Rat je i ništa se ne događa
22,55 €
-
Jezik izvornika: bosanski
-
Broj stranica: 256
-
Datum izdanja: lipanj 2022.
-
ISBN: 978-953839809-4
-
Vrsta uveza: tvrdi uvez u kutiji
-
Visina: 184 mm
-
Težina: 320 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 18,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
“Sarajevo blues i Ruski kompjuter su pojedinačno važne i jedinstvene knjige, ali u kombinaciji, kao Rat je i ništa se ne događa, nude nove načine da ih se čita, da se svjedoči emotivnoj i intelektualnoj evoluciji čovjeka i pisca čiji je život obilježen prvo ratom pa onda izmještenjem i koji mora da se izbori sa činjenicom da se sve promijenilo i da se ništa nije promijenilo. Kontinuitet i diskontinuitet su istovremeno i tragično prisutni u njegovom razumijevanju sebe i svijeta. Ali samo pisac Semezdinove veličine može da piše ne samo u tom procijepu nego i iz tog procijepa. Rat je i ništa se ne događa knjiga je o onima i za one koji više nikad neće biti kod kuće u svijetu, kojima je otud svaki detalj tog svijeta istovremeno dragocjen i stran, i koji stoga imaju potrebu da o tome pišu kako u tom svijetu ne bi bili živjeli sami.
Knjizi Rat je i ništa se ne događa čitaoci će se vraćati jer ima malo takvih knjiga, a još manje pisaca kao što je Semezdin Mehmedinović.” – Aleksandar Hemon
Semezdin Mehmedinović vratio se u BiH taman da svjedoči novom ključanju bosanskog lonca. Knjiga ‘Rat je...‘ reći će vam sve o tragediji ovih prostora
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 1. rujna 2022.
”Sarajevo blues” Semezdina Mehmedinovića imao sam zadovoljstvo čitati u realnome vremenu.
Više se ne sjećam kako mi je knjiga te pradavne 1993. godine došla u ruke, kroz tunel ili uz ljubazno posredovanje UNPROFOR-ova Maybe Airlinesa, kako se kolokvijalno zvala “pruga” koju su održavali transportni vojni avioni.
Nažalost, još uvijek pamtim kako je u ta analogna vremena netko u tiskari “Slobodne Dalmacije” prilikom montaže stranice ispremiješao špalte (stupce teksta), pa je oduševljeni prikaz libra koji sam napisao više sličio halucinogenom “Dorinom dnevniku” Ćiće Senjanovića negoli ozbiljnoj recenziji.
Sve što se otada napisalo o ratu u Bosni i Hercegovini nije uspjelo nadmašiti ovu moćnu zbirku proznih i poetskih zapisa, koja, uz “Sarajevski Marlboro” Miljenka Jergovića, još jednu knjigu koja je nastajala u vremenu opsade, izgladnjivanja i umiranja, stoji kao vrhunac književnosti o velikoj koljačini kojoj bi neki danas rado svirali produžetke.
Po završetku rata, Semezdin, za prijatelje Sem, nije učinio ono što su izabrali mnogi: da iz svoga statusa žrtve počne ubirati kamate tako što će se izboriti za neku solidnu sinekuru po mjeri podobnih. Sem se radije obratio Uncle Samu i s obitelji se preselio u Sjedinjene Američke Države.
Nestajući kao Bosanac, činilo se da nestaje i kao pisac. Istini za volju, “Sarajevo blues” preveden je na engleski i dobio je u Americi cijeli niz vrlo pohvalnih recenzija. Mehmedinović je 2002. objavio zbirku poezije “Devet Aleksandrija”, a šest godina kasnije u paru s Jergovićem knjigu pisama koja su razmjenjivali pod naslovom “Transatlantic”.
No sve to činilo se, barem meni, preskromnim nastavkom spisateljske karijere koja je tako puno obećavala. Naravno, Semezdin je tih godina imao i puno prečih briga od fiksiranja svoga mjesta na zemljovidu literature: trebalo je (pre)živjeti.
A onda je 2011. godine objavljen “Ruski kompjuter”. Zapise davno pospremljene na velikoj savitljivoj disketi pa onda zaboravljene, iz digitalnog mraka uspio je izvući jedan Mehmedinovićev američki znanac, informatičar. Sa zakašnjenjem od petnaestak godina književna je publika dobila priliku čitati autorov dnevnik selidbe na potezu Sarajevo – Prag – Zagreb – Phoenix – New York – Phoenix – Washington D.C., vođen od kraja kolovoza 1995. do kolovoza 1996. godine. Premda poratna, natipkana na tastaturi čovjeka koji je nominalno pripadao pobjedničkoj strani, ova je knjiga ponudila samu esenciju gubitništva i bila na puno načina tužnija od “Sarajevo bluesa” na koji se skladno, skoro pa bešavno nastavljala.
Nakon ovoga libra, a potaknut, možda, i njegovim sjajnim odjekom kod publike, Mehmedinović se vratio intenzivnijem pisanju, objavivši do danas još četiri odlična naslova (“Autoportret s torbom”, “Knjiga prozora”, Me’med, crvena bandana i pahuljica”, “Ovo vrijeme sada”), među kojima su neki zabilježili i inozemni uspjeh.
”Blues” i “Kompjuter”, te dvije rođačke knjige, konačno su okupljene u istom uvezu i pod zajedničkim naslovom “Rat je i ništa se ne događa” u “Frakturinoj” sestrinskoj ediciji “Bodoni” u kojoj, dojmljivo opremljeni, izlaze mahom suvremeni klasici.
Libri o traumatičnim iskustvima raskida s vlastitim životom kojeg je prvo presjekao rat, a potom i poraće, odnosno emigracija, te potrebi da se ti diskontinuiteti premoste ako se već ne mogu pokrpati, stižu nam, dakle, u vremenu kad mnogi, ne bez razloga, slute kako bi Bosnu mogao zadesiti neki novi diskontinuitet, čitaj oružani sukob ili nešto njemu slično.
