Anna Seghers, jedna od najznačajnijih njemačkih spisateljica 20. stoljeća, rođena je kao Netty Reiling 19. studenog 1900. u Mainzu. Bila je jedino dijete židovske obitelji Hedwig i Isidora Reilinga, uspješnog trgovca antikvitetima i stručnjaka za umjetnost. Pod utjecajem oca rano je pokazala interes za umjetnost. Studirala je filologiju, posebno sinologiju, povijest i povijest umjetnosti u Kölnu i na Sveučilištu u Heidelbergu, onovremenom najuzbud- ljivijem mjestu njemačkog intelektualnog života, da bi naposljetku stekla doktorat iz povijesti umjetnosti disertacijom “Židovi i židovstvo u Rembrandtovu djelu”. Tijekom studija upoznala je mađarskog ljevičarsko-komunističkog pisca i sociologa, Lászla Radványija. Vjenčali su se 1925. i preselili se u Berlin, gdje se rodilo i njihovo dvoje djece.
Seghers se ozbiljno počela baviti pisanjem tijekom svoje posljednje godine na sveučilištu. Krajem 1924. objavljena joj je prva priča, “Die Toten auf der Insel Djal” (“Mrtvi na otoku Djal”), podnaslova “Nizozemska legenda koju je ispripovijedao Antje Seghers”. Otada je postojano pisala i brusila svoj zanat. Uslijedilo je objavljivanje priče “Grubetsch” (1926.) i novele Der Aufstand der Fischer von St. Barbara (Pobuna ribara u Svetoj Barbari, 1928.), pod pseudonimom iz podnaslova svoje prve priče – Seghers, vjerojatno po nizozemskom slikaru Herculesu Seghersu, Rembrandtovu suvremeniku. Ova su dva djela svojim oštrim, škrtim stilom i dojmljivim prizorima privukla pažnju javnosti, te je 1928. dobila prestižnu Nagradu Kleist za mlade talente. Otada pa do kraja života u svom će stvaralaštvu, kao i u javnom životu, upotrebljavati pseudonim Anna Seghers. Iste godine pridružila se Komunističkoj partiji, kao i Udruženju proleterskih revolucionarnih pisaca, koje je umjetnost proglasilo oružjem u klasnoj borbi. Kada je Hitler došao na vlast u siječnju 1933., Seghers nije odmah pobjegla iz zemlje. No nakon spaljivanja Reichstaga u veljači nakratko je uhićena te je poslije puštanja odmah prebjegla u Francusku, gdje se sa svojom obitelji nastanila na periferiji Pariza. Ondje je bila vrlo aktivna u osnivanju Narodne fronte te je sudjelovala i u organizaciji Međunarodnog kongresa za obranu kulture u Parizu 1935. Osim antifašističkih govora i eseja, u kojima je inzistirala na postojanju “druge Njemačke” i povratku korijenima u kulturi i tradiciji koju su nacisti oteli, u pariškom je razdoblju napisala više romana i priča, među ostalima i roman Der Kopflohn (1933., Ucijenjena glava), zapanjujuću studiju o usponu fašizma i o brutalnosti koju uzrokuje među seoskim njemačkim stanovništvom. Posljednji roman Anne Seghers dovršen u francuskom egzilu postat će i njezin najpoznatiji – Das siebte Kreuz (Sedmi križ, objavljen tek 1942.). Pruža upečatljivu panoramu Njemačke pod Hitlerom, njezinih nacista, oportunista, ali i tihih, pristojnih ljudi koji, unatoč sveopćem strahu, uspijevaju pomoći bjeguncu iz jednog od prvih koncentracijskih logora. Roman je morao čekati na objavljivanje do 1942., u engleskom prijevodu u Sjedinjenim Državama i na njemačkom u Meksiku. No tada je neočekivano postao bestseler te je došlo do ekranizacije, redatelj Fred Zinnemann snimio je hollywoodski film sa Spencerom Tracyjem u glavnoj ulozi.
