Vjetrogonja Babukić i njegovo doba

Plodni pisac Miljenko Jergović nedavno je objavio novi roman nestašnog imena “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba“. Objavila mu ga je Fraktura, a uredio Seid Serdarević. Na top listi najprodavanijih domaćih naslova za ožujak koji objavljuju Moderna vremena, Jergovićev se najnoviji roman našao na visokom drugom mjestu, iza Zorana Ferića i njegovog “Putujućeg kazališta“. Već na uspjeloj naslovnici knjige koju dizajnerski potpisuje Ivan Stanišić (inače i autor sjajnih ilustracija u samoj knjizi) kočoperi se informacija da se tu radi o pikarskom romanu, što, naravno, običnog čitatelja ne bi trebalo niti dodatno privući, a onda niti udaljiti od zanimljivog i više nego aktualnog rukopisa.

Tko li je to Vjetrogonja Babukić, zadani glavni lik istoimenog romana koji nam vrlo sočno i bez dlake na jeziku pripovijeda svoje krajnje neobične, bizarne tarantinovske dogodovštine iz aerodromskih čekaonica, budući da puna tri desetljeća preživljava u tim metalno-plastičnim megalomanskim kavezima za najširi puk? Novi Jergovićev roman uz obavezne izdašne pripovjedne reminiscencije u bližu i dalju povijest, uglavnom se odigrava po bližim ili daljim aerodromima i može se ubrojiti u ne baš oskudnu aerodromsku literaturu. Vjetrogonja je tako čovjek koji je samoga sebe ‘osudio’ na aerodromsko bivstvovanje. To je pragmatični avanturist i seksualni svežder kojemu život prolazi u aerodromskim gužvama i čekiranjima, a gastronomski užici svode mu se vrlo često na tvorničke nemaštovite usputne sendviče, koji zbog Jergovićeve mašte i pripovjedačke teške artiljerije postaju punokrvni likovi, ravnopravni sa likovima iz primjerice Carrollove “Alise iz zemlje čudesa“.

Ima naš Vjetrogonja brojne mane, ali i jednu veliku vrlinu, danas sve deficitarniju. Zna slušati, a tu onda profitira čitatelj već naučen, pa čak i ovisan o Jergovićevim povijesno-esejističkim eskapadama i diverzijama kojima podjaruje vječne istine i surovo, na prvu loptu rešeta još vječnije predrasude. Naravno, pisac poput Jergovića ima već u startu veliku moć da svoje djelo uputi tamo gdje želi, ali ponekad ga realnost ipak ošine svojim neugodnim repom mijenjajući mu planove. Budući da je pisac nakon posljednje rečenice romana sam otkrio da je pisanje Vjetrogonjinih dogodovština započeo još u proljeće 2010. godine, a dovršio na Mitrovdan (pravoslavni blagdan koji se slavi 8. studenoga po julijanskom kalendaru) prošle 2020. godine, pitanje je kakvu bi verziju ovog djela dobili  da se teta korona nije umiješala u naše,  a onda i u Babukićevo doba.  Pa je prizemljila avione, pročistila aerodromske luke i onemogućila i našem Vjetrogonji da nastavi sa svojim neobuzdanim i vjetrogonjastim putovanjima iz kojih nisu mogli nastati nikakvi uobičajeni bjelosvjetski putopisi, jer Vjetrogonju ne zanimaju gradovi niti države u koje putuje, ali su nastale brojne literarizirane studije o raznorodnim aerodromskim likovima koji se vrlo često vraćaju na sarajevsko ishodište.

Sarajevo je ipak teren na kojem je Jergović kao pisac najsuperiorniji, baš kao što je i priča o nestanku djedice Jaga, a u kojoj Sarajevo i njegovi slikoviti stanovnici imaju važnu ulogu, odlično strukturirana i još bolje napisana, pa je potpuno zasjenila i Vjetrogonju i njegove literarne argumente.

Ipak, roman “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba“, roman je globalnih tema i globaliziranog uvida u današnjicu, pa se u njemu, na primjer, nalaze i zorni odjeci onog krajnje nevjerojatnog napada na njujorške Twinse koji je, čini se, zauvijek promijenio pravila tzv. slobodnog i liberalnog svijeta o bezbrižnom i jednostavnom avionskom prometovanju globusom.

U nekim je ‘pjevanjima’ ovog proznog spjeva Jergović posegnuo i za literarnim nadrealizmom, potvrđujući svoju propovjedačku svestranost. A u jezgrovito sročenoj bilješci o piscu, nalazi se i ova, jako važna, ispovjedna rečenica. “U izmišljene priče upisuje svoj i tuđe životopise; u dokumentarnim pričama izmišlja”. I više nego točno. A baš je takav i najnoviji Jergovićev roman, iznimno fluidan, ambivalentan i pomalo sklisko neugodan, poput riječne ribe koja voli plivati u mraku, šuljajući se muljem i opirući se previsokom i opasnom vodostaju.

