Promjena

Special cijena 89,10 kn Redovna cijena 99,00 kn
  • Jezik izvornika: kineski

  • Prijevod: Karolina Švencbir Bouzaza

  • Broj stranica: 128

  • Godina izdanja: 2013.

  • ISBN: 978-953266486-7

  • Naslov izvornika: Change

  • Vrsta uveza: tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 210 g

Promjena, kratki roman dobitnika Nobelove nagrade za književnost za 2012. Mo Yana, na najbolji nas način uvodi u djelo toga velikoga kineskog pisca. Pripovjedač nepouzdana sjećanja opisuje svoje odrastanje u Kini za vrijeme Kulturne revolucije, svoje školovanje, službovanje u vojsci i postajanje slavnim piscem. Kroz život glavnoga junaka prelamaju se i sve promjene koje se događaju posljednjih pedesetak godina u Kini, koja od ruralne zemlje postaje svjetska velesila.

Mo Yan u Promjeni pokazuje život i njegove promjene iz perspektive običnog čovjeka te čitatelju oslikava punokrvni, pulsirajući život Kine, koju upoznajemo onakvu kakva uistinu jest.

Kroz mješavinu fantastike i stvarnosti te povijesne i društvene perspektive Mo Yan stvorio je svijet koji svojom složenošću podsjeća na one Williama Faulknera i Gabriela Garcíje Márqueza, istovremeno pronalazeći ishodište u staroj kineskoj književnosti i usmenoj tradiciji.
Obrazloženje Odbora za Nobelovu nagradu

U svojim romanima i pripovijetkama Mo Yan donosi razgranate i složene portrete seoskog života u Kini, često se koristeći životinjama kao fantastičnim pripovjedačima i elementima bajki, koji prizivaju u sjećanje lirske opise južnoameričkih pisaca magičnog realizma.
New York Times

Mo Yan mogao bi biti kineski Kafka. Kao i on, i Yan ima sposobnost da s raznih strana prouči vlastito društvo i stvori fantastične promjene poput one u “Preobražaju” ili evocira zatupljujuću birokraciju i usputnu okrutnost suvremenih vlasti.
Publishers Weekly


Čitaj u e-izdanju!

Začitavanje: "Promjena"

www.booksa.hr, F.B., 7.8.2013.

U mnogočemu Mo Yanova (pravim imenom Guan Moye) Promjena je autobiografska priča. Autor doista potječe iz siromašne zemljoradničke obitelji, izbačen je iz škole u petom razredu, prijavio se u vojsku i sanjao postati slavan pisac. Prošle godine njegov davni san se i ostvario. Nobelova nagrada za književnost učinila ga je preko noći najslavnijim kineskim književnikom današnjice.

Učitelj Liu imao je nevjerojatno velika usta, u svakom slučaju prevelika usta za jednog tako malog čovjeka kakav je bio učitelj matematike – Liu Tianguang. Prozvali su ga Žabac, ne zna se tko, ali kad je učitelj pokrenuo istragu krivnja je pala na sirotog Moa. Kud će šteta no na rđava kmeta!

Kazna je bila oštra – izbacivanje iz škole. Mo se nije mogao načuditi da ga kažnjavaju za nešto što nije učinio, tim prije što je i sam bio dijete nevjerojatno velikih usta.

Da stvar bude gora dječak Mo je volio ići u školu. Nakon sramotnog isključena on je i dalje uzimao svoju izlizanu torbu i odlazio na školsko igralište. Učitelj Liu i krupniji, jači dječaci su ga tjerali, ali on je tvrdoglavo svaki dan osvanuo na igralištu promatrajući iz prikrajka stolnoteniska školska natjecanja.

Od prvih stranica Mo Yan osvaja duhovitošću. Svoj prilično težak životni put uspijeva uobličiti u dopadljivu, pitku priču lišenu svake patetike. Uz priču o svom odrastanju i mladenačkim danima u vojsci, prvim literarnim pokušajima, razočaranjima i uspjehu, paralelno teku životne priče He Zhiwua i lijepe Lu Wenli u koju su bili zaljubljeni kako Mo, tako i He Zhiwu. Daleke 1969. Lu (i ona je imala velika usta, samo što su njoj savršeno pristajala), kći vozača kamiona GAZ-51, bila je popularna stolnotenisačica, djevojčica za koju si sa sigurnošću mogao reći: evo, ona će sigurno uspjeti, od nje će nešto biti. Isto to ne bi se moglo reći za Moa i He Zhiwua, no, kako to najčešće biva, sudbina je promiješala karte na svoj način.

Mo je sanjao postati pisac, a He Zhiwu bogat – i jedan i drugi su, nakon mukotrpnih godina, ostvarili svoje ciljeve. Lu je nekako uspjela skrenuti s puta, nije imala sreće u ljubavi i životu općenito. Odbila je i to prilično drsko udvaranja svojih nekadašnjih školskih kolega i tvrdoglavo nastavljala po svom što ju odvodi u brak s učiteljem Liuom zvanim Žabac.

