Šetnja

Švicarski pisac Robert Walser (1878. –1956.) danas se smatra jednim od velikana modernističke književnosti. Početku njegova stvaralaštva divili su se Franz Kafka, Robert Musil, Hermann Hesse, Walter Benjamin i Thomas Mann, no za života nije uspio doprijeti do šire čitateljske publike, pa je u kasnijim godinama i nakon smrti nepravedno zaboravljen. Zato nije čudno da Walserova američka prevoditeljica Susan Bernofsky biografiju o njemu započinje rečenicom: “Robert Walser još je donedavno bio najpoznatiji modernistički autor za kojeg nikad niste čuli.”

Walser je bio osebujni autsajder. Rano je napustio školu iz ekonomskih razloga, radio je kao bankovni činovnik, knjižar i batler, ali ni na jednom se poslu nije zadržavao dugo – njegov nemirni duh nije se lako ukalupljivao – previše su mu trebali priroda, osama i pisanje. Napisao je mnoge priče, eseje i devet romana, od kojih su sačuvana samo četiri. Objavljivati je započeo 1898. s pjesmama. Šest godina poslije objavio je kratke priče Pismeni sastavi Fritza Kochera (1904.). Za života je objavio tri romana: Djeca Tannerovih (1907.), Pomoćnik (1908.) i najpoznatiji Jakob von Gunten (1919., a 1963. objavljen na hrvatskom u prijevodu Slavka Grbešića). Priča je to o mladom čovjeku koji odlazi od kuće, ali ne da bi bio slobodan i upoznao svijet, nego da bi pohađao internat koji će od njega učiniti neobrazovana poslušnika. Posmrtno mu je objavljen stilski kompleksan roman Razbojnik (1972.) o modernom fragmentiranom jastvu i ulozi pisca u društvu, koji se smatra pravim modernističkim književnim draguljem.

Walserova novela “Šetnja” (1917.) – koja ima tek natruhe modernizma – posvećena je autorovoj ljubavi prema prirodi i povezanosti hodanja i kreativnosti. Tu se ovaj pisac pokazuje kao oštrouman promatrač s posebnom sposobnošću da zamijeti sve minorno, zatureno, zaboravljeno, svakodnevno i skromno. Cjelokupno je Walserovo djelo nekako mimo glavnog tijeka svijeta, naivno je – njegovo čuđenje nad običnim stvarima čitatelju omogućava da svijet iznova vidi i doživi. U njegovim se tekstovima isprepleću iskrenost i ironija, on piše o sebi, ali to je istovremeno uvijek maska. Djela ovog švicarsko-njemačkog pisca obilježava osjećaj apsurda svakodnevice i otuđenosti od svijeta, po kojima će postati poznat Franz Kafka. Walserovi su junaci usamljeni, tankoćutni i autoironični. Usto, uvijek pomalo nalikuju na svoga tvorca. Walser je toga bio svjestan – u pripovijetki “Neka vrsta priče” (“Eine Art Geschichte”) napisao je da stalno ispisuje istu priču – “neku vrstu raspršene knjige o sebi”.

Sva Walserova alter ega zanimljivi su i kompleksni antijunaci: skromni su i neprimjetni, a s druge strane vrlo samosvjesni, pa oštro ismijavaju uskost malograđanštine i uopće konvencionalnost, bezosjećajnost i besmisao svakodnevice. Nije čudno da Hermann Hesse u eseju o Robertu Walseru – kod nas objavljenom u časopisu Forum 3-4, 2000., koji donosi i tekstove samoga autora – zaključuje da je njegov roman Djeca Tannerovih čitao “topla srca, ne samo s čistim stilističkim zanimanjem, već prikovan bićem samog pjesnika koje je izgledalo kao da načas zdušno zasvijetli u nekom brzom potezu, a načas kao da se namjerno skriva u hladnim gestama” (141).

U djelima Roberta Walsera može se naći još jedna proturječnost: često se stilskim gomilanjem i uzvišenim jezikom izražavao o posve beznačajnim stvarima. Zaključno se za Walsera može reći da je bio modernist istančane spisateljske tehnike u vrijeme kad čitateljska publika za to još nije bila spremna. Svojim je stilom utjecao na Petera Handkea, Thomasa Bernharda i mnoge druge.

Na kraju života bio je neuspješan i siromašan, a nakon mentalnog sloma 1929. posljednjih je dvadesetak godina boravio u nekoliko psihijatrijskih klinika. Umro je 1956. tijekom jedne šetnje.