Na mnogim mjestima vrlo duhovita, ova stilski besprijekorno ispisana i brojnim književnim i društveno-povijesnim referencama zgusnuta proza u cjelini je ipak trpka, jer Babukićeva je sveprisutna pojavnost u isti mah komična i neugodna, baš kao i okolnosti u kojima živimo

Eponimski (anti)junak romana Vjetrogonja Babukić i njegovo doba pojedinac je o kojem usputni promatrač ili slučajni sugovornik može prosuditi svašta, a bome i ništa, jer karakterno je eklektičan i društveno mimikričan. Babukić je možda paradoksalna, ali svakako uobičajena pojava naše suvremenosti, posvuduša u neprestanom mimoilaženju s drugima, s kojima počesto kolidira, nerijetko i intenzivno komunicira i to na svim zamislivim jezicima, pri čemu o nikome ne razmišlja, nikoga ne pamti, ni sa kim ne uspostavlja konkretniji odnos.

Taj je Babukić iznad svega putnik i to neprekidno u pokretu, a da u svojim entropijskim zujanjima nikamo ne stiže. Također je i invazivni kolekcionar tuđih priča, čime kompenzira činjenicu da se odrekao vlastite. Postavljen kao čovjek bez svojstava, lišen afiniteta i ambicija, skrupula i empatije, istodobno klaun i demon, infantilan i konfliktan, zaokupljen ritualima i nesklon emocionalnim vezivanjima, čovjek koji ima znanje i mišljenje o svemu i naprosto ga mora teatralno izreći, kako je već običaj u eri društvenih mreža, hejtanja i trolanja, s tim da on to ne čini skriven iza ekrana nego na starinski način, najneposrednije, gotovo samoubilački izložen.

Život na putu

Možemo ustvari reći da središnji protagonist aktualnog romana Miljenka Jergovića nije individua nego mentalitet a potom i vrijeme, ovo naše anything goes doba, a kojeg je jedan vjetrogonja bez integriteta, pa i godina, savršen predstavnik. Na prvu ovaj avanturist djeluje apsolutno slobodno, jer hej, privatnih i poslovnih obaveza nema, pa bez predaha putuje, doduše, tek naoko neopterećen prostorno-vremenskim i financijskim ograničenjima, dok je zapravo višestruko zakinut jer granice njegova kretanja, ako i nisu odmah očite, kobno su nepobitne. Na najprimarnijoj su razini barijere njegova svijeta staklene stijene aerodromskih zgrada i metalne konstrukcije aviona u čijim utrobama uvijek iznova pronalazi privremeno utočište, a nije li takva sudbina većine – unatoč prividu oslobođenosti i varljivom spektru egzistencijalnih mogućnosti, životi se na koncu svode na nekovrsno zarobljeništvo i nemoć.

U Isusovim godinama taj i takav Babukić naprasno napušta rodni Zagreb i otad doslovno i metaforički živi na putu, nalikujući prije Tomu Hanksu u Spielbergovu Terminalu nego kakvom idealističnom skitnici, zapevši između raznih polazišta i odredišta, u tranzitnoj zoni između tamo i ovdje, u klopci, u limbu. Pred rat Jergovićev ukleti putnik bježi iz zemlje koje će u međuvremenu nestati, kao uostalom i JNA, institucije u kojoj je radio kao vojni analitičar, a i gradio identitet; njegovo besciljno vrludanje ukrug može se čitati kao mučenička putanja izgubljene duše, ali i kolektivni martirij pripadnika upropaštene generacije koja je prisiljena kretati ispočetka, često na nepoznatom jeziku, asimilirajući se mukom u novu sredinu.

Time se ova knjiga u deset glava, sa sugestivnim ilustracijama Ivana Stanišića, kako i dolikuje pikarskom romanu – jer takvim predmetnu prozu klasificira njen podnaslov – ispostavlja kao dekonstrukcija žanra, kao putešestvija na koju se ipak nije pošlo, kao pikareska koja se nekom nesrećom nije ispisala, kao film koji se nezaustavljivo odmotava u mozgu koji odumire. Mehanizam ulančavanja epizoda na momente nalikuje onome u de Maistreovu Putovanju po mojoj sobi, Jergovićev lik doduše vlastite sobe nema, ali svoje nesvakidašnje zgode proživljava, mizanscene i suputnike mijenja ne mičući se iz svojevrsne kapsule, iz zatvorenog prostora i to praktički stalno istog, bezličnog, neosobnog i ponavljajućeg.

