Rezalište
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 160
-
Datum izdanja: kolovoz 2017.
-
ISBN: 978-953266891-9
-
Naslov izvornika: Rezalište
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 260 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Jedne tople večeri, nakon dvadeset i pet godina, došlo je vrijeme da se obitelj ponovno sastane u malom balkanskom gradu iz kojega su sinovi otišli, u kojem je nekada vladala sreća i napredak, dok se nad njima nije nadvila sjena rata. U grad su se iz Sjedinjenih Država nenadano vratili najstariji sin Vladimir, istaknuti profesor ekonomije, snaha Helena i unuk David, a baka Nadia i djed Klement ne mogu dočekati da ih konačno vide. Na tu će obiteljsku večeru nenadano doći i sin Igor, ratni reporter, čovjek bez korijenja, koji sebe okrivljuje za obiteljsku tragediju. Tijekom jedne noći, od predjela do digestiva, Igor Štiks vodi nas kroz napetu i zanimljivu obiteljsku povijest koja je nužno opterećena politikom dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća, a u kojoj važnu ulogu igra pradjed Oskar, mladi austrougarski vojnik koji je iskusio Oktobarsku revoluciju da bi, na koncu, skončao u logoru, zbog nečiste krvi, za vrijeme Drugog svjetskog rata. Noć u kojoj se razotkrivaju dugo potisnute tajne, u kojoj izbijaju sukobi i osvete, u kojoj se vidi da je prošlost nemoguće vratiti, ali da je iz njezinih kliješta moguće izvući ljudskost i prisnost. Obiteljska večera u kojoj se rasplamsavaju davne strasti, u kojoj se spajaju tragedija i humor, a smisao svemu daje onaj najmlađi, neprilagođeni tinejdžer David. Ta noć kao i svaka završava svitanjem, no je li to novi početak ili tek novo razilaženje, to ne znamo, kao što ne možemo znati ni svoju sudbinu. Rezalište Igora Štiksa zadire u sve one rezove i rane koje rat stvara ljudima i oni jedni drugima, bavi se emocijama i nemogućnošću da se prošlost i osobe iz vlastitih života izrežu škarama.
O Rezalištu Igora Štiksa
Ilina Cenov, Journal.hr, 29. 10. 2017.
Igor Štiks mladi je domaći autor (rođ. 1977. u Sarajevu) književne, publicističke i akademske proze, dramskih tekstova i pjesama. Dakle, ovako na prvu, reć bi da pokriva vrlo široko područje. Na drugu, kad nešto njegovo pročitaš, onda uočavaš da je pisac nevjerojatne temeljitosti i talenta. Već njegov prozni prvijenac, “Dvorac u Romagni”, kojeg je napisao sa svega 23 godine otkriva njegov bogati dar. Drugi roman, “Elijahova stolica”, napisao je sa 29 godina, a po nagrađivanom predlošku nastala je upravo genijalna istoimena predstava Jugoslavenskog dramskog pozorišta (inače, meni jedna od top pet predstava u životu). Na novo prozno djelo, “Rezalište”, čekali smo 11 godina (iako je Štiks za to vrijeme vrijedno pisao pjesme, drame, znanstvene članke i doktorat). Čekanje se svakako isplatilo…
Vrlo zanimljivo, “Rezalište” je nastalo po motivima predstave “Brašno u venama”, koju također potpisuje Štiks i koju je postavio Sarajevski ratni teatar (nadam se nekom gostovanju). Dakle, neobično, prvo je nastala predstava, a zatim roman o jednom obiteljskom susretu, za večerom. Kroz aperitiv, predjelo, glavno jelo, sir, kolač i digestiv u normalnim obiteljima pretresaju se neke društveno-političke aktualnosti, poneki trač ili vijest. Ali, u ovoj Štiksovoj, stvari nisu tako jednostavne. Naime, umirovljenicima Nadiji i Klementu, dolaze na večeru sin Vladimir, snaha Helena i unuk David. Dolaze nakon točno 25 godina provedenih u Americi, u koju su izbjegli s početkom rata i opsade tog nekog neimenovanog grada u kojem žive stari roditelji (poveznica sa Sarajevom je i više nego očita). Međutim, na večeru u nekom trentuku bane i Igor, Vladimirov brat, koji roditelje također nije vidio punih 25 godina. Braća se, svaki sa svoje strane svijeta, vraćaju kući. “Dom. Ovo je nekada bio naš dom. Ovdje smo odrasli. Ovdje smo došli na svijet. Odavde smo otišli u svijet.” Vrativši se u to sjecište mjesta i vremena, polako raspliću povijest i sadašnjost nekada homogene i sretne obitelji…
