Rod

Special cijena 224,10 kn Redovna cijena 249,00 kn
  • Broj stranica: 1008

  • Godina izdanja: 2013.

  • ISBN: 978-953266519-2

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 1 235 g

Rod Miljenka Jergovića knjiga je sastavljena od više cjelina – romana, dokumenata, pripovjednih skica, fragmenata – u kojima se izmjenjuju fikcionalni i nefikcionalni dijelovi i savršeno se miješaju stvarno i izmaštano. S mnogo autobiografskih elemenata Jergović u Rodu ispisuje sagu o porodici Karla Stublera, svoga pradjeda.

Karlo Stubler, dunavski Švaba, rođen u Bosowiczu, u rumunjskome Banatu, po zanimanju je bio željezničar koji je život proveo u Bosni. Kćeri su mu se udavale u Bosni, sin mu je studirao u Beču i Grazu. U njegovu domu govorilo se njemačkim jezikom, a izvan kuće srpskohrvatskim. Država s kojom je došao u Bosnu zvala se Austro-Ugarska, ali je većinu života proživio u Jugoslaviji. Unuk mu je 1943. poginuo kao njemački vojnik u Slavoniji. Dvije godine poslije po Karla Stublera dolaze partizani da ga vode u logor za pripadnike njemačke narodne zajednice u Jugoslaviji, iz kojega će biti deportiran u Njemačku. Spašavaju ga susjedi koje je tijekom rata štitio i skrivao u svome domu. Rod prati priče Karlove djece i unuka sve do smrti njegove posljednje unuke, koja je živjela u Sarajevu, i prekida porodične loze.

Rod je roman u kojem Jergović kroz sudbinu vlastite porodice govori o stoljeću Srednje Europe i Balkana, roman koji poput željeznice premrežuje epohu i krajeve, zemlje koje su se izmjenjivale, povijest koja je bila nemilosrdna. Od pradjeda i početka dvadesetog stoljeća do današnjice i autora i njegove sudbine Rod je opus magnum Miljenka Jergovića, autora kojeg s pravom možemo nazvati Ivom Andrićem našega doba.

Njegoševa nagrada za 2015.

Jergovićev roman za koji niste sigurni je li autobiografija

Denis Derk, Večernji list, 23.11.2013.

Najopsežniji roman do sada objavio je Miljenko Jergović u Frakturi i prigodno ga nazvao “Rod”. Poznavatelji Jergovićeva opusa u “Rodu” mogu naići na već opisane likove iz uže i šire piščeve obitelji, ali i crtice iz piščeva života u Hrvatskoj, pa se nekome može učiniti da ponovno čita ono što je već pročitao.

No, “Rod” svoje vrhunce i tajne skriva u liku autorove majke Javorke i njene galopirajuće smrtonosne bolesti koja intenzivno lebdi nad cijelim ovim literarnim djelom. Da Jergović zna pripovijedati, nije nikakva novost. No, u ovom romanu ide se puno dalje od pravocrtnog pripovijedanja i možda nije slučajno da Jergović u dva navrata spominje NádaseveParalelne pripovijesti”. “Rod” nije samo obiteljska kronika jedne višenacionalne obitelji koju Jergović naziva kuferaškom jer se puno selila u svim pravcima još od austrougarskih vremena. “Rod” nije tek Jergovićeva autobiografija iako možete pisca pratiti od njegova začeća do danas. “Rod” je nevjerojatna kombinacija dokumentarističke i fantastične proze, jedan dobro pečen, ali ne i prepečen ražnjić u kojem Jergović lucidno miješa fikciju sa stvarnim događajima, pa čitatelj na kraju sumnja u sve što je pročitao. “Rod” je i knjiga o gradu Sarajevu (premda tu ima i Dubrovnika, Zagreba, Kaknja, Zenice...) u kojoj se pisac razračunava s tim gradom, kao što se u cijeloj svojoj literaturi s nekime razračunava.

No, u ovom romanu pisac je izrazito autokritičan, možda i autodestruktivan, što romanu daje jednu upravo pa bolañovsku notu. I da, “Rod” je knjiga o Bosni, zemlji koja se malo ponosi, a malo srami svojih raznih identiteta. “Rod” je i knjiga o velikim ratovima u malim zemljama koji u pravilu nikada ne završavaju, ali i roman koji se bavi svime onime što službena politika želi sakriti pod tepih. Roman o identitetima koje siluju nacionalni mitovi, gle ti zbrke, baš uime identiteta. I da, roman o pčelama, željeznici i grobljima.

 

Jergovićev obiteljski roman je književni događaj

tportal.hr, Gordan Duhaček, 8.2.2014.

Obimni roman 'Rod' Miljenika Jergovića u luksuznom izdanju Frakture, neupitno je jedan od književnih događaja 2013. godine, ujedno i autorovo najamibicioznije djelo u kojemu pripovijeda povijest vlastite obitelji, od pradjeda Karla Stublera pa do suvremenog Zagreba.

Izlazak novog romana Miljenka Jergovića na hrvatskoj je književnoj sceni - htjeli to neki, pa i on sam, ili ne - relevantan događaj, što se s 'Rodom' itekako potvrđuje, pa čak i na onoj površinskoj razini luksuznog izdanja tvrdih korica, s otisnutim slikama Zlatana Vehabovića na naslovnici. 'Rod' izgleda luksuzno i elegantno, po najvišim standardima Seida Serdarevića, te je knjiga koja vizualno plijeni pažnju i čije je prvo predstavljanje na Interliberu bilo jedno od najočekivanijih događaja sajma knjiga.

No, 'Rod' je i književni događaj jer je riječ o, bez konkurencije, najambicioznijem romanu Miljenka Jergovića, apoteozi njegovih tematskih opsesija i stilskih manirizama, tekstu koji na tisuću stranica uključuje najbolje od autora, kao i ono problematično. Ipak, iako Jergović zna imati vulkansku invenciju pripovijedanja u kojoj se sudaraju događaji, konačni dojam koji 'Rod' ostavlja jest da se na tisuću stranica ponekad iscrpio te da je objava svake više izraz kreativne tvrdoglavosti koju treba poštovati, no ne i hladnokrvne procjene što jest vrhunski nivo, a što nije.

Problemi u 'Rodu' ne smetaju u čitateljskom užitku koji ovaj tekst definitivno nudi, jer je riječ o očekivanim jetkostima, povremenom samosažaljenju i promašenom politiziranju. Likovi koje Jergović stvara su fascinantno kompleksni, a i obični ljudi, oživljeni kroz njegove akutne opise i znakovito istaknute detalje, pa se strepi nad sudbinom svakog od njih, često i opravdano jer u povijesti ovih prostora u proteklih 150 godina bilo je mnogo ubijanja. 'Rod' je tako priča i o svim ratovima u kojima je danas tzv. regija, nekad Jugoslavija, nekad Austro-Ugarska sudjelovala, spuštajući ih na ljudsku razinu tragedija roditelja koji - u najboljoj namjeri - pošalju vlastitog sina u smrt. S velikim suosjećanjem Jergović opisuje agoniju koja slijedi, izostanak pomirenja s vlastitom odgovornošću koja iznutra razara do kraja života.

Jednako je fantastičan autofikcijski dio o smrti Jergovićeve majke, koji je toliko samorazotkrivajući da ga je na početku pomalo neugodno čitati. Jergović doista nudi fascinantan pogled u odnos roditelja i djece, jer bez obzira na specifičnosti i autobiografske momente, tu je i razmatranje utjecaja roditelja na svoje potomke, ponekad put u pakao popločan najboljim namjerama.

Usputna zapažanja o Sarajevu, autorovu rodnom gradu u kojemu se osjeća kao stranac, posve su pogođena i brutalno iskrena, što se sigurno neće svidjeti onom dijelu sarajevske raje koji živi iluziju multikulturalnog grada iz osamdesetih godina. Ništa manje nisu otrovne ni promašene strelice koje Jergović ispali u pravcu Zagreba i agramerskog mentaliteta, a strašno je zabavna i osvježavajuće indiskretna anegdota iz Pule, u kojoj se opisuje incident s jednim hrvatskim ministrom kulture.