Semezdin Mehemdinović, kralj lošeg tajminga, koji je Bosnu napustio tek nakon što je rat okončan, vratio se iz SAD-a prije tri godine, taman na vrijeme da se iz prve ruke može osvjedočiti kako je kotao s bosanskim loncem potkuren do točke ključanja.
Ako on baš i nije pogodio s povratkom, povratak njegovih knjiga na regionalno tržište nije se mogao dogoditi u boljemu trenutku da podsjeti kako šovinistička orgijanja obično završe. Sve što se o tome ima reći, Sem je davno zbio u jedan jedini redak bilješke pod naslovom “Djeca”: “S.: Hajde, Harune, ulazi u kuću, napolju padaju granate.”
Usput, dotični Harun danas je ugledni američki snimatelj, što će, toplo se nadam, i ostati. Bosnu je napustio prerano da bi uspio prema njoj izgraditi (i sačuvati) nježne sentimente.
Barem se nadam da je tako. Ako griješim, ako se u njemu jednom ipak uspije razgoriti nostalgija za izgubljenim zavičajem, toplo mu savjetujem da posegne za ćaćinim librima umjesto da se vraća u ove predjele endemske nesreće.
Da nije te toksične politike, ova bi lijepa država bila raj
Branimira Lazarin, Express 24sata, 30. studenog 2021.
Niste li još čitali literaturu Semezdina Mehmedinovića, provjerite njegov opus dostupan kod zagrebačkog izdavača Frakture. Ili kod sarajevskog Buybooka, gdje Mehmedinović odnedavno uređuje dvije nove edicije...
Od 1984., kad je objavio prvu zbirku poezije, “Modrac”, u sarajevskoj Svjetlosti, do recentne knjige “Ovo vrijeme sada”, Mehmedinović objavljuje poeziju i kratku prozu - kojiput uz svoje ilustracije. Mehmedinovićevski poetsko-prozni melanž u svakom je smislu naglašeno pripovjedački. Time nismo možda mnogo rekli, ali na tome ostajemo. Zaista treba u ruke uzeti, primjerice, prozu “Me’med, crvena bandana i pahuljica” ili “Ovo vrijeme sada” - a oba su naslova bila u tijesnoj konkurenciji za nagradu Fric, koju dodjeljuje ovaj tjednik, i domaćoj su publici lako dostupna. Ako je Mehmedinović pisac koji, kako veli, voli “nedovršene priče”, jasno je da su sve teme i u ovom razgovoru otvorene. U toj ležernosti uživamo: od aktualnosti do njegovih anegdotalnih prispodobi. To su, shvaćate već, detalji Mehmedinovićevih “nedovršenih priča” na putu vašoj imaginaciji njihove dinamike i/ili kraja.
BestBook: Tako, vratiste se u Sarajevo. Sve bi bilo jednostavno da čovjek ležerno može odrediti svoju ‘novu nultu godinu’? Ima nekoliko godina da ste ponovno u gradu koji vas je formirao i dugo u mladosti bio vaš grad. Bili ste stanovnik Amerike 25 godina. Nemirnog duha stanovnik, onaj koji mijenja adrese 17 puta u četvrt stoljeća. Potom: ‘Vratio sam se u Sarajevo. A možda bi tačnije bilo reći da sam otišao u Sarajevo. Svoje kretanje po svijetu doživljavam kao putovanje.’ Ako sad živite (sarajevski) stasis, u čemu je draž tog iskustva? ‘Otići’ bolje zvuči nego ‘vratiti se’, naravno. A aroma poraza u vraćanju?
Nisam povratak doživio kao poraz nego kao zasluženu nagradu, kao priliku da život, prije svoje 60. godine, organiziram kako to meni odgovara, da napokon imam dovoljno vremena za pisanje i sve ono do čega držim, ovdje se osjećam zaista dobro. Ali je istina da je to bio dolazak na neki novi početak, znači, sve je trebalo krenuti iz nule. Ja sam ovdje ipak bio stranac nakon toliko dugog odsustvovanja. To također ima svoju ljepotu. Nisam svoj boravak u Americi doživio kao gubitak, ili priliku koju nisam iskoristio, pa onda kao neko ko je tamo bio neuspješan, bježim nazad. Naprotiv. Amerika je prema meni bila dobra, onoliko koliko to ona može biti, i sad je blaga i darežljiva prema meni, tako da se ne žalim. Ovo je svojevrsno usporavanje. Ovdje se živi sporije, i to meni sad odgovara. I živi se neusporedivo humanije nego na takozvanom Zapadu jer ovdje još postoji kultura slobodnog vremena, imam svoje dnevne rituale, susrete s prijateljima i svakodnevne razgovore u ‘svojoj’ kafani. Ono što je ovdje problem, to je prisustvo katastrofalnih nacionalističkih politika, koje svojim tremorom truju obični svijet i ukupnu stvarnost.
BestBook: Kad ste odlazili iz Sarajeva, a to je bilo 1996., ‘nacionalisti su bili poraženi, bio je to potpuni poraz jednog političkog modela’. Sad kad ste se nakon tolikih godina vratili u isti grad, primjećujete da su se poraženi prometnuli u pobjednike. Ili ‘pobjednike’? Krug se zatvorio? Govorite o svom dubinskom razočaranju, u tome je možda poanta okrutne ‘poetske pravde’ povratka: i tu se krug zatvorio? Ili je, možda, danas moguć život u paralelnoj stvarnosti, zoni takozvanog postpolitičkog: ono, samo ljubav, samo prijatelji- no bad news?
