Žena žutih očiju
Uporno se vraćajući samoj sebi, poezija u knjizi Josipe Gogić Žena žutih očiju, s okrutnošću i sjetom, istodobno, otvara krug
života i smrti, trajanja i nestanka, vjerujući da će tako pronaći svoj
početak, svoga čitatelja. (Miroslav Mićanović)
Uporno se vraćajući samoj sebi, poezija u knjizi Josipe Gogić Žena žutih očiju, s okrutnošću i sjetom, istodobno, otvara krug
života i smrti, trajanja i nestanka, vjerujući da će tako pronaći svoj
početak, svoga čitatelja. (Miroslav Mićanović)
Izravnost i žestina u knjizi pjesama Josipe Gogić Žena žutih očiju
jedan su od mogućih odgovora na ravnodušnost svijeta, odgovor koji neumorno
veže riječi i život nemajući samilosti “prema ranjenim dušama”.
Jednostavnim, preciznim i domišljenim stihovima provjerava se nulta točka
vlastitog jezika, onoga jezika koji u dijaboličnim figurama, prizorima i
pjesničkim slikama govori o sumnji i strasti, o vjetru, nemiru i
prolaznosti… Tijelo, zaborav tijela (ovisnost i poniznost, predaja i
tišina), nosiva je struktura knjige pjesama u kojoj se prepleću obziri i
strasti, sljepoća i boje, djeca i odrasli, ali i sumnje koje opsjedaju onu
koja piše o proganjanju, daljini, oku, srcu, večeri, zanosu, raspadanju i
smrti… Uporno se vraćajući samoj sebi, poezija u knjizi Josipe Gogić Žena žutih očiju, s okrutnošću i sjetom, istodobno, otvara krug života i smrti, trajanja i nestanka, vjerujući da će tako pronaći svoj
početak, svoga čitatelja. (Miroslav Mićanović)
