Rat i mit

Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj

179,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 416

  • Datum izdanja: studeni 2017.

  • ISBN: 978-953266876-6

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 234 mm

  • Težina: 660 g

Rat i mit Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj postavlja pitanja o vladajućem – od dizajnera identiteta stvorenom, a od države permanentno nametanom – narativu o hrvatskoj državnoj samostalnosti i Domovinskom ratu. Kako suvremena Hrvatska interpretira rat, i zbog čega se od njega nikako ne može udaljiti? Zašto je baš u Hrvatskoj rat središnji dio novog državnog i nacionalnog identiteta? Zašto dizajneri identiteta i veliki dio javnosti panično reagiraju na svaku drukčiju interpretaciju Domovinskog rata? Nije li Hrvatska samu sebe okovala vlastitom selektivnom, tabuiziranom i u značajnoj mjeri falsificiranom interpretacijom prošlosti? Je li društvo koje inzistira na jednom jedinom dopuštenom tumačenju povijesnih događaja sposobno za napredak, za suočavanje s izazovima ideje slobode, na koncu i za vlastiti opstanak?

Dejan Jović ovom knjigom nudi demokratski seminar u kojem će se slobodno, bez tabua i bez suvišnih zanosa, raspravljati o navedenim pitanjima. Rastvara mitove jer ih smatra opasnim za slobodu, demokraciju i suverenitet, te nam dobronamjerno ukazuje na to da je politika identiteta u Hrvatskoj danas jedan od glavnih razloga njene stagnacije, pa i nazadovanja. Osnovna poruka Rata i mita jest da hrvatsko društvo treba smoći hrabrosti da se oslobodi nametnutih okova, da umjesto povišenih emocija odabere argument i tako ispuni preduvjet stvarne demokratske tranzicije i napretka.

“Autor na inovativan način primjenjuje modernističke teorije nacije na povijesni proces raspada Jugoslavije i stvaranja hrvatske države te pokazuje da je izgradnja novoga nacionalnog identiteta utemeljena u specifičnoj selekciji i kombinaciji povijesnih elemenata. Drugo, pokazuje kako su interesi dominantnih političkih i društvenih aktera povezani sa sadržajem nove konstrukcije hrvatskoga nacionalnog identiteta. Istodobno, ta konstrukcija eliminira i tabuizira skupine i teme koje nisu s njom uskladive. Iz ove prikrivene sveze interesa i diskursa proizlaze i antiliberalna i autoritarna obilježja hegemonijskoga hrvatskog nacionalizma, koji je uspostavljen kao obvezujući okvir za sve aktere hrvatske politike, na desnici, centru i ljevici. Ova knjiga je pledoaje za obranu liberalno-demokratskih vrijednosti i očuvanje slobode znanstvenog istraživanja.”  prof. dr. sc. Nenad Zakošek, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

“Ova knjiga pruža jedinstvenu priliku za informiranu diskusiju o nacionalnom identitetu u postjugoslavenskom poraću. Jovićev interdisciplinarni i humanistički angažiran pristup dijeli senzibilitet postkolonijalnih studija koji mu omogućuje da uoči poveznice između političkih procesa i svakodnevnog iskustva Drugih u kontekstu nedovršene demokratizacije. Na izazov da u vremenu otvorenih rana piše za bilo koga prihvatljivo, autor je odgovorio predanošću da piše znanstveno, podsjećajući nas na bit toliko željene demokracije argumentirano suočavanje različitih interpretacija.”  doc. dr. sc. Zlatan Krajina, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

“Dejan Jović pripada redu najuglednijih teoretičara u oblasti politologije. Knjiga o osnivačkom mitu Domovinskog rata na teorijski i normativno snažan i angažiran način analizira jedno od najsloženijih pitanja utemeljenja Hrvatske kao političke zajednice. Po svom značaju predstavlja prekretnicu u suvremenoj politologiji jugoistoka Evrope.”  prof. dr. sc. Milan Podunavac, Univerzitet Donja Gorica, Crna Gora

Ne može se slobodno govoriti o 1991.

Davor Konjikušić, Novosti, 10. 11. 2017.

U svojoj novoj knjizi ‘Rat i mit’, objavljenoj u izdanju Frakture, iznosite tezu da je rat bio pretpostavka za priznanje Hrvatske. Malo manje od mjesec dana nakon proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991., međunarodna zajednica prisilila je Hrvatsku i Sloveniju da zamrznu svoje odluke o nezavisnosti. Mislite li da je rat onda bio opcija i za hrvatsku i za srpsku stranu? Jesu li ratovi zapravo bili nužni za promjenu društveno-ekonomskog sistema?

Rat je svakako bio jedna od opcija, ali nije bio neizbježan, kao što ništa u povijesti nije neizbježno. Za analizu događaja kao što je rat treba imati u vidu odnos strukture i aktera. Struktura, koja je dugo održavala Jugoslaviju na površini, propala je 1989. godine, kad je završio hladni rat, čime su nestali ili su oslabili međunarodni osigurači koji su održavali mir u Europi. Kad je nestala jedna država, a prva je bila Istočna Njemačka, poslana je poruka da može nestati bilo koja druga država. Pobjeda nacionalizma koja je dovela do ujedinjenja dviju Njemački otvorila je vrata za pobjedu nacionalizma i drugdje. Uz to, nestali su ideologija i sistem koji su povezivali različitosti u samoj Jugoslaviji, a novu ideologiju i novi sistem nije bilo moguće tek tako ‘uvesti’, jer su stvarali strahove kod svih koji su negdje bili u manjini. Demokracija, posebno ako nastupa zajedno s nacionalizmom, možda može biti dobra za većine, ali kod manjina stvara bojazan da će biti trajno zanemarene. A u Jugoslaviji nijedan narod nije imao više od 50 posto u ukupnom jugoslavenskom stanovništvu, dakle svi su smatrali da će u elektoralnoj demokraciji izgubiti status koji su ostvarili u ‘dogovornoj politici’ socijalističke Jugoslavije. Jugoslavija se pokazala preslabom da bi zaustavila nasilje pa je nastao ‘moment anarhije i kaosa’ u kojem se pojavio hobsovski ‘rat svih protiv sviju’. Rata, međutim, ne bi bilo da ga nisu željeli najvažniji tadašnji akteri unutar zemlje. Oni koji su tražili promjenu statusa quo, dakle koji su djelovali kao revizionisti, zaključili su da bez rata ne mogu postići svoje glavne ciljeve. Kad su jedni krenuli u reviziju statusa quo i to nasiljem, drugi su se dodatno uplašili, smatrajući – donekle razumljivo – da se i oni moraju naoružati i da se moraju braniti. Svi su se ‘branili’ napadajući druge. Tako je stvoren začarani krug rata, koji je na kraju morala prekinuti izvanjska, međunarodna intervencija kojom je djelomično suspendiran suverenitet i demokracija, posebno u Bosni i Hercegovini. U korijenu rata su dakle podjednako raspad strukture i djelovanje aktera, koji su smatrali da bez rata ne mogu postići ni nezavisnost ni etničku homogenizaciju, niti da mogu zadržati ili uspostaviti punu kontrolu nad izvorima svoje moći.