Otrovni su ti nacionalisti. Ali jedno je nacionalizam u Hrvatskoj i Srbiji, a sasvim drugo ovo u Bosni. Ovi ovdje rade na doslovnom uništenju države, i ne kriju to. Nacionalisti su na vlasti i u Hrvatskoj, u Srbiji također, ali ne rade otvoreno na uništenju svoje države. Istina, asistiraju ovdašnjim nacionalistima i s njima udruženo sve čine da razore Bosnu i Hercegovinu. Da nije te toksične politike, ova bi lijepa država bila raj. I, sada, da odgovorim na pitanje. Teško je izolirati se i ne pratiti to što nitkovi u politici rade, ali kad bi se to moglo, život bi za mene ovdje bio savršen. U toku ljeta boravim u Sarajevu, a čim se u gradsku kotlinu počnu spuštati magle, odem u sunčanu Hercegovinu i pišem u miru. Zar to nije ultimativno stanje za pisca? Živjeti samo u književnosti i tipkati svoje rečenice sve dok traje.
BestBook: Ali uvijek ima optimizma posla. Za vas jedan takav, početak edicije ‘Dnevnik’ u sarajevskom Buybooku, koju ste nedavno pokrenuli. Od izabranih autora/ica naručili ste nove rukopise. Tko su autori, kako ste ih ‘birali’? Pitanje zašto dnevnička literatura čini se suvišnim: kao da nam svima fali mjesto identifikacije u, bilo kakvoj, suvremenosti?
Imam opsjednutost idejom dnevnika. U mome pisanju to je početna tačka, zapisujem dnevničke bilješke, koje onda naknadno dorađujem u svojim tekstovima. Ima nešto oslobađajuće u tom procesu, dnevnik je tekst koji se piše za sebe, s idejom da to možda niko neće pročitati. To je stanje opuštenosti, a upravo ti prvi, naizgled neobavezni zapisi, uhvate ton i ritam rečenice koju poslije slijedim. Drugo, ja sam najviše o književnosti naučio čitajući dnevnike poznatih pisaca. Postoje autori koji su objavili važne knjige, a čitaoci se najviše vraćaju njihovim dnevnicima. Kao Gombrowicz ili Sándor Márai. Postoje važni pisci i spisateljice, poput Virginije Woolf, čije bi ukupno književno djelo bilo manje razumljivo da na stranicama svojih ‘Dnevnika’ nije ostavila ključ za čitanje njenih knjiga. Dnevničko pisanje nije isto što i memoarsko, koje je određeno postojećim događajima i okrenuto je u prošlost. Zato što je prije svega upućen na sadašnje vrijeme, dnevnik je forma otvorenih mogućnosti, kao i život sam. E, sad, za tu ediciju u Buybooku ja sam se obratio nekolicini spisateljica i pisaca te im predložio da pišu svoje dnevnike, mogu se ograničiti na mjesec, tri mjeseca, ne više od godine. Obratio sam se onim spisateljicama i piscima čije dnevnike bih rado čitao. Aleksandar Hemon, Lana Bastašić, Marko Pogačar, Olja Savičević Ivančević, Predrag Finci, Almin Kaplan, da nabrojim one koji su već napisali svoj dnevnik i one u čiji proces pisanja imam uvid. Ove su knjige pisane u isto kalendarsko vrijeme, ali u različitim geografijama. Prva knjiga upravo ide u štampu, to je ‘Crveni kofer’, dnevnik koji je za svog boravka u Zürichu ove godine napisala Lana Bastašić. I premda je proces pisanja trajao ne duže od pet mjeseci, stao je u ovu priču cijeli život, ili – kako Lana kaže – nekoliko ‘paralelnih života’. Lana ima taj svoj glas, potpuno autentičan, ona se u jeziku svog teksta osjeća kod kuće. Ja sam posvećen čitalac njenih knjiga. I nestrpljiv sam da ‘Crveni kofer’ stigne u knjižare. Meni je ovo, na neki način, povratak u osamdesete i rane devedesete jer ponovo radim s Bojanom Hadžihalilovićem, koji dizajnira naše knjige. On je brinuo o izgledu časopisâ koje sam u ono davno vrijeme uređivao. To su bila Lica i Fantom slobode. I čini mi se da još oba uživamo u ovom poslu.
BestBook: Romanom ‘Greta’ Faruka Šehića u izdanju Buybooka počeli ste još jednu ediciju u toj izdavačkoj kući. U kojem ste (žanrovskom?) smjeru planirali tu ediciju? Nema potrebe naglašavati koliko je književna produkcija postjugoslavenskih prostora vibrantna posljednjih desetljeća: ali ima li tu, za vas kao čitatelja, neki kišobranski dojam poveznice, neki zajednički spleen?