U ovom brojem stranica nevelikom romanu iznimne snage Štiks nam tijekom obiteljske večere servira brojne teme. Obiteljski i međuljudski odnosi su upravo briljantno opisani. S jedne je strane ziheraš Vladimir, koji je otišao iz ratnog grada u potrazi za boljim životom, što mu ostali nekako zamjeraju, misleći kako je postupio kukavički. S druge strane, Igor je ratni reporter, čija je karijera započela upravo u rodnom gradu i nastavila se tragedijom koja ga nikada nije napustila. On je čovjek koji je “uvijek tamo gdje glave padaju” i koji sebe tjera u svjetske ratne zone, tražeći taj svoj osobni, zalutali metak. Pa kaže: “Možda je to moja kazna, da tražim taj metak, po cijeloj kugli zemaljskoj po kojoj leti toliko metaka. Nijedan za mene. Još ne.” S treće strane je Helena, Vladimirova supruga, nekada ljepotica, sada sredovječna, izgubljena žena, razapeta unutar te obitelji, koja ju je nekada davno prihvatila… Tragedija, koja se tiče svih njih, taj težak kamen, je balast koji obitelji vuče na dno, zbog kojeg nitko više nikada nije mogao iole normalno živjeti, bez obzira na trud koji su ulagali, na svim stranama svijeta.
Štiksovi se junaci pitaju kako se te neke stvari odviju u životu? Što napravi ta nesretna igra sudbine i njenih zloslutnih suđenica? Gdje se to život preokrene, a da se čovjek više ne može snaći? Ali, kako ta osebujna obitelj dočeka jutro, uz puno vike, suza, predinfarktnog stanja i hrane koja leti po stanu, tako, kroz svojevrsnu katarzu, pronalazi i nadu. Nada u bolji život ipak tinja, samo se za bolji život treba svojski potruditi…
Neizbježna i neiscrpna tema rata suptilno se proteže kroz “Rezalište”. Od Prvog svjetskog, u kojem je sudjelovao praotac obitelji, Oskar, onog jezivog Drugog, koji je Oskara i progutao, i na kraju naš, treći, balkanski. Rat kao igra careva i moćnika uvijek se na kraju prelomi na leđima običnog, malog čovjeka. Ne imenujući grad iz kojeg dolazi Štiksova obitelj, ne navodeći prezime obitelji kao niti njihove detaljne opise, autor daje dozu univerzalnosti. Svejedno je gdje je rat, kako ćemo ga nazvati i između koga se vodi. Uvijek je isti. Strašan i stravičan. I uvijek najprije odbijamo “vjerovati da bruse noževe”, da bismo na kraju zaključili kako “ratovi ne prestaju, čak i kada stanu. Do dana današnjeg.” Iz moje ženske, pacifističke perspektive dodajem još i da nikada mi, mali ljudi ne naučimo da ne nasjedamo slatkorječivim parolama careva i moćnika, zbog kojih hrlimo u ratove, ne shvaćajući da je u pozadini sukoba uvijek neki i nečiji interes. Interes, koji se malog čovjeka ne tiče. I na kraju uvijek mali čovjek, posve bespotrebno postavlja pitanja gdje si bio četrsprve ili devedesprve. A oni, koje se to pitanje najviše tiče, oni koji su se od tih spomenutih godina dobrano okoristili, to pitanje ne postavljaju. Oni itekako znaju gdje su bili. I zašto.
“Rezalište” je divan roman, zgusnut i bogat, pravo malo koncentrirano remek djelo, koje se još dugo provlači kroz misli, jednom kad stignemo do posljednje stranice. Njime je Igor Štiks samo potvrdio svoj izuzetan literarni talent. Poželjet ćete prepisivati njegove stilski savršeno izbrušene rečenice, pa čak i posegnuti za romanom više puta. Nije džabe što je u najvećoj e-knjižari, Kindle Storeu, njegovo drugo prozno djelo, “Elijahova stolica” jedno od najprodavanijih u kategoriji povijesnog romana, što je, priznat ćete, izuzetan uspjeh za književnika s tog našeg malog, brdovitog Balkana. U nadi da četvrto prozno djelo nećemo morati čekati 11 godina, u maniri oduševljene učiteljice mogu napisati jedino: Igore, sjedi, 5!
Apsurd ponavljajućih sukoba
Magdalena Blažević, Glif.rs, 3. 11. 2017.