Kina je oduvijek bila zagonetna i neobjašnjiva zemlja za većinu zapadnjaka. Mo Yan uspijeva je približiti čitatelju koliko je to uopće moguće - pripovijedajući o svom i odrastanju školskih kolega, on pripovijeda o Kini koja se od doba Kulturne revolucije do danas razvila u jednu od vodećih svjetskih velesila. Sve u vezi Kine je veliko i barem donekle kontroverzno, od poimanja ljudskih prava, fanatične želje za uspjehom na sportskom, ekonomskom, kulturnom i svakom drugom planu, pa i do samog Mo Yana.

Ne gledaju baš svi s blagonaklonošću na to da je baš on dobio Nobela za književnost. Kao član KP NR Kine i zamjenik predsjednika Saveza književnika, Moovi stavovi po pitanju slobode umjetnosti i medija posve su na tragu službene partijske politike: umjetnost, pa tako i književnost moraju služiti širenju socijalizma i nipošto se suprotstavljati elitama na vlasti.

Kako reče jedan književnik s ovih prostora, brak između politike i umjetnosti rijetko kad ispadne dobro, uglavnom je to brak iz interesa. Drugo je sad pitanje može li u zemlji kao što je Kina bilo što funkcionirati, opstati bez politike.

U nadi da ćemo uskoro čitati i druga djela Mo Yana, najtoplije preporučujemo Promjenu. Riječ je o visoko vrijednom književnom djelu, maloj velikoj knjizi, pametnoj, pitkoj i laganoj, pogodnoj čak i za čitanje na plaži!

 

Kako je kineski nobelovac ostvario američki san

www.tportal.hr, Gordan Duhaček, 10.8.2013.

Fraktura je objavila kratki roman 'Promjena' kineskog pisca Mo Yana, dobitnika Nobelove nagrade za književnost 2012. godine, čiji prijevod potpisuje Karolina Švencbir Bouzaza. Riječ je o neuhvatljivom djelu s nepouzdanim pripovjedačem koji više skriva nego razotkriva.

Jednostavno rečeno, Mo Yan je režimski pisac. Ništa manje ili više režimski od, primjerice, Ernesta HemingwayaRudyarda Kiplinga ili Mihaila Šolohova, trojice pokojnih kolega s kojima dijeli čast dobivanja Nobelove nagrade za književnost. Problem zapravo nastaje zbog kurentnosti i marketinške sposobnosti pojedinog režima, pa se onda Hemingwayevo izlovljavanje životinja po Africi, puškaranje po Europi i opijanje na Kubi čine kao neustrašive avanture nemirnoga duha, a ne iskaz američkog imperijalističkog stava po kojemu je cijeli svijet nešto poput zabavnog parka za jenkijevsku uživanciju. Vrijeme nije bilo milosrdno ni prema Kiplingovom glorificiranju britanskog kolonijalizma u Indiji, ali sve to i dalje ne umanjuje njihovu književnu vrijednost. Vremena se mijenaju, no dobre knjige traju vječno.

Hrvatska čitateljska publika će ipak morati još malo pričekati za stvaranje trajnijeg stava o tome je li Mo Yan doista veliki pisac, s obzirom da njegov kratki roman 'Promjena' sustavno bježi od davanja velikih odgovora, a još više od postavljanja velikih pitanja. Autor protrčava oko tri desetljeća novije kineske povijesti, od Kulturne revolucije pa sve do ekonomskog uzleta devedesetih, perioda kada i on sam stasava od uplašenog seljačića do cijenjenog pisca, čemu se pristupa s osvježavajućom dozom nepretencioznosti.

U 'Promjeni' je naročito zanimljivo suptilno isticanje opsesije kineskog naroda klasnom pozicijom u navodno besklasnom komunističkom društvu, u kojem zapravo caruju oportunizam i imperativ snalažljivosti. Mo Yan to najbolje prikazuje u prvom dijelu knjige, opisujući školske dogodovštine iz djetinjstva, koje u svakoj sekundi prijete prerasti u incident koji obilježava za cijeli život. Stoga su svi likovi u romanu u darvinističkoj borbi za opstanak i napredovanje, pa se i na Zapadu glorificirana romantična ljubav u kontekstu komunističke Kine tretira samo kao još jedna računica.

Proračunatost i jest ključna osobina pripovjedača Moa, kojemu ne treba vjerovati na riječ, ponajviše zbog onoga što odlučuje ispričati, s obzirom da se sustavno izbjegavaju potencijalno kontroverzne teme. Ogromni društveni slom Maove Kulturne revolucije je zabilježen tek usput kroz spominjanje ponovnog uvođenja prijemnih ispita na fakultete ili usputnu opasku o tome da su neko vrijeme na cijeni bili učitelji koji nisu ni osnovnu školu završili. 