Mene malo iritira ovdašnje oponašanje zapadnih država s visoko razvijenom industrijom knjige. Tamo se knjige objavljuju u velikim tiražima i onda se događaju te anomalije, izdavači biraju one knjige koje se dobro prodaju. Tako se pokazalo da je roman neprikosnoven na tržištu, to je ono što čitaoci traže. Naši su tiraži mali, nekako je neozbiljno oponašati zapadni model. Ideja za ediciju ‘Novela’ došla je iz te potrebe da se nešto malo oduzme od romana, da se pokaže kako i duža kratka priča može biti privlačna čitaocu. Ja sam uvijek bio sklon tom francuskome modelu knjige od 80-100 strana, kao kod Marguerite Duras ili Annie Ernaux. Ovdje je taj vještački pritisak po kojem je najvažnije pisati debele romane nekad štetan. Recimo, neki izvrsni pjesnici požele da budu romansijeri i to često bude na njihovu štetu. Za razliku od ‘Dnevnika’, za ediciju ‘Novela’ teže motiviram pisce. Ali i to će krenuti. Imao sam sreću da Farukova ‘Greta’ bude prva knjiga u ediciji, u pitanju je lijepa i neobična knjiga koja posjeduje određenu drukčijost u odnosu na dominantne modele pripovijedanja ovdje, ima elemente magijskog, knjiga je zapravo pisana kao bajka za odrasle. Što se spomenute postjugoslavenske produkcije tiče, ne mislim da postoji neka generacijska usklađenost, nema tu zajedničkih stilskih poveznica u njihovim knjigama. Drukčijost je i tu prisutna. I slažem se da je ta produkcija prilično vibrantna u zadnje vrijeme. Sarajevo je, nažalost, svedeno na nekoliko knjižara i jednu ozbiljnu izdavačku kuću. Ali ove godine sam bio svjedok jednog fenomena. Gledao sam čitaoce kako ulaze u knjižare i kupuju knjige, uglavnom domaće autore. Ranije su prijevodi bili neusporedivo čitaniji. Sad se nešto promijenilo. Razlog je to što domaći autori očigledno pišu knjige koje su čitaocima privlačne, ali dio ukupne subkulturne promjene tiče se i bosanske dijaspore koja u toku godine dolazi u posjete Sarajevu, i onda, umjesto suvenira s Baščaršije, odnosi naramke knjiga ‘svojih pisaca’ nazad, kući.
BestBook: ‘Za one koji su me u Americi čitali ja sam bio pisac iz rata. Za one u Sarajevu bio sam pisac u egzilu. Nastojao sam iznevjeriti oba opisa’, pišete u posljednjoj objavljenoj knjizi, ‘Ovo vrijeme sada’ (Fraktura, 2020.). I naravno, čemu uopće literatura ako ne iznevjerava recepciju njezina autora, o tome se na kraju radi? A što god i kad god napisali, jedna knjiga jednog pisca obično ima ono ‘kanonsko uzemljenje’ na širem, internacionalnom planu: kod vas je to knjiga ‘Sarajevo blues’. Radijacija te knjige je snažna: a kakva je vama, sad kad ste zatvorili taj egzilantski krug: ‘iznevjerili iznevjereno’?
Pa ja sam u vremenu mijenjao svoj odnos prema toj knjizi. Njeno drugo izdanje, ono objavljeno u Zagrebu 1995. godine, nije bilo moj izbor. Moja supruga je iz Sarajeva izašla krajem septembra 1995. godine i sa sobom je nosila konačnu verziju knjige ‘Sarajevo blues’. Moj tadašnji izdavač knjigu je već spremao za objavljivanje i, kad je dobio novi rukopis, usporedio je onaj koji je odranije imao i ovaj novi te se odlučio za stariju varijantu jer je imala više stranica. Ali su svi kasniji prijevodi, uključujući američki, koji je došao neposredno nakon zagrebačkog, objavljeni u mojoj, konačnoj varijanti. Mene je zagrebačka urednička greška udaljila od knjige, uslijedilo je vrijeme u kojem sam često išao po Americi i čitao tekstove iz knjige u engleskome prijevodu. U to vrijeme bliži su mi bili prijevodi od originala. Dugo sam to odgađao, ali onda je Fraktura prije nekog vremena izrazila želju da objavi moje ratne tekstove i ja sam pristao spojiti ‘Sarajevo blues’ i ‘Ruski kompjuter’ u jednu knjigu, s naslovom ‘Rat je i ništa se ne događa’, po stihu iz jedne moje ratne pjesme. I znate šta? S oprezom i nelagodom upustio sam se u čitanje knjige, plašio sam se nekog velikog razočaranja. Ali onda mi je čitanje počelo prijati. S ovim vremenskim odmakom, zapravo sam zadovoljan kako je to lijepo i ozbiljno napisano. I sretan sam da konačnu verziju objavim ovdje, u njenom originalu.
BestBook: Negdje ste spomenuli kako vas je oduševio odgovor Boba Dylana, kratak i naizgled lakonski, kako on to već radi, na pitanje o njegovu posljednjem albumu, ‘Rough and Rowdy Ways’. Dylan je ondje govorio o antimetaforičnosti svojih pjesama jer su kod njega, kaže, uvijek posrijedi ‘real things’: životne stvari. ‘Ovo vrijeme sada’, knjigu u kojoj pripovijedate (i) o životu u Americi, vidimo baš tako. Ili, rječnikom neumrlog Politikinog zabavnika: pripovijedano kod vas vidimo kao slikovano/filmovano. Vidimo dylanovsku Ameriku 20. stoljeća, primjerice: vaše suputnike na američkom tlu, epizodu s Garcíjom Márquezom, konobarom Hrabalom, sudbinu Sándora Máraija, lifestyle američkih ‘običnih’ ljudi i posve običnih događaja, klub u kojem svira Calexico. Poput dylanovske devize 21. stoljeća iz stihova njegove pjesme ‘I Contain Multitudes’, u kojoj je neopoziv odabir manjinskog identiteta: uvijek ‘manjinca’...
