Radetzky marš
19,78 €
-
Jezik izvornika: njemački
-
Prijevod: Milan Soklić
-
Broj stranica: 336
-
Datum izdanja: prosinac 2014.
-
ISBN: 978-953266599-4
-
Naslov izvornika: Radetzkymarsch
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 580 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 19,78 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Nema nikakve sumnje: Radetzky marš Josepha Rotha jedan je od najznačajnijih romana što ih je njemački jezik dao XX. stoljeću, a literarni genij njegova autora stoji uz bok onima Thomasa Manna, Alfreda Döblina ili Roberta Musila.
U taktu slavne Straussove koračnice, ironično, ali ne bez suosjećanja, Roth prikazuje ništa manje nego jedno carstvo, jedan svemir u nestajanju. Premda vidi i bilježi sve – vojarne i blato provincije, rezidencije i kavane Beča – u centru njegova zanimanja sudbina je triju generacija obitelji Trotta, a za Trotte sve počinje i završava s carem.
Od djeda, koji je titulu baruna zaslužio na bojnome polju spasivši mladoga Franju Josipa, preko sina, koji pod Njegovim portretom služi kao činovnik, sve do unuka, koji za cara i vjedro vode gine početkom Velikog rata – uspon i pad Trotta odvija se pod hladnim plavim pogledom monarha s kojim će se ugasiti Austro-Ugarska.
Savršeno ugođen za vrijeme katastrofe u kojem je nastao, ali i za uho suvremenog čitatelja, Radetzky marš odjekuje iznimnom elegancijom i psihološkom uvjerljivošću, suptilnim humorom i bespoštednošću.
Govoreći o idealima i zabludama jednoga vremena, jalovoj ljepoti jednoga svijeta na zalasku, Roth pripovijeda i o rođenju ovoga u kojem živimo, nerijetko proročki upozoravajući na ono što je ugmizalo u kolijevku.
“Radetzky marš jedna je od nekoliko najvažnijih knjiga našega habsburškog praidentiteta. Na način turskog i bosanskog Andrića, hrvatskog i jugoslavenskog Krleže, naš je i Joseph Roth. Bolje nego igdje, u tom romanu piše što smo izgubili 1914., kada je Austro-Ugarska objavljujući rat Srbiji objavila rat za vlastitu propast. U svojim mislima i osjećajima, mi smo i danas žrtve i atentatori iz toga rata.”
Miljenko Jergović
“Remek-djelo... Cjelokupni opus Josepha Rotha nije ništa manje nego tragédie humaine ostvarena književnim sredstvima. Nijedan drugi suvremeni pisac, pa ni Thomas Mann, nije se toliko približio postizanju cjelovitosti – one koja nas čeka na vrhu klizavoga jarbola uz koji se ne prestajemo pokušavati popeti, a koju Lukács naziva našim iluzornim ciljem.”
Nadine Gordimer
Remek-djelo Josepha Rotha o propasti Austro-Ugarske
tportal.hr, Gordan Duhaček, 7.3.2015.
Joseph Roth (1894.-1939.) jedna je od brojnih tragičnih figura iz povijesti književnosti. Ovaj austrougarski Židov je tijekom svojega života svjedočio propasti drage mu Habsburške Monarhije, a nakon toga i neovisne Austrije koja se kroz Anschluss bacila u zagrljaj zločinačkoj politici Adolfa Hitlera, te je umro rastrojen i uništen alkoholizmom u Parizu, moglo bi se reći na sreću, jer je tako barem izbjegao svjedočiti i Drugom svjetskom ratu. Prvi je pak proveo u rovovima, boreći se za Austro-Ugarsku, a ona na kraju tog rata više nije postojala.
Rothov najpoznatiji roman 'Radetzky marš', prvotno objavljen 1932, zapravo je literarni spomenik nestalom carstvu te prati sudbinu triju generacija obitelji Von Trotta. Fraktura je nedavno objavila hrvatski prijevod Rothova remek-djela, koji potpisuje prevoditelj Milan Soklić, pa smo ga zamolili da nam otkrije tajne 'Radetzky marša', ali i kako je išlo njegovo prevođenje.
Za početak nas je zanimalo koje su razlike u prevođenju Thomasa Manna i Rotha, s obzirom na to da je Soklić za Frakturu prethodno preveo monumentalni Mannov roman 'Josip i njegova braća'.
'Prevođenje djela velikih pisaca traje mjesecima, pa i godinama. Sve to vrijeme prevoditelj je uronjen u tuđi misaoni svijet, prilagođava se autorovoj sintaksi i logici, uspoređuje piščev vrijednosni sustav s vlastitim. Misli, rečenice i prizori djela koje se upravo prevodi zadržavaju se u njegovoj svijesti i obilježavaju mu svakodnevicu onako kako dojmljiv san daje okus ostatku dana. Sve u svemu, prevođenje je malo seljenje duše i nimalo nije svejedno kakva će se duša pritom neopazice ušuljati u vlastitu. U tom smislu mogu reći da sam imao sreće s 'dušama' Thomasa Manna i Josepha Rotha te da sam s njima proživio mnogo lijepih dana. Dakako, bili su to posve različiti prevoditeljski pothvati. Mannovo djelo mješavina je romana i eseja, mjestimice skoro i teološke rasprave, u stalnom dijalogu sa slovom Lutherova prijevoda Biblije koji katkad znatno odstupa od hrvatskoga pa prevoditelj mora biti i tumač teksta kako čitatelj ne bi 'letio u prazno'. Posebnost tog prijevoda bio je i Mannov 'svečani ton' koji svjesno oponaša biblijsku rečenicu. Svega toga bio sam pošteđen kod Josepha Rotha. Tu nema esejizma, samo 'lijepa književnost' u najboljem smislu te riječi. Trebalo je samo biti strpljiv i slušati autora. Kad se jednom ugodilo pravi ton i ritam, dalje je sve išlo samo od sebe', objašnjava Soklić razlike između njemačkog nobelovca i austrijskog literarnog autsajdera.
U čemu je posebnost Rothova 'Radetzky marša' te zašto se ova knjiga ubraja među najznačajnije romane njemačkog jezika u 20. stoljeću?
'Rothov roman prati povijest Habsburške Monarhije od bitke kod Solferina do sredine Prvog svjetskog rata te kako se ona odražava na sudbinu tri naraštaja novopečene plemićke loze Von Trotta. Carlu Josephu, najmlađem i posljednjem izdanku ove loze, koji je i središnji lik romana, autoritet se manifestira na tri razine: u liku oca Franza von Trotte, kotarskog načelnika; u liku cara Franje Josipa Prvoga, koji svojom nadčovječanski dugom vladavinom pokriva životno razdoblje tri generacije Von Trotta, te u liku samoga Boga kao pretpostavljenoga vrha te vertikale. Kao pitomac konjičke škole Carl Joseph uz zvuke koračnice Josepha Radetzkog sanjari o junačkoj smrti za cara i carsku obitelj. Kako vrijeme odmiče, taj se uzvišeni smisao njegova života pomračuje te mladi poručnik Carl Joseph služi u vojsci čiji se moral topi pred rastućim nacionalizmom probuđenih naroda. Svi su svjesni toga da se monarhiji bliži kraj. Vertikala se urušava, Bog je napustio ostarjeloga cara i njegov imperij, poručnik se odaje piću, a u ratu koji slijedi junačka se smrt pretvara u besmislicu.'