U 'Promjeni' se glavni lik namjerno i sustavno izmiče u drugi ešalon, lukavo izabravši poziciju nekonfliktnog i smjernog člana Partije, koja mu kroz vojnu karijeru i pripadajuće školovanje omogućava društveni uspon kakav je nekoć bio nezamisliv. U svemu tome Mo Yan nikad nikome ništa ne učini nažao, uvjerava nas pripovjedač Mo, dok nepravde koje se njemu nanose podnosi bez zamjerke ili potrebe za osvetom. On je po vlastitom izboru naivan, snalažljiv do krajnjih granica, oduševljen svojim usponom i bez ikakve primjetne grižnje savjesti ili sumnje u samoga sebe.

Mo Yan je siguran pripovjedač, koji u 'Promjeni' odlazi u digresije kad je to potrebno, likove ocrtava dovoljno da bi funkcionirali u priči, ali nikad ne odlazi u dublje psihologiziranje, obraća se direktno i čitatelju kada ga želi staviti u poziciju suučesnika, te s nepodnošljivom lakoćom zbija desetljeća na stotinjak stranica teksta. To i jest moguće kada se isključe svi oni veliki prijelomni događaji društva i politike koji obilježavaju ili zauvijek mijenjaju milijune običnih života, a u 'Promjeni' je politika samo šarena kulisa za jednu u biti američku priču o uspjehu talentiranog pojedinca. 

To što se u Kini isti proces ostvaruje pametno izabranim uklapanjem u kolektiv, izostankom hvalisanja i opasnih rizika, ne mijenja činjenicu da je Mo Yan ostvario svoj životni san. Od blatne zabiti kineske provincije, gdje se generacije stoljećima bore za preživljavanje i šaku riže, došao je do Pekinga, a onda i do Nobela. U osnovi je Mo Yan ostvario američki san, a to možda najbolje svjedoči o pravoj prirodi navodno komunističkog kineskog režima.

 

Mo Yan: Promjena

www.mvinfo.hr, Dragan Jurak, 12.8.2013.

Nije sramota zapitati se koliko autobiografskog ima u "Promjeni“. Suptilniji čitatelji ustručavaju se takvog kopanja po privatnosti pisca. Sve je nadmješavina fikcije i osobnog iskustva. Sve je roman. No u "Promjeni“ Mo Yan jasno kaže: ovo nije roman. Nema fikcije. Barem ne namjerne. Sve što piše temelji se na prisjećanjima, i jedino je ograničenje je sama hlapljivost i subjektivnost sjećanja. 

Mo Yanova napomena ujedno je i objašnjenje kratkoće biografske crtice na kraju njegova prvog hrvatskog prijevoda. O (iznenađujućem) dobitniku Nobelove nagrade za književnost 2013., rođenom u seljačkoj kineskoj obitelji 1955. godine, sve se ionako može naći u samom romanu, tj. tekstu. Popratna autobiografska crtica nije potrebna, osim kao uobičajena izdavačka oprema knjige.

Mo Yan tvrdi da sve proizlazi iz sjećanja, iz mjesta na kojem se on stapa s njima, i postaje jedno. A ta sjećanja ne čine se nimalo krhkima. Nobelovac autoritativno piše, recimo, kako je tamo negdje krajem sedamdesetih na željezničkoj postaji u Gaomiju kupio sojino mlijeko i dvadeset pet grama pletenice od tijesta.

Uopće, pisac je vrlo siguran u brojke, bilo dekagrame pletenice, ili svote yuana. Dapače, što se tiče novca sjećanje ga nevjerojatno dobro služi; trideset yuana koštalo je ovo, dvadeset pet yuana zarađivalo se za ono, a za osam tisuća yuana školski prijatelj je ocu razredne kolegice ponudio stari sovjetski kamion iz korejskog rata, inače vrijedan tek najviše tri tisuće yuana.

Kamion oznake GAZ-51, kćer njegova vozača, i njen i Mo Yanov zajednički školski kolega, središnje su geometrijsko tijelo "Promjene“. Mo Yan roman počinje graditi od prisjećanja na školu iz koje je izbačen s dvanaest godina. Zbog pogrdnog nadimka kojeg je dao učitelju, djetetu "narodnog mučenika“ i k tome zamjeniku predsjednika školskog revolucionarnog komiteta, izbacivanje je bilo „neizbježno“. Mo Yan smireno opisuje kako ga je učitelj tjerao, a on nije želio otići. Na kraju su ga najjači dječaci podigli i izbacili na ulicu kao što su se na Divljem zapadu iz saloona izbacivali pijanci. Ali prije nego što su se dječaci vratili u učionicu Mo Yan je već bio na školskom igralištu, skutren u kutu kod zida da ne privuče pozornost. Na kraju ga tamo više nitko nije ni primjećivao.