Sad mi se čini da sam temu Amerike tek otvorio u knjizi ‘Ovo vrijeme sada’ i da mi tek predstoji dublje istraživanje u novim tekstovima. Ipak je to 25 godina u kojima je američki kontinent, kao i ja, uostalom, prolazio dramatične promjene. Moj odnos s Amerikom je kompleksan, postoje određeni aspekti te kulture koji su meni jako bitni, postoje neka razdoblja koja sam proveo tamo i prema kojima danas osjećam jaku nostalgiju. Volio bih u budućem pisanju istražiti ta pozitivna sjećanja. Postoje stotine ljudi s kojima sam se sretao i družio u rutini američke svakodnevice, a kad s ove udaljenosti o njima mislim, većina su imali zanimljive životne priče koje bi trebalo opisati. Sad kad ste spomenuli nepovjerenje prema metafori u povodu Boba Dylana, sjetio sam se jednog divnog pjesnika, Anselm Hollo, američki pisac finskog porijekla; na engleski je prevodio finske pjesnike, neki od njih su mi važni, kao Pentti Saarikoski ili Paavo Haavikko. Na jednom čitanju, u Boulderu, Anselm je predstavio moju knjigu ‘Sarajevo blues’ i uglavnom je govorio o odustajanju od metafore, njemu je to bilo zanimljivo jer ja negdje u knjizi kažem kako u opisivanju ratne stvarnosti pjesma traži tačnost i nedvosmislenost te da u skladu s tim treba da bude bliža dokumentu. Poslije smo otišli u restoran i razgovarali. Odvikavao se od cigareta i u zamjenu je žvakao duhan. Ja imam neku veliku naklonost prema Americi sedamdesetih, zbog književnosti koja se tad pisala, zbog slikarstva i filma, pa sam mu postavljao pitanja o tom vremenu, kako je to izgledalo, a onda je on odustao i rekao: ‘Zaboravi, to je bilo grozno vrijeme. Svako je vrijeme grozno, ali vjeruj mi, ono je bilo puno gore od ovog sada u kojem živimo’. Sjećam se kako me razočarao njegov odgovor. Ali ostatak večeri on nije pričao o prošlim vremenima nego o ljudima koje je sretao u tim prošlim vremenima. A činio je to s neopisivom dragošću i toplinom. Pitao me da li poznajem jednu našu (jugoslavensku) pjesnikinju; ona je, veli, došla u San Francisco s vrećom za spavanje i neko vrijeme stanovala na verandi kuće u kojoj su živjeli beat pjesnici. Ta djevojka je željela da se druži, ali nikakve usluge nije tražila. Onda su je prihvatili, rekao je, a nekima je počela smetati jer je bila obrazovanija od svih nas. Cijelu večer on se sjećao ljudi i pričao o njima, neki od njih su poznati pisci i slikari, neki anonimni, ali o svima je govorio s istim oduševljenjem. Slikari, pisci, svijet s margine, ‘uvijek manjinci’, kako kažete. To je moj svijet. I ne znam da li je to pitanje starosti, ali uhvatim sebe kako ovako u razgovoru s poznanicima sve češće pričam o ljudima koje sam usput sretao i koji su imali neku svoju posebnost. To me naučio Anselm Hollo – svako je vrijeme grozno, ali u svakom vremenu postoje ljudi kojih je lijepo sjetiti se. Od njih je sačinjeno naše lično vrijeme.
BestBook: I još malo o senzacijama povratka: govorite o ‘jezičkoj drami kao direktnoj posljedici života u izmještenosti’. Pa kako osjećate i čujete vlastiti jezik, kako čujete sebe, nakon godina provedenih u svijetu? Jezik koji ste ‘ostavili’ rezonira u ljudima oko vas. Ima specifičnu emotivnu boju, moguće je možda osjetiti vaše ‘izgubljene nijanse’ u jednom susjedu kojeg sretnete: tako nekako?
Zanimljiv je taj povratak u jezik. Ovdje mi se dogodi da neko izgovori riječ koju nisam čuo 30 godina. Toga je sve manje, ali se u razgovoru događalo da ne mogu da se sjetim neke riječi, pa upotrijebim englesku, i loše sam se osjećao zbog toga. To je problem vremena u kojem riječ nije korištena, kao što u prelazu s jeseni u zimu laku pokrivku, čaršafe i deke, mijenjamo za topliji pokrivač. Tako je bilo uvijek, trebalo bi neko vrijeme da se sjetim riječi jorgan. A sjećam se kad sam se vratio u Sarajevo, mnogo sam šetao po gradu, pa sam znao ući u restoran samo da šutim i da slušam ljude kako govore. Zažmirim i slušam. To me umirivalo.
BestBook: Kažete da se vraćate nekim starim piscima iz svoje biblioteke i da ‘polako odustajete od ljudi’. To je taj tempo, ide jedno s drugim… Dok dovršavate novi rukopis, što vas impresionira oko vas?
Živim u stanu nadomak sarajevskog aerodroma. Kad sam se vratio, navikavao sam se na buku aviona. Poslije, iza ponoći, kad avioni prestanu slijetati i uzlijetati, divlji mladići su na pustim dobrinjskim avenijama organizirali trke auta. Buka je bila stalna. A onda je došla ova pandemija i sve je utihnulo. Avioni jedno vrijeme nisu slijetali na aerodrom, trke auta su prestale i nastupila je tišina. Tako sam otkrio da imam naklonost prema tišini. Jednom nedjeljno na Zoomu srećem se s prijateljem koji živi u Americi i onda raspravljamo o onome što radimo. Ja sam počeo pisati mali roman o tišini. On je odskora uspješan muzičar. Zove se Cielo Hemon. Za razliku od mene, on tišinu ne podnosi i u svakom našem interkontinentalnom razgovoru ispriča neku priču, neko sjećanje koje se odnosi na tišinu, kako je on vidi, ili neku priču koja je pohvala buci. Neki dan smo završili razgovor, a onda se opet javio jer se sjetio pa kaže: ‘Lijepo smo se ispričali, ali ja uvijek imam još nešto reći. Zaboravio sam ti ovo ispričati, vezano za tišinu. Onomad dok sam studirao u Sarajevu, znao sam otići na predavanja kod Vladimira Premeca. Premec je bio poseban između ostaloga i zbog toga što se kod njega na času vodila diskusija o filozofskim pitanjima. A onda se desilo da su na jednom njegovom predmetu bili svakojaki studenti: te pravoslavni pop, te marksista, te feministica itd., pa su onda diskusije bile spektakularne i ozbiljne, svi su imali nešto reći sa svojih različitih pozicija. Osim što je među studentima bio jedan koji je uvijek sjedio u zadnjoj klupi i nikad ni riječ nije progovorio, niko mu ni imena nije znao, iako je bilo očigledno da sve pomno prati. I onda ga je Premec jednom upitao: ‘A šta vi, kolega, mislite?’. Na šta je ovaj ćutalac ustao, poderao svoj indeks, bacio ga u pravcu Premeca i izašao da se nikad više ne vrati. Eto. Sve mi diraj, tišinu mi ne diraj!’ Eto, to je ono što volim, taj ritual, u svojim sjećanjima idemo kroz vrijeme i ogovaramo svoju prošlost.