U stilskom smislu se Jergović u 'Rodu' drži epskog pripovijedanja, kakvo mu i najbolje leži, no dijelovi znaju biti prenapregnuti ili raspršeni. Takav stil pisanja, a i nuđenja informacija čitatelju sa sveznajuće pozicije - koju Jergović doduše relativizira pozivajući se ponekad na nedostatak dokumenata ili pisama - sa sobom nosi opasnost pretjeranog objašnjavanja, kojeg u 'Rodu' na trenutke ima. S druge strane, teško je navesti jednu pamtljivu dijalošku scenu, jer autor većinom bira sam reći što su njegovi likovi rekli, nego im omogućiti da sami to izgovore.

'Rod' je ujedno i povremeni metaroman o pisanju romana, u kojemu Jergović piše, primjerice, o tome što čita dok piše roman, koje je godišnje doba i slično, no svoj ljubavni život drži izvan naracije, što i sam duhovito i samozadovoljno konstatira u tekstu. U biti patrijarhalan roman, 'Rod' je fasciniran obiteljskom poviješću i okruženjem kao ključnim faktorom ljudskog života, a slijedom toga je i začuđujuće aseksualan tekst, u kojemu nema scena seksualne strasti ili ljubavne žudnje. Iako je na momente vrlo direktan oko seksualnih tema poput iskustava vlastite majke, pristup je distanciran i klinički, bez erotike u pisanju.

Toga, na sreću, ima u većini ovog obimnog romana, bogatog i slojeviog štiva koje sadrži najbolje od Jergovićevih spisateljskih mogućnosti. 'Rod' je djelo pisca u naponu snage i najboljim godinama, autentičnog pripovjedača koji je povijest vlastite obitelji opjevao kao, mora se reći, dobar sin - s poštovanjem, razumijevanjem i suosjećanjem.

 

Sarajevska knjiga mrtvih

autograf.hr, Davor Beganović, 13.2.2014.

Promatrati nastajanje jedne knjige, in statu nascendi, takorekuć, pratiti kako se pojedini njezini dijelovi samostalno pojavljuju, a bez mogućnosti da vidimo kakav će raspored poprimiti kada se nastajanje zamijeni trajnošću – bio je to izazov pred koji nas je tokom prošle godine stavio Miljenko Jergović.

Na njegovoj se internetskoj stranici moglo promatrati kako se pojedine kockice bacaju po zraku, ali nije postojao način kojim bi se moglo ustvrditi kakav će biti njihov raspored onoga trenutka kad iz cyber-prostora padnu na fiksirano mjesto pisanoga teksta.

Nije se znalo, čak, ni kakav će naslov ti dijelovi dobiti kada se vrate u okrilje tradicionalnoga medija. Moglo se pretpostaviti da je riječ o obiteljskoj kronici, no kockice na čijim se stranicama pripovijedala povijest pojedinih sarajevskih ulica dale su naslutiti da ćemo doznati ponešto i o intimnoj topografiji grada, dok su druge ukazivale na memoarske elemente, manje povezane s privatnom poviješću, a više s obitavanjem pripovjedačke instance u društvenim krugovima koji su na utjecali na kulturni, ali i politički, život Jugoslavije i onoga što je od nje ostalo nakon krvavoga pira devedesetih.

Radoznalost je valjalo suspregnuti i pričekati da je Miljenko Jergović sam razriješi. Moram priznati da me je, makar se možda i neskromno bilježio dobrim poznavateljem njegova djela, i ovaj put uspio iznenaditi. Ne samo da je iznenađenje bilo 1003 stranice s kojima se valjlo boriti i izboriti (ne uznemiravajte se – knjiga se, kao i sve što Jergović napiše, čita lako, on je obdareni pripovjedač), već je i raspored kockica, a on me je kao kritičara doista i najviše zanimao, pružio dostatno iznenađenje koje svjedoči o nezasićenoj želji za inovativnošću što nam je podastire svaki novi tekst ovoga spisatelja.

Ranije sam izvještavao o tim inovacijama: o konzekventnoj primjeni bahtinovske polifoničnosti kojom se odlikovala ‘‘Volga, volga“, ili o otvaranju prema fantastičnosti koje je dominiralo u “Psima na jezeru“; “Mačka, čovjek, pas“ bila je, pak, etida u kojoj se formalna struktura dovela do savršenstva točno propisanom duljinom na koju je svaka kratka priča (baš tako, short story) bila ”osuđena”, a “Otac“ je otvorio prostor intimnosti i autoflagelaciji, najzahtjevnijem modusu autobiografije u kojemu se valja do krajnosti suspregnuti kako se ne bi otklizalo u nesvrsishodnu lamentaciju nad sobom i tegobnošću vlastite sudbine.

I svaki je put Jergović, svjesni autor, proširio prostore književnoga teksta, eksperimentirajući njime bez prelaženja u hermetičnost.

Promatrano u svjetlu gore rečenoga može se ustvrditi da je “Rod“, i neka to bude moja ishodišna teza, eksperiment kojim se dokidaju svi eksperimenti. Tu tvdnju baziram na spoznaji da je Jergović u ovoj knjizi spektralno ugradio sve navedene moduse pristupa pripovjednome tekstu obogaćujući ih nekolicinom dodatnih, o kojima će u ovome što slijedi biti i najviše riječi.

Prikaz, dakle, zasnivam na formalnome pristupu tekstu, da bih se onome što bi publiku vjerojatno više zanimalo – osvrtu na njegovu semantiku – približavao tek postrance i sa smanjenim interesom. To je svjesna odluka bazirana na volji da se izbjegne, bilo pozitivno bilo negativno, raspravljanje o provokativnosti Jergovićeve knjige i njezinu navodnome obračunavanju sa sredinama, kako s onom iz koje je potekao, tako i s onom u kojoj sada prebiva.

Držim da je ta priča, pripovijedana kako s pozitivnoga tako i negativnoga stajališta, neproduktivna i nepravedna prema ovoj, da prejudiciram, veličanstvenoj knjizi.

U njoj dolazi do, sa stajališta znanosti o književnosti neoprostive, greške kojom se autor izjednačuje s pripovjednom instancom. Makoliko Jergović u autobiografski obojenim dijelovima teksta smanjivao distancu između dvaju naratoloških kategorija, do njezina potpunog brisanja ne dolazi nijednog trenutka. Onaj tko ”svodi račune” sa Sarajevom nije Miljenko Jergović, već netko drugi, netko fiktivan kojega se, recimo, ne može juristički progoniti zbog njegovih napisanih riječi.

Ako ”stvarni” Miljenko Jergović čak i doista misli to što govori o određenim mjestima, ni ta se mjesta ne mogu smatrati manje fiktivnim od instance pripovjedača. Tko želi dokazati suprotno morao bi me uvjeriti da je “Rod“ dokumentarna knjiga. Bojim se da bi mu/joj taj posao bio zaludan. Mislim da sam jasno pokazao u kolikoj ću mjeri ovim prikazom iznevjeriti očekivanja one publike koja je možda i očekivala kakvo samozadovoljno prčkanje po tuđoj intimi i procjenu u kolikoj je mjeri ono što se otkriva autentično, u kolikoj je mjeri moralni sud koji se zna čuti sa stranica knjige točan, pravedan ili pak lažan i nepravedan.

Dakle, o čemu je riječ u ovoj voluminoznoj knjizi? Günther je Grass svoju autobiografiju metaforički nazvao “Beim Häuten der Zwiebel“ (Dok ljuštim luk). Doduše, ta je metafora i jedino što je istinski uspjelo u knjizi. Ipak, ona se pokazuje iznimno efikasnom želi li se približiti pripovjednoj strukturi “Roda“. Ono što čini njegovu temeljnu odrednicu jest slojevitost.

Ovdje treba paziti. Ne govorim o slojevitosti u smislu kompleksnosti, višeslojnosti, u smislu onog, dakle, iskaza koji se rado koristi kako bi se pokazalo da neki tekst uz površinski (koji je, navodno, uvijek banalan) posjeduje i dublje slojeve u kojima se krije njegovo istinsko značenje. Po toj mehanicističkoj paradigmi vrednovanja što se više značenjskim slojeva u njemu može pronaći, to je tekst i estetski uspjeliji.