O etnototalitarizmu

Nije li jedan od osnovnih motiva rata bio i ostvarenje ekonomskih ciljeva novostvorenih elita? Zar nije recimo Agrokor upravo proizvod takvog rata?

Ekonomski ciljevi bili su jedan aspekt, kao što objašnjava V. P. Gagnon u svojoj knjizi ‘Mit o etničkom ratu’. No nisu bili jedini aspekt. Bogaćenje je bilo moguće ostvariti i bez rata. Ali bez rata nije bilo moguće postići nezavisnost, jer je druga strana, ona koja se osjećala moćnijom, odbijala takav sporazum, za razliku od Čeha koji nisu odbijali, nego su na kraju i ‘darovali’ nezavisnost Slovacima ili Rusa koji su odlučili da im nije u interesu održavanje SSSR-a pa su ‘oslobodili’ sve ostale svoje prisutnosti, a posebno nije bilo moguće postići etničku homogenost unutar novih zemalja, a to je bio jedan od glavnih ciljeva. Bez rata nije bilo moguće ni uvjeriti većinu Hrvata da je nužno stvoriti nezavisnu Hrvatsku, jer je tu opciju prije rata – u ožujku 1990. – podržavalo oko 11 posto građana. Nije bilo lako ‘uvjeriti’ Hrvate i Srbe da više ‘ne mogu’ živjeti jedni pored drugih, nego da se trebaju razdvojiti ili, još gore, ubijati jedni druge. Za to je trebalo od susjeda i prijatelja stvoriti neprijatelja.

U knjizi ‘Rat i mit’ zastupate liberalnu poziciju i tražite odgovore na pitanja unutar liberalne političke misli, no zar se danas upravo unutar liberalnog poretka ne proizvode konzervativni nacionalizam i identiteti zasnovani na tradiciji i izmišljenoj prošlosti? Možemo li liberalizam smatrati odgovornim za toleriranje fašizma, recimo tridesetih?

Mislim da je pogrešno kriviti liberalizam za ono što nam se dogodilo. Mi nikada nismo imali liberalno društvo ni liberalnu politiku. U osamdesetim godinama se društvo donekle liberaliziralo, ali je potom taj trend prekinut, upravo 1990. Kao što pokazuje Vjeran Katunarić u svojim istraživanjima, naše društvo, a pogotovo država, bili su 1992. daleko autoritarniji nego 1988. Tuđmanovo razdoblje je razdoblje konzervativizma i rigidnog nacionalizma, koji se nije ustručavao koristiti i ‘revolucionarne mjere’, odnosno nasilje. Do danas se suočavamo s kritikom socijalizma, koja je istodobno i kritika onih njegovih liberalnih aspekata koji izviru iz prosvjetiteljstva, kao što je nedavno objasnio Tihomir Cipek. Dakle, za ono što se dogodilo u ratu i poraću odgovornost snosi antiprosvjetiteljska i antirepublikanska konzervativno-nacionalistička praksa, a ne liberalizam. Naravno, kao što ste i sami vidjeli u knjizi, ne smatram da je liberalizam bezgrešan. I sam imam određene dileme kad se radi o liberalnoj politici prema manjinama, ali to je pitanje ‘drugog reda’, o kojem možemo razgovarati tek kad društvo postane liberalno. Prije toga kritika liberalizma sipa vodu na mlin protivnicima slobode i zagovornicima represije.

Centralni pojam vaše knjige je etnototalitarizam, doktrina koja spaja naciju i državu, koja ne može biti suverena sve dok u njoj postoje drugi. Koja bi onda bila razlika između etnototalitarizma i na primjer fašizma?

Razlika postoji utoliko što fašizam zarobljava cijelo društvo, a etnototalitarizam prvenstveno ili samo manjine, dok većini dopušta slobode, što fašizam ne čini s obzirom na to da zadire u sve sfere društvenosti, a ne samo u manjinsku problematiku. No i etnototalitarizam i fašizam su izrazito antimanjinske doktrine, prakse i ideologije. Etnototalitarizam je pojam kojim upozoravam na politiku koja izjednačava većinu s cjelinom i time onemogućava manjini da participira u cjelini. U stvarnosti dovodi do istiskivanja, negiranja i ‘brisanja’ manjina iz društva. To se može postići ili brutalnim akcijama – istjerivanjem, zabranama isticanja identiteta ili čak i etničkim čišćenjem odnosno genocidom – ili na suptilniji način: kroz politike ‘neprimjećivanja’, ignoriranja ili manje-više nasilne asimilacije. U ovom drugom slučaju koristim pojam ‘etnototalitarizam svakodnevice’ i mislim da je on danas snažno na djelu u Hrvatskoj. Ne bih, naravno, rekao da je riječ o fašističkoj praksi, ali se slažem s onima koji tvrde da su fašističke tendencije latentno prisutne svugdje i sve dok postoji država, a država neće odumrijeti niti će tako lako nestati. Nacizam je, kako bi rekao Dragan Lalović, historijski poražen, a fašizam nije.

Ako uopćimo stvari, je li zapravo ideja etnototalitarizma, odnosno neliberalne proizvodnje identiteta bila razlog vašeg neslaganja s predsjednikom Ivom Josipovićem i odlaska s mjesta njegova savjetnika 2014. godine?

Razlog tog neslaganja bio je u njegovoj nespremnosti da podrži kritičko propitivanje mitova i tabua – iako je tada SDP imao svu vlast i od njega se i osobno očekivalo da se odlučno suprotstavi bujanju antidemokratskih trendova u Hrvatskoj. Ja sam smatrao da se skoro 25 godina nakon 1991. o toj godini mora početi govoriti na temelju činjenica, jer mitovi prijete da zarobe duh slobode u Hrvatskoj. Mitotvorci su tada već prijetili i demokraciji, jer su demokratski izabranog premijera i predsjednika nazivali ‘nenarodnim’ i najavljivali im da će proći kao dva aviona Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva, koji su srušeni oružjem. Za mene je to bila vrlo ozbiljna prijetnja demokraciji i slobodi, kao i suverenitetu Hrvatske, o čemu detaljnije govorim i u knjizi. Nažalost, predsjednik Josipović je zaključio nešto drugo. Tri tjedna nakon što me je smijenio, otišao je u šator. Za mene je, međutim, važno da ja nisam tom prilikom bio u njegovoj pratnji.

Znači li to da SDP zastupa isto stanovište kao i HDZ kada su u pitanju proizvodnja mita i povlađivanje strukturama koje uzimaju ovlasti jače od države? Vi ste pokušali srušit mit i odmah ste maknuti s mjesta savjetnika?

