Staljingrad

Vasilij Semjonovič Grossman rođen je 1905. u Berdičivu, u Ruskom Carstvu, današnjoj Ukrajini, kao dijete inženjera kemije i učiteljice francuskog. Porijeklom je Židov, ali je odgajan kao ateist. Neko vrijeme je kao dječak živio s majkom u Ženevi, potom u Kijevu, gdje je završio srednju školu. Sredinom dvadesetih godina studirao je i diplomirao kemiju na Moskovskom državnom sveučilištu. Kao inženjer kemije radio je u rudnicima Donbasa. Poznavanje tehničkih i prirodnih znanosti, kao i iskustvo rada u rudnicima odrazit će se i u njegovim djelima. Sredinom tridesetih postaje profesionalni pisac i zahvaljujući pripovijetci U gradu Berdičivu postaje, na preporuku Maksima Gorkog i Mihaila Bulgakova, član Saveza sovjetskih pisaca. Članstvo u toj organizaciji značilo je izvjesnu egzistencijalnu sigurnost. Za vrijeme Velike čistke 1937. uhićena je njegova druga supruga Olga Guber pod optužbom da nije denuncirala bivšeg muža Borisa Gubera, optuženog za antisovjetsku djelatnost. Grossman je pisao zloglasnom Nikolaju Ježovu, šefu sovjetske političke policije, da Olga Guber ne može biti odgovorna za djela bivšeg muža. Obratiti se Ježovu bio je čin iznimne hrabrosti. Grossman je preuzeo golemi rizik da i sam bude uhićen i nestane u Gulagu. Tiranija je ponekad hirovito samilosna, čime samo naglašava svoju svemoć: Olga je začudo puštena iz zatvora. Kada je nacistička Njemačka u lipnju 1941. napala Sovjetski Savez, Grossman se prijavio kao dragovoljac u Crvenu armiju i postao dopisnik vojnog lista Crvena zvijezda. Njegova majka Jekaterina Saveljevna ostala je s druge strane linije bojišnice, u okupiranom Berdičivu, i stradala je u Holokaustu. U romanu Staljingrad opisana je kroz lik Ane Semjonovne Štrum. Kao dopisnik s prve linije, Grossman je izvještavao o ključnim bitkama Istočne fronte, za Moskvu, Staljingrad, Kursk i Berlin. Bio je jedan od prvih novinara koji je ušao u logore smrti Treblinka i Majdanek. Suočenje s tim užasom nadahnulo ga je, u esejističkoj pripovijesti Sve teče, na znamenitu parafrazu Heraklitove izreke: “Sve teče, sve se mijenja. Samo jednom se možeš ukrcati u isti stočni vagon”. Krajem 1944. je Židovski antifašistički odbor, koji su 1942. osnovale sovjetske vlasti iz propagandnih razloga, radio na Crnoj knjizi o Holokaustu na okupiranim područjima Sovjetskog Saveza i Poljske. Najveći doprinos dali su Vasilij Grossman i Ilja Erenburg. Sovjetska cenzura dopustila je samo djelomično objavljivanje na jidišu, ali je Crna knjiga u cjelini zabranjena. Vlastima nije odgovaralo isticanje Židova kao posebnih žrtava nacizma, niti dokumentiranje kolaboracije sovjetskih građana u Holokaustu. Grossman pada u političku nemilost i počinje preispitivati svoju dotadašnju lojalnost sovjetskom režimu. U vrijeme Staljinove antisemitske kampanje 1952., kada je likvidiran Židovski antifašistički odbor i kada su mnogi sovjetski Židovi, intelektualci i liječnici, uhićeni i ubijeni, Grossman je pod prismotrom i živi u strahu. Od uhićenja spasila ga je Staljinova smrt u ožujku 1953. Politika destaljinizacije i “otapanja” u vrijeme vladavine Nikite Hruščova Grossmanu donosi osobnu sigurnost, ali Staljingrad, Život i sudbina i Sve teče ostaju neobjavljeni. KGB je, osim rukopisa, zaplijenio i vrpce Grossmanovog pisaćeg stroja. Grossman piše Hruščovu, prvom sekretaru sovjetske komunističke partije, kako njegova osobna sloboda gubi smisao, ako mu djela nisu slobodna. Paradoksalno je da je Grossman pišući krvoločnom Ježovu uspio spasiti svoju suprugu, a da pismo Hruščovu – političaru koji je pokrenuo destaljinizaciju – u kojem traži slobodu za svoje knjige nije imalo učinka. Vasilij Grossman umire 1964. u Moskvi, ne doživjevši objavljivanje svojih djela. Roman Život i sudbina objavljen je prvi put u Švicarskoj 1960., na ruskom, zahvaljujući hrabrosti disidenata: fizičar Andrej Saharov snimio je rukopis na mikrofilm, pjesnik Semjon Lipkin ga je sačuvao, a pisac Vladimir Vojnovič prokrijumčario je snimke na Zapad. Knjiga je konačno objavljena u Sovjetskom Savezu 1988., u vrijeme perestrojke i glasnosti Mihaila Gorbačova. Sljedeće godine objavljen je i Sve teče. Tek 2014. u Rusiji je objavljena i Crna knjiga. Bizarno je da Grossmanova djela, iako kritična, nisu bila ni antikomunistička, ni antisovjetska, niti proturuska.