Jergovićev je roman slojevit zato što se sastoji iz više slojeva koji se mogu ljuštiti, poput Grassova luka, ali koji postaju toliko tanki, cizelirani, da se približavanjem kraju sama procesa njihovo pažljivo skidanje pokazuje sve kompleksnijim, sve zahtjevnijim.

Ostat ću još trenutak pri metafori i reći da je onaj prvi, smeđi, sasušeni sloj, kojega se nekako najlakše (i najnepravednije) odbacuje uvodno poglavlje ”Tamo gdje žive drugi ljudi”, obilježeno žanrovskom odrednicom ”predavanje”. Taj termin je povezan sa znanošću, a pripovjedna ga instanca ovdje vješto koristi kako bi postulirala svoju superiornost (ovjerovljenu autoritetom) nad primateljima naracije ali i osobnu izmještenost iz struje događanja.

Upravo se na toj razini, na skidanju prvoga sloja, otkriva u kolikoj je mjeri autor distanciran od onoga o čemu pripovijeda. Distanca je osobito vrijedna, i stoga ju je tako teško i realizirati, zato što je predmet pisanja kvintesencija blizine, nedistance: vlastita obitelj. Umijeće je realizirati ju, način na koji se do realizacije dolazi jest fikcionaliziranje, grandiozno i neumoljivo stavljanje u pogon imaginacije.

Suština Jergovićeva fikcije nalazi se u paradoksalnoj maksimi ”ja sam tu ali nisam tu”. Narator se materijalizira, penetrantno se ugurava u zbivanja kojima ne može biti prisutan, kojima nije svjedok, već zbog vremenske udaljenosti koja ga odvaja od njih, dematerijalizira se, u pokretu antagonistički orijentiranome prema prvome, tako što veli: ”Tu sam ali ne mogu intervenirati, samo naknadno bilježiti”. Izmišljanje se kondenzira u vremeplovu u kojemu se nalazi nevidljivi putnik koji stoji pred likovima o kojima izvještava ali ga oni ne mogu vidjeti. On je, da parafraziram drugog bosanskog pripovjedača, ”inkapsuliran”.

Kakve mu prednosti pruža ta pozicija? Prije svega – neutralnost. Kolikogod se činilo da su njegove reakcije afektivne, taj se naboj razrješuje relativno jednostavno u pripovjednom tonu koji svjedoči o ravnodušnosti naratora prema onome o čemu izvješćuje. Prosudbe su mu oštre, pokatkad doista kirurške, ali one takve mogu biti jer je prema ispripovijedanome izgradio distancu svojstvenu onome koji zna više, zna bolje, distancu koja mu omogućuje aroganciju koju, doduše rijetko, zna upotrijebiti ali ne i zloupotrijebiti.

Predavanje” se, prema tome, koristi kako bi se cijeloj toj ekstremnoj pripovjednoj kompleksnosti pružio motivacijski okvir. U njemu se, minuciozno i sažeto, pruža jezgro onoga što će se odvijati na narednih tisuću stranica.

Tri su u njemu momenta koja pitanja etike i etičnosti stavljaju u središte pažnje. Iz njih će se zrakasto širiti, a povremeno i granati, sve bezbrojne priče koje u romanu započinju, ali se u njemu vrlo rijetko završavaju. Nositelj je prvoga gotovo mitska ličnost otate Karla, čovjeka koji je Srbe spasavao od ustaša, u teškim ratnim ilidžanskim godinama, a koji su mu tu dobrotu vratili tako što su ga obranili od partizana koji su ga, nakon pobjede a zbog njegova njemačkoga porijekla, htjeli deportirati u logor.

Drugi je oslonjen na prikrivenoga junaka (negativnog, možda) knjige, starijeg ujaka Mladena koji, u tragičnome spletu okolnosti, biva mobiliziran u njemačku vojsku u kojoj, u sukobu s partizanima, i gine.

Treći je povezan s najnovijim ratom u Jugoslaviji, s pripovjedačem i njegovim odlaskom iz Sarajeva, a završava se opisom njegova ”prijema” u Hrvatskoj, u zemlji koja odbija biti njegova domovina, ali i koju on odbija prihvatiti kao domovinu, opredjeljujući se za status egzilanta i poziciju unutarnjeg egzila, donekle usporedivu s disidentskom u zemljama s onu stranu željezne zavjese – i prije njezina uklanjanja.

Tri pripovijesti, ispripovijedane u mikro-modusu, gradbena su osnova svega onoga što će doći kasnije. Ona o otati Karlu stub je kronike obitelji Stubler, priča o ujaku usijeca se kao nož u obitelj Rejc, pokazujući u kolikoj je mjeri njezin raspad, makar se de facto nikad i ne zbio u definitivnoj formi, bio sveprisutan u pripovjedačevu odrastanju, u svojemu procesualnom karakteru. Sam pripovjedač, opet, naraciju o svojemu unutarnjem egzilu povezuje s pričom o umiranju majke koja će, zapravo, tvoriti epicentar “Roda“.

Svakome tko poznaje Jergovićev opus postat će jasno da su u mojim trima mikro-pripovijestima upisani dijalozi s ranijim autorovim knjigama. Otata Karlo Stubler pokretač je onoga što smo mogli upoznati u “Gloriji in excelsis“, druga se priča doimlje (bolnim) suplementom vedro-melankolične “Mame Leone“, suplementom kojim se, ako ne dokida ono bar dovodi u pitanje, upravo njezina vedrina. Treća, pak, predstavlja tmurni, meditativniji i reflektiraniji, nastavak “Oca“.

U takvoj se konstelaciji generira dvostruka koherencija; s jedne strane teksta i njegova vlastitoga unutarnjeg svijeta, a s druge teksta i onoga što mu je, u odnosu na “Rod“ - vantekstualno ali književno, prethodilo. Tek tako brižljivo konstruirana pripovjedna struktura daje podlogu na kojoj se njezini hibridni, fragmentarni, kontingentni dijelovi uobličuju u cjelinu koja publici nalaže nužnost jedinstvene recepcije. Na taj se način “Rod“ doista i strukturira kao ”obiteljska kronika”.

Prije nego što kažem nešto i o njoj kratko ću se osvrnuti na dva autora s kojima Jergović uspostavlja dijaloške veze. Prva je, zbog teškog bremena smrti, jednosmjerna; druga je, i u gramatičkom i u svakom drugom smislu, imperfektivna. Budući da je Jergović i više negoli nesklon poetici (i autopoetici), budući da njegov postmodernizam rezolutno odbija jedno od najčešćih sredstava postmodernizma – metatekstualnost – poetičke/poetološke je momente njegovih tekstova nužno ekstrahirati iz nečega što bih, u nedostatku boljeg termina, označio intertekstualnom imanencijom.

Dva su autora čiji tekstovi tvore Jergovićevu intertekstualnu matricu Danilo Kiš i Ivan Lovrenović. Kiš se javlja diskretnije, preko aluzivnog spektra u kojemu determinirajuću ulogu igra motiv željeznice i željezničara, dok je Lovrenovićevo prisustvo izravnije; izravnost se osobito pokazuje ako se, što se zbilo vašem kritičaru, “Rod” čita u sukcesiji s “Nestalima u stoljeću”.

Kišova se autobiografska integracija očeve figure u središte ”porodične trilogije” povezuje s njegovim zaposlenjem na željeznici, ali i s izradom Reda vožnje, teksta koji sjedinjuje kabalu i enciklopediju, nedovršene i nedovršive knjige kojom bi se, možda, trebale završiti sve knjige. Figure u “Rodu” koje će prizvati asocijacije na Eduarda Sama jesu otata Karlo Stubler, željezničar koji ostaje bez posla zato što se pridružuje radničkom štrajku u Dubrovniku i, prije svega, Franjo Rejc, pripovjedačev djed i melankolični zarobljenik obiteljske tragedije.

Željezničar koji dugotrajno premještanje po kolodvorima bosanske provincije završava konačnim namještenjem u Sarajevu tek je posljednji u nizu onih čiji je život vezan uz vlakove i koji grade jednu od stožernih momenata “Roda“. No uz Sama ga veže i njegova uloga svojevrsnog rezervnog oca, surogata biološkoga, o čijemu smo izostajanju mogli ponešto doznati u romanu “Otac“.