Mislim da je ta epizoda indikativna, jer se jasno pokazalo da se ni danas o 1991. ne može govoriti bez rizika, odnosno slobodno. Ako to ne može savjetnik predsjednika i sveučilišni profesor, onda koliko to mogu drugi? Od ljudi s ljevice očekivalo bi se da budu opozicija, a opozicija je tu da ponudi alternativu. Kakvu točno alternativu ona nudi u pogledu interpretacije rata, a to znači – u pogledu temeljnog pitanja identiteta suvremene Hrvatske? Naprotiv, oni su za vrijeme svoje vlasti, 2000. godine, donijeli Deklaraciju o Domovinskom ratu. A na kraju mandata Zorana Milanovića imenovali su novi aerodrom, tvrdeći da je Franjo Tuđman više njihov nego HDZ-ov. SDP igra utakmicu na tuđem terenu, po tuđim pravilima, stalno se ispričavajući. To je glavni uzrok njihove marginalizacije.

Integracija većine u cjelinu

Čini se kao da je jedan od razloga konstantnog pozivanja na prošlost i činjenica da budućnosti nema, odnosno da se nema previše toga za ponuditi, da živimo u određenoj rezignaciji pripadnika različitih ideoloških polja? Zar ne nastaju sve države na mitovima?

Ima mojih kolega koji drže da je mit koristan za formiranje zajednice, u kojoj će se tek naknadno omogućiti pluralizam i sloboda. Sumnjam u to. Naime, u Hrvatskoj se već 25 godina gradi mitska interpretacija prošlosti, a na kraju tog procesa živimo u sve podijeljenijem društvu, koje upravo zbog tog mita nije dovoljno slobodno. Ako se mitom gradi jedinstvo, to u Hrvatskoj očigledno ne uspijeva. Nije uspjelo ni u Jugoslaviji, u kojoj nam se nametao socijalistički mit, ali na kraju je cijela ta građevina kolabirala kao kula od karata. Mit je neprijatelj slobode. Kad mitotvorci osjećaju da je mit ugrožen, prijete uvođenjem novih kaznenih djela, koja bi spriječila slobodu govora i slobodu akademskog istraživanja. Slobodno društvo, u kojem nema tabua ni totema je, osim toga, daleko stabilnije od društva u kojem se svako propitivanje službenih interpretacija prošlosti smatra sigurnosnim pitanjem. Mitotvorci, zapravo, nisu domoljubi. Domoljubi su oni koji zagovaraju slobodu.

Prema podacima koje iznosite, vidljivo je da je broj pripadnika nacionalnih manjina pao sa 22 na sedam i pol posto. Nastavlja li se putem etnototalitarizma svakodnevice njihovo brisanje? Možemo li onda govoriti da ima mjesta za manjinski identitet unutar Hrvatske kao članice Europske unije?

Nijedna druga europska država nakon 1989. nije doživjela takvu etničku promjenu, odnosno toliko smanjivanje broja pripadnika manjina kao Hrvatska. Etnička homogenost je bila jedan od ciljeva rata i taj cilj je prilično ostvaren. Pritom, da budem jasan, politika etničke homogenizacije nije bila samo hrvatska politika, nego i srpska u devedesetim godinama. Ne treba zaboraviti da su nacionalistički separatisti u Krajini sami sebe isključili iz Hrvatske kroz jednostranu secesiju 1991., a nakon 1995. odlučili su da se više nikad neće vratiti u Hrvatsku. Kad i gdje su bili na vlasti, provodili su etnototalitarističku politiku prema Hrvatima – i to prilično brutalnu. Stvaranje neprobojnog zida između Hrvata i Srba bio je zajednički biznis ljudi koji su međusobno kao ratovali, ali su u stvarnosti imali isti ili vrlo sličan cilj i jedni su drugima pomagali kroz međusobnu sinkronizaciju. Kad se radi o Srbima koji su ostali u Hrvatskoj, treba se zapitati – zašto se govori samo o njihovoj integraciji u hrvatsko društvo, a ne o integraciji većine, etničkih Hrvata u nešto što bi moralo postati hrvatski demos? Jer preduvjet integracije manjina jest integracija većine u cjelinu – a to se može postići premještanjem naglaska s etnosa na demos, koji bi nam bio zajednički. Ako želi da se manjina integrira u demos, većina ga mora omogućiti, a ona ga zasad onemogućava. Nema čak ni naziv za demos. Recimo, u hrvatskom nacionalističkom diskursu je stvoren naziv ‘Srbijanac’ za državljanina Srbije, da bi se tu kategoriju odvojilo od etničke (Srbin). Ali nema takvog pokušaja kad je hrvatski demos u pitanju. Mi nemamo riječ za građanina Hrvatske, nego koristimo etničku riječ – Hrvat – i time izjednačavamo većinu i cjelinu, odnosno etnos i demos. Lako je pokušati deetnizirati drugoga, ali većina prije svega mora deetnizirati sebe ako želi da to učine i manjine. Ona se mora integrirati u cjelinu, ako želi da to učine i manjine. Mislim da smo daleko od toga.

Da je bilo na nama, nisam siguran da bi uveli izbornu demokraciju niti srušili Jugoslaviju

Hina, tportal, 28. 11. 2017.

Publicist Dejan Jović u ponedjeljak je na tribini 'Razotkrivanje' predstavio u razgovoru s Vukom Perišićem svoju knjigu 'Rat i mit: politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj' u kojoj tvrdi da je u Hrvatskoj 'na djelu permanentno mitotvorstvo kojim se pokušava oblikovati, a zatim i svima nametnuti i od kritike zaštititi naciotvoran i državotvoran mit o Domovinskom ratu'.

Dejan Jović u knjizi (406 str.) smatra da su glavni elementi tog mita prezentirani u saborskoj Deklaraciji o Domovinskom ratu od 13. listopada 2000., a u njoj su svi građani pozvani da štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti.

Zalažući se za pluralni pristup tom pitanju, Jović smatra i kako je iz Deklaracije vidljivo da se država svojim 'političkim uputstvom za interpretiranje nedavne prošlosti, izravno uključila u proces koji sprječava pluralizam, a time i slobodu'.

Upitao se jesmo li 1989. prešli iz jednog autoritarnog sustava u demokraciju ili 'samo doživjeli pad iz liberaliziranog jednostranačkog sustava u autoritarni višestranački koji je na kraju", kako je rekao, "manje-više završio kao jednostranački'.

'Danas ako nešto pozitivno pisnemo o Jugoslaviji ili socijalizmu ili nešto negativno pisnemo o političkim svetinjama i narativima koji su se stvorili kao državna istina, optužiti će nas da rušimo državu ili da smo državni neprijatelji', ustvrdio je Jović.

Istaknuo je i kako to nije odlika slobodnog društva, jer slobodno društvo ne postoji ako nema alternativu. Jović drži kako se narativu što nam se događalo 1989. ili 1991. godine mora uspostaviti i suprotni narativ, inače nema slobode. 'Ovo je knjiga o slobodi. U njoj vidim narativ koji je postao državni i u njemu ima dosta istine. To nije laž, jer nijedan mit nije samo laž jer da je samo to, brzo bi je prepoznali. Ali je vrlo selektivna i jednodimenzionalna i vidi samo jednu stranu i čak brutalno istiskuje sve sve što se ne uklapa u tu priču", ocijenio je. Dodao je i da postoje postoje drugi strahovi i alternativne interpretacije koje moraju imati pravo građanstva.