Nova knjiga Igora Štiksa ”Rezalište” kreće se područjem preklapanja romana i drame, iako ona u strogoj kategorizaciji pripada romanesknom narativu. Sažetost i ekonomičnost jezika posljedica je dijaloškog koncepta romana, a kratka poglavlja, koja su nazvana prema dijelovima objeda, funkcioniraju kao dramski činovi: Aperitiv, Predjelo, Glavno jelo, Sir, Kolač i Digestiv. Radnja gotovo cijelog romana događa se u blagovaonici starijeg bračnog para, što također pogoduje kazališnim daskama.
Nadia i Klement, stariji bračni par, nakon dvadesetpetogodišnjeg izbivanja očekuju na večeri sina Vladimira s obitelji. U stanu u kojem žive konzerviralo se vrijeme, komprimirale uspomene, traume, sjećanja i neodgovorena pitanja. Početnu nelagodu u kojoj se nađu otuđeni članovi obitelji produbljuje nenadani dolazak drugog sina ”povratnika”, Igora, ratnog novinara. Dinamiku objeda prati dinamika razgovora obitelji koja se iznenada okupila, isto onako kao što se, nekada davno, zbog rata, iznenada raspala. Na površinu polako izlaze zatomljeni osjećaji, optužbe, krivnja. Štiks nam likove i događaje priča glasom sveznajućeg pripovjedača što čitatelju omogućuje da razumije i suosjeća sa svakim likom. Kao što to i u stvarnom životu biva, majka na sve načine pokušava amortizirati i izbalansirati odnos muža sa sinovima koji će naposljetku eskalirati u verbalni sukob. Vladimirov sin David, dijete je bez korijena i identiteta. Rođen je i odrastao u Americi, u zemlji u koju su njegovi roditelji otišli silom prilika, a sad je i on istrgnut iz svoje sigurne zone. On u romanu predstavlja neku vrstu objektivnog promatrača koji, iako zbunjen razvojem događaja, polako otkriva tko su mu predci i tko su zapravo ljudi s kojima sjedi za stolom. On unosi živost i humor u radnju naivnim potpitanjima i komentarima na koji djeluju kao okidač za otvaranje starih rana. Otkrivanje obiteljske povijesti Klement započinje pričom o pradjedu Oskaru, koji je iskusio Oktobarsku revoluciju te naposljetku skončao u logoru zbog ”nečiste krvi”, a ono što se događalo među živim sudionicima susreta otkrivaju nam sami kroz međusobne optužbe i kratke pripovjedačeve komentare. Kroz obiteljsku priču Štiks je ispričao i dio povijesti 20. stoljeća ukazujući na apsurd ponavljajućih sukoba s nesagledivim posljedicama na obične ljude.
”Rezalište” koristi arhetipski motiv povratka koji nam odmah u sjećanje priziva Krležu i njegova Filipa Latonovitza. Igor kao i Latinovitz nakon dvadeset i kusur godina stiže kući i nalazi da je sve još uvijek na svom mjestu, samo su kuće, zgrade pa i ljudi dotrajali i istrošeni, ali još stoje uspravno. Igor se suočava s oronulom fasadom zgrade u kojoj je odrastao i na kojoj su se ”mogli vidjeti tragovi od metaka i šrapnela. Neke rupe začepljene su cementom, druge još zjape otvorene”. U takvom stanju je i on, u takvom stanju zatiče i ostale članove obitelji. Oni su kao tek zaliječeni pacijent kojeg može ubiti i jača prehlada. Likovi ”Rezališta” nose ozbiljne ožiljke i pitanje je hoće li uspjeti pronaći način za međusobno razumijevanje.
Štiks je konkretan i precizan pisac, jezik je pročistio do te mjere da se nijedna riječ ne doima viškom. Likovi su mu živi i dinamični, naoko obični, ali vrlo kompleksni, a pripovjedač točno zna u kojoj mjeri će čitatelju otkriti njihove misli i namjere. Nema sumnje da ćemo i ovaj Štiksov roman gledati u kazalištu i da će ponoviti uspjeh predstave ”Brašno u venama”.
Spoj melodrame, političkog trilera i egzistencijalnog krika otuđenosti
Davor Špišić, Jutarnji list, 7. 4. 2018.
Vrijeme začas pojede uspomene. Naročito ako ih oceani odnesu. Obitelj Klementa i Nadie odavno je rastepena, sudbina joj već četvrt stoljeća uskraćuje lijepljenje krhotina.