U 'Radetzky maršu' tako se vješto kompozicijski povezuju razine priče - sudbine cara i njegovih vjernih Von Trotta teku naporedo i prepliću se u nizu dirljivih i tragičnih prizora. Soklić kaže da je Roth autor 'meke i osjetljivije duše, uvijek milostive prema ljudskim slabostima' te ne zazire od osjećajnosti i kadar je potresti čitatelja do suza, a pritom se ne izgubiti u kiču. Soklića Roth utoliko podsjeća na Charlesa Dickensa, a on se također nije ustručavao zaigrati se s osjećajima čitatelja.
Rothov najpoznatiji roman dobio je ime po još poznatijoj koračnici Johana Straussa, a ona se može uzeti kao muzička paradigma Austro-Ugarske. 'Nijedna druga melodija ne izražava tako pregnantno svojevrsnu austrougarsku mješavinu apstraktnog militarizma i visoke kulture ljudskog ophođenja, asketizma i hedonizma, vojničke grubosti i mirnodopske rafiniranosti', kaže Soklić.
Zašto je Roth toliko volio nestalu Austro-Ugarsku? Milan Soklić ističe da je 'ne samo Rothu, nego i cijelom naraštaju koji je proživio kataklizmu Prvog svjetskog rata, zajednička nostalgija za razdobljem koje se u retrospektivi obično naziva belle époque. U slučaju Josepha Rotha to se razdoblje poklapa s posljednjih pedeset godina Habsburške Monarhije, pa nije ni čudo što je on djelomice doživljava kao izgubljeni raj. Posebnu vrijednost dvojne monarhije Roth vidi upravo u onome što joj je došlo glave, naime u njenoj nehomogenosti, danas bismo rekli multikulturalnosti, te se s osobitom ljubavlju posvećuje perifernim, malim narodima carstva, pokazujući kako su upravo oni, a ne 'državotvorni' Nijemci i Mađari, davali državi toliko potrebnu koheziju. To ne znači da Roth nije bio svjestan negativnih strana monarhije, koje spominje i u novinskoj najavi romana 'Radetzky marš', no odmah potom dodaje kao opravdanje: svojom ih je smrću okajala. Rothovu shvaćanju Habsburške Monarhije kao izgubljenog raja nesumnjivo je pridonio i poratni uspon njemačkog nacionalizma i antisemitizma koje je Roth od početka shvaćao kao ozbiljnu prijetnju.'
Kad načelnik zavitla štapom
booksa.hr, Viktor Zahtila, 11.3.2015.
Jedna od najslavnijih scena Kubrickovog Barrya Lyndona - kostimirane drame smještene u Europu 17. stoljeća - minuciozno je režiran ritual zavođenja tijekom kartaške partije u dvorcu obasjanom mnogobrojnim grozdovima svijeća. Lady Lyndon je na jednoj, a Barry na drugoj strani stola. Okružuje ih svita napudranih aristokrata s višekatnim perikama i strateški pozicioniranim madežima.
Barry diže pogled, Lady ga skreće ka svom sekundantu. Barry spušta pogled na karte, njene zjenice refokusiraju na njega. Sekundant presiječe špil, a Lady izvuče kartu motorički. Drskom naprasitošću, Barry presretne njen čeznutljiv pogled. Gledaju se netremice; tenzija je nepodnošljiva. Barry ustaje, unaprijed se ispriča zbog svoje odsutnosti i odmjerenim korakom izlazi na mjesečinom oplakanu promenadu.
Minutu kasnije, Lady Lyndon prilazi mu s leđa, plutajući palačom kao porculanska avet. Barry se zarotira u savršenom polukrugu i uzima joj ruku kao da se radi o krhkoj umjetnini. Kada im se usne sretnu na geometrijskoj sredini kadra, Schubertov Piano trio kulminira, a Lady Lyndon prođu srsi male smrti.
Kubrick je režirao svoje glumce kao šahovske figure jer njihova čežnja je toliko opipljiva i snažna baš zato što je prigušena rigidnim manirizmom i duboko kodificiranim obrascima ponašanja. Sličan stilski efekt postiže i Joseph Roth u svom seminalnom romanu o tri generacije austrijskih austrougarskih činovnika / vojnika, majstorski oslikavajući društvo vrlo nalik onom Lyndonovih.
Radetzky marš prije svega je intimno literarno bdijenje nad Austrougarskom monarhijom: Roth, germanizirani Židov iz Galicije koji se kulturno formirao na relaciji Beč-Berlin, napisao je svoj roman u čemerni sumrak Weimarske republike; već sljedeće godine, 1933., bio je primoran emigrirati u Pariz. Iz perspektive sveopćeg kaosa koji je zahvatio Europu jasno je zašto Roth donekle idealizira Monarhiju.
U romanu, obitelj von Trotta inicirana je u viši društveni ešalon nakon što Joseph Trotta, sin slovenskih seljaka, spasi život vojnički nekompetentnom Franji Josipu u bitci kod Solferina tako što ga sruši s konja i prepriječi metak namijenjen njegovoj glavi. Carskom milošću Joseph postaje barun i promoviran je u poručnika; međutim, godinama kasnije on će napustiti vojničku karijeru kada u školskom udžbeniku svog sina otkrije da je događaj iz Solferina patriotski reinterpretiran u western Veljka Bulajića gdje Franjo Josip – u maniri Errola Flynna – sabljom pokosi čitav bataljun hudih Talijana.
Njegov sin Franz zbog toga biva predodređen za civilnu službu i postaje kotarski načelnik, dok slika starog von Trotte, poput one Franje Josipa, tegotno visi nad Franzom i njegovim sinom Carlom Josephom, čiji odnos čini okosnicu romana.
Iz retrospekcije današnje permisivnosti, Radetzky marš može se čitati i kao satira, ili komedija manira o inhibiranim ljudima u kojima i najsitniji prekršaji etikete izazivaju sladostrašće opasnog prijestupa. Nakon što je pod sretnom zvijezdom 'junaka iz Solferina' Carl Joseph promaknut u poručnika, otac ga povede u šetnju kako bi zabljesnuo mještane 'drečećim šarenilom' svog uniformiranog ponosa i dike:
“Mjesni je policajac salutirao, ljudi su ustajali s klupa i pozdravljali. [...] Kotarski načelnik povremeno bi malko zanjihao štap, bilo je to kao neki tračak obijesti koja se umije držati svojih granica.” Koliko bi tek skromni kotarski načelnik zavitlao štap da ugleda kako se Hannah Montana međunožjem bjesomučno tare o bedro Robina Thickea na pozornici MTV Video Music Awardsa, pred hordom seksualno asertivnih tinejdžera?
Šalu na stranu. Snaga Rothove proze - kao i Kubrickove režije - proizlazi iz stilske suzdržanosti ekvivalentne strogo reguliranim običajima međuljudskog ophođenja. Njegovi likovi ušiveni su u velebne palače i ukotvljeni u vojne formacije poput prepariranih leptira, urešeni vješto izbrušenim epitetima: “Krvavo crveni fesovi na glavama svijetloplavih Bošnjaka gorjeli su na suncu kao radosne male vatrice koje je islam zapalio u čast Njegova Apostolskog Veličanstva.”