Franjo Rejc je figura pripovjedačeve intime, utočište od ekscesivne afektivnosti kojom ga okružuju majka i baka. Karlo Stubler je čovjek koji ono što mu se zbiva i ono što prati bilježi u Kalendar svakodnevnih događaja, prihoda, troškova i meteoroloških prilika, svesku koji je svojevrsni pendant “Kondukteru“ Eduarda Sama, kabalističkoj knjizi koja je u svojoj enciklopedijskoj strukturi zrcalila “Baštu, pepeo“ i anticipirala “Enciklopediju mrtvih“. U jednom će se poglavlju knjige Jergovićev pripovjedač pomalo braniti od ove veze, smatrajući da vezanost uz željeznicu nije dovoljna za njezinu stabilnost, ali će istovremeno i ”priznati” da postoji nešto, pripadnost Kakaniji, što će povezati Stublere i Rejce sa Samom.

Gdje je, u odnosu na Kiša, mjesto u “Rodu“ predviđeno Ivanu Lovrenoviću? Ako je Kiš ”daleki predak” koji u romanu egzistira intertekstualno, onda je Lovrenović stariji suvremenik, nekadašnji mentor a sadašnji ravnopravni sugovornik.

U tome je smislu “Rod“ knjiga koja, s Jergovićeve pripovjedačke pozicije, varira i suplementira teme koje su obilježile “Nestale u stoljeću“. Dva su pripovjedača, međutim, antipodi, što se tiče temperamenta i mentaliteta, tako da je ono što ih povezuje difuzni osjećaj pripadnosti nečemu čemu se ne pripada, nečemu što je izvana nametnuto, što čovjek ne može birati, već samo prihvatiti ili odbaciti. To je nešto, naravno, Bosna koju Jergovićev pripovjedač, evo i kontrasta, doživljava, a i o njoj pripovijeda, puno šire nego Lovrenovićev.

Prvi je ravnodušan, povremeno i netrpeljiv, drugi voli, zaboravljajući sve nepravde koje su mu nanesene i destilirajući ono što je, za njega, lijepo. Za prvoga Bosna egzistira kao jedno u nizu prolaznih mjesta na koje su naplavine vremena dovele njegovu obitelj. Gubitak je, prema tome, nesupstancijalan. Za drugoga je gubitak Varcara, ali i onoga što on metonimijski, pars pro toto, predstavlja, trajni izvor melankolije, onog frojdovskog afekta koji je postao temeljna odrednica postmodernizma.

Mimo ovih razloga pojavljuju se sličnosti, od kojih je jedna toliko dominantna da je sposobna (gotovo) ukinuti diferenciju. Riječ je o ulozi sjećanja i pamćenja u konstrukciji tih dvaju romana. I u jednom i u drugom slučaju strukture romana počivaju na rekonstrukciji prošlih zbivanja koja je bazirana na dvjema centralnim tehnikama: s jedne strane sjećanje, kao moment individualnog, vrlo često nesistematičnog i kaotičnog, lako povezivo s oralnim, a s druge pamćenje, zasnovano na sustavnom radu na očuvanju prošlih zbivanja, njihovu brižljivome arhiviranju, dokumentarističkom obrađivanju i sortiranju – te prema tome i na istaknutijoj komponenti kolektivnoga.

Budući da su i “Rod“ i “Nestali u stoljeću“ djela i rezultati fikcije, nije nužno da se pisani dokumenti koji su sadržani u njima pokažu autentičnim: oni mogu biti i izmišljeni, njihova se funkcija/funkcionalnost unutar pripovjednoga teksta ne mijenja. Dakle: ne tiče nas se je li Karlo Stubler doista vodio svoj kalendar. Ono što je važno jest da je Kalendar smisleno inkorporiran u onu cjelinu koja se zove “Rod“. Tada se i pitanje o njegovoj istinitosti, koje bi bilo relevantno za kakav historiografski tekst, pokazuje obsoletnim.

U sljedećem bih koraku trebao i početi raditi ono što se od mene, zapravo, i očekuje: pisati prikaz. Pa dobro, ako je tomu tako, makar bi mi bilo puno draže govoriti na razini koja se ne bi ticala posredovanja informacija, o onome što me fascinira u formalnoj realizaciji teksta.

Ipak, i iz onoga što je dosada rečeno mogu se donijeti zaključci, makar i krnji, o čemu se u romanu radi, jer on doista, makar u to na osnovu dosada rečenog bilo i teško povjerovati, i ima radnju, pa će mi time i posao biti unekoliko olakšan. Nakon uvodnog dijela, kojega Jergović, sjetit ćemo se, označuje kao ”predavanje” slijedi drugi koji isto tako ima naslov i podnaslov: Stubleri. Jedan porodični roman. Roman, dakle, unutar romana. U njemu se pripovijeda kronika jedne obitelji, od patrijarha – otate Karla – pa do Olge, pripovjedačeve bake, osobe čijom se smrću de facto završava povijest obitelji Stubler, ili bar onaj njezin dio koji će pripovjedač nazvati romanom.

Treći dio Rudari, kovači, pijanci i njihove žene najkraći je, a podnaslov Kvarteti izvješćuje o glazbenom kvalitetu koji mu se pridaje. U njemu središnje mjesto zauzima druga grana pripovjedačeve obitelji, ona koja je Bosnu obilježila (i koju je Bosna obilježila) rudarskim i kovačkim zanatom. Dominantni toponimi više nisu male željezničke postaje (koje određuju život Stublera), već Kreševo, Kakanj... Srednja Bosna stječe životnost i živopisnost na kakvu smo navikli u zbirci pripovjedaka Karivani.

Sljedeći je dio onaj koji će, vjerojatno, izazvati najviše sablazni. U njemu se tematizira majčino polagano umiranje. Ime mu je Mama Ionesco, a žanrovska odrednica, evo i malo novinarstva, reportaža. Glazbeni intermeco kojeg je indicirala povijest Karivana produžava se u modernističko kazalište apsurda. Ispripovijedano se kreće na granici tragedije, no ipak ne otklizava u nju, zahvaljujući proplamsajima humora – makabričnim ali povremeno i empatičnim.

Odnos pripovjedača prema majci je ambivalentan, njezina bolest neće prizvati žaljenje ili suosjećanje, negativna energija čekala je odveć dugo da se sada ne bi ispraznila. Ipak, nije riječ o osveti. Ona bi bila preplitka za etično u pripovjedaču. Njegova strategija je idealna za nekoga tko, poput Šeherezade iz “Tisuću i jedne noći“, pripovijedanje izjednačuje sa samom životnom aktivnošću. On će se takorekuć žrtvovati, povući se s položaja koji mu, po prirodnoj nužnosti, pripada i majci prepustiti ulogu pripovjedačice. Makar o njoj ponekad oštro sudio, krivio je za zanemarivanje čija je žrtva znao biti u djetinjstvu, on je – vlasnik pripovjednog teksta ali i sjećanja na doživljeno – obdaruje sposobnošću da pripovijeda i da pripovijedanjem produžuje život.

To je humani Šahrijar kojemu je stalo do života njegove suputnice. Stoga je i nagovara na priču, primorava je da se sjeća najsitnijih detalja, da rekonstruira povijest obitelji koja se, tek u njezinoj – nedovršenoj – priči konstruira kao identitarno traganje, geološko raskapanje slojeva kojim se traži ”suština” znajući da suštine nema, da je suština upravo u traženju nedosežne suštine, da će se bosanska priča jedne nebosanske obitelji skončati onog trenutka kada njezina posljednja, u Bosni živeća, članica nestane.

Inventarna knjiga, jedina, nema podnaslov. 150 stranica toga poglavlja inventarizirat će likove koji su prolazili kroz život Stublerovih i Rejcovih, dodirivali se s njima, ostavljajući, ili neostavljajući, tragove. No kolikogod ovo poglavlje izgledalo usmjereno na druge osobe, ono je, na paradoksalan način, najintimnije od svih u knjizi.

Upravo se u njemu zbiva depersonalizacija okoliša, ali i njegova personifikacija. Jergovićev pripovjedač, vodeći nas sigurnom rukom kroz mjesta koja su obilježila život njega i njegove obitelji u Sarajevu, ispisuje intimnu geografiju toga grada. Ulice su nositeljice živoga sjećanja a pripovjedač, virtualno se krećući njima, rekonstruira ono što je izgubljeno, za njega i za njegovu intimu.

