Rimovanje života i smrti
-
Jezik izvornika: hebrejski
-
Prijevod: Laila Šprajc
-
Broj stranica: 148
-
Datum izdanja: listopad 2011.
-
ISBN: 978-953266333-4
-
Naslov izvornika: Rhyming Life and Death
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 245 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 16,58 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Amos Oz, jedan od najcjenjenijih suvremenih svjetskih pisaca, u svome novom romanu Rimovanje života i smrti bavi se nekim vječnim pitanjima koja su u srži književnosti. Kakvu magičnu moć posjeduje pisac? Zašto mu vjerujemo? Kako on piše? Kako nastaju priče?
Glavni je junak romana pisac koji se priprema za književnu večer sjedeći u jednom kafiću u Tel Avivu. Za oko mu zapne seksi konobarica te počne o njoj stvarati vlastitu priču. Kako prolazi večer, u imaginarnu još neispričanu priču ulaze mladi pisac početnik, djevojka koja je čitala ulomke njegova romana, voditelj književne večeri, neki ljudi iz publike...
U vremenski sažetom romanu Rimovanje života i smrti Amos Oz pokazuje sve svoje pripovjedačko majstorstvo i pritom jednostavno, lagano, a istodobno promišljeno govori o umijeću pisanja, vezi između života, smrti i književnosti, ali i o prirodi i važnosti književne slave.
Pitanja nakon glavna pitanja
Forum, Željko Valentić, 9.12.2011.
Izraelski pisac Amos Oz i u romanu “Rimovanje života i smrti” iskazuje odlike koje su ga kvalificirale među stalne sudionike književne Lige prvaka. Roman je u prijevodu s hebrejskog Laile Šprajc objavila zaprešićka Fraktura nakon što je prethodni ovogodišnji roman kod Ozovog hrvatskog izdavača, “Iznenada u dubini šume”, imao veliki odjek.
Oz je očito autor koji si dobro promišlja odgovor na temeljno pitanje svih poslenika pisane riječi - čime iznenaditi čitatelja. Odgovor su mu - pitanja. Jer roman počinje: ”A ovo su, uglavnom, pitanja: zašto pišeš. Zašto pišeš upravo na ovaj način. Želiš li utjecati na svoje čitatelje i ako da - kako...”. Nakon cijele serije pitanja (o slavi, utjecaju na obitelj, drugim piscima, zaradi, mašti ili života, likovima, odnosu sa suprugama...) kreće lančani pripovjedački niz u trećem licu i futuru. Glavni je lik pisac koji sjeda u telavivski kafić pola sata prije nastupa u Mjesnom centru Šunija Šur (ime po Izraelcu koji je poginuo 1937. nakon sukoba u kamenolomu s Arapima). Stasitu konobaricu zamišlja s rezervnim vratarom, no i da ju on vara s Miss mora. Smišlja im i imena. Na književnoj večeri sudjeluju i pisac početnik, djevojka koja čita ulomke njegova romana, voditelj, ljudi iz publike. Priča se raslojava i oko poduzetnika pridošlice iz Rusije koji umire od raka. Bitan je i lik nekad slavnog, a sada minornog pjesnika Cfanije Beit-Halahmija, autora zaboravljena “Rimovanja života i smrti”, koji umire s 97 godina - u snu, od srčanog udara. Pisac vijest o smrti čita u četiri ujutro i zaključuje “i sutra će biti vruće i vlažno. No sutra je, ustvari, danas”. Autorov stil, pitak, začudan i kompleksan istovremeno, u zgusnutom vremenu priča i osobne i povijesne kronike likova. A toga, znamo, u regijama bremenitim poviješću nikada ne manjka.
Tren pre kristalizacije
Nin, Mića Vujčić, 5.1.2012.
Zašto pišeš, da li doprinosiš društvu – neke su od nedoumica koje pred svog glavnog junaka stavlja poznati izrealeski pisac Amos Oz (Jerusalim, 1939), gradeći, ipak, fabulu svog romana „Rimovanje života i smrti“ oko centralnog pitanja: kako i gde pronalaziš svoje likove.
Radnja ove fragmentarne proze odvija se u „dva“ paralelna toka koja stoje u istoj ravni. Poznati pisac kreće na jedno obično književno veče. No, čim počnemo da pratimo šta mu se događa te vruće i zagušljive noći, narator dodatno zaoštrava stvari. Dok čeka omlet u kafiću (večeraće jer je pre vremena stigao na promociju), zagleda se u konobaričine noge (pune i lijepe) i počne da zamišlja. Konobarica (lagana asimetrija u korist lijevog bedra čini mu se posebno uzbudljivom), kao i neznanci za drugim stolovima, postaju njegovi mogući junaci. Od tog trenutka pažljivo posmatra ljude oko sebe i detaljno ih opisuje. Tim postupkom ih udvostručava. Oni više nisu samo epizodisti, nego i junaci priča koje konstruiše u svojoj glavi. Smišlja im imena, ovlaš slika karaktere i skicira njihove sudbine. Kako radnja odmiče, potencijalni likovi postaju sve utemeljeniji u ravni priče. Tako se od obrisa stiže do rečenice koju pokuša da izgovori – kako su svi oni u ovoj priči zapravo pisac sam, kako se sve događa u njegovim mislima, njemu, i samo njemu. Glavna junakinja uzalud pokušava da protivreči: „Ali pogledaj, kaže ona. Pogledaj, ovdje imaš ogrebotinu, oveću? Čak ti je pomalo i tekla krv?“
Između skica i mogućih storija o ujaku Osiji (zaboravio ga u apoteci, usred skupštine prilepio zvonku pljusku članu parlamenta Šmuelu Mikunisu) – roman Amosa Oza kao da neprekidno slika tren pre epifanije, pre konačne kristalizacije umetnikove vizije. Izvesni osećaj praznine, vezan najpre za likove, mogao bi imati veze sa jednim pismom Gistava Flobera. Objašnjavajući Ipolitu Tenu kako uspeva da do sitnica sebi predstavi lice Eme Bovari, Flober objašnjava kako postoje mnoge pojedinosti koje vidi, ali o kojima ne piše. Za njega je gospodin Ome, na primer, nešto boginjav u licu.