Carl Joseph uskoro se nađe rastrgan između kodeksa časti, očekivanja svog oca i osjećaja koje gaji prema svom najboljem prijatelju, jednom neuglednom Židovu. Potonji će nastradati u dvoboju za koji je Carl Joseph indirektno odgovoran, čime započinje njegov sunovrat u alkoholizam sumjerljiv dotadašnjoj pokornosti ocu i državi.
Što su veći njegovi poroci, to više pokušava zadržati nekakav privid časti: u tragikomičnoj epizodi on sklanja portret Franje Josipa iz neuglednog provincijskog bordela kako bi sačuvao svoju savjest i monarhiju od prijekornog pogleda očinske figure - ali uzalud. “Svinje više nema!”, trijumfalno usklikne jedan pijani mađarski oficir na vijest o sarajevskom atentatu prijestolonasljednika, i sve potisnute tenzije i paradoksi eksplodiraju na površinu.
Rothovo remek-djelo danas je opet reaktualizirano sve većim pukotinama u našoj verziji Monarhije - Europskoj uniji. Današnjem čitatelju mogle bi biti zanimljive – i uznemiravajuće - mnoge paralele između te dvije višenacionalne zajednice: u oba slučaja Centar (nekad Beč, danas Berlin) ignorira probleme periferije, a što se periferija više kovitla, to se centar više o nju oglušuje. Radetzky marš nam daje dobru ideju kako bi izgledala elegija za Europsku uniju, a boljke Monarhije / Unije iz perspektive prošlog ili budućeg Weimara izgledaju kao mušice jedne političke utopije.
Međutim, to ne znači da su Rothovi likovi samo izlika za dočaravanje historijskih okolnosti.
Kada orkanski udar povijesti napokon raznese kompletnu društvenu strukturu u koju je uzemljen identitet kotarskog načelnika - njegove rutine, rituale, simbole i ideale - ono što ostaje ogoljeno na vjetrometini granitna je stijena ljubavi oca spram sina. Upravo zbog tragične veličine odnosa Franza i Carla Josepha, Radetzky marš je mnogo više od sentimentalne apologije Habsburške Monarhije.
Joseph Roth: Radetzky marš
Višnja Vukašinović (Pentić), mvinfo.hr, 17.11.2015.
Povijest je, među ostalim, ono što piše u čitankama. Prošlost je pak, među ostalim, ono čega se sjećamo da je pisalo u tim čitankama. Povijest i prošlost za većinu su nas međusobno udaljene kao sunce od planeta osuđenih da oko njega zauvijek kruže nikada ga ne dotičući. No postoje i oni čija je prošlost neočekivano pretvorena u povijest i tako dotaknuta besmrtnim zrakama pisma naizgled sačuvana od zaborava svijeta na koji nas je većina osuđena.
Što se događa kada prošlost postaje povijest i mogu li se one uistinu sresti središnje je pitanje zapostavljenog opusa velikog austrijskog pisca Josepha Rotha. Njegov najbolji roman “Radetzky marš” otvara se neobičnom epizodom iz života apokrifnog junaka bitke kod Solferina, slovenskog seljaka Josepha Trotte koji igrom slučaja osamnaestogodišnjem caru Franji Josipu spasi život i za to biva nagrađen plemstvom i novcem. Mnogo godina kasnije u sinovoj čitanci nailazi na opis događaja koji mu je promijenio život. Službena je povijest daleko od njegove prošlosti, odnosno od onog kavim je taj događaj zapamtio i kakvim mu se vraćao u sjećanju.
U čitanci su pomalo apsurdnom trenutku u kojem je Trotta bez predumišljaja reagirao na carevu nepromišljenost nadodani brojni detalji koji ga čine velebnijim, značajnijim i smislenijim nego što je to uistinu bio. Spominju se konji, znoj, suze i herojstvo, dok su u opisu tog događaja iz Trottine perspektive danom na prvim stranicama romana prevladavali pojmovi kao što su nesmotrenost, glupost, instinkt i, možda najveća neprijateljica čitanki, slučajnost.
Revoltiran lažnošću službenog opisa Trotta svoju uznemirenost podijeli s bližnjima koji ga s blagonaklonošću koju obično čuvamo za one slabe i neuke upozoravaju kako je to “štivo za djecu”. No tvrdoglavi i naivni Trotta je idealist i sanjar koji se nikako ne može pomiriti s pretpostavkom kako je ono što pričamo djeci šarena laž kojom ih se štitit od kontradikcija i nejasnoća ljudskog iskustva. Nakon što osobno posjeti Cara tražeći od njega da se sporni tekst promijeni Trotta dobiva što je htio i biva izbrisan iz čitanki, ali u njemu ostaje doživotni ožiljak. Njegova je nevinost pred licem svijeta bespovratno izgubljena jer mu je povijest pokazala svoju ljudsku stranu.
Nekad je bilo jednostavno i lako vjerovati u cara i monarhiju te za njih bespogovorno ginuti, no pred ovim se slovenskim kmetom odjednom rastvorio procjep između slike i stvarnosti, između povijesti i prošlosti. Gotovo je sa svijetom u kojem se u nešto moglo vjerovati, za njim se tek osjeća neizlječiva nostalgija što se poput guste tinte razlijeva Rothovim opusom. Njegovi romani na mikrorazini nude ingeniozne portrete idealista naseljenih u tijela slabića dok na makrorazini precizno trasiraju prijelaz u novi svijet kapitalizma i nacionalizma na koji se njegovi sanjari izgubljenog carstva nikako ne mogu naviknuti.
“Radetzky marš”, prvi put objavljen 1932. godine, nedavno je dobio novi hrvatski prijevod iz znalačkog pera Milana Soklića. Ovo remek-djelo srednjoeuropske književnosti formalno je punokrvna obiteljska saga o tri generacije muških Trotta kroz čiju se priču reflektira i ona o propasti Austro-Ugarske Monarhije. No Rothov roman samo je ruhom dijete devetnaestog stoljeća jer njegova tema vizionarski je suvremena. Priča je to o frustraciji što je žrvanj povijesti i politike urezuje u takozvane male živote. Tako će junak bitke kod Solferina i sin jednog običnog slovenskog seljaka svome sinu Franzu zabraniti da ikada postane vojnik, a ovaj će pak, duboko isprovociran činjenicom kako nije dobio priliku poći slavnim očevim stopama, svom sinu Carlu Josephu strogo nametnuti vojnički poziv.
Tri generacije nesretnih Trotta u kojoj je svaka pala žrtvom one prethodne zapravo su optimalna slika ljudske egzistencije u vremenu u kojem je čovjek tek lutak na pozornici velikih povijesnih zbivanja. Rothov svijet je neumoljivo pesimističan u svojoj bešćutnosti prema onima koji odbijaju prihvatiti laži što pišu u čitankama i koji padaju žrtvama vlastitih staromodnih uvjerenja koja su i sama vrsta iluzije. Jer ni jedan od Trotta nije junak nego rob vlastite zasanjane pasivnosti. Čovjek koji upravljanje svojim životom prepušta apstraktnim idealima Boga, države, carstva, dakle maskama na licu novonastale praznine koje su nekoć imale moć da vladaju, a sada su tek aveti što se hrane leševima onih koji su im slijepo vjerovali. Roth ne preza pred tim da Austro-Ugarsku Monarhiju posvema raščetvori u trenutku kada je ona i realna i duhovna ruševina. U njoj se u pograničnim gradićima puca po pobunjenim radnicima bez da se zna točno zašto, jer takva je eto nečija zapovijed, dok se nekoliko stotina kilometara dalje car šepuri na državnoj paradi imperija na izdahu.