"Promjena“ počinje upravo s tom dramatičnom slikom. No Mo Yan ne dramatizira. Tamo gdje bi drugi pisci oslobodili sav svoj emocionalni potencijal, on, dijete u kutu školskog igrališta, tek šturo i hladno opisuje jeziv događaj.

Mo Yan nije bio jedini kojeg su izbacili iz škole. Njegovom kolegi učitelj će kazati da se "otkotrlja“ iz učionice, kako se tada govorilo. Dječak će legnuti između klupa i nespretno se preokretati, zauvijek napuštajući školu. Dva mala izopćenika postati će hipotenuzom "Promjene“. Od prisjećanja na djetinjstvo, školu, vrijeme provedeno u vojsci (kada je počeo pisati vojnička pisma, odlučivši da postane pisac), Mo Yan polako prelazi u ljubavnu priču.

On sam postati će ugledan pisac. Njegov izopćenički sudrug postati će bogati prekupac. Obojica će pokušati realizirati svoju školsku ljubav. Mo Yan će kćer vozača kamiona posjetiti u tvornici gume. Kad ga ugleda na ulazu u tvornicu, djevojka će hladno primjetiti da je tajanstveni muškarac koji ju čeka na porti ipak samo on. Trenutak kasnije okrenuti će mu leđa i otići. Bogati prekupac prvo će njenom ocu ponuditi visoku cijenu za stari kamion, čime bi mu osigurao pristojnu starost, a godinama kasnije, već oženjen, njoj će ponuditi da bude njegova stalna ljubavnica, uzdržavana i situirana. I on će biti odbijen. Tu već "Promjena“ ide prema svom neočekivanom i pomalo neobjašnjivom kraju...

Desetljećima kasnije, sada već u Kini koja se stubokom promijenila, Mo Yan će susresti svoju školsku ljubav. Sada je on cijenjeni pisac; lice s televizije. Nobel je već iza ugla. No pred nekadašnjom kolegicom i dalje stoji gol. "Varalica se ne boji ničega više od suseljana, osim možda razrednog kolege“, kaže. Ipak, uloge su se okrenule. Nije više on taj koji čeka na kapiji tvornice. Sada ona njega čeka, na recepciji hotela. Ostarjela ljubav potražila ga je da kao član žirija za natjecanje u izvođenju tradicionalne opere Maoqiang pogura njenu kćer. Za tu uslugu nudi mu deset tisuća yuana. To je naizgled samo još jedna od precizno naznačenih svota "Promjene“.

No nakon trenutka razmišljanja Mo Yan odlučuje uzeti mito. Niti je osam tisuća yuana ponuđenih za stari kamion bilo samo osam tisuća yuana, niti je deset tisuća yuana ponuđenog mita samo deset tisuća yuana. Iza Mo Yanova precizno vođenog računovodstva krije se sukus priče o školskoj ljubavi. U nedostatku bolje kompenzacije, Mo Yan će naplatiti svoje davno investirane emocije. Deset tisuća yuana prljavi je mito, ali i sve što će ikada izvući iz svoje školske ljubavi. Osim dakako same "Promjene“...

Kineski nobelovac je enigmatičan pisac – već i na razini samog svog literarnog pseudonima. Pravim imenom Guan Moye početkom osamdesetih uzima pseudonim kojeg hrvatska prevoditeljica prevodi kao "ne govori“, odnosno "bez riječi“. Posrijedi nisu bliski pojmovi. "Bez riječi“ ima mnogo šire značenje od "ne govori“. No i jedan i drugi gotovo su jednako neobjašnjivi: upravo je pisac taj koji "govori“, koji se služi "riječima“.

U "Promjeni“ Mo Yan ne objašnjava značenje svog pseudonima. Neće objasniti niti razlog uzimanja mita. Sve to ostaje na čitatelju. Iza šture i hladne proze množe se jake slike (poput one iz školskog dvorišta), živi prizori kineskih društvenih mijena, i nimalo jednostavne narativne konstrukcije. Mo Yan "govori“ i kad ne "govori“. Pripovijeda i kad je "bez riječi“. Zahvaljujući Nobelu taj ne-govor i ne-riječi došle su i do domaćeg prijevoda.

 

Autobiografija koja je precizan opis kineskog društva

Večernji list, Denis Derk, 31.8.2013.

Iako je nevjerojatno da je kratki roman "Promjena" kineskog nobelovca Mo Yana tek prva njegova knjiga prevedena na hrvatski jezik, prijevodi pravih literarnih djela uvijek su dobrodošli. Tako je dobrodošlo i Frakturino izdanje Yanove autobiografske proze koji je s kineskog na hrvatski prevela Karolina Švencbir Bouzaza. Iako je dodjela Nobelove nagrade Mo Yanu, čije je pravo ime Guan Moye izazvalo polemike u svijetu, egzaktna i iznimno precizno napisana "Promjena" pokazuje da švedski žiri nikako nije pogriješio. Mo Yan je u svijetu optuživan kao režimski kineski pisac, ali "Promjena" dokazuje da je stvarna situacija ipak ponešto drukčija. Mo Yan nije režimski nego tek izvrsni kineski pisac koji stvara u Kini i dijeli sudbinu svojih sunarodnjaka iz te mnogoljudne zemlje.

