijim osnovama, jer autorica njene temelje postavlja na ono što u životu ima svatko od nas. Upravo zato te priče čitatelja lupaju u dno želuca i dugo mu ostaju utisnute u mozak. Naime, svatko od nas u svom susjedstvu ima neku dobrodušnu (tek na prvi pogled zastrašujuću) i stravično usamljenu staricu. Svi se naježimo i zgranemo kada u novinama osvane vijest o lešu starca koji je pronađen mjesecima poslije svoje smrti. Svatko od nas zna barem jednu majku koja je svojom nesrećom i posesivnošću uništila život jedinog sina... Da, strava u pričama Ivane Šojat-Kuči izvire iz ljudi koji su nam najbliži, iz obitelji. Ovo su priče o ljudima koji godinama žive u teškoj agoniji (najblaže rečeno) neprilagođenih odnosa, ali zla majka nije zla majka sama od sebe, već se iz njezine sudbine i sudbine njezina sina otkriva spirala psihološkog nasilja koje guta generacije. Ivana Šojat-Kuči upravo tu spiralu nesreće ocrtava nezaboravno i to budi strah u svakom čitatelju. Ovo je stoga i slika društvene patologije trenutka u kojem živimo, u kojem sve manje marimo ne samo za starije nego za sve ljude oko nas, čak i one najbliže. Ova je zbirka stoga i zvono na uzbunu. Je li dovoljno glasno da nas skrene s puta? Preteško breme za devet priča, ali sjajan prvi korak.
23.4.2012.
KRITIKA 147: Ivana Šojat-Kuči
booksa.hr, Vladimir Arsenić, 23.04.2012.
Zbirke pripovedaka su kao albumi popularne muzike. Za nas koji smo rasli u vreme gramofonskih ploča, tačno se znalo koja pesma otvara prvu stranu, koja je, dakle, A1, a koja zatvara drugu, odnosno koja je B5. U ta vremena prvo su se objavljivale ploče pa se onda sa njih skidao hit singl. Upravo zbog toga nikada se nije znalo koja će od pesama biti najuspešnija jer se ukusi producenata i menadžera nisu poklapali sa ukusima publike. Danas je situacija obrnuta, prvo se lansira hit singl, po mogućstvu dva i tek onda se na osnovu toga sklapa album koji biva podređen onome što je unapred pušteno u etar kao ultimativni hit. Zato je sve manje ploča, sve je više hitova, odnosno pesama. Kada to uporedimo sa zbirkama pripovedaka videćemo da je i u njihovom slučaju sve manje zbirki koje bi trebalo da dišu kao jedno, da imaju zajedničku ideju vodilju. Poput albuma sklepanog oko hita u kojem nema povezujućih niti ili se one više ne vide jer je unapred već emitovana numera sve zaklonila svojom veličinom koja je neretko krajnje sumnjiva, tako i knjige priča imaju jednu ili dve dobre pripovetke a ostatak ostane u senci tih poznatih, po kojima se često zbirke i zovu. Ipak, dešava se i obratno. Naime, pišu se zbirke sa tezom, one koje bi trebalo da imaju gotovo romanesknu strukturu, ali ideja celine često nadvlada pojedinačne priče i rezultat bude krajnje neuverljiv, odnosno od svega ostane samo teza, a priče polako padnu u zaborav. Ruke Azazelove (Fraktura, 2011.) je najnovija knjiga Ivane Šojat Kuči, izvanredne osiječke spisateljice i prevoditeljice. Radi se o zbirci od devet pripovedaka koja je ime dobila po prvoj i najdužoj u knjizi, ali koja ima nameru da funkcioniše kao tematska celina, bez obzira na to što ostale priče naprosto nisu dosegle nivo naslovne. 