A evo što njegovo veličanstvo u svojoj glavi mislilo o tim i takvim vojnim mimohodima: “Nije shvaćao ništa o smislu tih manevara. Znao je samo da su se plavi borili protiv crvenih. Morali su mu sve objašnjavati. Tako dakle, govorio je uvijek iznova. Veselilo ga je što ljudi vjeruju da želi razumjeti, a ne može. Glupani, mislio je. Odmahivao je glavom. No ljudi su mislili da mu se glava njiše zato što je star.” Rothova je genijalnost u tome da i samom caru podari iste osobine i sudbinu kao i svojim junacima pa ostarjeli Franjo Josip noću razbijaj glavu istim pitanjima kao nekoć slovenski seljak koji mu je spasio život: “U noći nije mogao spavati, a svuda oko njega spavalo je sve što je trebalo stražariti nad njim, car ustade iz kreveta u dugoj, izgužvanoj spavaćici i polako, polako da nikoga ne probudi, otvori visoko, usko prozorsko krilo. Stajao je tako neko vrijeme, udisao hladan dah jesenske noći i gledao zvijezde na tamnoplavome nebu i crvenkaste logorske vatre vojnika. Čitao je jednom neku knjigu o njemu samome, u kojoj stajaše rečenica: Franjo Josip Prvi nije romantičar. Pisali su o meni, mislio je stari čovjek, da nisam romantičar. Ali ja volim logorsku vatru. Volio bih biti običan poručnik i biti mlad.” I car je samo čovjek koji bespomoćan žali nad svojom mladošću isto kao što je Monarhija pod njim bespomoćan ranjenik koji izdiše na smrtnoj postelji.
Kada pak opisuje trojicu Trotta Roth ironijski barata njihovom osnovnom karakteristikom - bolesnom osjetljivošću koja ih paralizira pred licem svijeta i koja je kod svakog od njih prikovana teretom neke druge slabosti: kod jednog krutosti i strogosti, kod drugog samokažnjavanja i ovisnosti, kod trećeg samoprijegora i spartanske discipline. Svaki od ovih sanjara-slabića svoju je egzistenciju ovio šutnjom i šutljivošću iza kojih čuče nemoć i izgubljenost da se svojim životom upravlja i gospodari bez izvana mu nametnutih društvenih vrijednosti. Trotte si kroz čitav roman pišu štura pisma koja su prazna forma izgrađena na nekom izmišljenom i izvitoperenom idealu doličnog odnosa očeva i sinova. Kada pak igrom slučaja u svojoj intimi iskuse ono univerzalno i najdublje ljudsko kao što su suosjećanje, ljubav i prijateljstvo Trotte doživljavaju gorka razočaranja.
Nad svakim lijepim iskustvom u Rothovom romanu visi koprena nezaslužene patnje što će neminovno uslijediti. Jer svijet je lijep samo kad ga sanjamo, dok je onaj koji živimo tek mašina za proizvodnju neizbježnih povreda i razočaranja, odnosno parada u kojoj u dodijeljenoj nam uniformi stupamo na neumoljiv ritam limenog bubnja. Ni sam car nije lišen takvog životnog osjećanja kao što ni povijest nije lišena svoje zaboravljene prošlosti: “Bilo mu je pri duši kao da pliva u moru vremena – ne prema nekom cilju, nego nasumice po površini, često se odbijajući od hridine koje je zapravo već morao poznavati. Jednog će dana potonuti na nekom mjestu.” Svijet Radetzky marša neumoljivo ide k tom «nekom mjestu» na kojem Monarhiju čeka propast, cara smrt, a trojicu Trotta zaborav.
Joseph Roth svojim je magistralnim romanom prvi pokazao kako je povijest izmišljeno sjećanje, a prošlost slika samoće sazidane od svega onoga što se nije dogodilo i nikada neće.
* tekst je prvotno objavljen u emisiji Bibliovizor Trećeg programa Hrvatskog radija
Postimperijalno stanje u nostalgičnom ozračju - Razmišljanja o romanu Radetzky Marš Josepha Rotha
Marijan Bobonac, Vijenac, 24. 11. 2016.
Među brojnim piscima austrijske i drugih srednjoeuropskih književnosti koji su u svojim djelima nastalim u razdoblju nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije tu stoljetnu državnu zajednicu raznih naroda i konfesija prikazali u pozitivnom svjetlu, u smislu retrospektivne utopije, posebno važno mjesto zauzima Joseph Roth (1894.–1939.), autor čiji se zacijelo najpoznatiji roman Radetzky marš (Radetzkymarsch, 1932) prije nekog vremena pojavio u novom – i valja reći izvrsnom – hrvatskom prijevodu Milana Soklića. U kojoj je mjeri pozitivno konotiranje Habsburške Monarhije karakteristično za važan segment austrijske književnosti u postimperijalnom razdoblju, uvjerljivo je još početkom 1960-ih godina pokazao Claudio Magris: u svojoj prvoj knjizi, objavljenoj 1963. pod naslovom Habsburški mit u modernoj austrijskoj književnosti (Il mito absburgico nella letteratura moderna austriaca), talijanski germanist i književnik velik dio svoje argumentacije temelji na nizu habsburško-nostalgičnih djela iz 1920-ih i 1930-ih godina, pri čemu – uz Stefana Zweiga i Franza Werfela – u prvi plan stavlja stvaralaštvo Josepha Rotha, autora koji je, smatra Magris, stari svijet Monarhije opisao na najprecizniji i najuzbudljiviji način.
Asimetričnost moći u prilog Beča i Pešte
Često se s pravom upozoravalo na to da je idealiziranje navodno skladna suživota habsburških naroda, koje do izražaja nije došlo samo u raznim kulturnim formatima međuratnog razdoblja nego se jednako tako nastavilo i nakon Drugoga svjetskog rata, itekako proturječilo povijesnoj zbilji Habsburške Monarhije. Ona nikako nije bila „tamnica naroda“, kako su je prikazivali mnogi predstavnici nacionalnih emancipacijskih pokreta, ali zacijelo nije bila ni država, koja je u stvarnosti realizirala službeno proklamirano „jedinstvo u različitosti“ (Einheit in Vielheit), jer su imperijalnim centrom dugo dominirali austrijski Nijemci, od Austro-ugarske nagodbe i Mađari. Asimetričnost moći u prilog Beča i Budimpešte može se pokazati upravo na primjeru tog ugovora koji se i u novijim povijesnim istraživanjima smatra najvažnijim razlogom za stalnu krizu srednjoeuropske dualne monarhije, naposljetku i za njezin konačni raspad. Okolnost što su mnogi na nju i nakon 1918. gledali u pozitivnom svjetlu ne temelji se stoga na povijesnim činjenicama, nego je znatno više povezana s lošim socijalnim i političkim prilikama te autoritarnim ideologijama koje su obilježavale stvarnost zemalja sljednica u kraćim ili duljim razdobljima 20. stoljeća. Tako ne može iznenaditi što su Austro-Ugarska i fluidni pojam Mitteleurope te s njima povezano kulturno nasljeđe dospjeli u kontekst retrospektivne, pozitivno konotirane utopije, nerijetko i kao neka vrsta oponiranja nacionalističkim, fašističkim i dogmatsko-komunističkim političkim diskursima.