Najbolje iz 2022. - urednice i urednici portala Kritika h,d,p, preporučuju najbolje iz 2022. godine
Jagna Pogačnik, Kritika HDP, 28. prosinca 2022.
Premda su i kritičari u ovo doba godine nešto ‘mekši’ i emotivniji, osobito kad biraju knjige godine, jasno mi je kakva je općenito njihova reputacija, pa s nadom navodim citat iz knjige Columa McCanna: „Prigrli kritičare, osobito idiota koji te najdublje rani. Nemoj se pjeniti. Nemoj se iskaljivati. Nemoj mu pričati iza leđa. Priđi mu u baru ili kafiću“. Sretna vam nova, spisateljice/i i čitateljice/i, vidimo se u kafiću!
Novi kraj godine, ista stara panika! Svaki telefonski poziv, svaki peti mail (između su spamovi) istog imperativnog sadržaja – sumiraj, rekapituliraj, izaberi, izdvoji, ocijeni! Događaj, sajam, festival, poduhvat, promašaj, nagradu, domaćeg pisca, prevedenog pisca i – knjige. Najbolje knjige općenito, najbolje meni osobno, najvažnije gledano unatrag, najvažnije gledano unaprijed… Na svaki peti poziv i svaki petnaesti mail odgovorim da ne mogu, ne stignem, propustila sam poziv, nisam vidjela mail, sada je ionako kasno, ali većinom ipak pristanem. Izvadim rokovnik na čijim koricama piše #vjeruj u sebe, nervira me ta poticajna poruka čitave godine, uporno prelazim preko nje crnim flomasterom, ali ona se nevjerojatnom snagom opire iz dana u dan, svih tri stotine i šezdeset pet (ok, tri stotine i šezdeset dva, ali sumnjam da će u preostala tri baš naglo pokleknuti). Pregledavam bilješke, opaske, citate, naslove, popise za jednu književnu nagradu, pa drugu i treću, vrti se niz imena, naslova, fluorescentno podcrtanih poruka koje ispisujem sebi samoj, čak i umetnutih isječaka iz novina što je toliko zastarjela navika da se njome ne bi baš trebalo javno hvaliti. Bojim se da ne zaboravim nekoga koga sam čitala još u siječnju, istaknem naslov za koji svi znaju da je dobar, nagrađen, samim time predvidiv izbor ili još gore nekoga tko mi je blizak suradnik ili prijatelj, a realno ima odličnu knjigu. Sigurna sam da će svi spominjati Nobelovku i što sad, nju sam izdvojila još u prošlogodišnjem pregledu? Što s laureatima književnih nagrada, je li to ziceraška igra? Zastanem, pogledam dosadnu poruku na rokovniku i kažem si – ok, idemo, odabrat ću one knjige koje su mi ove godine bile bliske, toliko da o njima nemam previše bilježaka jer nisam imala vremena zastajati, niti volje svojim riječima ometati one koje upravo čitam. Pa krenimo obrnutim redom, od prosinca.
- Dora Šustić – Psi, Gradska knjižnica Rijeka, Rijeka 2022.
Na samom kraju godine, naime, samo koji dan prije nego ovo pišem, pronašla me knjiga koju bez imalo grižnje savjesti prema ostalima mogu prozvati pravim iznenađenjem i osvježenjem 2022. godine. Zahvaljujući urednici knjige, Olji Savičević Ivančević (čiji bih roman Ljeta s Marijom svakako spomenula u ovom izboru da nisam već o njemu iscrpnije pisala na Lude jadne drage opasne divne žene | Kritika HDP (kritika-hdp.hr)) i jednom našem pulskom razgovoru, do mene su stigli Psi Dore Šustić, roman nagrađen nagradom Drago Gervais i slijedom toga objavljen kao knjiga. Dugo mi se nije dogodilo da pomislim, upravo ovim redoslijedom – to je to, novi glas, generacijska knjiga, artikulirana, uvjerljiva i hrabra! Riječ je o nekoj vrsti autofikcijske proze, ako je to uopće važno, a autorica se bavi pisanjem scenarija i filmskom režijom, što je već važnije jer ima direktne veze s romanom. Protagonistica romana pripadnica je generacije milenijalaca, erazmusovaca, ili kako ih već sve nazivamo, mlada Riječanka koja odlazi u Prag studirati filmsku režiju i tamo susreće fotografa Leona, muškarca na pragu četrdesetih koji je nedavno izgubio suprugu Aynu, pa s njime započinje strasnu ljubavnu vezu. Nije nevažno što ime Ayna inače znači zrcalo. Ljubić milenijalaca koji čitaju Sally Rooney, pitat ćete? E nije! Toliko je toga upisano u Pse da je doista teško sve pobrojati, ali pokušat ću. Roman o traumi koju ne moramo nužno doživjeti u djetinjstvu i vraćati se u davnu prošlost kako bismo tražili uzroke vlastite nesreće u sadašnjosti (ovo spominjem jer se dosta ovogodišnje proze bavi upravo tom temom). Roman o zrcaljenju vlastitog identiteta u onome nekoga drugog i svjesnom pristanku na to. O prvom licu jednine. O bolesti i samoubojstvu. Ženskom tijelu, promjenjivosti identiteta i seksualnosti. Ženskim prijateljstvima i susjedi Indijki čija je samo vanjština šarena. I psima, galgosima, kao provodnom motivu života i umjetnosti. O književnosti, filmu i fotografiji. Paralelizmu životnih događaja i nastanka scenarija koji se mora napisati, ali ne na način da čitamo klasičnu, tehnički montiranu priču u priči. O pitanju iz čega proizlazi uvjerljivost priče, a u tome ne mogu pomoći nikakvi mentori čak i ako se jako trude. O autentičnosti životnog iskustva i originalnosti priče koje su neraskidivo povezane. Roman se zbiva većim dijelom u Pragu, mjestu susreta studenata iz raznih dijelova svijeta koji osim profesionalnih tragaju i za mnogim drugim iskustvima, ali i Andaluziji, Istanbulu, jer putovanja su također iskustvo i potraga, ponekad i zatvaranje intimnog i spisateljskog kruga. Potpuno uronjen u vrijeme u kojem nastaje, fascinantno hrabar u tematiziranju emocija, ali i nastanka umjetnosti, roman je to o riječima koje „postaju sito kroz koje će se rijediti ljubav“ i tu nema dalje, osim želje da filmska karijera u slučaju ove talentirane autorice ne ‘pojede’ književnu.