'Ruke Azazelove' je novela koja opisuje život muzičara-korepetitora u senci dominantne majke. Pripovedanje počinje u trenutku kada je majka mrtva, kada je suočavanje sa nemoći da se išta promeni u životu konačno. Polako se odmotava slika jedne sistematske torture koju je Slavko, narator, preživljavao, a koja se samo uvećavala kako je majka, provincijalna operska pevačica, starila i gubila svoje pevačke sposobnosti, ali i lepotu i šarm. Najveličanstveniji momenti u narativu tiču se upravo autoironije kojom protagonista i pripovedač opisuje svoju situaciju 'starog djevca', čoveka koji se žrtvovao za roditeljsku ljubav. Koristeći se subjektivnim vremenom, onim dakle koje se kreće putem asocijacija i njemu strogo podređenom perspektivom, priča se pred nama ne odmotava linearno i na taj način daje nam priliku da se upoznamo i sa svetom provincijskog pozorišta, ali i prokletstvom malog grada u kojem suvereno vlada ono što je Radomir Konstantinović zvao 'filozofijom palanke'. Slavko, koji je svojoj majci služio kao supstitucija i kao poligon na kojem će ispraviti sve nepravde koje su joj tokom života učinjene, koji će biti i poslednje čvrsto uporište i oslonac za njen upropašteni život i koji će joj, što je vrhunac njenog tlačenja, biti ultimativna publika žrtva je koja nije uspela da se otrgne, koja je prepoznala zavodljive ruke Azazelove, ali nije smogla snage da im se odupre. Na kraju priče, kada je sve gotovo, kada tlačitelja više nema, nema ni želje da se stvari promene, štaviše. Ivana Šojat-Kuči pokušala je da kroz čitavu zbirku prenese ovu temu zlostavljanja, bilo fizičkog bilo psihičkog, i da varirajući odnose između žrtve i nasilnika, između pojedinca i kolektiva, između Nas i Drugog da jedan presek patologije kojom su obojeni međuljudski odnosi. U svakoj od priča postoji strana koja je ugnjetavana, bila to žena-supruga, kao u pričama 'Majka' ili 'Natrag' ili dete, najčešće sin kao u pripovetkama 'Ruke Azazelove', 'Popravak' ili 'Klackalica' ili ćerka kao u priči 'Kao otac'. U tom smislu treba tumačiti i naslovnu metaforu kao uvek pružene ruke zla. Naime, u naslovnoj priči Slavko sanja Azazela. Radi se o demonu koji je iz hebrejske tradicije u kojoj se ne smatra otelovljenjem zla, prešao u hrišćansku u kojoj dobija svoja zlokobna obeležja, prvenstveno stoga što je predstavljan kao uspravljeni jarac, životinja koja je par excellence pratilja đavola. U snu, Azazel Slavka poziva svojim kao sneg belim rukama. Ova metafora za čiste i zavodljive ruke zla kojima Slavkova majka uvlači sina u mračni vrtlog sopstvenog neuspelog života, odnosno za roditeljske/prijateljske dlanove “Beskrajno bijele. Kao snijeg na mesečini.” koji će pratiti i uništavati protagoniste narednih priča, strukturalna je i glavni je zamajac pripovedaka. Jednako kao što su lokalni Nemci pobijeni komšijskim rukama pa se sada vraćaju i proganjaju novouseljene stanare kuće u priči 'Iz Gehene vraćeni', tako je i božja/roditeljska ruka ona od koje se a priori očekuje da je dobra “Bog je dobar otac”, kaže pijana dvadesetogodišnjakinja, ali ispostavlja se da su oni koji bi nam po prirodi stvari morali želeti dobro, u stvari oni koji nas uništavaju, a mi ne možemo učiniti ništa da im se suprotstavimo. Ovako ukratko izgleda zajednička potka na koju se sve priče naslanjaju. I u tom smislu se zbirka zaista može videti kao celina, kao devet poglavlja zajedničke povesti, da parafraziram Danila Kiša. Ipak, priče su zaista neujednačene i pokazuje se da Ivani Šojat-Kuči mnogo više odgovara duža forma. Naime, pripovetka 'Ruke Azazelove' joj dopušta da se razmaše, da slobodnije uđe u psihologiju likova, da otkrije njihove motivacije, da im kroz ironiju i autorironiju podari dubinu. U većini ostalih priča, likovi su plošni, situacije već viđene, njihova