I poziciju pripovjedača u Radetzky maršu određuju stoga sjećanje na staru Austriju, koja je galicijskom Židovu Josephu Rothu bila zavičaj i domovina, i jak osjećaj sjete i žala što se propast dunavske monarhije nije mogla spriječiti. Politički motivirana nostalgija što Rotha obuzima naočigled sve većega društvenog utjecaja autoritarnih pokreta, napose nacionalsocijalizma, potkraj 1920-ih godina, doista se u mnogim svojim aspektima može smatrati idealiziranjem prošlosti i ogorčenim okretanjem od prekarnih socijalnih i političkih prilika u suvremenosti. „Ja nisam dijete ovog vremena, teško mi je čak ne nazvati se njezinim neprijateljem“, započinje svoju životnu priču pripovjedač u prvom licu romana Kapucinska grobnica (Die Kapuzinergruft, 1938), djela u kojem autor preludira i neke teme i motive Radetzky marša.
Upravo u bijegu iz suvremenosti vidi Claudio Magris egzistencijalno polazište pripovijedanja u tom i drugim Rothovim djelima: autor se s čežnjom prisjeća zavičajne Galicije, siromaštva, prisnosti i sigurnosti židovskog štetla kao mikrokozmosa u okviru jednoga znatno šireg poretka, poretka stare Austrije pod čijom je zaštitom taj životni prostor tijekom povijesti stajao. Štetl i Habsburško Carstvo Roth stoga uzdiže u neku vrstu izgubljenog raja, neke bajkovite, beskonačne zemlje koju nastanjuju mnogi narodi i kojom očinskom blagošću i uzvišenim dostojanstvom upravlja prastari vladar.
„Staroaustrijski roman“
Nakon što je svojim publicističkim radom u 1920-im godinama stekao glas (lijevo)liberalnoga, nekonformističkog promatrača društvenih zbivanja, u Rotha se od početka 1930-ih godina sve više raspoznaje averzija prema prilikama u zapadnim demokracijama: građanstvo mu se sve više činiutjelovljenjem svijeta na samrti, primjetljiva je i njegova razočaranost radništvom, ponajprije nastojanjem da preuzme građanski način života; posebnu odbojnost, razumljivo, osjećao je prema raznim oblicima fašizma koji se u tom vremenu šire Europom i u nizu zemalja postaju dominantnom političkom snagom. Te ga tendencije navode na radikalno okretanje od suvremenosti i na traženje utočišta u prošlosti, a u njegovu pripovjednom stvaralaštvu – u to vrijeme stekao je već glas cijenjenog autora pripovjedne proze – na okretanje povijesnim temama.
Bojazni od „samoubojstva Europe“, a prema kojem su – po njegovu mišljenju – neminovno vodila tadašnja politička zbivanja, Roth se stoga nastoji suprotstaviti pisanjem „staroaustrijskog romana“, kako je Radetzky marš nazvao u jednom pismu Stefanu Zweigu iz 1930. Po svojoj tendenciji Rothovo evociranje sjećanja na potonulo austrijsko carstvo temelji se na idealizaciji toga državnog okvira: vođeno je namjerom da suvremenost konfrontira s utopijskom alternativom iz prošlosti. No u potrazi za izgubljenim vremenom i izgubljenim carstvom autor se, okrećući se od nemilih prilika u sadašnjosti, susreće s istim takvim stanjima u prošlosti. Ponovni susret izoštrava njegov dijagnostički pogled, koji sada i u prošlosti uočava ono štomu smeta i u suvremenosti. Idealiziranje Habsburške Monarhije stoga dolazi u koliziju s razočaranošću zbog brojnih propuštenih prilika, s uvjerenjem da je zbog nehaja i bahatosti proigrano neizmjerno blago. Stoga se – naizgled – idealizirana prošlost u Radetzky maršu postupno pokazuje kao sablasna fasada iza koje djeluju snage destrukcije. Pokazuje se da je projekt humanoga, čovjeka dostojna državnog uređenja zapravo prepun nereda, da je mudrost u njemu nerazmrsivo prepletena s glupošću, a da je velikodušnost posve ustuknula pred uskogrudnošću. U Rothovu evociranju prošlosti ljubav se stoga s mržnjom povezuje u neraskidivo jedinstvo, tvoreći pritom ambivalentnu mješavinu što se očituje u sjeti koja podjednako paralizira razum i čuvstva. Autorovi promonarhistički stavovi u 1930-im godinama ne trebaju se, dakako, poistovjećivati sa stavovima pripovjedača u Radetzky maršu: afektivno idealiziranje prošlosti u romanu se korigira ironijom, stavom koji uspostavlja estetski nužnu napetost između afektivnog suosjećanja i kronikalno strukturirane naracije.
Rothov prikaz rasapa austrijskog imperija u znaku „habsburškog mita“ i njemu imanentna nostalgičnog tona nikada, ipak, ne prelazi u apologiju, naprotiv u njemu je stalno prisutna svijest o tome da je riječ o svijetu koji je nestao i koji se više ne može oživiti. To osobito vrijedi za glavnoga povijesnog predstavnika dunavske monarhije, cara Franju Josipa I, koji je u romanu posvuda prisutan kao ličnost koja diskretno upravlja sudbinama likova, a gdjekad i kao sudionik radnje te se Radetzky marš već i zbog toga može smatrati povijesnim romanom. No pravi protagonisti romana tri su fiktivna lika, trojica pripadnika obitelji Trotta, podrijetlom iz – jednako tako fiktivna – slovenskog sela Sipolja. Njihova sudbina usko je povezana s procesom raspadanja imperija te bitno obilježuje njihov osobni život i njihovu svijest. U simboličkom smislu habsburški mit se u romanu oprimjeruje na legendi što bitno određuje njegovu radnju: poručnik Trotta, prvi od trojice članova obitelji, spašava naime život caru Franji Josipu tijekom bitke kod Solferina, i to tako što spontano krši pravila vojne subordinacije.
Premda Roth Radetzky marš, kako neizravno proizlazi iz jednoga njegova zapisa, nije smatrao povijesnim romanom, to njegovo najpoznatije djelo ipak u mnogočemu odgovara uvriježenim gledanjima na staru pripovjednu vrstu. Nije pritom samo riječ o tome što povijesna zbivanja u romanu imaju vrlo važnu ulogu, primjerice okolnost što autor i na početak (bitka kod Solferina 1859) i na kraj romana (sarajevski atentat, izbijanje Prvoga svjetskog rata 1914. i smrt Franje Josipa) stavlja dva markantna događaja što simbolički započinju i naposljetku zaključuju proces slabljenja i propadanja Habsburške Monarhije, dva događaja što određuju i sudbinu slovenske obitelji u fikciji romana – uspon njezina prvog predstavnika, srčanog časnika koji caru spašava život, solidan, ali ni po čemu izniman profesionalni životni put njezina drugog predstavnika, visokoga lokalnog dužnosnika, te problematičnu karijeru i grotesknu smrt njezina trećeg – i ujedno posljednjeg – člana obitelji, mladoga poručnika carske armije.