Tamo gdje nije osoban, gdje se ponajviše udaljava od svoje unutarnjosti, postaje, zapravo, najosobniji – utoliko što se u najvećoj mogućoj mjeri definira i determinira prema gradu, što postaje ono što jest kada se stopi s njegovim ulicama, njegovoj topografijom, njegovim reljefom – u jednu riječ s njegovom poviješću i geografijom.

Postati jedno s nečim neživim i samim tim postati/ostati živ, to je cilj koji se konzekventno slijedi i realizira u “Rodu“, a osobito u njegovom dijelu koji postoji pod ekonomsko-trgovačkim, neutralnim imenom Inventarna knjiga. Kritičaru nije lako izabrati favorizirani ”predmet” inventarisanja. Ako me se baš pita, reći ću da je to poglavlje ”Ulica porodice Foht, ili kraj umjetnosti”. Na primjeru se jedne ”ćelije društva” pokazuje lijeva tradicija Sarajeva, jeziva revnost s kojom se ustaška vlast u trenutku neposredno pred poraz obračunala s gradom koji joj se sistematski suprotstavio, pokazuje se groza antisemitizma i iz njega proizašloga holokausta ali i, dobro prikriveno i potisnuto, sudjelovanje muslimanskih bosanskih elita u najvećem zločinu koji je svijet doživio za svojega postojanja.

Nakraju, i zaborav koji je proistekao iz tog potiskivanja i koji neće nestati ni onda kada pravednici, suočeni sa svojom tragedijom, budu odbili preispitati vlastitu savjest. Pripovjedač će tu kompleksnu priču umotati u ”u ulicu[u] čudna oblika, zavojit[u], nepraviln[u]” koja će upravo svojom ”zavojitošću” i ”nepravilnošću” simbolizirati sve nepravde i ”krive Drine” povijesti i, osobito, zemlje opsjednute poviješću. Umotavši ulicu u veo vlastitih uspomena uspjet će simboliku prenijeti i na sljedeću razinu, onu na kojoj se individualno takorekuć neprimjetno ulijeva u kolektivno, pojedinačno u opće, u borbu u kojoj hegelovska dijalektika neće moći pronaći svoje spasonosno razrješenje.

Korak dalje i naći ćemo se pred najobimjim dijelom “Roda“, onim s naslovom Kalendar svakodnevnih događaja i podnaslovom fikcije. Neprevidivo je Jergovićevo poigravanje Borgesom, onom njegovom zbirkom pripovjedaka koju su Srbi preveli kao “Maštarije“, Hrvati kao “Izmišljaji“, a koja se u originalu zove, sasvim kako treba, “Ficciones“ (Fikcije).

Ranije sam izvještavao o prikrivenim (ali i jasnijim) afinitetima Jergovićeve proze prema fantastici (“Freelander“ i “Psi na jezeru“ bit će dostatni kao primjer), ali u knjizi poput “Roda“ za nju, na prvi pogled, ne bi trebalo biti mjesta. No prvi pogled vrlo često vara. Kalendar pripovijeda o posljednjoj pripovjedačevoj posjeti Sarajevu. Majka je na samrti, morfij joj ublažava posljednje dane, komunikacija je postala nemogućna. Napomenuo sam da je u motivacijskom sklopu upravo njezino pripovijedanje o obitelji, ali o ostalim stvarima kojih se sjeća, centralni nositelj pripovjednoga teksta. Konzekventnim se razaranjem te mogućnosti verbalne razmjene zapravo i otvaraju prostori za ”fikcije”, štoviše one se guraju u samo središte naracije, pa čak i u svojemu najradikalnijem raskidu sa zbiljom – fantastikom.

Stanje pomućene svijesti, koje je kod majke inducirano djelovanjem medikamenata, kao da se projicira na samoga pripovjedača i njegovo opažanje okoliša koje postaje nesigurno i difuzno. Cijeli je Kalendar somnambulno lutanje noćnim Sarajevom i pokušaj konzistentnoga pripovijedanja priče. Taj se pokušaj pokazuje neostvarivim. Pojačano afektivno stanje pripovjedača onemogućuje mu kontinuirano nizanje događaja. On ostaje zatvorenik svojega unutrašnjega stanja a rezultat je toga prekidanje tek započetih priča, ukazivanje na to da bi ih se moglo završiti kada bi se imalo volje, vremena, u krajnjoj liniji i potrebe.

Konstruirano u tom modusu, kojega bi se moglo označiti modusom iznevjerenih očekivanja, to se poglavlje uklapa u red postmodernih pripovjednih tekstova čiji je cilj ukidanje samoga pripovjednog teksta. Naravno, najpoznatiji je (i najradikalniji) primjer te strategije roman “Ako jedne noći zimski putnik“ Itala Calvina. Priče o obitelji granaju se i obuhvaćaju druge ljude, koji sa Stublerima i Rejcovima imaju tek minimalne dodirne točke.

Između priča o tim ljudima (Albert Berti Plaschka, don Emanuel Prpić, Ganimed Troyanovsky) usijecaju se, poput intermeca, izvještaji o noćnom pohodu kroz Sarajevo koji kao da proistječu iz jezgra njemačkog romantizma, kao da ih se crpjelo iz Bonaventurine Nachtwache, dok se rasprava o pčelarskom umijeću Franje Rejca doimlje kao intimna posveta Aleksandru Hemonu i njegovoj pripovijesti The Bees, Part 1 iz zbirke “Love and Obstacles“.

Knjiga se završava kodom Povijest, fotografije. Fotografija na njezinom početku reprezentira bračni krevet koji je pratio povijest obitelji od 1923. do majčine smrti 2012. Postelja koja je služila baki i djedu od početka zajedničkog života krug svojega postojanja završava onog trenutka kada se (na jednoj njezinoj polovici) okončava majčin život. Simbolički naboj koji se krije u letalnom ishodu koji se opetovano zbiva na dugotrajnome predmeta govori i o makabričnome karakteru cjelokupnoga obiteljskog albuma. Slaganje slika, s komentarima pripovjedača, pratit će, po prvi put, kronologiju.

Prva fotografija Olge i Franje Rejca, snimljena na dan vjenčanja, otvorit će personalni niz, a zatvorit će ga posljednja, snimljena u Drveniku, neposredno pred Franjinu smrt. Kao što je krevet stajao na početku, tako je i red da se album završi nečim neživim. To će biti aktualni snimak zgrade u kojoj je obitelj provela najveći dio sarajevskoga života.

Ne možemo procijeniti kolike su se promjene na njoj zbile, nemamo slikovnu informaciju te nam valja povjerovati pripovjedačevim riječima koji krug vraćanja u prošlost zatvara kupovinom Plavog radiona, ”jer to je jedini predmet u dućanu koji je izgledao kao u vrijeme dok smo tu stanovali”. Predmet kupljen u radnji posljednji put jest sredstvo za čišćenje. Čega? Otvoreno je to pitanje. Jedino je izvjesno da nije namijenjen pranju rublja. O ostalome, simboličkom i inom, moći će se još dugo raspravljati.

Dugi prikaz duge knjige Miljenka Jergovića priveden je tako kraju. Ono što nije završeno jest proces recepcije “Roda“ koji je tek započet i koji će trajati. Zasigurno znam da će o njemu biti rečeno svašta (već je i počelo, ne treba se brinuti), ali ono što će u vezi s tim romanom biti nemogućno jest šutnja. Spokoj koju je njezin pripovjedač nakraju podario glavnoj junakinji romana, svojoj majci Javorki Rejc, “Rodu“ neće, bar u bliskoj budućnosti ne, biti dopušten. I dobro je što je tako.

 

Jergović nasred mosta

autograf.hr, Dario Grgić, 27.3.2014.

Zadnjih se godina nekoliko autora pozabavilo svojim obiteljskim korijenima, odnosom s roditeljima, smještanjem vlastite egzistencije u takozvani obiteljski pakao. James Joyce svojedobno je napisao kako je obitelj “nužno zlo” a ovoj paklenskoj neophodnosti Miljenko Jergović posvetio je zadnjih godina čak dvije knjige: kratki ispovijedni roman “Otac” i žanrovski polivalentni i opsežni “Rod”.