-
Semezdin Mehmedinović – Rat je i ništa se ne događa, Bodoni, Zaprešić 2022.
Od iznenađenja i novog književnog glasa, naglo skrećem na drugi teren i kucam na druga vrata, ona provjerenih asova. Knjige Sarajevo blues i Ruski kompjutor čitala sam i o njima pisala onda kad je trebalo, 1995. i 2011., kada su prvi put objavljene. U međuvremenu Semezdin Mehmedinović napisao je i drugih knjiga i stekao status jednog od čitanijih, cjenjenijih, gotovo kultnih pisaca u čitavoj književnosti regije, a ja se povremeno, kad me uhvati profesionalna malodušnost i skepsa, vratim samom kraju svoga teksta koji sam pisala u lipnju 1996. za tadašnji Vijenac i rečenicama: „Mislim da će se zbog svoje nepretencioznosti, ali i nevjerojatne snage kojom zrače ti fragmenti, poput dobrog bluesa, čitati i slušati dugo. I onda kad slika Sarajeva prestane biti slika postmoderne apokalipse“. Otuda i potreba da u ovom izboru izdvojim knjigu koja je, pravno gledano, ponovljeno izdanje. Kako me u književnosti baš nikada nisu zanimali administrativni, ne-daj-bože državno-granični kriteriji, izdvajam knjigu sastavljenu od dvije pojedinačno važne knjige čijim je spajanjem, odgovorno tvrdim, nastala posve nova knjiga. Rat je i ništa se ne događa, bez obzira na priličnu upućenost u oba njezina dijela, čitala sam s oduševljenjem kao prvi put, a opet posve drukčije. Novi kontekst ocrtavali su Memed, crvena bandana i pahuljica i Ovo vrijeme sada, te su knjige dodavale značenja i otvarale nove mogućnosti interpretacije, emotivne i intelektualne. S iskustvom narednih pročitanih knjiga, naime, neki su detalji pisanja o ratu i izmještenosti u SAD, iskustvu preživljavanja u jednim i drugim uvjetima, strahovima i strepnjama, dobili svoju puninu, bez koje su mogli funkcionirati, ali ovako postaju jednostavno drukčiji. Sarajevo blues je knjiga sva u fragmentu, trenutnim refleksijama, jer samo takva može odražavati razbijenu stvarnost opsade grada, a Ruski kompjutor formalno zaokruženija priča o odlasku, na neki način i porazu, prtljazi uspomena i iskustva koje nosimo sa sobom i zavirujemo u njih i onda kad smo potpuno svjesni kako nas tamo čekaju samo razočarenja. Što sam novo pronašla u knjizi Rat je i ništa se ne događa? Obrise zaokruživanja priče o pripovjedačevu sinu, Harunu, koji se od dječaka što ruševni svijet odraslih želi barem prividno učiniti cijelim, pa makar i selotejpom kojim se povezuju otrgnute stranice knjige koju je poderao njegov otac, prelijeva u Crvenu bandanu. Evoluciju rečenice kako se o onome izvan ovog grada ne usudi misliti u precizno promišljanje toga izvan. Istinitost refleksije o putovanjima čija je svrha radovanje povratku, melankoliju postojanja u „geografskoemocionalnom“ limbu. I nešto na što, čitajući Ruski kompjutor sam za sebe, nisam dovoljno obratila pažnju, a to su sjajni fragmenti s početka knjige, smješteni u kratko vrijeme prije no što pripovjedač i njegova obitelj konačno odlučuju preko Zagreba prijeći Atlantik. Fragmenti su to Sarajeva u limbu između onda i sada, rata i mira, kraja ljeta 1995., vrijeme koncerta SCH na Obali i svijesti o optičkom neskladu koji već godinama obilježava odnos pripovjedača i svijeta iz čega proizlazi njegova odluka o odlasku. Taj uvodni dio Ruskog kompjutora potpuno funkcionira kao završni Sarajevo bluesa, čvrsto povezuje dvije knjige u jednu i gotovo zaslužuje samostalnu knjigu s hipotetičkim naslovom koji bi sadržavao sintagmu o vremenu između. Rat je i ništa se ne događa knjiga je koja je za mene i potvrda onoga što nikako ne bih uspjela uobličiti bolje i preciznije nego citatom: „Koliko sam se u međuvremenu promijenio, i sada, čitajući, osjećam se kao stranac u vlastitom životu“.
-
Edicija Dnevnici, Buybook, Sarajevo-Zagreb 2022.