U svojoj tankoćutnoj autobiografiji Mo Yan opisuje život siromašnijeg kineskog stanovništva kojem je i on pripadao. Zanimljivo je da taj život opisuje s jedne ljekovite distancije i bez ideoloških natruha. Pritom, naravno, ruši predrasude koje čak i danas imamo o tom čudnom kineskom komunizmu koji uspješno guta i kapitalistička pravila, stavljajući u prvi plan ljudski život i ljudske sudbine, a ne politiku i ekonomiju. Mo Yan stvara gotovo pa filmske slike maksimalno ih pojednostavivši i koristeći se maksimalno ekonomičnim jezikom. Njegova nam knjiga oslikava Kinu kao zemlju normalnih ljudi koji i u vrijeme svemoćne Partije žive na isti način kao i ljudi u zemljama koje se hvale višestoljetnom demokracijom: dakle moraju se snalaziti kako bi preživjeli, prehranili obitelj i sebe, napredovali u poslu i zadovoljili se u ljubavi i privatnom životu. Jezgroviti Mo Yan otkriva nam nepoznatu Kinu, zemlju u kojoj je i prije 21. stoljeća postojala siva ekonomija i u kojoj su ljudi ponekad i panično tražili svoje autohtone puteve za preživljavanje u tragičnoj opreci i s društvenim i s državnim normama.

 

Eh, ta "ljudska priroda"

Novosti, Boris Postnikov, 13.10.2013.

Ispoštuje li komitet Nobelove nagrade za književnost prešutno pravilo da dobitnicu ili dobitnika proglasi tjedan uoči dodjele Man Bookera, u trenutku objave ovoga teksta njegova će odluka biti poznata. Dok tekst nastaje, međutim, rastućisuspense kapitaliziraju kladioničarske kuće, glazirajući ponudu niželigaškog nogometa i finskog hokeja marketinškim glamurom sofisticirane kulture. Trenutno tako na listama vodi Haruki Murakami, slijede Joyce Carol OatesPéter NádasAssia Djebar… Ipak, već unaprijed je izvjesno: bilo tko od njih značio bi izbor sretniji od prošlogodišnjeg, barem iz perspektive štokholmskog žirija.

Tada – nakon što je šteta već bila učinjena – zlobniji su nagradu Mo Yanu tumačili uglavnom kao posljedicu nedovoljne političke informiranosti. Zbilja, Zapadom su uoči dodjele cirkulirali tekstovi koji su pisca prikazivali kao buntovnog opozicionara, postojale su naznake njegova dobrodošlog antirežimskog raspoloženja… Odmah nakon proglašenja, međutim, ispostavilo se da Mo Yan s Komunističkom partijom održava vrlo ugodne odnose, a i da je znao dati pokoju izjavu o načelnoj prihvatljivosti cenzure. Dovoljno za sablazan i konsternaciju umjetnika iz slobodnijeg dijela svijeta: Herta Müller odluku proglašava “katastrofom”, Salman Rushdiedobitnika “režimskim psićem”. Doduše, poslije će ga neki – Rushdieja, ne psića – podsjetiti da ni sam nije osobito sklon kritizirati imperijalističku politiku SAD-a, pa prava polemika tu tek počinje… Onaj kojeg se najviše ticala odlučio ju je ipak odšutjeti. Sve što sam trebao reći, ustvrdio je čovjek pravog imena Guan Moye – čiji umjetnički pseudonim, sasvim prikladno, znači “ne govori” – već sam napisao u svojim knjigama.