Podsjetivši na svoju raniju tezu da 'kako samo u mitovima svaki narod želi svoju državu, a u stvarnosti ne', Jović je ponovno ustvrdio da je u Hrvatskoj u ožujku 1990. samo 11,5 posto ljudi željelo nezavisnost. Upitao se i što bi se dogodilo da nije bilo rata - bi li sve ostalo na željama 'jedne manjine u Hrvatskoj' ili bi se išlo na jednostrano proglašenje neovisnosti kao u Kataloniji.

Naveo je i da je Hrvatska u bivšem sustavu bila ustavobraniteljska i protivila se bilo kakvoj promjeni Ustava SFRJ, paradoksalnim ocijenivši da se, kako je rekao, 'hrvatski separatisti pozivaju na taj Ustav, koji je imao staljinističke elemente jer je se pozivao na pravo naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja'. Jović drži i da drugi narodi u istočnoj Europi, osim Čeha, nisu imali veliku želju za liberalnom demokracijom.

'Da je bilo na nama, nisam siguran da bi sami po sebi uveli izbornu demokraciju niti da bi srušili socijalizam i Jugoslaviju. Mislim da smo tu bili sljedbenici domino efekta koji se dogodio negdje drugdje", rekao je on. Pri tome se, u situaciji raspada Jugoslavije, kako je ustvrdio, "događa rat svih protiv sviju koji je jednim dijelom kontroliran a drugim se događa iz osvete i mržnje". Uvodeći u knjizi pojam etnototalitarizma koji polazi od, kako kaže, opasnog i zastarjelog razumijevanja suvereniteta kao apsolutne a ne samo kao najviše moći države u odnosu na druge aktere, Jović je rekao kako on na "državu gleda kao na dom koji je sebi sagradila dominantna etnička grupa kako bi se zaštitila pred vanjskim i unutarnjim neprijateljima". Pri tome će Hrvatska, izjavio je Jović, "s pozicije etnototalitarista, postati postati suverena zemlja tek onda kada u njoj ne bude drugih - manjina i onih koji nisu Hrvati". "Sve dok se ne postigne taj cilj, dok Hrvatska ne bude u potpunosti i samo hrvatska (pod čime podrazumijeva etničko-političku a ne pravno-državljansku verziju identiteta), hrvatski etnonacionalisti će smatrati da rat iz devedesetih godina nije završen, jer cilj još nije postignut", izjavio je Jović na tribini u ZKM-u.

"Stvoritelji" Hrvatske negiraju hrvatski suverenitet

Tihomir Ponoš, Novi list, 3. 12. 2017.

Rat i mit - Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj nova je knjiga Dejana Jovića, profesora na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Autor raspravlja, diskutira i polemizira o stvorenom narativu, utemeljiteljskom mitu, o hrvatskoj državnoj samostalnosti i Domovinskom ratu, zapravo ne dovodeći u pitanje postojanje i mogućnost postojanja tog i tako interpretiranog mita, nego izražavajući svoje duboko neslaganje i zabrinutost time što je tako interpretiran utemeljujući mit jedini dopušten. Posljedica toga je, u konačnici, smanjenje slobode, a upravo je sloboda centralni pojam i centralno pitanje o kojem Jović piše u knjizi.

Glavna teza knjige je da je mit o Domovinskom ratu glavna prijetnja slobodi u Hrvatskoj i za njene stanovnike, u većoj mjeri za pripadnike manjina, ali ne nužno samo manjina. Zašto je on prijetnja slobodi?

– Svaki je mit prijetnja slobodi govora, istraživanja, mišljenja i naročito slobodi javnog izražavanja mišljenja. Naime, mitotvorci nam još nekako, velikodušno, i dozvoljavaju da mislimo što hoćemo, ali u svoja četiri zida – ne u javnosti. Dakle, dopuštaju da ljudi misle što žele sve dok ne postoje u javnosti. Mit je prijetnja slobodnom formiranju i iskazivanju identiteta, posebno onih koji su drukčiji od dominantnog ili poželjnog, i koje se zato što su drukčiji stavlja, praktički, u kućni pritvor. Time se sloboda ograničava samo na privatnu sferu, a u javnosti je nema. To je, uostalom, svojedobno najavio Tomislav Karamarko, kad je rekao da će se u četiri zida smjeti sve, ali u javnoj sferi to neće biti slučaj. U istom je duhu i prijedlog suca Turudića da treba razmisliti o kažnjavanju pojedinih tumačenja karaktera Domovinskog rata. A da ne govorim o raznim samoproglašenim »stvoriteljima Hrvatske« koji si uzimaju za pravo da određuju što bi se u Hrvatskoj smjelo a što ne bi smjelo reći u javnom prostoru…

Ako se netko doživljava kao stvoritelj, onda se doživljava i kao vlasnik.

– Da, u Hrvatskoj se razvio državni kreacionizam, kao da je povijest počela 1991., a prethodno nije bilo ničega. Paradoksalno je da je to u totalnom neskladu s izvorišnim osnovama ustava, u kojem se govori o dugom kontinuitetu hrvatske državnosti – i to se čini, također na mitski način. Mitovi su ponekad sasvim kontroverzni sami u odnosu na sebe. Ovi novi »stvoritelji Hrvatske« sebe vide kao vlasnike Hrvatske i traže da samo oni o i u njoj odlučuju, jer im pripada vlasničko pravo na nju. No, time Hrvatsku svode na predmet. A predmet nije suveren. »Stvoritelji« zapravo negiraju hrvatski suverenitet, jer se postavljaju iznad Hrvatske. Negiraju i demokratski karakter vlasti, jer oduzimaju narodu pravo da odlučuje. Kad narod odabere nekoga tko im se ne sviđa, oni tu vlast proglase nenarodnom, pitajući samo: gdje si bio 1991…

Crno-bijelo, bez dubine

To je rečeno za Milanovićevu vladu i Josipovića kao predsjednika.

– Da – i još usput su im najavili da će proći kao dva neprijateljska zrakoplova koji su srušeni oružjem. Za mene je to bio poziv na nasilje i na rušenje demokratski izabrane vlasti. Nisam siguran ni kako gledaju na premijera Plenkovića, iako im i on – kao što su i Milanović i Josipović – pokušava udovoljiti, umjesto da radi ono što je premijerova dužnost, a to je da štiti suverenitet, demokraciju i slobodu od onih koji ih ugrožavaju. Oni koji tvrde da legitimitet proizlazi iz sudjelovanja u ratu, a ne iz statusa državljana onemogućavaju Hrvatsku da postane dovršena i demokratska država.

Tvrdite i da taj mit ograničava razvoj nerazvijene zemlje. Čime bi ograničavao razvoj zemlje?