Osim rada na antifašističkim romanima, Seghers je njegovala ono što je bilo u korijenu njezina stvaralaštva – svoju pripovjedačku vještinu. Tijekom cijelog svog života, a posebno u teškim trenucima, nije prestajala stvarati raznovrsne “mitske priče” koje čine važan i intrigantan dio njezina opusa, poput “Die schönsten Sagen vom Räuber Woynok” (“Najljepše legende o razbojniku Woynoku”, 1938.) i “Sagen von Artemis” (“Legende o Artemidi”, 1938.).
Izbijanje Drugoga svjetskog rata ugrozilo je opstanak obitelji i natjeralo Annu Seghers na još jedan bijeg. S dvoje male djece i bez ikakvih sredstava uspjela je spasiti muža iz koncentracijskog logora i napustiti Europu preko Marseillea. Nakon dugog i opasnog putovanja i neuspjelog pronalaska utočišta u New Yorku, Seghers je s obitelji stigla u Meksiko. Vrlo brzo pokrenula je značajne kulturne aktivnosti u velikoj egzilantskoj zajednici u Ciudad de Méxicu.
Tijekom svog meksičkog egzila, posebno pred kraj rata i neposredno nakon njega, kada su saznanja o razmjerima Holokausta i rasprava o poslijeratnoj sudbini Njemačke postali široko rasprostranjeni, Seghers je u svom djelu više pažnje počela posvećivati vlastitom židovskom naslijeđu, primjerice u tek naizgled autobiografskoj priči “Der Ausflug der toten Mädchen” (napisana 1943./1944., objavljena 1946., “Izlet mrtvih djevojaka”) i u “Post ins Gelobte Land” (napisana 1945., objavljena 1946., “Pošta za Obećanu zemlju”). Pišući ove priče, Seghers je već znala za tragičnu sudbinu svojih roditelja koji su stradali u pogromu, ali one unatoč tomu, kao i njezini onovremeni eseji, ne zagovaraju opću osudu Nijemaca i Njemačke, već plediraju za novi početak koji bi stvorio egalitarno i pravedno društvo.
Tijekom bijega iz Europe Seghers je započela rad na još jednom za njezin opus važnom romanu – Transit (Tranzit, objavljen 1944.), priči o sudbini ljudi koji ne mogu ostati tu gdje jesu, a nemaju kamo otići. Za šest godina provedenih u Meksiku Seghers se malo zanimala za zemlju koja joj je pružila utočište, pogled joj je ostao uprt u Europu i očekivani povratak, bez obzira na to što su, izuzev teške prometne nesreće, to za nju bile dobre godine. No nakon povratka u Njemačku veći broj eseja i svojih proznih djela posvetila je Latinskoj Americi, primjerice, Crisanta. Mexikanische Novelle (Crisanta. Meksička novela, 1955.).
U Europu se vratila 1947. i nastanila u Berlinu. Odmah je za svoj roman Sedmi križ dobila prestižnu Büchnerovu nagradu te je angažirana u Kulturnoj udruzi za demokratsku obnovu Njemačke. Nakon 1949. prelazi u DDR, gdje će tijekom sljedeća dva desetljeća, unatoč represijama u društvu čijem razvoju želi pomoći, pokušati sačuvati ideal socijalističkog poretka kao kulturnog modela za koji je vjerovala da nema alternativu. I kada sredinom šezdesetih počne pobolijevati, ne gubi pripovjedačku snagu, tada nastaju njene zapažene zbirke priča Das wirkliche Blau (Pravo plavo, 1967.) i Sonderbare Begegnungen (Čudni susreti, 1973.). Umrla je 1983. Djela su joj prevedena na četrdesetak jezika, a nastavila su se objavljivati i posthumno, na njemačkom i u prijevodima. Seghers je autorica spektra univerzalnih tema čija se polja otvaraju i u suvremenom svijetu – pitanja bijega i migracije, autoritarizma, rasizma i socijalne pravde drže je uvijek iznova snažno prisutnom. Isprepletenost društvenog angažmana i pripovjedačke vizije sažete su u njezinu oporom, ali i poetičnom životnom i književnom stilu.
Više...