Prva od tih knjiga prevedena na hrvatski kratki je roman “Promjena”, izvorno objavljen prije tri godine. Memoarski usidren, rekonstruira život Mo Yana od siromašnog djetinjstva na selu i izbacivanja iz osnovne škole, preko svakodnevne borbe za preživljavanje i društveni uspon, pa sve do golemog uspjeha njegovih romana, ekranizacija, nagrada, slave… Cijeli je taj četrdesetogodišnji put kondenziran i sažet na samo stotinjak stranica, a povijesna pozadina – Kulturna revolucija, masovna glad, politička represija, prosvjedi na Trgu Tiananmen – odgurnuta je daleko, u treći plan zbivanja. Neki kritičari proširili su stoga medijsku optužnicu Mo Yana i na njegove tekstove, napadajući ga zato što povijesne događaje u “Promjeni” spominje diskretno, umjesto da ih, valjda, ekstenzivno elaborira u skladu s ideološkim očekivanjima poluinformiranog zapadnog čitatelja. Promašena primjedba, naravno, već i zbog toga što pripovjedač dosljedno izostavlja i niz drugih predvidljivih motiva memoarske proze, poput privatnog života, braka, obitelji. Umjesto toga, priču impregnira slijedeći paralelno živote Mo Yana i njegovo dvoje razrednih kolega: He Zhiwua i lijepe Lu Wenli. U djevojku su obojica bili zaljubljeni: obojicu je odbila. Pažljiviji čitatelji uočit će kako ovaj neobični trokut pritom ne povezuju samo emocionalne, nego i financijske transakcije: novac koji Mo Yan posuđuje He Zhiwuu da bi započeo posao, velika cifra koju He Zhiwu plaća ocu Lu Wenli ne bi li je fascinirao i, konačno, na samom kraju romana, mito koje Mo Yan prima od Lu Wenliin. Njime, poštujući narativnu logiku, zatvara krug i kao da “otkupljuje” priču koju priča. Cirkulacija novca ne proizvodi pritom ništa više od uokvirivanja “stvarnog” života “običnog” pojedinca, posvećenog vlastitim interesima i moralno korumpiranog.

Iako razigrava neobičan i upečatljiv repertoar narativnih tehnika i trikova, “Promjena” posrće upravo na tom mjestu: ne na implicitnoj cenzuri strahota kineskog komunizma koju joj zamjeraju, nego na ideološki reakcionarnoj konstrukciji ahistorijske, nepopravljivo kontaminirane, “prave” ljudske prirode.

Promjene na Dalekom istoku

Vijenac, Franka Gulin, 28.11.2013.

Kratki roman Promjena kineskoga nobelovca Mo Yana počinje pripovjedačevim postavljanjem vremenskog okvira. Iako bi prema njemu pripovijedanje trebalo biti o događajima koji su se dogodili nakon 1979, sjećanja ga vode u vrijeme deset godina prije navedena razdoblja. To nije nimalo slučajno jer su događaji i likovi iz tog vremena zapravo okosnica oko koje on kroji priču. Pripovjedač, imena Mo Xie, ističe da se u tom trenutku njegova sjećanja stapaju s njim i postaju jedno, a motiv sjećanja postaje ključ priče. Upoznajući nas s likovima oko kojih se plete priča pripovjedač često premješta vremenski okvir te se kazivanja gomilaju pa rasplet jednog s kojim se započelo dočekate osam stranica dalje uz još ispričane dvije ili tri dodatne anegdote. Zbog toga se i sam pripovjedač ispričava čitatelju da ga možda zamara ističući da mu je „glava jednostavno pretrpana sjećanjima koja su sama po sebi izmiješana“ te, iako ih ne želi sve zabilježiti, ona ipak sama naviru.

Glava pretrpana sjećanjima

Prilikom pripovijedanja osnovni vremenski okvir razdoblje je od 1969. pa do kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća. On se miješa s onima iz devedesetih godina 20. stoljeća i razdobljem u posljednjih desetak godina, odnosno nakon 2001. Osim nagomilanih sjećanja i epizoda iz života važan je naravno i sam motiv promjene, na koju nas odmah upozorava naslov romana. Dijelovi koji upućuju na nekakvu promjenu najčešće se nalaze u ulomcima označenim drukčijim fontom, radnja kojih se dogodila tijekom dvaju posljednjih navedenih vremenskih okvira. Oni većinom služe kao gruba usporedba između prošlosti i sadašnjosti kako bi se istaknula sva veličina monumentalne promjene.

Pripovjedač se tako prisjeća jesenskih praznika u seoskoj školi i treninga školskog stolnoteniskog tima koji je činilo nekoliko ljepših učenica, redom kćeri visokopozicioniranih kadrova farme u državnom vlasništvu. Tu se upoznajemo s pripovjedačevim „onodobnim ja“, učiteljem matematike Liu Tianguangom, lijepom učenicom i pripovjedačevom ljubavi Lu Wenli te problematičnim učenikom He Ziwuom. Poseban je „lik“ u čitavoj priči i kamion oznaka GAZ-51. Taj kamion, koji je vozio otac navedene djevojke i ona postaju težnje dvojice mladića. Obojica se u životu trude uspjeti ne bi li s njom ostvarili brak, što ni jednom od njih na kraju ne uspijeva, pri čemu stari kamion, koji poslije biva i uništen za potrebe snimanja filma prema pripovjedačevu romanu, postaje simbol neostvarene žudnje i činjenice da ni jedan od njih nikada neće biti poput njezina oca. Učitelj Liu, zbog kojeg je pripovjedač na početku izbačen iz škole, osvaja na kraju seosku ljepoticu, koju ženi kad postane udovica.

Trokut podmićivanja

Problematični He Zhiwu i pripovjedač od siromašnih dječaka iz tipičnih kineskih seoskih obitelji na kraju postaju uspješni i bogati građani, više ili manje vrijedni poštovanja. He utjelovljuje lik spretna poduzetnika čiji životni put nije bio posut ružama, a ni poštivanjem zakona, dok je s druge strane pripovjedačev, sve do događaja na samu kraju, neukaljana i romantična priča o zasluženu uspjehu.