– Taj mit ograničava slobodu, a bez slobode nema stabilnosti ni napretka. Društvo koje nije slobodno, u kojem se ne dopušta alternativa i gdje je od sve proizvodnje najprofitabilnija proizvodnja straha i mržnje, dugoročno je nestabilno jer razara sebe iznutra. Ako želimo naprijed, ne možemo stalno gledati unazad, a nema dana kad se u političkom prostoru ne bavimo više prethodnim ratovima nego razvojnim pitanjima.

Mit bi u ovom slučaju bio nešto poput službene interpretacije?

– Mit je konstrukt koji nije isto što i laž, nego u sebi ima i ponešto istine – ili čak i više od toga – ali je jednodimenzionalan i vrlo selektivan. Sve se predstavlja u crno-bijeloj tehnici, nema nijansi ni sjena, i naročito nema dubine. Pritom se ignoriraju one činjenice koje nisu »korisne«. Službene interpretacije često mogu biti to isto, ali – kao što sam rekao ranije – ako se trenutna vlast ne uklapa u viziju onih koji tvore mit, mitotvorci će je proglasiti nelegitimnom. Pitanje je, naravno, tko je »gazda« u domu: oni koji su ga »stvorili« ili oni koje je narod izabrao.

Spominjete da postoje teoretičari koji se pozivaju na utemeljujući mit kao konstruktivni dio demokracije. Gotovo svaka europska država, ako ne i sve, ima utemeljujući mit, bilo u nekom događaju, obično ratu, bilo u ustavu gdje izvorišne osnove ili temeljne vrijednosti poprimaju mitsku funkciju u smislu društvenog ugovora. Hrvatska po tome nije posebna.

– Samo po tome što ima utemeljivački mit nije, ali je posebna po tome koliko mitotvorci žele imati utjecaja na sfere koje su u drugim demokratskim i slobodnim zemljama autonomne. Posebna je i po tome koliko se trudi spriječiti svaku alternativnu interpretaciju prošlosti. Ona sekuritizira pitanja koja nemaju veze sa sigurnošću. Upravo je obrnuto – bez slobodne diskusije našu zemlju pretvaramo u polje neprekidnog ratovanja, a to je opasno. I Velika Britanija, u kojoj sam živio, studirao i radio 16 godina, ima svoje utemeljivačke mitove, ali je prostor slobodne diskusije daleko veći. Recimo, smije se dovesti u pitanje i sam opstanak države – kao što smo vidjeli prilikom škotskog referenduma. Postoje i tamo tabui. Ali, pisanje povijesti nije posao nikakvih komisija niti političara i njihovih deklaracija u parlamentu, a posebno ne samoproglašenih »stvoritelja« i »domoljuba«. U liberalnom, slobodnom društvu uvijek mora postojati mogućnost alternativne interpretacije. Bit slobode je u postojanju najmanje dviju opcija, i u mogućnosti da biramo između njih. Najčešće biramo pomalo iz jedne, a pomalo iz druge, ali moramo birati slobodno. Bez alternative nema slobode. Koju točno alternativnu interpretaciju rata iz 1990-ih naši »stvoritelji« dopuštaju?

Posljedica toga, a što se može zaključiti na temelju čitanja knjige, je da Hrvatska danas nije liberalna demokracija.

– Mislim da nije. Čini mi se da možemo reći da 25 godina nakon međunarodnog priznanja Hrvatska nije dovoljno slobodno društvo. Nije se dovoljno napredovalo u slobodi, a nema pravog razloga za to. Strah od slobode je početak autoritarnosti, a ponekad i totalitarizma. Moja knjiga je poziv na isticanje alternative kako bismo razmislili i potom sami odlučivali, a ne da nam drugi nameću »državno« ili neko drugo mitsko »sjećanje« nasuprot našem osobnom životnom iskustvu i pamćenju. Ona je i poziv da stvorimo pluralističko društvo u kojem će se govoriti, a time i živjeti, s daleko manje straha, ako je strah već nemoguće potpuno uništiti. A ne da onoga koji kaže nešto drukčije proglašava rušiteljem države i neprijateljem Hrvatske…

Ili Srbinom.

– Ili Srbinom, ili – još gore - Jugoslavenom.

Koristite pojam »etnototalitarizam«. U tom poglavlju navodite da iz vizure etnototalitarista Hrvatska nije suverena, dok postoji i jedan drugi ili drugačiji, a istovremeno etnototalitaristi bi izgubili razlog postojanja ako ne bi bilo bar jednog drugog ili drugačijeg.

– Tu imamo opet jedan paradoks. »Stvoritelji« stvaraju Srbe i Jugoslavene jer im trebaju neprijatelji i jer žele da živimo u permanentnom izvanrednom stanju, da se spremamo za novi rat. S druge strane, oni nisu zadovoljni rezultatima prethodnog rata jer sve dok u Hrvatskoj ima i jedan jedini Srbin ili Jugoslaven, taj, tvrde oni, predstavlja prijetnju. Totalitaristi gledaju na domovinu kao na dom – zato i koriste tu riječ tako često – a dom nije naš ako u njemu imamo makar suvlasnike koji »drže« sedam i pol posto vlasništva. Etnototalitarizam ne dopušta ratu da ikad završi, to je rat nakon rata, to je pokušaj da se broj onih drugih smanji ili da ih se potpuno ukloni, ako može. Uklanjaju se, pritom, njihovi identiteti – kroz asimilaciju, politiku ignoriranja, kroz de facto zabranu isticanja njihovih simbola, korištenja pisma koje je za njih specifično itd. Treba stvoriti neprobojnu granicu između »nas« i »njih«, pa se provodi politika jezičnog purizma. U sferi interpretacije prošlosti, kao što je rekao Vladimir Šeks, bitka za interpretaciju Domovinskog rata je sastavni dio, treća faza, samog rata. Postoji i etnototalitarizam svakodnevice, koji je suptilniji oblik ovog procesa. No, rezultat je isti: pretvaranje većine u cjelinu, a time i istiskivanje svih manjina – najprije iz javne sfere, prebacivanjem samo u četiri zida, a potom i iz svih sfera. Hrvatska je, zbog rata, imala priličnog uspjeha u tome. Nijedna zemlja u Europi nije nakon 1989. tako drastično reducirala broj pripadnika manjina kao ona. Sa 22 posto pali su na sedam i pol, a trend smanjivanja se nastavlja. No, to je bio i cilj etnototalitarizma, a ne njegov usputni i slučajni proizvod.

Nacija važnija od države

Spomenuli ste Šeksa, sama činjenica da postoji borba za interpretaciju znači da postoji i strah od poraza. Povlačite paralelu, a to je nešto što je Dobrica Ćosić volio citirati govoreći o Srbima, o pobjedi u ratu, porazu u miru. Dakle, strahuje se od poraza u miru i poraza interpretacije, a to bi moglo dovesti do propasti Hrvatske.