Naravno, potraga za ćaćom u samim je temeljima europskoga pisanog kruga, sve tamo od poznatog tragača Telemaha koji je obijao pragove po “Odiseji” ne bi li nekako saznao nešto o svome ocu skitnici. Pronalaženje oca u inicijacijskome smislu nekoć davno označavalo je ucjelovljivanje ličnosti, i najpoznatija kršćanska molitva, jedina za koju Evanđelja tvrde kako je potekla iz Kristovih usta, obraća se upravo ocu. Paganska okrutna figura neprijepornog autoriteta kod Isusa pojavljuje se u toploj hraniteljskoj intonaciji, uz bok kruhu i to je bilo to.

Nakon Isusove molitve ispunjene duhom zahvalnosti prvi veliki autobiograf svjetske književnosti Aurelije Augustin demonstrira pravo značenje Pada o kojemu naučavaju svjetske religije: roditelji su bića kojima se lagalo, lakonski zapisuje Augustin, veći značaj dajući ljudima koji su ga približavali kršćanstvu – stjecajem okolnosti jedno od njih bila je njegova rođena majka – nego li biološkom okruženju.

To je ono što je najteže priznati: naši bližnji spavaju i sve što čine posljedica je njihove neusklađenosti sa zvučnim i drugim intonacijama svijeta. Bruno Schulz je, opisujući oca, zaronio u arhetipski svijet – a svaki korak među arhetipovima već je na izvjestan način literatura.

Thomas Wolfe u literaturu na velika vrata vraća starozavjetne figure: njegov je otac na čelu plejade likova kakvi su danas izumrli čak i u nas, na Balkanu, kutka svijeta koji nije imun na čuda.

Jergovićev pristup poetičko opravdanje ima u konceptu – koji na jednome mjestu “Roda” jasno ističe – pričanja priča kao iz “Tisuću i jedne noći”, nešto slično kao u Rushdiea ili nešto starijeg Márqueza, koji je, opet, podosta svojih spisateljskih alata dugovao Faulkneru. Višestruka račvanja, digresije, raznorodni izvori i metode, gdje je jednako inspirativno novinsko žutilo kao i vrhunski literarni izvori i filozofski doživljaj svijeta koji svoje utemeljenje nema u klasičnoj filozofskoj misli nego u djelima pisaca sklonima difamiranju historije kao velike klaonice ideja i ljudi.

Najpoznatiji je primjer Faulkner i njegov odnos spram Shakespearea, iz kojega je crpio potvrde za svoj nihilistički svjetonazor: sve što ljudi rade kod njega je, kao i kod Márqueza, besmisleno, i svjedoči samo o beskonačnosti ljudske taštine. Jergović je tako u “Rodu” nešto kao onaj stari pripovijedač koji vam priče priča pored logorske vatre – to je baza unutarnjeg ambijenta iz kojeg se događaju događaji u “Rodu”, a njih je podosta i smješteni su u okviru stotinjak godina propadanja jedne velike obitelji na potezu od Rumunjske, Beča, Dubrovnika, Sarajeva pa sve do metropolitanskog Zagreba.

Znači imamo posla s memorijom Metuzalema kombiniranom s energijom pisca u naponu snage, koje ponekad i zamijene mjesta, pa se pripovijedač pohvali kako ima stotinu godina. Nema, bijesan je on kao ulični razbijač, uvijek spreman zadati udarac, ali ih ima njegova priča, ima točka u vremenu s koje se hvata zalet. A zalet je povijest, zalet su, kako sam kaže, male historije, dobra štiva kojima se može vjerovati jer su zapisana, kako je rečeno, pouzdanom rukom na osnovu svjedočanstava ljudi kojima se može vjerovati.

Rod” je sastavljen iz sedam dijelova: Tamo gdje žive ljudi; Stubleri, jedan porodični roman; Rudari, kovači, pijanci i njihove žene; Mama Ionesco; Inventarna knjiga; Kalendar svakodnevnih događaja i Povijest, fotografije.

Rod” počinje već poznatom pričom o djedu konstruktoru reda vožnje ovaj puta situiranom u vremenske i životne okolonosti prve polovine 20. stoljeća, problemima koje je ova obitelj imala poradi svojih uvjerenja i držanja: nadareni ujak koji gine u njemačkoj uniformi, otata Karlo, Nijemac koji se odupire pokušajima ustaša da odvode njegove srpske susjede, dakle jedan inventar, jedan rasuti obiteljski namještaj kojega je po mjestu proizvodnje bilo gotovo nemoguće uklopiti u Sarajevo, unatoč njegovoj multinacionalnosti, i gdje se nije bilo slijepo ni gluho za takozvani zov krvi.

No nešto od toga već smo vidjeli u Jergovićevoj knjizi “Mama Leone”, tako da ovi momenti nisu novost piščeva svijeta, nego možda prije povod za uokvirivanje obiteljske zajedničke fotografije. Dio “Rudari, kovači, pijanci i njihove žene” pisan je drugačijim stilom od uobičajena Jergovićeva naglašena oslanjanja na digresiju i emocionalnost, i to prije zvuči kao dječijom rukom risani pejzaži po sjećanju, nego ona tipična ekstenzivna uronjenost u detalj s pomacima prema osjećajnim registrima.

“Mama Ionesco” jedan je od vrhunaca Jergovićeva opusa, i ovdje u “Rodu” izvrsno djeluje u paru sa “Sarajevskim psima”. Radi se o dva oveća dijela “Roda” (“Sarajevski psi” su dio “Kalendara svakodnevnih događaja”) gdje se pisac sreće s demonima prošlosti i sadašnjosti. Beskompromisno pisanje o odrastanju s depresivnom majkom ukomponirano je u kontekst u kojemu piščeva pojava po kulturnoj sceni izaziva uglavnom depresiju i nezadovoljstvo.

Jergović se s ovim temama sreće nasred mosta, uopće se ne uklanjajući tuđim i svojim destruktivnim mislima i motivima. Majka je opisana kranje oštro, a blaže nije prošao ni sam pisac, koji je ovu katanu ili skalpel okretao i lijevo i desno, počesto ironizirajući vlastitu životnu situaciju, imaginizirajući čak i svoju smrt, koja, ipak, izazove komešanje.

Pisac priča priču o okolnostima vlastita umiranja tijekom boravka u Sarajevu. Umire presavijen na prozoru, tako da mrtvozornici imaju ozbiljnih problema smjestiti ga na nosila, a iz hrvatskog konzulata vrlo brzo stiže obavijest kako nisu zadovoljni sarajevskom obdukcijom i kako iz ovih stopa šalju svoje stručnjake. I onda stižu dvije perece, dvije čudne karikature iz Zagreba kakve pod imenom stručnjaka možemo na svakodnevnoj bazi vidjeti u novinama i na televiziji. Jergović ovdje staje, podvukavši kako ima treniranu imaginaciju i kako bi mogao nastaviti pisati o ovom fikcionalnom događaju, ali da neće.

Rod” je vrlo osobna vrsta književnosti, ona je popis rodnih mjesta piščeve imaginacije kao i svega što je mrzio, a čemu se danas čudi. Osim stvarnih likova koje je nadopunjavao fikcionalnim procjenama tijeka događaja, kao npr. pogibiju ujaka Mladena, ovdje se pojavljuju i neki akteri književne i kulturne scene prema kojima pisac osjeća antipatiju. Iako će se ovi dijelovi literarnog teksta mnogima, s manje ili više prava, učiniti grubima, s možda dobro postavljenim pitanjem je li novinskom događaju (kao ipak nečemu prolaznom) mjesto u literarnom tekstu, radi se o piščevu osjećaju za senzacionalizam: marketinški nijedan domaći pisac nije tako dobro orijentiran kao Jergović, on jednostavno ima sad već prirodni osjećaj za izazivanje konfuzije čiji je cilj brkanje protivničke percepcije.

Još od polovice devedesetih kada je svoju zbirku priča naslovio sa “Sarajevski Marlboro”, sa svim pozitivnim i negativnim konotacijama takvih odluka. S druge strane “Rod” kao da se više ni ne obraća domaćim književnim motriteljima nego ozbiljno računa na strano tržište – njegova literatura nema samo lokalni kolorit nego se ovdje radi i o svjetskoj produkciji.