Iznenada, šansa kao da se ukazala. Starci užurbano podgrijavaju zatomljena sjećanja, ustreptalo obavljajući ritualne pripreme za večeru u čast povratnika iz Amerike: sina Vladimira, snahe Helene i njihova 17-godišnjeg sina Davida. Skida se prašina s kristalnih čaša, bira se vino, kokoš cvrči u pećnici... A onda, dok se juha još nije ni srknula, na vrata bane još jedan otuđeni sin, Igor, i prošlost se strmoglavi poput otkazanih kočnica. U toj “staromodnoj” (prva riječ/rečenica romana glasi: staromodno) utopijskoj fešti resetiranja izgubljenog vremena, stiješnjenoj u jednoj noći, od sumraka do zore, događa se “Rezalište”, najsvježije djelo prozaika, dramatičara i političkog esejista Igora Štiksa.
Flashbackovi
S pravom su u Frakturi ovom nadahnutom, znalački izvedenom romanu dali zeleno svjetlo u izdavačkim planovima. Iako je 2016. kod istog nakladnika, u dvojezičnom hrvatsko-engleskom izdanju, objavljena Štiksova drama “Brašno u venama” bazično okupljena oko iste priče. “Rezalište” u punom sjaju fukcionira kao sequel “Brašna”, dostojno zaokružujući komorni, mikronski istesan porodični ep.
Za razliku od uobičajenih transformacija proznog medija u izvedbeni, Štiks se netipično odlučio za obrnut proces. Prvo je napisao uzbudljivo skladanu dramu a zatim, očigledno i dalje gonjen stvaralačkom groznicom, nastavio kopati rudnik ovih sudbina, šireći fokus u romaneskni format. Osobito fascinira spartanska disciplina i koncentracija kojom je Štiks ostao sveden na bitno, usredotočen na golem kapital neizrečenog. Jedne paralelne neispričane historije, stalno tinjajućih flashbackova koji trepere u tajnama njegovih lica - putujući tragovima tjeskobnih ožiljaka balkanskih ratova u devedesetima, sve dalje u prošlost, dok ne dotakne mitsku prokletinju 1914.
“Vladimir je poskočio i galantno joj ponudio čašu viskija. Helena ju je zgrabila i otpila obilni gutljaj. Odahnula je. Piće joj je prijalo. Nije se mogla opustiti. Osjećala je kao da joj se pod ljulja pod nogama. Jet-lag. Vremenska razlika. Uistinu, pomislila je, od dvadeset i pet godina”, točnom metaforom opisuje Štiks Helenine osjećaje.
Potraga za ljubavlju
Čini mi se da piščev glas upravo najviše dopire ispod njene kože. Dijagnoza neprolaznog jet-lega u kojem su naši letovi šizoidno ovisni o pobrkanim vremenima, to je savršeno točna dijagnoza ovdašnjih prostora. O bjegovima iz te dijagnoze priča nam “Rezalište”, tužno, elementarno i resko poput polarne noći. Etape “dugog putovanja u noć” i “hoda po usijanom limenom krovu” (među Štiksovom anđeoskom duhovnom braćom zasigurno su Eugene O’ Neill i Tennessee Williams) lucidno su razdijeljene u poglavlja kakvim obično pulsiraju obiteljski stolovi: Aperitiv/Predjelo/Glavno jelo/Sir/Kolač/Digestiv. Samo su toposi sanjanog i surogatno konzumiranog svijeta imenovani (Chicago, Paris...), domaći toposi namjerno ostaju bezimeni, kao točke identičnih obnavljanja destrukcije.
Nemoguće mi je ovdje predočiti sve vratolomne obrate Štiksove precizne kirurgije, a da ne spojlam bitno i ne pokvarim čitateljski užitak u suspensu na osjetljivom rubu žanra sapunice. Otkrit ću vam tek toliko da se radi o maestralnom miješenju karaktera, kao od najživljeg pradavnog blata. Štiksova lica, daleko od crno-bijelog uopćavanja, premrežena su traganjem za ljubavlju. I bremenita očajničkim argumenatima zašto su neke tragične i mučne poteze u životu učinili a najradije bi ih povukli zauvijek. U bespoštednom ogoljavanju, ljuštenju koža i razdiranju bivšim i novoprobuđenim sumnjama i čežnjama, Štiks ih ipak odvodi prema jutru iskupljenja.
Čitajući “Rezalište”, gusto pleteno od elemenata melodrame, političkog trilera i egzistencijalnog krika otuđenosti, uhvatite se da doslovce izmaštavate vlastitu verziju Štiksove priče, svoje objašnjenje jet-legovskog priviđenja. Na takav način partnerstva mogu nas potaknuti i povesti samo najveći pisci.