– Oni strahuju od propasti Hrvatske. Naime, znaju – iako ne žele prihvatiti – da se 1991. raspala i Hrvatska, a ne samo Jugoslavija. Iako mit danas kaže da su 1991. svi bili jedinstveni, i nudi nam tu »jedinstvenost« kao putokaz u budućnost, Hrvatska je 1991. bila raspadnuta zemlja. Strah od raspada država je opravdan, posebno ovdje gdje su se države raspadale često i uvijek nasilno. Ali, ako se od Hrvatske ne želi stvoriti novu Jugoslaviju, zašto koriste iste ili vrlo slične matrice stvaranja mitova koje je koristila Jugoslavija? Jer, i Jugoslavija – i to i ona iz 1918. i ona iz 1945. – je gradila »jedinstvo« na mitovima o ratovima, isključujući pritom alternativne interpretacije i zabranjujući ili obeshrabrujući sve koji su dovodili u pitanje »državnu istinu«. Pa su se na kraju, unatoč svemu tome, ipak raspale. Oni koji smanjuju slobodu i zazivaju represiju kad se radi o identitetskim pitanjima, rade protiv stabilnosti Hrvatske. Oni, zapravo, nisu domoljubi. Domoljubi su oni koji žele slobodno društvo i koji rade na tome da živimo u slobodi.

Koliko su se u posljednjih četvrt stoljeća promijenili hrvatski nacionalni identitet, a koliko nacionalni identitet Srba u Hrvatskoj.

– Identiteti su jako fleksibilne kategorije. Mitomani i nacionalisti smatraju da nisu, nego da postoji dugi kontinuitet jedno te istog. Tvrde da tisuću godina sanjamo uvijek samo jedan te isti san – san o državi. Ali, u knjizi pokazujem da su čak i etnički identiteti – možda upravo najviše oni – podložni dramatičnim promjenama. Recimo, u Crnoj Gori je u zadnjih 20 godina 20 posto ljudi promijenilo etničku pripadnost: prije su rekli da su Crnogorci, a sada kažu da su Srbi. Nekadašnji Muslimani su promijenili ime – u Bošnjaci, ali ne bez unutarnjih »raskola« na Bošnjake i Muslimane, posebno izvan same Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj je »nestalo« 380 tisuća Jugoslavena, koliko ih je bilo na popisu 1981. godine. Srbi i Hrvati su preživjeli Jugoslaviju, a Jugoslaveni nisu. Ta činjenica da je moguće promijeniti vlastiti nacionalni identitet stvara nelagodu kod mitotvoraca i nacionalista. Jer, ako neka druga nacija može tako nestati, onda možda sutra može i naša. Oni zato pokušavaju utemeljiti naciju u krvi i tlu, a ne u slobodnoj volji. Iz hrvatstva se, u totalitarističkom konceptu nacije, ne može izaći niti se u njega može ući. Naravno, to je nasilje nad slobodom izbora. No, još su veće promjene kad se radi o sadržaju pojmova kao što su »Srbin«, »Hrvat« ili »Jugoslaven«. Tu tek postoji velika promjena. U Jugoslaviji se smatralo da je moguće imati dva identiteta: nacionalni i opći, jugoslavenski. Hrvatstvo i jugoslavenstvo mogli su koegzistirati, pa smo imali narativ o »dvije domovine«: užoj i široj. Mene su tako učili u školi, kao i sve druge đake moje generacije. Normalno je bilo imati dvije himne: i »Hej Slaveni« i »Lijepu našu«. Današnji službeni narativ ne dopušta tu mogućnost. Preferira se monizam, i u vertikalnom i u horizontalnom smislu. Recimo, popisi stanovništva ne dopuštaju da imate dva nacionalna identiteta, iako se neki od nas osjećamo pripadnicima dvaju naroda istodobno. Ja kao Srbin i kao Hrvat, a ne samo kao jedno ili samo kao drugo. Ali, za državu - državljanstvo može biti višestruko, ali nacionalnost ne. A to samo pokazuje da je onima koji oblikuju službeni identitet važnija nacija od države.

Njih nazivate etnonacionalistima. Zašto bi oni, ako govorimo o hrvatskim etnonacionalistima, odustali od toga. Iz njihove vizure stvar po pitanju ostvarenja ciljeva funkcionira. Stvorena je suverena, samostalna država, postala je članicom EU-a i NATO-a, a broj Srba u njoj je znatno smanjen.

– Neće oni odustati od toga, ali je pitanje hoće li se njihov narativ uspješno prenijeti na nove generacije. Identiteti nisu upisani u kamen, oni su promjenjivi, a ključni moment je u prelasku s jedne generacije u drugu. Oni su svjesni toga. Predajem generaciji koja je rođena 1995. i ima 23 godine koliko su 1968. imali oni rođeni 1945. U šezdesetosmaškoj generaciji je bilo ljudi koji su počeli postavljati ozbiljna, i za generaciju svojih roditelja neugodna pitanja. Neizbježno je da će do toga doći i kod nas. Zato se mitotvorci toliko trude da spriječe javno postavljanje takvih pitanja. Ali, u tome jednostavno ne mogu uspjeti. Nove generacije imaju pravo na svoj identitet.

Umjereni optimist

Centralno pitanje knjige je pitanje slobode. Jeste li vi što se tiče Hrvatske, neke nove generacije, ako smo sada u nekadašnjoj 1968., pa generacije koja bi došla poslije nje, u nekadašnju 1989.-1990., a što bi bila njena recimo 2040. godina, optimist ili pesimist?

– Hrvatsko društvo je u ovim pitanjima dubinski podijeljeno, a normalizacija se može dogoditi samo ako slobodno govorimo i djelujemo. Pogrešno je svu Hrvatsku smatrati mitotvoračkom i antiliberalnom: postoji i otpor trendu širenja neslobode. To će se nastaviti. Nitko ne mora pristati živjeti u neslobodi. Mnogi su već otišli iz zemlje zbog toga što ne žele živjeti u takvom društvu, ali sloboda se ne može trajno suspendirati. Iako sam u knjizi naveo stotinjak primjera pokušaja da nam se ograniče misao i govor, ipak sam umjereni optimist. Možda stoga što vjerujem u snagu razuma i u to da nitko ne želi živjeti u neslobodi. Iako, kao politolog, naravno znam da je želja za sigurnošću, pa makar i pod cijenu reduciranja slobode, također vrlo snažna. Međutim, slobodno je društvo za svoje građane ujedno i najsigurnije.

Mitovi o ratu, naciji i identitetu koče razvoj slobodnog društva

Katarina Luketić, tportal.hr, 20. 12. 2017.

Dejan Jović u svojoj novoj knjizi 'Rat i mit' piše o tabuima, svetinjama, dogmama, o onome što danas određuje hrvatsku stvarnost i onemogućava snažniji iskorak u budućnost. Riječ je o dosada vjerojatno najprovokativnijoj analizi hrvatskog društva u kojoj se znanstveno utemeljeno te interpretacijski dosljedno i hrabro razgrađuju temeljne mitske naracije o hrvatskoj državi, naciji i identitetu, piše u prikazu knjige književna kritičarka Katarina Luketić.