On je, čini se, domaću scenu u svojoj glavi prelomio i sada ide dalje, prema nekom toplijem mjestu. Ovakve napomene kada je “Rod” u pitanju nisu nevažne jer se radi o naglašeno osobnoj knjizi, knjizi koja se obraća osobnosti, koja je protiv uniformnosti, čak i kada su u pitanju plemeniti osjećaji.

Lako je reći kako je svaka velika literatura i osobna, problem je u pisanju velike literature. Individualni stav otate Karla jednako kao i individualni piščev stav određuju vrijednost i poziciju figura na šahovskome polju. Posebna je priča Jergovićev jezik, koji je ovdje pročišćeniji nego u radovima što ih je potpisivao zadnjih desetak godina, možda zapravo još od romana “Gloria in Excelsis”. Urednička ruka ili piščeva sigurnost, nevažno je, no “Rod” se, unatoč opsegu, doimlje kao pažljivije slagana struktura. Sve je ovdje kao u jedne od opisanih tetaka, izgovarano poprilično sigurno, kao da je stiglo poštom, a ne kao da je smišljeno na licu mjesta.

Jergovićev narator orijentiran je prema knjigama, za istaknuti je recimo Nádaseve “Paralelne pripovijesti” ili historiografskog Dedijera i njegovo “Sarajevo 1914″. “Rod” se kreće sličnim meridijanima kao spomenute knjige, golom povijesnom kontekstu dodaje imaginiranje na poznate teme i osobe, tako da se knjigom šeću Ivo Andrić i Silvije Strahimir Kranjčević, svaki s primjetnom dozom dobrodošlog humora kakav omekšava monolitnost povijesnih veličina. Za nešto smo i sami krivi: dvije spomen ploče na Kranjčevićevoj kući samo su nasumično odabran uzorak do koje mjere svakodnevne političke potrebe od ljudi mogu praviti političke mediokritete.

A “Rod” je autobiografski roman u kojemu se na jedan drevni način rekla pokoja o vojničkim i punkerskim čizmama koje su protutnjale Balkanom, knjiga čije su brojne rečenice prije ukomponirane nego napisane i koja će jednoga dana biti lijep podsjetnik na dane kada smo bili mladi. Doduše, ne svi.

(Objavljeno u emisiji Bibliovizor Trećeg programa Hrvatskog radija).

 

Jergović, Rod - jedno čitanje

blog.vecernji.hr, Darko Milošić, 15.4.2014.

Negdje u pubertetsko doba, počeo sam sanjati vlakove. Negdje u to doba počeo sam i obraćati pažnju na snove. Blagodareći kojekakvim transgeneracijski prenijetim neurozama kojih sam naramak tijekom djetinjstva dobio u amanet, što od uže i šire familije, što od ‟društveno-političke zajednice‟ ili pak na vjeronauku, zarana sam osjetio egzistencijalnu muku. Jer, dok nas odrasli među kojima smo se zatekli kao djeca neizbježno civiliziraju (što je kulturološki prihvatljiviji termin od dresiranja, a katkad – ako baš nemate sreće – i ubijanja u pojam), neizbježno nam tijekom tog procesa, i to u pravilu nesvjesno, nerijetko s ljubavlju, ‟za naše dobro‟, prenose svoje manje ili više iskrivljene percepcije svijeta. Tovare nam svoja bremena, svoje križeve, svoje traume, svoju psihološku prtljagu, i valjda sam zato kao mlad čovjek neobično često sanjao kako se pokušavam uspentrati na vlak dok u rukama držim po dvije-tri torbe, kako se sopćući približavam zadnjem vagonu u kompoziciji koja samo što nije krenula, najčešće se budeći bez odgovora na pitanje jesam li uspio.

S obzirom na to da, prema Rječniku simbola (J. Chevalier–A. Gheerbrant, Nakladni zavod MH, 1987.), ‟u snovima i u analizi snova vlak pripada simbolima evolucije‟, jasno je da mi je stanovita instanca u mom biću slala slike koje su za cilj imale ukazati mi na to gdje sam i kako sam. Prihvativši ‟poziv‟ upućen iz onih neproničnih dubina duše u kojima se kreiraju naši onirični prizori, počeo sam o njima razmišljati kao o poticajima za vlastiti rast. Prema Rječniku, ‟vlak u snu slika je kolektivnog života, društvenog života, sudbine, koji su jači od nas. On evocira vozilo promjenâ, u koje se teško ukrcavamo... ili koje ne možemo uhvatiti; on označuje psihičku promjenu, osvješćenje koje nas vodi novom životu‟. Bilo kako bilo, tijekom desetljećâ, pokušavajući razabrati što od naslijeđene psihološke prtljage vrijedi zadržati, a što predstavlja opterećenje kojega se bez trunke sentimentalnosti valja otarasiti, malo pomalo broj kufera s kojima se nisam uspijevao popeti u vagon, i u njima natrpanih frustracija, fiksacija, kompleksa, projekcija i otpora, počeo se smanjivati.

Svojih snova o vlakovima i pripadajućoj problematici prisjetio sam se dok sam zadnjih nekoliko tjedana čitao tisuću i jednu stranicu romana Rod Miljenka Jergovića (Fraktura, 2013.). Kažem romana, jer sam odlučio o tom megatekstu razmišljati kao o romanu, čitati ga kao roman, i pisati o njemu kao o romanu, premda neke dijelove autor naziva “predavanjem“, “reportažom“, “kvartetima“... i premda je riječ ponajprije o autobiografskim zapisima (djelo se zapravo opire kategorizaciji). U kojoj mjeri je u njima pomiješano ono što se zaista, piscu i njegovim precima, dogodilo, a u kojoj mjeri se radi o fikciji nije mi namjera procjenjivati niti mi je relevantno za osobni doživljaj. Rod je, dakle, roman kojega će u Hrvatskoj malotko pročitati, kojega će malotko spominjati, a ako se i bude spominjao, više će pritom biti riječ o njegovom autoru, i više će se u tim spominjanjima odražavati mišljenje dotičnog komentatora o liku Miljenka Jergovića, a malo ili čak nimalo o njegovom djelu. Što je šteta, jer čitatelj koji romanu pristupi neopterećen dnevnopolitičkim balastom što ga za sobom povlače novinarsko-kolumnistički tekstovi njegova autora, čitatelj koji se prepusti neupitnom, u pojedinim dionicama maestralnom pripovjedačkom umijeću i sposobnosti pisca da ga potakne na refleksiju, može samo profitirati.

Odazvati se naime implicitnom pozivu na razmišljanje o vlastitom odnosu s majkom (nerijetko, unatoč općeprihvaćenom mitu o bezuvjetnoj majčinskoj ljubavi, traumatičnom), ili poticaju da se bez samozavaravanja kontemplira nad prljavim obiteljskim rubljem trebalo bi se, mentalne higijene radi, osobnog psihološkog rasta radi, moći barem u nekom periodu života; često i prečesto metemo privatno emocionalno smeće pod tepih i listajući albume s fotografijama zatomljujemo mučne osjećaje u ime ljepše prošlosti koje možda je i nije bilo. Uz to, Jergović, jer mu to iz sasvim osobnih razloga treba − a uvjeren je da treba i njegovim sunarodnjacima − poziva i na refleksiju zajedničke nam povijesti, napose onih njezinih mračnih stranica. Većina ljudi, bojim se, osobnih i kolektivnih trauma ili nije svjesna, ili ih potiskuje; na Wikipediju se teško osloniti, psihoanaliza je u nas uglavnom ozloglašena i nepopularna, a pitanje je – to samo Bog zna − koliko zdravlju nacije pridonosi sakrament ispovijedi. Sudeći po broju alkoholičara ili, primjerice, ovisnika o klađenju, mnogi naši bližnji zatomljuju vapaje duše za liječenjem. A duša se liječi istinom. U tom smislu, Rod čitam (i) kao niz obznanjenih literariziranih “psihoanalitičkih“ seansi; razumijem ga i kao danak narcističkoj kulturi u koju smo uronjeni. Tajne i komplekse Miroslava Krleže ili Ive Andrića valja nam mukotrpno detektirati iz njihovih djelâ, dešifrirati iz likova; u doba realityja, ne treba se iščuđavati nad ovakvom knjigom (koja, uostalom, unekoliko – kad već govorimo o duhu vremena − korespondira s romanesknim ciklusom Min Kamp (Moja borba) od preko tri tisuće stranica, norveškog pisca Karla Ovea Knausgårda, protestantski minucioznim prustovskim stripteaseom zbog kojega je autor završio na sudu i s vlastitim ocem, ali i prodao samo u domovini preko sto tisuća primjeraka; Jergović naravno nije Knausgård, kao što ni Hrvatska nije Norveška, no u trendu jest). Jedino što se ne uklapa jest njezina gotovo stopostotna aseksualnost.