He je u pripovjedačevim očima lik junaka iz naroda, čovjek koji je raskinuo s društvenim normama koje ograničavaju, ali s druge strane ipak ostavlja čitatelju da izabire je li njegov prijatelj i uzor junak ili obični snalažljivi polukriminalac. No prigodom jednog od njihovih razgovora i sam Mo Xie pomalo podrugljivo govori kako je Heov posao „uz malo muke, uživanje u lakoj zaradi“.

Upravo kada je riječ o lakoj zaradi, zanimljiv je i trokut podmićivanja između dvaju glavnih muških likova i Lu Wenli. He na neki način pokušava podmititi Lu da se uda za njega otkupivši kamion njezina oca za veliki iznos novca i osiguravši mu tako pristojnu starost te joj obećava „brda i doline“ ako se preseli s njim u kinesku pokrajinu Unutrašnju Mongoliju. Lu ga odbija, a na kraju i sama podmićuje pripovjedača kako bi pogurao njezinu kćer da bude primljena u glazbenu skupinu mladih za izvođenje tradicionalne opere maoqiang, koja je u Kini proglašena nematerijalnom kulturnom baštinom. No je li prihvaćanje mita za Mo Xiea samo „laka zarada“, približavanje uzoru He Zhiwu, ili jednostavno naplata svih uloženih emocija u odnos s Lu – teško je reći. No svakako je važno napomenuti kako je motiv mita i korupcije u sustavu, u kojem do pozicija i poslova dolaze oni bogatiji i povezani s vlašću važan kada se dovede u vezu s nastojanjima kineske vlade posljednjih godina da se upusti u borbu s tim nezakonitim radnjama.

Kad je riječ o novcu, svaki će čitatelj odmah zapaziti kako pripovjedač sve vrijeme prisjećajući se poprilično precizno nabraja cijene određenih proizvoda, navodi zaradu i uspoređuje cijene u prošlosti i sadašnjosti. Kako je Kina drugo najveće svjetsko gospodarstvo, novac iz cijelog svijeta slijeva se upravo u tu zemlju. Preciznost i točnost kojom Kinezi novčano posluju ogleda se i u Mo Yanovu romanu, u kojem novac i bogaćenje nose važnu ulogu. U životima Kineza, posebice onih iz obitelji koje su u prošlosti teškim radom dolazile do novca i češće bile gladne nego site, lagodniji i stabilniji obiteljski život univerzalna je težnja. Osim toga važno je i brinuti se za roditelje čiji ponos treba zaslužiti te osiguravanje njihove dostojanstvene starosti u blagostanju. Ta se težnja više puta proteže kroz Mo Yanovu Promjenu, kao i zasnivanje obitelji, što je uz posao i financijsku samostalnost šlag na tradicionalnoj torti za prosječnoga stanovnika Kine.

Kinezi o svom nobelovcu

Roman je prepun scenâ teškoga života i mučnih epizoda (pripovjedačevo i Huovo izbacivanje iz škole, način života i zarade) koje autor ne donosi s patetičnim prizvukom i prevelikom emotivnošću. Njegov je odnos prema tim događajima: bili kakvi bili, dogodili su se i odredili sudbine.

Dva glavna muška lika nositelji su promjene naznačene u naslovu. No promjena u romanu nije samo promjena stila i načina života dvojice glavnih junaka i odnosa pripovjedača i njegove školske ljubavi, jer kako se mijenjaju navedeni odnosi, mijenja se i stanje u državi, mijenja se sama Kina. Zbog toga je zanimljivo zapitati se koliko je toga u ovom romanu autobiografsko, ili je riječ o pukoj mješavini fikcije i stvarnih događaja. U svakom slučaju riječ je o nagomilanim personaliziranim anegdotama koje pri stvaranju priče dobro korespondiraju s crticama iz Mo Yanove biografije i stvarnim događajima iz kineske povijesti.

Kada o kineskom nobelovcu razgovarate s njegovim sunarodnjacima, što je autorica ovih redaka provjerila na licu mjesta, u Pekingu, većina njih istaknut će kako je riječ o osebujnoj ličnosti koja i dalje, unatoč svoj slavi i novcu, preferira miran seoski život iz kojega crpi nadahnuće i čiji likovi i dalje njeguju dijalekte njegova kraja. Zbog toga se može samo i zamisliti koliko je teško prevoditi njegova djela, što je u ovom slučaju očigledno uspješno pošlo za rukom profesorici Karolini Švencbir Bouzaza. Navikli smo i kako se za njega vežu i polemični članci o tome u kojoj je mjeri zapravo zaslužio Nobelovu nagradu za književnost te je li on disident ili zapravo partijski pisac. U svakom slučaju, kakvo god mišljenje imali o Mo Yanu, poželjno je u svakom slučaju prije upuštanja u čitateljski „dijalog“ s ovim piscem upoznati Kinu, onu koju držimo tradicionalnom i ovu današnju koja je iz nje izrasla.

