Svetkovina
Magdalene Blažević piše dvadeset pet kratkih priča iz ženske perspektive. Junakinje se suočavaju s muškim nasiljem, primitivizmom i ratobornošću, stvarajući i održavajući svijet. Blaževićeve stilski izbrušene priče istražuju međuljudske odnose, obiteljske tajne, smrt i seksualnost, prikazujući cijeli spektar ljudskih emocija.
Magdalene Blažević piše dvadeset pet kratkih priča iz ženske perspektive. Junakinje se suočavaju s muškim nasiljem, primitivizmom i ratobornošću, stvarajući i održavajući svijet. Blaževićeve stilski izbrušene priče istražuju međuljudske odnose, obiteljske tajne, smrt i seksualnost, prikazujući cijeli spektar ljudskih emocija.
Rijetko se pojavi pripovjedač – u ovom slučaju pripovjedačica – s moćnim, snažnim glasom kakav ima Magdalena Blažević. Njezine kratke priče natopljene su bremenom boli, tuge, čemera i ženske perspektive, one dolaze iz srca tamnog vilajeta, no bez ikakve sumnje pripovijedaju univerzalno žensko iskustvo. Djevojke i žene u mikrokozmosu Svetkovine junakinje su i žrtve, one su te koje stvaraju svijet, bez njih ništa nije moguće, ali jednako tako one ne mogu svoj svijet obraniti pred muškim nasiljem, ratobornošću, primitivizmom. Žene Magdalene Blažević i djevice su i vještice, one su te koje omogućavaju da se svijet rađa i stvara, da se održava, ali i da se urušava.
U prvijencu Svetkovina autorica je brižno probrala dvadeset pet priča, koje kroz različita, prije svega ženska iskustva govore o međuljudskim odnosima, o obiteljskim tajnama, o smrti, o rijeci koja odnosi živote, o ludilu, seksualnosti i putenosti. Stilski izbrušene i filigranski precizne, ove priče ulaze u zakutke čovjekovih misli, one dijelove koje kontrolira id, bez kojih nema vrhunske umjetnosti. Svetkovina je niska opala: Magdalena Blažević uspijeva u svakoj priči iznova, poput toga dragoga kamena, pokazati sve boje spektra, a ne samo dominantnu crnu.
Melankolija i miris sela: Magdalena Blažević, "Svetkovina" Lucija Butković, F-magazin, 9. siječanj 2022.
Magdalena Blažević na književnu scenu ušla je sredinom 2020. zbirkom priča Svetkovina i odmah privukla pažnju javnosti. Ovih dana opet je u fokusu jer je – zajedno s još pet sjajnih književnih imena – ušla u finale Književne nagrade Fric za najbolju knjigu fikcijske proze. Zbog specifičnog ritma, atmosfere i oštrine zapletā Svetkovina je nalik svjedočanstvu koje se u svijest čitatelja urezuje žiletom. S autoricom smo razgovarali o poeziji, melankoliji i pažljivom polaganju temelja za vlastiti tekst.
Kako izgleda vaša rutina u pisanju? Radite li prvo isključivo na prikupljanju materijala ili to kombinirate s pisanjem?
Gotovo za svaku priču iz Svetkovine sam najprije fotografirala setting, zbirku sam dugo pripremala pa sam imala vremena dobro istražiti prirodu, šumu, polje, biljke koje tamo rastu – bez toga mi je vlastiti tekst nezamisliv. Slušala sam i snimala ljude koji su govorili o vremenu, mjestima i ljudima koji su mi zanimljivi i dali mi nevjerojatne ideje. Nakon prikupljene građe nastajale su skice i motivi, te u konačnici kratke priče.
SVJETLO UBRZAVA MOJE KORAKE. NA STOLU PRŽENICE I ŠALICE S MLIJEKOM. STAKLENKA S MARMELADOM POLUPRAZNA. PROZORI RASTVORENI, ZAVJESE LELUJAJU. NA DJEČJIM PRSTIMA MIRIŠU MRVICE. JUTRIMA MU JE TIJELO SPORO I NESPRETNO. OČI MUTNE I KRVAVE. NEŠTO VATRE IM SE VRATI KAD MI ZATEPA. BOLESNICE!
IZ PRIČE “SVETKOVINA”
Kada piše o Svetkovini, književna kritika uglavnom spominje teme smrti, seksualnosti i nasilja. Možete li odrediti konstelaciju tema koja se (zasad) formirala kroz vaš rad? Što vas kao autoricu intrigira?
Intrigira me prije svega dobra priča, a potom i put kojim ću doći do nje. Sklona sam temama smrti, seksualnosti, ljubavi i čežnje jer su one odraz onoga što se u mene upisalo u djetinjstvu. Ovaj sam mjesec provela nekoliko dana u kući u kojoj sam odrasla i prelistala knjige na policama, zbirke pjesama Sergeja Jesenjina išarane su mojim rukopisom, podvučeni stihovi… Već sam s osam godina bila potpuno zaljubljena u ruski pejzaž i melankoliju. Sve sam to pronalazila u svom okruženju – kišne, maglovite jeseni, snježne zime… Odrastati na selu znači vrlo rano se suočiti sa smrtnošću i prolaznošću, vidjeti kako životinje ugibaju, kako se kolju i što im je u utrobi, znati kako miriše smrt, ali i kako buja i zrije život. To je sve dio teksta i bajkovite atmosfere.
Salman Rushdie izjavio je da uživa u pisanju, ali se užasava trenutka objave knjige. Kako gledate na to, pogotovo s obzirom na činjenicu da je Svetkovina vaš prozni prvijenac?
Objavu prve knjige sam doživjela vrlo emotivno i s mnogo nestrpljenja. Ne osjećam strah od objave knjige, ali shvaćam da se na taj način autor rastaje od svog teksta, jednom kad je ukoričen, on počinje živjeti druge živote i više pripada čitateljima nego autoru.
Kome biste povjerili ekranizaciju svoje zbirke?
Zbog slikovitosti, atmosferičnosti i krupnih kadrova neke od priča iz Svetkovine su filmične i već sam dobila ponudu da se prema motivima iz priče “Mrtvačka ura” radi film. Trenutno pišem scenarij, što je posve drugačije od književnog teksta, ali me veseli što ću naučiti nešto o nastanku filma.
Ako smijem sanjati, ekranizaciju bih povjerila Pawelu Pawlikowskom ili Andreyu Zvyagintsevu.
Postoji li recentnija zbirka poezije koju biste označili kao utjecajnu?
Ovu su godinu obilježile Monika Herceg (Početne koordinate), Wisława Szymborska (Svijet koji nije od ovoga svijeta), Marija Dejanović (Dobrota razdvaja dan i noć), Milena Marković (Deca) i nevjerojatna zbirka Andriane Škunce (Otok, zrcalo riječi).
Može li književnost mijenjati svijet? Možete li se sjetiti konkretnog slučaja kad je književnost promijenila svijet?
Promijeni ga svaki put kad knjiga uznemiri dušu i tijelo čitatelja, kad izazove empatiju, razumijevanje za drugog i drugačijeg.