Kakve pak veze imaju moji snovi o vlakovima s romanom o kojem je riječ? Pa, kostur djela, njegovu armaturu bez koje bi se teško moglo – s obzirom na fragmentarnost, digresije, raznorodne pripovjedne strategije, problematičnu kompoziciju... – doživjeti kao jedinstvena cjelina čine tračnice, solidan čelik, pruge – moćan simbol – na kojima i uz koje su radili i živjeli piščevi preci, pruge koje povezuju prostor (srednjoeuropsko-balkanski), vrijeme (stotinjak godina) i likove (Jergovićeva rodbina i ostali ‟kuferaši‟). Stoga se ne bih složio s prigovorima da je Rod nečitljiva knjiga. Naprotiv, čitao sam je s lakoćom, i s interesom. Štoviše, upravo zbog paralela koje sam usput povlačio (odnos s vlastitom majkom i familijom, majčina smrt, svjesnost o vlastitoj smrtnosti...), prihvatio sam implicitni poziv na (daljnje) rasplitanje vlastitih intimnih čvorova. Da je roman – posebice ‟reportaža‟ Mama Ionesco – u tom smislu uistinu poticajan, govori i činjenica da sam tijekom čitanja usnio nekoliko neobično dojmljivih snova u kojima sam susreo pokojnu majku. No, ako se čitatelj posve usredotoči na pisca i njegovu muku s roditeljicom, muku koju bez natruha sentimentalnosti opisuje kamijevski detačirano, brutalno ogoljelo i okrutno iskreno, i ustrašeno pobjegne od vlastitih iskustava i sjećanjâ, može se nad piščevim teškim riječima i sablazniti, i propustiti prihvatiti da je tanka linija koja razdvaja mržnju od ljubavi. (‟I ako ćete se zgroziti nad tom olako izrečenom istinom – nisam je volio, doživio sam olakšanje kad je umrla, ali mi nedostaje mučenje u četiri godišnja doba, i nedostaje mi ona, nevoljena i nesretna, iz vremena kad je umirala – mene ni najmanje više nije briga. Njezinom smrću postalo mi je svejedno za mnogo toga.‟).

Dakle, djelo simbolički na okupu drži mreža pruga, i, dakako, genealoška (pri)povijest od pradjeda Karla Stublera do, zaključno, autora, s kojim ona završava. Ovome čitatelju to je bilo dostatno da se ne izgubi među desecima sudbina živopisnih pa i bizarnih žena i muškaraca, isprepletenih identitetâ, andrićevski portretiranih, među kojima se pojavljuje i sâm Andrić. Pritom, u fokusu je – osim majke – možda ponajprije ‟mitski‟ lik ujaka Mladena, čija tragična pogibija u SS uniformi generira unutarobiteljski prijenos trauma, prvenstveno s bake na majku pa posljedično i na unuka/sina. Jedna sasvim privatna priča, u biti neki sasvim obični ljudi, a opet priča u kojoj se odražava gorka sudbina mnogih, isto tako običnih ljudi na ovim prostorima. Kao kontrapunkt toj gorčini, jedan od provodnih motiva je med – također moćan simbol; pčelama se bavio i piščev pradjed i djed, i o tome se bavljenju u romanu mnogo piše. Mnogo se piše i o šeher Sarajevu pa bi ambiciozniji čitatelj mogao uz Google Maps pratiti pripovjedača – samog ili u društvu pasa lutalica – u njegovim noćnim i dnevnim lunjanjima, tijekom kojih mrzovoljno brunda sebi u bradu.

Dojam koji knjiga ostavlja je dojam hrvanja sa samim sobom, sa svojim osobnim i obiteljskim demonima. Demoni se ne daju lako otjerati, i stoga se traumatične scene neurotično ponavljaju, rekonstruiraju, pokušava se zamisliti kako su mogle izgledati one kojima pisac nije osobno nazočio (pogibija ujaka kao ur-trauma), ili morbidno i zapravo duhovito opisuje vlastitu smrt i njezine mrtvozorničko-političke implikacije na relaciji Sarajevo-Zagreb, i usput – po čemu je u ovoj sredini notoran – nalazi načina da se naruga (‟Očekivao je‟ – prvi tajnik Veleposlanstva RH u Sarajevu – ‟da mu ta iznenadna smrt promijeni život. Vidio je slučaj trovanja – islamski fundamentalisti, islamisti, Al Kaida, ubacili su hrvatskom piscu otrov u čaj – vidio je gušenje jastukom, ubojstvo trikom, likvidaciju, smrt, stradanje jednog hrvatskog mučenika, koje će doći na naslovnice domaćih i svjetskih novina, on će davati izjave na engleskom, francuskom i njemačkom... Bujne mašte, pri kvarnoj naravi i slaboj pameti, Domagoj Antun K. je učas zamislio nastavak svoje diplomatske karijere, osjetio je kako ga podiže val koji je izazvala smrt slavnog pisca, i kako ga nosi u svijet... daleko od ove vukojebine, u kojoj se našao mimo svoje volje, cinizmom neke loše i nedovršene povijesti, koja je odredila da Republika Hrvatska ima veleposlanstvo u Sarajevu. A to nema smisla, u tome nikakve logike nema, jer Sarajevo što je? Čaršija na kraju svijeta, varoš i palanka...‟).

Jergović nije propustio biti sarkastičan i jedak spram sredine u kojoj živi, i spram njezine malograđanštine i licemjerja, spram sklonosti da nekome veličinu prizna tek nakon što dotični kao što je bilo s Kranjčevićem (‟Pokušavao se, nesretnik, vratiti umre, užu si domovinu, ali uzalud, jer se nigdje za njega nije moglo naći namještenje. Previše je, činilo se, u malenoj hrvatskoj kulturi velikana, strašna je gužva u njezinim vrhovima. Zato za živog Silvija nije bilo mjesta, ali za njegov mrtvački sanduk jest.‟), a ne bi me začudilo da nakon pedesetak ili stotinu godina, kad vi i ja budemo sasvim solidno mrtvi, o Jergoviću neki budući povjesničari hrvatske književnosti budu pisali kao o ‟našem velikom piscu‟ koji je, eto, u oportunističko doba bez ikakvih ozbiljnih polemika i snažnijih istupa književnika u javnosti provocirao i prozivao, talasao pa i vrijeđao (‟...Hrvati i imaju najizrazitiju leksikografiju u Južnih Slavena, jer valja popisati sve te nacionalne beznačajnike, hulje i diletante...‟), ne bi li izazvao makar kakvu i makar čiju reakciju. Zasad, koliko vidim, gotovo nikakvu i gotovo ničiju (pritom ne mislim na anonimne komentatore). On bi se, dalo bi se pomisliti, kanda rado polemički obračunavao s ‟njima‟, hrvatskim piscima, dionicima ‟žive hrvatske književnosti, tog veličanstvenog književnog Jakuševca‟, ali zasad od polemike ni p. A dalo bi se pomisliti i da je ovim romanom zaplovio prema nekim novim obalama.

 

Kraj porodičnog vremena: roman kao spomenik - žanr, pripovedanje, autopoetika

Polja (časopis za književnost i teoriju) br. 478, Dragan Babić, svibanj/lipanj 2014.

[D]a imam tu snagu i volјu, da imam to vrijeme, pisao

bih roman u kojem ne bi bilo nijednoga izmišlјenog imena,

lika ili događaja. U središtu bi bio Karlo Štubler, a okolo,

poglavlјe za poglavlјem, svi Štubleri za koje znam ili za koje

ću tek saznati, oni koji su živjeli s njim i oni koji ga dobro

poznaju, iako su se rodili nakon njegove smrti.