Sljedeća preporuka ne donosi jednu, nego čak pet knjiga i usko je, imenom urednika, povezana uz prijašnju. Primijetili ste vjerojatno kako je za mene ovo bila i godina koju su, između ostaloga, obilježili pisci kao urednici. Riječ je o ediciji koju bez imalo kolebanja mogu proglasiti nakladničkim projektom godine iz barem nekoliko razloga. Prvi se od njih tiče samog žanra dnevnika prema kojemu čitatelji i pisci imaju vrlo ambivalentan, gotovo love & hate, odnos. Jedni ga smatraju prilično egocentričnim da bi ga pisali i čitali, drugi ga zbog njegove fiction/faction pozicije smatraju manje ‘književnim’, dok neki opet među svojim favoritima uvijek spominju i dnevničke velikane, poput Kafke ili Krleže. Ja (pišemo o dnevnicima, pa mislim da nije problem započeti rečenicu tom egocentričnom zamjenicom?), na primjer, iznimno volim dnevnike, u jednom sam se razdoblju rado bavila njihovom teorijom i njihovim suodnosom s autobiografskim pismom, a jedno sam ga vrijeme i sama za sebe pisala, no ti bi pokušaji ipak spadali u ne baš književnu ladicu tzv. djevojačkih dnevnika. U ovome slučaju, dnevnici su nastali na poziv urednika Semezdina Mehmedinovića, što je jasan indikator kako se radi o ‘dnevnicima s pravom javnosti’, kako ih naziva jedan od pisaca koji je odgovorio na taj poziv, što na neki način sigurno određuje rakurs pisanja. Pet do sada objavljenih knjiga, Crveni kofer Lane Bastašić, Kućni ljudi Almina Kaplana, Mali smakovi Selvedina Avdića, Adolfove uši Marka Pogačara i Prošle godine u Barnetu Predraga Fincija, pokazuju čvrst urednički koncept iz kojeg je jasno da je poziv upućen onim piscima čije bi dnevnike i sam želio čitati i svakako u tom izboru nije pogriješio. Zaokruženost koncepta iskazuje se i odličnim dizajnom samih knjiga u kojem postoje jasno određene zajedničke točke i male individualne razlike, prije svega naznačene bojom. Osim što smo u boxu ove edicije dobili pet odličnih knjiga, još važnijim mi se čini način na koji pisci odgovaraju na postavljeni zadatak. Svatko od njih, naime, pronašao je svoju prepoznatljivu i drukčiju dnevničku nišu, iz nje propituje pitanje samog žanra, primiče mu se i od njega odmiče, klizi prema fikcionalizaciji ili esejizaciji i ponovo se vraća početnoj žanrovskoj odrednici. Dnevnici naručeni i pisani u, blago rečeno, naopaka vremena, kada je solilokvij silom prilika bio mnogo češći od dijaloga s drugima, u vremena izolacija i lockdowna, manjim su dijelom dokumentaristički prikaz onoga što smo svi prolazili i dobro da je tako. Premda se neki od njih poklapaju tematiziranjem smrti bližnjih i kolebanjem koliko je naša priča doista važna da bi se pribilježila za javnost, knjige su to toliko različite koliko su i inače različite poetike ovih pisaca. Istovremeno, treba naglasiti kako je važno ove dnevnike promatrati i u širem kontekstu dosadašnjih opusa autora, uočavati kontinuitete i odmake, stalne motive u novom okružju, hrabrost da se bude drukčija/i od sebe same/og. Upravo mi se to dok sam ih čitala činilo iznimno bitnim i te su knjige postale važan i znakovit okvir za ono što su ovi pisci pisali ranije, ali i što će tek pisati.
-
Colum McCann – Pisma mladom piscu, Fraktura, Zaprešić 2022.
Na kraju, kao svojevrstan bonus, knjiga koja se bavi samim procesom pisanja, dakle ključnim činom prije no što knjige uopće dođu do konkurencije za neki od ovakvih odabira. Colum McCann autor je tzv. pametnih bestselera kojeg sam zapazila prije desetak godina kad je preveden njegov roman Neka se veliki svijet vrti. Bez obzira na naslov, ovo nije još jedan od priručnika sa savjetima u kojima se pisanje kani svesti samo na zanat koji se može naučiti urednim pisanjem zadaća i vježbi na radionicama pisanja. Jer, jasno je, ne može, a toga je svjestan i autor ove knjige. McCannovi brojni i vrlo jasni imperativi proizlaze iz svijesti o borbi između pisca i teksta, o talentu i znanju koje treba posjedovati da bi ga se tek potom moglo dekonstruirati i kao takvi ne zvuče nimalo docirajuće ili štreberski. Premda prozvan već u samom naslovu, mladi pisac nije jedina podrazumijevajuća ciljana publika knjige, dapače, zanimljive su to i duhovite, a opet ozbiljne epistole koje odlaze i dalje od samog nastanka teksta, prema ulozi urednika, nakladnika, književnog agenta, ali i strategijama pisanja i spisateljskih kriza. Bez obzira koliko sam ‘unutra’ kad je riječ o navedenim temama, pisma su mi bila vrlo zanimljiva, čak i onda kad McCann piše o vrlo poznatim stvarima.
Premda su i kritičari u ovo doba godine nešto ‘mekši’ i emotivniji, osobito kad biraju knjige godine, jasno mi je kakva je općenito njihova reputacija, pa za kraj, s nadom navodim citat iz McCannove knjige: „Prigrli kritičare, osobito idiota koji te najdublje rani. Nemoj se pjeniti. Nemoj se iskaljivati. Nemoj mu pričati iza leđa. Priđi mu u baru ili kafiću“. Sretna vam nova, spisateljice/i i čitateljice/i, vidimo se u kafiću!
Slične knjige