Tabui i svetinje, dogme i relikvije, nastojanje da se u ime neke imaginarne ljubavi za domovinu kontrolira mišljenje, ponašanje i govor građana – to su aktualne datosti hrvatskog društva. One nisu, naravno, još u potpunosti prekrile ovdašnje obzore, ali sve više, iz dana u dan, zamračuju stvarnost i sprječavaju modernizaciju ovoga društva. Ako na djelu već nije proces retardacije, onda zacijelo jest proces stagnacije – namjerno održavanje statusa quo: plasiranje stalno istih naracija o domovini, naciji, dužnostima i žrtvama, onemogućavanje otvaranja relevantnih tema te kočenje kritičkog mišljenja i promišljanja alternativa.

Iako je prošlo 25 godina od međunarodnog priznanja hrvatske samostalnosti, i dalje se svakodnevno građane plaši državnim neprijateljima i projugoslavenskim snagama, dok se susjede prije svega smatra potencijalnim neprijateljima. Iako su prošle 22 godine od zadnje oružane akcije, i dalje rat u Hrvatskoj nije gotov, pa živimo u nekom obliku 'permanentnog izvanrednog stanja' i cijela se stvarnost tretira prvenstveno kao post-ratna stvarnost. Na koncu, iako je prošlo 28 godina (od prosinca 1989.) od kada je Savez komunista Hrvatske donio odluku o uvođenju višestranačja, znači dopuštanja različitog promišljanja društva, i dalje kuburimo s vlasti koja želi imati monopol na istinu i kontrolirati mišljenje građana.

Tabu je pojam građanski rat, tabu su točke optužnice Slobodanu Praljku, tabu su Tuđmanovi planovi u Bosni. Tabu su žrtve Oluje, tabu su paravojske zapadne Hercegovine, tabu je voditi normalan život u dane sjećanja na Vukovar. Komemoracije su svakodnevne, istina o Domovinskom ratu propisana državnim ukazom, a uskoro će se propisati i istina o svim tzv. totalitarnim režimima. Naša vojska je naša svetinja, čak i onda kad su dijelovi te vojske ubijali, proganjali i u logore zatvarali civile ili kad u miru krše zakone pa npr. prijete plinskim bocama ili postavljaju ploče s ustaškim pozdravom.

Poziv na dijalog

O takvim tabuima, svetinjama i dogmama o hrvatskoj prošlosti koje danas određuju našu stvarnost i onemogućavaju snažniji iskorak u budućnost piše u svojoj knjizi 'Rat i mit' Dejan Jović. Riječ je o dosada vjerojatno najprovokativnijoj analizi hrvatskog društva u kojoj se znanstveno utemeljeno te interpretacijski dosljedno i hrabro razgrađuju temeljne mitske naracije o hrvatskoj državi, naciji i identitetu.

Premda su pojedini autori/ice ranije dekonstruirali neke od tih temeljnih mitskih naracija, Jovićeva je knjiga višestruko specifična. Najprije, autor se u njoj bavi doslovno ovdašnjim prezentom: aktualnim stanjem i konkretnim praksama, ne čekajući da mu povijesna distanca razbistri perspektivu i potvrdi ili opovrgne točnost uvida. Fokusiran je na teme koje dubinski određuju hrvatsko društvo i tiču se izravno naših pojedinačnih života: teme identiteta, mitova, nacija i nacionalizama, odnosno 'naše' pripadnosti i identifikacije u kolektivu, 'naših' razlika, neprijateljstva prema drugome i 'naše' slobode koja se – iako smo formalno demokratsko društvo – svakodnevno sužava autokratskim mehanizmima vlasti.

Nadalje, Jović spada u one rijetke autore čije interpretacije pomiču uobičajene granice, otvaraju drukčije perspektive i potiču naš otpor prema intelektualnoj lijenosti, oportunizmu i lakoći upijanja ideologijom kontaminiranih naracija. Njegovi zaključci – bilo da je riječ o suvremenom hrvatskom društvu, bilo nekom aspektu vanjske ili regionalne politike – nisu unaprijed formirani i očekivani i ne temelje se na nekim općim istinama, već proizlaze iz logičkog sagledavanja brojnih aspekata teme i samosvjesnog slijeđenja vlastite interpretacijske linije.

Baviti se znanošću za ovog autora ne znači okopavati vlastiti vrt i u njemu njegovati neke rijetke biljke, tj. marginalne teme i osebujne metode, nego prije svega istraživati ključne društvene aporije i traume, propitivati bolna mjesta i beskompromisno tumačiti stvarnost, ukratko – govoriti bez okolišanja o bitnome. Znanost ovdje podrazumijeva i javni angažman i aktivizam, a to se očituje i u izboru teme, i u pristupu i postavkama, i u analitičarskoj strasti s kojom se bavi temom.

Na koncu, zbog autorove aktivne participacije u javnosti i navodnih kontroverzi koje mu pripisuju uglavnom oni koji nisu čitali njegove tekstove, ova će knjiga zasigurno cirkulirati i izvan akademskih krugova. Bit će stoga zanimljivo promatrati hoće li ona potaknuti ikakvu javnu raspravu i proširiti uobičajenu optiku ili će biti tek povod za novi val hejtanja amatera, ignoriranja političara i javne šutnje raznih stručnjaka.

Državno propisivanje istine

Teško je ukratko prikazati glavne teme ove knjige, još teže prepričati suvereno izgrađene zaključke, pa ću stoga samo ugrubo skicirati neke od njih. Po Joviću, Hrvatska je 'zarobljena u diskursu rata', i to više negoli druge zemlje u regiji u kojima 'rat iz 1990-ih nema takvu važnost za politički i nacionalni identitet“. Osim što je nukleus oko kojeg se formira nacionalni identitet, rat je dobio i mitsku dimenziju, pa je nastala interpretacija rata sa svojim crno-bijelim predodžbama, esencijalizmom i specifičnom naracijom postala utemeljiteljska za zajednicu. Ta je interpretacija dijelom artikulirana u saborskoj Deklaraciji o Domovinskom ratu (2000.), a samim donošenjem jedne takve Deklaracije u konsenzusu svih stranaka 'država se uključila u proces koji sprečava pluralizam i slobodu“, tj. država je 'intervenirala u interpretaciju prošlosti', propisala jednu istinu i zaustavila stvaranje alternativa. Monopol na interpretaciju rata i nacionalne prošlosti opasan je za svako društvo i znači dokidanje građanskih sloboda i jačanje totalitarnih tendencija.

Kada tvrdi da je interpretacija mitska, Jović ne podrazumijeva da je ona lažna i izmišljena, već da u njoj postoji 'zrno istine' koje je toliko prerađeno da gubi svoj izvorni oblik. Za razliku od nekih politologa, antropologa i dr., koji mitove smatraju važnim za homogenizaciju i očuvanje zajednice (što je posebno važno u vrijeme njezina konsolidiranja ili krize), po Joviću mit o Domovinskom ratu i uopće 'hrvatska mitomanija' pogubni su za ovo društvo, jer zaustavljaju modernizacijske procese i ograničavaju razvoj liberalnog društva.