György Lukács, jedan od najvažnijih teoretičara povijesnog romana, neupitnog začetnika moderne verzije vrste vidi u Walteru Scottu te stoga romaneskni model engleskog autora smatra reprezentativnim za dalji razvoj žanra. Jedno od središnjih gradbenih načela povijesnog romana po Lukácsu je koncepcija „prosječnoga“ ili „srednjeg junaka“; prosječan je taj junak jer, navodi mađarski filozof, „s obje suprotstavljene strane uspostavlja ljudski odnos“ i jer je, premda glavni lik, ipak „nevažan“ u odnosu prema „važnim“ povijesnim osobama, koje se pak u romanu redovito pojavljuju kao sporedni likovi, baš onako kako Roth raspoređuje agiranje likova u Radetzky maršu. Lukácsevu formulaciju o prikazivanju „historijskih prilika i likova književnim sredstvima“ noviji teoretičari vrste najčešće svode na odnos historijskoga i fikcionalnog diskursa te povijesni roman obično opisuju kao onaj tip romana u kojem se povijesni likovi, događaji, životne prilike narativno prikazuju u fikcionalnim konstrukcijama, gledanje koje jednako tako dopušta da Rothovo djelo svrstamo kao povijesni roman.
Vojna koračnica
Spomenuto je da se važnom značajkom povijesnog romana smatraju i simptomatični povijesni datumi, datumi koji se u Radetzky maršu odnose na ratne sukobe koji markiraju početak i svršetak dugotrajna procesa rasapa Habsburške Monarhije. Tako bitka kod Solferina označuje prvi od dvaju austrijskih poraza u srazu s onodobnim vodećim europskim silama Francuskom i Pruskom: u sukobu oko sjevernotalijanskih posjeda 1859. presudnom se pokazala intervencija Napoleona III. u prilog nastajuće talijanske nacionalne države (potom, 1866, Austrija je pretrpjela i poraz u ratu s Bismarckovom Pruskom kod Königgrätza, što pak dovodi do njezina potpunog potiskivanja iz Njemačkog Saveza). Gubitak Lombardije nakon poraza kod Solferina označio je prvi veliki trijumf ideje nacionalne države u sukobu s univerzalističkom koncepcijom multinacionalnoga austrijskog carstva.
Nije stoga slučajno što Roth, smatrajući nacionalizam habsburških naroda glavnim razlogom propasti dunavske monarhije, radnju romana započinje upravo bitkom kod Solferina. Spasivši život caru Franji Josipu u povijesnom trenutku koji je, retrospektivno gledano, značio prekretnicu za staro carstvo, mladi mu je časnik Joseph Trotta – kako to Roth predstavlja u fikciji romana – omogućio da u dugom razdoblju svoje vladavine svjedoči kako sve jače i jače snage nacionalnih partikularizama razaraju državu kojoj je stajao na čelu. Šezdesetak sljedećih godina, sve do atentata u Sarajeva, izbijanja Prvoga svjetskog rata i careve smrti 1916, po Rothu čine razdoblje u kojem Habsburška Monarhija zapada u sve dublju agoniju: na simboličkoj razini to stanje postupnoga, ali neizbježnog propadanja imperija kontrastira se s dugim procesom starenja nekolicine važnih likova – u prvom redu odnosi se to na kotarskog načelnika Franza von Trottu, drugog člana obitelji, ali jednako tako i na sama cara koji se, kako je spomenuto, kao lik pojavljuje na važnim mjestima romana.
S tim u vezi valja skrenuti pozornost i na naslov romana kojim se Roth, dakako, referira na poznatu vojnu koračnicu Johanna Straußa starijeg iz 1848. Usto, kompozicija Radetzkymarsch, napisana u čast velikoga austrijskog vojskovođe i njegovih vojnih uspjeha u Lombardiji u revolucionarnoj 1848, provlači se kao provodni motiv kroz čitav roman, najčešće kao vrhunac redovitih podnevnih koncerata svake nedjelje u središtu provincijskog grada u kojem je desetljećima stolovao Franz von Trotta. Maršem koji evocira posljednju veliku austrijsku pobjedu protiv jedne nacionalne revolucije i čijim se izvođenjem širom velikog carstva nastojala sugerirati normalnost stanja, na stanovit se način potiskuje i sjećanje na vojni i politički poraz kod Solferina.
Usporedivu ulogu u romanu ima i tzv. legenda o „junaku Solferina“, usko povezana sa životnom pričom obitelji Trotta. Junački čin mladog časnika, prezentiran kao štivo za školske udžbenike diljem Monarhije, vrlo se brzo pretvara u legendu te se na taj način, prikazujući bitku kod Solferina u svjetlu spašavanja careva života, nedvojbeni poraz s fatalnim posljedicama za budućnost Austrije stilizira u pobjedu. Upravo u tom spletu okolnosti započinje priča triju naraštaja obitelji Trotta i njezino prepletanje sa životom cara Franje Josipa, priča koja u osnovi prosječnim životima trojice prosječnih protagonista daje važnost i reprezentativnost.
Premda je spašavanje careva života nedvojbeno junačko djelo, ono će se pokazati kao izvorište niza nesporazuma, iz kojih će pak proizići brojna nerazrješiva proturječja. Poručnik Joseph von Trotta isprva je obasut brojnim nagradama za svoje djelo: promaknut je u viši čin, a dodijeljena su mu i najviša vojna odličja te naslov nasljednog plemstva. No sreća što se malom čovjeku nenadano udjeljuje s najvišeg mjesta imala je i svoje naličje, ponajprije u otuđenju slovenskoga seoskog sina od vlastita zavičaja: „prekinuta bijaše veza između satnika Trotte i dugačke povorke njegovih seljačkih slovenskih predaka. S njim je započinjala nova loza.“ Njegovu otuđenost dodatno povećava i način kojim je u školskim udžbenicima – po njegovu mišljenju posve pogrešan – prezentiran njegov spontani čin. Premda je na Trottinu želju sam car, začuđen reakcijom svog podanika, naložio da se štivo o njegovu spašavanju kod Solferina odstrani iz školskih knjiga, legenda se više nije mogla ukloniti iz usmene predaje, kojom se i dalje širila.
Privid habsburškoga mita
Ogorčenost u kojoj je „solferinski junak“ proveo ostatak života u mnogočemu je odredila i životni put njegova sina Franza, kasnijega kotarskog načelnika, čovjeka koji će se u potpunosti identificirati sa svojom službom, s položajem upravnog činovnika u srednjem rangu velikoga državnog aparata. I njegov privatni život u potpunosti je određen zvanjem i njegovom potpunom predanošću službi za cara, kojemu s vremenom, kako kaže pripovjedač, postaje sve sličniji i vanjštinom. Podaničke ovisnosti toj službi, u kojoj je desetljećima vidio smisao života, počinje se oslobađati tek kada shvati da se monarhijski poredak počinje urušavati i da je u taj proces rasapa društvenih i moralnih vrijednosti nepovratno uvučen i njegov sin Carl Joseph.