motivacija tipska, bez obzira na mračne i mučne sudbine. Pored toga, spistaljica kao da je u par navrata prekoračila granicu i zabasala u teritoriju u kojoj se književnost ne oseća dobro, drugim rečima kao da je prešla granice melodrame i ušla u zabran patetike. Uzmimo, na primer, pripovetku 'Kao otac' u kojoj se na jednoj pijanoj proslavi dvadesetog rođendana otkriva istorija porodičnog nasilja. Narativ koketira sa starim motivima na kojima je Dostojevski izgradio svoju poznu poetiku o (ne)pravednosti Boga. Iako je priča zapravo o majci i njenom pristajanju, odnosno trpljenju i opravdavanju nasilja zarad 'mira u kući', što se ističe poentom priče u kojoj majka plače nad umrlim ocem 'kao da je pokopala dijete', stiče se utisak kao da je ta teza prenaglašena, odnosno da je ona prosto svojom Istinom pojela svu literarnost priče koja je slabo motivisana. Naime, priča kao da istupa iz onih okvira koje je Aristotel definisao kao pravilo verovatnog i mogućeg jer je teško zamisliti tri pijane studentkinje koje filozofiraju o Bogu, a onda iznebuha proživljavamo priču o nasilju u porodici, pri čemu nema ni reči o onom sukobu koji bi morao biti pravi, suštinski sukob između majke koja dopušta i toleriše nasilje i ćerke koja to nasilje trpi kako zarad sebe tako i zarad mira u kući koji joj je nametnut ponašanjem majke. Sličan mehanizam u kojem pouka priče nadvladava njenu zabavnost, da iskoristimo poznatu Horacijevu misao o književnosti koja je slatka i korisna, dulce et utile, može se videti i u priči 'Popravak'. Siže priče predstavlja razgovor između gospođe Zlate, psihološkinje popravnog doma za maloletne delikvente i jednog štićenika, Maria. Fabula je naravno mnogo šira i podrazumeva čitav splet teških sociopsiholoških, odnosno socipatoloških okolnosti koje su ga naterale na ubistvo majke koja ga je maltretirala, izbacivala na ulicu, terala da prosi i slično. Narativ je konstruisan tako da slušamo četiri glasa. Gospođa Zlatin koji predstavlja jedan nivo stvarnosti, Mariov koji joj odgovara poslušno i trpeljivo, zatim njegov koji u sebi govori ono što zaista misli i četvrti koji predstavlja reminiscencije na njegov život iz kojeg saznajemo njegovu tragičnu priču. Maltretiranje koje za nesretnog momka nikako ne prestaje jer ga i u domu muče stariji štićenici, prosto ne bi smelo da se završi patetičnom rečenicom, onom koja se pojavljuje u glasu za koji pretpostavljamo da govori istinu i koji ni u ironiji ne bi trebalo da izgovori rečenicu “Htio bih biti nečiji sin!” jer se time prelazi granica između književnosti i preteranog patosa. Naravno da je teško balansirati na tankoj ivici koja literaturu deli od prenaglašene melodrame u ovako teškom i mučnom narativu, ali upravo se na tim mestima, u tako složenim pripovednim situacijama prepoznaju vrhunske autorke/autori. Knjiga Ruke Azazelove tako ostaje nedovršena konstrukcija. S jedne strane imamo jednu izuzetno upečatljivu priču, odlično vođenu sa odlično izabranom perspektivom i sjajnim temporalnim rasporedom građe koja u ukupnom zbiru daje zanimljiv i psihološki uverljiv narativ začinjen jetkom ironijom. S druge strane imamo osam priča koje svojom snagom u značajnoj meri podbacuju i ne uspevaju da budu podjednako ubedljive. Osnovna ideja koja je započeta u naslovnoj pripoveci odista ostaje prepoznatljiva do kraja, ali to jednostavno nije dovoljno. Ivana Šojat-Kuči može mnogo više u šta nas je već uverila sjajnim romanom Unterstadt.
Slične knjige