Autokracija u dugom trajanju

Problem s mitom o Domovinskom ratu je i u tome što se on postavlja kao sukus nacionalnog identiteta, pa se oni koji u njega ne vjeruju prokazuju kao državni/nacionalni neprijatelji. Poput suvremene Hrvatske, i socijalistička je Jugoslavija, po Joviću, njegovala svoje mitove o Drugom svjetskom ratu, onemogućavala slobodnu interpretaciju uloge partije u njemu i stvarala posebne vojske zaštitnika državnih relikvija, npr. SUBNOR. On povlači i druge paralele u metodama i stupnju autoritarnosti između poretka prije i poslije 1990. te tako destruira i neke druge mitske naracije o razlikama između socijalizma i demokracije te o tranziciji kao neprekidnome napredovanju iz lošijeg u sve bolje društvo. Ne samo da je u slučaju Hrvatske na djelu višestruka tranzicija (identitetska, ekonomska, politička, iz mira u rat i iz rata u mir koja još nije dovršena), nego je u mnogo čemu ovo društvo nazadovalo te propustilo šansu za stvarnu demokratizaciju za koju su krajem 1980-ih postojali društveni uvjeti.

Famozna 1989. kao godina 'mirnih revolucija' i demonstriranja 'moći nemoćnih' u borbi za građansko društvo, po Joviću, ovdje se nije ni dogodila. Uz to, mnogi pripadnici vladajućih socijalističkih elita samo su se prošvercali u novi poredak ostajući na vlasti i preuzimajući iste mehanizme upravljanja. Liberalizacija je 'blokirana' ili, kako kaže V. Katunarić, 'odgođena', autoritarnost se samo prelila u novi poredak, a totalitarne tendencije su ostale. Štoviše, one su posljednjih godina i ojačale, najviše pomoću djelovanja jedne struje unutar vladajuće stranke.

Cilj opravdava sredstva

Namjesto deklaracijskih dogmi Jović u knjizi iznosi svoju interpretaciju rata i vremena stvaranja hrvatske države u kojoj se vraća na kronologiju (danas dijelom prešućenu), povijesni kontekst, tadašnje namjere i mogućnosti pojedinih aktera i interakciju među njima. On pokazuje kako je rat u jednom trenutku odgovarao hrvatskim vlastima (što potvrđuju i neke Tuđmanove izjave), s obzirom da je doveo do međunarodnog priznanja Hrvatske. To kalkuliranje vlasti s ratom kao sredstvom za ostvarenje cilja priznanja državne nezavisnosti ne oslobađa krivice druge aktere za rat, ne banalizira složenu konstelaciju odnosa koji su doveli do rata, niti isključuje i druge namjere hrvatskih vlasti. Kao što je učinio u prethodnoj knjizi Jugoslavija: država koja je odumrla, Jović jednostavno i ovdje nije želio žmiriti na očigledne rupe u uvriježenoj interpretaciji niti prešutjeti neke nalaze u svome povijesnom očevidu koliko god oni opovrgavali neke svetinje, poput one o isključivo nametnutome ratu.

'Mi' i 'Oni'

Važno poglavlje knjige posvećeno je politikama identiteta i načinima na koji se nacionalni identitet konstruirao početkom 1990-ih, pri čemu konstruiranje iznova, kao i kod mita, ne znači izmišljanje već osobit način gradnje identitetskih naracija od postojećih elemenata. U formiranju hrvatskog nacionalnog identiteta u vrijeme umiranja Jugoslavije, prelaska u višestranačje, rata i osamostaljenja ključnu su ulogu imali proizvodnja neprijatelja i utvrđivanje navodno vjekovnih razlika između 'nas' i 'drugih'.

Cilj hrvatskog etnonacionalizma u ratu bio je 'reintegracija teritorija', ali ne i 'reintegracija ljudi', pa je Hrvatska iz rata izašla znatno etnički homogenija država. Udio manjina pao je s 22% (1991.) na 7,5% (2001.), ali su i dalje, osobito danas, u hrvatskoj javnosti snažni glasovi koji smatraju da je i taj postotak previsok. Svaki pripadnik manjine, svaki Drugi – a to najprije znači svaki Srbin – za te je grupacije neprijatelj. Ova se knjiga tako dotiče još jedne tabuizirane teme: položaja Srba u današnjoj Hrvatskoj, te osvjetljava mnoštvo mučnih i u javnoj sferi prikrivanih problema s kojima se svakodnevno susreće ta zajednica. Etnototalitarizam (pojam uvodi Jović) koji se danas javlja u Hrvatskoj ima za cilj stvoriti etnički čistu državu u kojoj će po svim identitetskim i povijesnim pitanjima vladati jednoglasje. Tako se težnja ka totalnosti, ka etničkoj i svjetonazorskoj unisonosti iskazuje i u mirnodopskim uvjetima, u formalnoj demokraciji, čime Jović na primjeru Hrvatske primjenjuje i razvija poznate teze iz djela Hannah Arendt i Billingove knjige Banalni nacionalizam. 

Druga Hrvatska

Iako je njegova analiza suvremenog hrvatskoga društva razorna i iako toliko mitova, tabua i dogmi ne obećavaju sretniju budućnost, valja istaknuti da Jović nije pristalica teza o urođenim nacionalnim karakterima i (balkanskim) društvima koja su vječno osuđena na nacionalizam, međusobnu mržnju i prebivanje u stanju pred-moderniteta. Hrvatska nije totalitarna država, ali se 'bori s demonima totalitarizma'. Postoji i 'liberalna i progresivna Hrvatska koja pokušava spriječiti petrifikaciju mitovima i inzistira na slobodi interpretacije o svim temama'. Ta 'druga Hrvatska' traži mogućnost dijaloga o svim pitanjima, napuštanje domoljubnih iracionalnosti i otvaranje ka budućnosti.

Sve u svemu, 'Rat i mit' Dejana Jovića iznimna je knjiga: istovremeno pronicljiva kritička analiza hrvatskog društva i svojevrstan šamar nacionalističkom ukusu, prijeko potreban detonator za razminiranje i kolektivnih mitova i individualnih uobrazilja o ovdašnjim identitetima i nacijama. Čak i ako se nakon čitanje ne složite s autorovim postavkama ili vas uznemiri neki neočekivani zaključak (a knjige tome i služe!), to nije presudno. Jer, bitan doprinos ove knjige sastoji se u još nečemu: u njezinu širenju prostora slobode da se može istraživati, pisati i govoriti bez ograničenja. Čak i onda – zapravo osobito tada – kada su iznesena uvjerenja različita od onih općeprihvaćenih.

  1. Predstavljanje “Rata i mita” u Novom Sadu Predstavljanje “Rata i mita” u Novom Sadu U četvrtak 26. travnja 2018. u 18 sati Dejan Jović predstavit će svoju knjigu Rat i mit: Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj u Amfiteatru Fakulteta za pravne i poslovne studije dr Lazar Vrkatić  u Novom Sadu (Bulevar oslobođenja 76). Uz Dejana Jovića o knjizi će govoriti Ratko Bubalo i Duško Radosavljević.