Poručnik Carl Joseph von Trotta nedvojbeno je središnji lik romana, lik u kojega se privid habsburškog mita pojavljuje u znaku dekadencije što ne pogađa samo njega kao osobu, nego i cio časnički stalež i armiju kao instituciju. Za razliku od oca, Carl Joseph svoj život ne uspijeva uskladiti s imperijalnim poretkom i njemu pripadnom disciplinom, on je bezvoljan i labilan karakter, pasivan čak i u ljubavi, te svoj erotski život svodi na veze sa starijim udanim ženama. Posljednji izdanak obitelji i sam je isprva bio bespogovoran carev službenik. No život habsburškog časnika nije više bio ispunjen smislom koji je imao u ranijim razdobljima te Carl Joseph s vremenom sve više postaje svjestan smislene ispražnjenosti svoje profesije u kojoj se, a da on to i ne sluti, odražava agonija državne zajednice osuđene na propast. Njegov život i život drugih časnika sve snažnije obilježavaju sklonost alkoholu, kocki, praznoj razbibrizi, dvobojima, okolnost koja upućuje na društvene i političke tendencije koje se jasno razaznaju u dugom razdoblju mira i koje će naposljetku dovesti do „velikog rata“. Pomisao na velik ratni sukob njemu se, kao i mnoštvu njegovih kolega, nadaje kao samorazumljiva. No jednako im je tako jasno – i u tome se ponovno naziru nerazrješive proturječnosti Habsburške Monarhije – da će njihova zemlja taj rat izgubiti.
S proturječnostima svoje profesije Carl Joseph se na posebno bolan način suočava u jedinoj akciji koju njegova jedinica, stacionirana na teritoriju nastanjenom slavenskim življem, treba izvesti u mirnodopskom razdoblju, u intervenciji protiv tvorničkih radnika koji su stupili u štrajk. Jasno mu postaje da vlastodršci armiju ne smatraju samo zaštitom od vanjskog neprijatelja, nego da je jednako tako nastoje upotrijebiti i protiv takozvanoga unutrašnjeg neprijatelja, pri čemu se socijalni uzroci često – kao u rečenom slučaju – prožimaju s nacionalnim uzrocima te se nerijetko i ne mogu razlikovati. Kao zapovjednik jedinice Carl Joseph stoga reagira nepromišljeno i panično, više kao žrtva nego kao počinitelj; u vojnoj intervenciji protiv pobunjenih radnika Trotta zadobiva ranu, baš kao i njegov djed pri spašavanju cara kod Solferina, a to je i razlog koji unuka navodi na usporedbu svog čina sa činom solferinskog junaka: oba su bila nametnuta potrebom brzog djelovanja u kriznoj situaciji, pri čemu se okolnost što se djedov čin smatra junačkim, dok je unukov očito pod znakom pitanja, mora gledati u okviru proturječnog razvoja prilika u Habsburškoj Monarhiji, na koje Roth, kako je istaknuto, gleda kao na proces disolucije svih sfera društva. U slučaju Carla Josepha ta se kontradiktornost očituje, s jedne strane, u njegovu uvjerenju da nije dorastao djedovoj veličini, s druge pak u tome što ne može osvijestiti činjenicu da legenda o njegovu pretku počiva na posve iskrivljenim činjenicama, činjenicama s kojima se ni sam djed nije htio pomiriti. Mit o solferinskom junaku toliko se naime u međuvremenu ukorijenio u svijesti suvremenika, pa tako i njegova potomka, da se više nije mogao vratiti u realne okvire.
„Male prljave države“
Sličan odnos prema precima njeguje i Trottin garnizonski prijatelj, židovski liječnik Demant, koji svog djeda – u stvarnosti ubogog posjednika krčme na istočnoj granici carstva – uzdiže u kralja među krčmarima. Identifikacija s poretkom koji je izgubio svoju životnu snagu u krajnjoj se konzekvenciji očituje i u čežnji prema smrti, pri čemu nije jasno u kojoj je mjeri ona doista ozbiljno mišljena, a nije tek povođenje za davno zastarjelim konvencijama. U tom svjetlu treba tumačiti i Demantovu odluku da na uvrede kolege časnika odgovori pozivom na dvoboj i u tome besmislenom i nejednakom sukobu izgubi život.
Posve drukčije stoje stvari s drugim Trottinim prijateljem, poljskim grofom Chojnickim, kojeg Roth očito koncipira kao vidovitog analitičara suvremenosti i povrh toga neprikrivena proroka skorašnje propasti dunavske monarhije: „Ovo carstvo mora propasti. Čim naš car sklopi oči, raspast ćemo se na stotinu komada. Balkan će biti moćniji od nas. Svi će narodi osnovati svoje male prljave države, čak će i Židovi proglasiti nekog kralja u Palestini. U Beču već smrdi znoj demokrata, ne mogu to izdržati na Ringstrasse. Radnici imaju crvene zastave i ne žele više raditi. Gradonačelnik Beča pobožni je kućepazitelj. Popovi također idu s narodom, u crkvama se propovijeda češki. U bečkome Burgtheateru igraju se židovski komadi i svaki tjedan jedan mađarski proizvođač klozeta postane barun. Kažem vam, gospodo moja, premda se još uvijek ne puca, sve je gotovo.“
Iako njegove tirade pune podbadanja i poruge nitko ne shvaća ozbiljno, u njima se ipak – gledano, dakako, iz retrospektivne pripovjedačeve perspektive – nagovješćuju mnoge okrutne istine postimperijalne srednjoeuropske zbilje: po Chojnickome – inače zastupniku u bečkome Carevinskom vijeću, pa stoga upućenome u stanje Monarhije – Austro-Ugarska je odavno zrela za propast, a njezini će narodi nakon careve smrti stvoriti „male prljave države“, jer, smatra poljski grof, „više se ne vjeruje u Boga. Nova religija se zove nacionalizam.“ Chojnicki je itekako svjestan toga da njegovi antidemokratski, antinacionalni i antisemitski stavovi nemaju budućnost, ali nitko od časnika – uz iznimku Carla Josepha – koje redovito okuplja i časti u svojoj vili, ne primjećuje mračnu stranu njegovih proročanstava. Čak i vjernoga carskog činovnika Franza von Trottu, koji jednom prilikom dolazi u posjet sinu u garnizon u blizini ruske granice, uspijeva Chojnicki uvjeriti u to da se stara Monarhija „živa raspada“.
Pesimistična bezvoljnost
S jačanjem uvida u neizbježnost propasti zajedničke države, i Carl Joseph sliku o svome djedu kao solferinskom junaku postupno preinačuje u sliku o slovenskom seljaku iz Sipolja. U tom procesu – a i u prvome i u drugom slučaju riječ je o idealiziranju stvarnog stanja – od samih slika znatno je zanimljivija promjena u unukovoj svjetonazorskoj usmjerenosti: umjesto austrijanstva, časničke službe i nesebične predanosti caru u prvi plan dolazi podrijetlo, a s njime i nacija. Zbog centralističke politike habsburške uprave zavičajno mjesto obitelji ostaje mu doduše nedostižno, baš kao što mu zbog očevih odgojnih nazora i jezik predaka ostaje stran; no on se naposljetku suprotstavlja onoj tvorbi identiteta koju je, stavivši se neupitno u službu Habsburga, zastupao njegov otac, kotarski načelnik. No ta austrijsko-habsburška svijest, kako je spomenuto, i njemu samom naposljetku postaje upitna, i njemu postaje jasno da je Bog, kako kaže Chojnicki, „napustio staroga cara“ i da je armija jedini preostali oslonac Monarhije.