Iza stakla

Jergovićev Babukić ostaje zarobljen ne samo prostorno, iza stakla, nego i vremenski, na izmaku osamdesetih, početkom devedesetih, u trenutku kad je raskrstio sa svojim pr(a)vim životom i otpočeo novu egzistenciju u drugačijem modusu, u neuobičajenim atmosferskim prilikama, gore, „na nebu“, čime se može objasniti što se, recimo, obilato referira na tada aktualne, a kasnije gotovo zaboravljene lektire, što nosi sivo, u međuvremenu demodirano odijelo, u svakoj od zgoda nalazimo ga konzerviranog u tom jednom jedinom činovničkom izdanju.

Osim toga, Babukić uporno putuje, a da nije rečeno odakle novac nekome tko je najednom, bez plana i priprema, zauvijek emigrirao. Navedeno vuče na nekoliko tumačenja; da moguće nikamo nije ni otišao, da su somnabulne i iz realnosti kao isječene pustolovine produkt sna ili komatoznog stanja. Više je ukazatelja da nešto sa življenjem opskurnog Babukića nije kako treba, ali čitatelj je toliko smućen njegovim jurnjavama i logorejama, kao i ulijevanjem tuđih priča u jednu jedinu skoro pa nepostojeću njegovu, da se do finalnog poglavlja, zapravo epiloga, ne dospijeva ozbiljnije pozabaviti biografskim nelogičnostima tog čudnovatog stvora, nego se prepušta struji svijesti pouzdanog pripovjedača dok ga ovaj naposljetku, na beogradskom aerodromu, ne suoči s konačnim svršetkom (Babukićevog) svijeta u ne odveć originalnom, ali u ovom kontekstu efektno nepredvidivom raspletu.

U proleptičkim bljeskovima iz Babukićeva novog, lažno nomadskog života čitamo o živopisnim susretima s raznolikim ljudima pa tako i o aerodromskom okrznuću s navodno u tom trenu melankoličnim Mohamedom Attom, o koliziji s Larisom Blum, glazbenim čudom od djeteta, gdje on u napadu vučje gladi toj depresivnoj izraelskoj djevojčici u trku otima tost, pa o nadrealnoj sceni u kojoj bosanskog gastarbajtera bez papira zatječe skrivenog i raspričanog – u svom sendviču, o klinču s rumunjskim baletanom Nicuom neposredno prije njegove pogibije 11. rujna, o mirakuloznom razgovoru s neuništivom stogodišnjom dagestanskom vješticom veličine vrtnog patuljka, o fatalnom aerodromskom mehaničaru, štovatelju Pessoe i bivšem zatvoreniku te njegovoj radnoj ekipi, o instant druženju sa sinom najprominentnijeg Udbinog ubojice itd.

Toj bjelosvjetskoj i poliglotskoj kakofoniji koja se razliježe tekstom suprotstavljen je u uvodnom poglavlju opis socijalističkih elita i vojne aristokracije, prašnjavih vila na Šalati i sveopće dekadencije, prikaz svijeta kakav je bio prije sloma društvenog uređenja koji je za razliku od kaosa što će uslijediti djelovao kao funkcionalan sustav.

Superiornost kratkih oblika

Premda govorimo o jednom od najproduktivnijih domaćih romanopisaca sklonom ekstenzivnim prozama koje objavljuje kontinuirano i u pravilnim intervalima, Miljenka Jergovića oduvijek sam ponajprije cijenila kao majstora kraćih formi, eseja, kolumni i priča. Ovim naslovom između ostalog dobivamo upravo to, kompendij raznorodnih kratkih pripovjednih oblika, kojima čvrst okvir osigurava romaneskna struktura. Pa tako drugu strukturnu razinu romana, odnosno njegov unutarnji prsten, čine digresije, očuđujuće anegdote i meditacije koje su u pojedinim slučajevima, ako već ne i same maleni romani, onda zametci opsežnijih pripovijesti, što je, dakako, dokaz autorske superiornosti, no ponegdje takva meandriranja guše kompoziciju pa bi čitatelju povremeno dobro došlo nešto predaha u sasvim običnoj linearnosti.

Na mnogim mjestima vrlo uspjelo duhovita, ova stilski besprijekorno ispisana i brojnim književnim i društveno-povijesnim referencama zgusnuta proza u cjelini je ipak trpka, jer Babukićeva je sveprisutna pojavnost u isti mah komična i neugodna, baš kao i okolnosti u kojima živimo. Roman o smrti, psihosocijalnim iskliznućima i neiskorjenjivom strahu od neznanja svojevrsno je čistilište za podvojenog protagonista koji je ondje zaglavio zbog svoje nepromišljenosti, kao i za nas, zbog ideologija i radikalizama, zbog neoprostivih kolektivnih pogrešaka. Novi roman Miljenka Jergovića zaigrano je, a istovremeno mudro promišljanje ovodobnih neuroza, površnosti i konzumerizma, sraza kultura i gubitka individualnosti u pretapanjima različitosti, globalizacije, ali i Europske unije sa svim njenim proturječnostima i birokratskim promašajima.