 

Promjena

ČitajMe.com, Denis Vukosav, 16.6.2014.

Sjajna kronika, a nerijetko i suptilno izrečena kritika kineskom društvu i ideologiji

Mo Yan, kineski je pisac koji je 2012. g. osvojio Nobelovu nagradu za književnost, a iako se ova nagrada ne dodjeljuje za određeno književno djelo, već za cjelokupni opus pojedinog autora, s pravom se može zaključiti kako je njegovo djelo ‘Promjena’ također uvelike utjecalo na odluku žirija.

Mo Yan čovjek je neobične biografije, a upravo ta biografija predmet je ove knjige, koja iako nevelika svojim opsegom, predstavlja bogat Izvor informacija ne samo o piščevom životu, već i o svemu što se proteklih 50-ak godina događalo u Kini.

Yan, odnosno pravim imenom Guan Moye, rođen je u obitelji seljaka, stoga i put kojim je morao krenuti u život nije bio pretjerano blistav; nakon što je s dvanaest godina prekinuo školovanje, Yan će započeti raditi u tvornici, a u ranim dvadesetim godinama priključit će se vojsci što se u Kini smatra(lo) cijenjenim poslom. Spletom okolnosti, Yan će početi i pisati te će od gotovo nepismenog dječaka postepeno svojim djelima postajati sve poznatiji, prvo na području Kine, a nakon toga i izvan njenih granica što je na kraju i dovelo do gore spomenute međunarodno cijenjene književne nagrade.

U vrijeme započinjanja karijere, autor je odlučio i promijeniti svoje ime, a novim imenom koje u prijevodu ima dvosmisleno značenje – „ne govori“ ili „bez riječi“ – autor šalje suptilnu poruku kako je u Kini opasno (bilo) previše govoriti, odnosno da je neke stvari najbolje ne komentirati.

No, upravo je njegovo ‘Promjena’ sjajna kronika, a nerijetko i suptilno izrečena kritika kineskom društvu i ideologiji, u trenucima kad autor na prvi pogled bezazleno, ali između redova vrlo otvoreno, kritizira primjerice neopremljenost kineske vojske, agoniju kineskog seljaka koji se bori za puko preživljavanje ili ponosu koji ustupa mjesto pragmatičnosti.

Stoga i ne čudi kako su kritike ove knjige vrlo podijeljene; velikom broju ljudi, osobito onima koji se prvi put susreću s ovim autorom, nejasno je čime je to Yan ovim romanom zaslužio slavu, s obzirom da u knjizi nema uzbudljivih događaja, nevjerojatnih preokreta ili neočekivanih zapleta, te se čini kako bi gotovo bilo tko od čitatelja mogao napisati sličnu ili možda i bolju priču o vlastitom životu.

No, nešto pažljivijim čitanjem, iskusniji će čitatelj prepoznati iznimnu kvalitetu stila kojim se kineski pisac služi, a stoga i ne čude panegirici kojima su Yana obasuli kolege autori i kritika širom svijeta, nazivajući ga kineskim Kafkom ili pisca srodnom Williamu Faulkneru i Gabrielu Garcíji Márquezu. Razlog leži u činjenici što Yan na stranicama svog romana kombinira suvremeno i tradicionalno, bogatu kinesku povijest i narodnu predaju. A kako i sam dolazi s margina kineskog društva, u njegovim se pričama može osjetiti kako razumije i poznaje ono o čemu piše – njegovi su likovi težaci, radnici, svi oni koji predstavljaju pravu Kinu, nasuprot šarenilu velikih kineskih gradova u kojima se već odavno izgubila jasna razlika između društvenih uređenja.

Stoga, Mo Yana svakako vrijedi preporučiti za čitanje, iako bi široj publici možda uputnije bilo putovanje kroz njegov opus započeti nekim drugim djelima poput ‘Crveni sirak’ ili ‘Velika njedra i široka bedra’ koje se može naći u prijevodu ili nekim od njegovih drugih knjiga prevedenih na engleski, poput ‘The Garlic Ballads’ i ‘Life and Death are Wearing Me Out’, osim ako ne vladate kineskim pa imate mogućnost zaroniti u književno bogatstvo ove dugovječne civilizacije na izvornom jeziku.

Što se pak konkretno ovog romana tiče, ‘Promjena’ je djelo koje većinu čitatelja neću oduševiti, štoviše mnoge će i razočarati jer ne nudi one sastavnice na koje smo naučeni u američkoj literaturi koja postepeno preuzima cijeli svijet, no oni koji ovom romanu daju istinsku priliku mogli bi se ugodno iznenaditi.