Carl Joseph se, doduše, intimno već zarana bio udaljio od k.u.k.vojske, no snagu da to stvarno i provede, ponajprije zbog spona koje mu je nametala obiteljska socijalizacija, osjetio je tek u trenutku kada je stigla vijest o sarajevskom atentatu. Njegov rastanak s armijom koincidira s izbijanjem rata, s trenutkom u kojem se pokazuje da se Monarhija doista raspada po nacionalnim šavovima, pa čak i u časničkom korpusu. O atentatu na prestolonasljednika Franju Ferdinanda časnici Trottine jedinice doznaju na pukovnijskoj zabavi i na tu vijest, ne želeći prekidati svoje pijano druženje, ne reagiraju kao pripadnici armije, nego isključivo u skladu sa svojom etničkom pripadnošću, pa se tako jedan Mađar, primjerice, ne skanjuje reći kako su se on i njegovi sunarodnjaci u časničkom zboru suglasili o tome da mogu „biti sretni što svinje više nema“.
Pesimistična bezvoljnost, koja ne obuzima samo Carla Josepha nego i grofa Chojnickog, pa i sama kotarskog načelnika, i koja se često ističe kao dominantno iskustvo vremena, u romanu se redovito povezuje s motivima rane ostarjelosti, ali i preduga življenja i neumoljiva približavanja smrti. Taj motivski kompleks posebno se odnosi na lik cara Franje Josipa, čija je metuzalemska dob ujedno slika ostarjelosti imperija. Brojne podudarnosti između dviju sfera ponajprije treba, dakako, tražiti u odnosu između cara koji je preživio sebe i svoje doba i pripadnika triju generacija obitelji Trotta. Tako se za Carla Josepha doznaje, neposredno nakon smrti njegove prve ljubavnice, da je već mlad ostario, potom se ističe iznimna njegova sličnost s djedom, solferinskim junakom, čiji portret u obiteljskom domu visi nasuprot portretu cara Franje Josipa, okolnost koja dodatno potvrđuje legitimnost obiteljske legende, ali Carlu Josephu ujedno osvješćuje činjenicu da su mu otac i djed ostarjeli u službi za cara. Slični dojmovi obuzimaju i njegova oca pri rijetkim susretima sa sinom, koji mu se svaki put na nelagodan način doima sve starijim i starijim. Usporedo s tim često se iznosi dojam da kotarski načelnik fizionomijom s vremenom postaje sve sličniji caru, što po prvi puta izravno izriče Chojnicki: „Podsjećate me na Franju Josipa.“ Vrhunac te sličnosti do izražaja dolazi pri audijenciji Franza von Trotte u carskoj palači, koju je vjerni službenik zatražio da bi vladara zamolio za oprost dugova svog sina Carla Josepha.
I osobni susret Carla Josepha s carem na jednom vojnom manevru obilježen je asocijacijama na proces starenja. Posredujući tu epizodu iz perspektive cara, pripovjedač, uz blagu dozu ironije, prikazuje koliko monarh pati pod teretom svojih godina: „Nije posve točno znao koliko mu je godina, ali je, kada bi ga drugi okružili, osjećao da mora biti vrlo star.“ Istodobno Carl Joseph postaje svjestan toga kako su mu car i armija postali strani i kako je izgubio svoj zavičaj te kako zbog toga – i to on koji je sam mlad ostario – prema caru zbog njegove dobi može osjećati samo sažaljenje. Primijetivši da se Carl Joseph očito ne osjeća dobro i doznavši da pred njim stoji jedan Trotta, car doživljava vrlo neugodno iskustvo: upitavši ga je li on sin njegova spasitelja u bici kod Solferina, saznaje da se radi o unuku, te se potom, skoro pa izgubivši volju za daljnjim obilaskom vojničkog stroja, ipak prene „kako ljudi ne bi primijetili da se preplašio vlastite starosti“.
Kako car starac bitno određuje identitet obitelji Trotta još od vremena bitke kod Solferina, tako se starima doimaju i sva trojica njezinih predstavnika: kotarski načelnik podudarnošću svoje fizionomije s Franjom Josipom, a Carl Joseph svojom sličnošću s djedom, koji pak pripada istom naraštaju kao i prastari vladar. Kroz bliskost s carem, i to u sva tri naraštaja, obitelj nadživljava svoje vrijeme, baš kao što ga nadživljava i sam monarh. Želja koju Franjo Josip izriče na smrtnoj postelji – „da sam samo poginuo kod Solferina“ – u isti mah stoga znači i negaciju obitelji Trotta, obitelji koja ionako nestaje istodobno s njim, pri čemu sin u smrt odlazi prije oca, kotarskog načelnika koji pak, tek kratko nadživjevši vladara, u svojoj svijesti okreće unutarnju logiku priče: „Car ne može nadživjeti Trotte!“
Čitajući Radetzky marš kao povijesni roman, s pravom ćemo stoga zaključiti da povijest obitelji Trotta fungira kao simbol za povijest propadanja Habsburške Monarhije, pritom ujedno i kao simbol za povijesnu antikviranost multinacionalnog imperija. To stanje stvari u romanu se počinje jasno nazirati već nakon prve velike pobjede ideje nacionalne države u bici kod Solferina, da bi se u sljedećim desetljećima uspijevalo održati tek iznimno dugim životom monarha kao posljednje reprezentativne figure carstva s jedne te djelotvornošću njegove uprave i vojske s druge strane, dakle upravo onih područja u kojima djeluju predstavnici obitelji Trotta.
Začudni konzervativizam
Spomenuto je da je Roth imao ambivalentan stav prema žanru povijesnog romana te da je za njim, kako se čini, prije svega posegnuo iz aktualno-političkih razloga. Već 1932, a ne tek u godinama emigracije, znao je galicijski Židov da je imao samo jednu domovinu: propalu Austro-Ugarsku Monarhiju. Objavljujući ulomke Radetzky marša u svom stalnom organu, poznatim liberalnim novinama Frankfurter Zeitung, popratio ih je uvodom u kojem svoja sentimentalna sjećanja na potonulo carstvo opisuje ovako: „Volio sam je, tu svoju domovinu, jer ona mi je omogućila da istodobno budem patriot i građanin svijeta.“ Roth se toliko osjećao vezanim uz prošlost, da je bio uvjeren da se Austrija može spasiti samo ako se restituira kao monarhija. Taj začudni konzervativizam, koliko god bio u suprotnosti s onodobnim društvenim i političkim tendencijama, Roth je konzekventno zastupao sve do smrti u pariškom egzilu 1939.
U posljednjem desetljeću života Roth je napisao više fikcionalnih i ekspozitornih tekstova koji se mogu čitati kao navlastita mješavina nostalgična žalovanja za Habsburškom Monarhijom i kritičkog osvrta na politiku i kulturu međuratnog razdoblja. U usponu nacionalsocijalizma vidio je proces koji neizbježno vodi prema skorašnjoj propasti svijeta, ponajprije propasti humanizma i svih njegovih tradicija. „Tupost svijeta veća je nego 1914. godine. Čovjeka više nimalo ne brine što se ranjava i ubija ono ljudsko“, pisao je Stefanu Zweigu u proljeće 1933, neposredno nakon Hitlerova dolaska na vlast u Njemačkoj. I nekoliko godina prije, 1930, također u pismu prijatelju Zweigu, do izražaja dolaze slični pesimistični tonovi, ponajprije u tvrdnji kako „Europa ubija samu sebe“. Upravo iz takva životnog osjećaja Roth je u sjećanje prizivao staru Monarhiju i njezina vladara Franju Josipa, iz takva životnog osjećaja napisao je i svoj „staroaustrijski roman“.
Slične knjige
