Louis-Ferdinand Céline, francuski romanopisac i liječnik, rodio se 27. svibnja 1894. kao Louis-Ferdinand Destouches u gradu Courbevoieu, nedaleko od Pariza, u obitelji Fernanda Destouchesa i Marguerite-Louise-Céline Guilloux. Svojim je književnim djelom, ali i životnim stilom, kako u osobnoj tako i u javnoj sferi, za života došao na glas prijepornog pisca i kulturne figure čija su gledišta i poetički postulati uzdrmali kanon, sve do ozbiljnih kontroverzija, da bi se postupno i posmrtno učvrstio u statusu klasika. Piščev biografski supstrat pritom će se preliti u njegovu literaturu, ne samo u polemičnim i pamfletskim tekstovima već i u fikcionalnim.
S roditeljima, u kojih je bio jedinac, preselio se kao trogodišnjak u Pariz, gdje će 1907. završiti osnovno obrazovanje i položiti tzv. malu maturu. Otac mu je bio nastavnik književnosti, ali je radio kao službenik osiguravajućeg društva, a majka je imala svoj dućan rublja i čipke. Roditelji su ga dosljedno svome društvenom položaju pripremali za karijeru trgovca, pa su ga poslali u Njemačku i Englesku da nauči jezike i stekne iskustvo. Po povratku je doista trgovački šegrt, radio je s tekstilom i u draguljarnicama, ali se ubrzo, u rujnu 1912., dobrovoljno prijavio u 12. konjičku pukovniju stacioniranu u Rambouilletu. Taj je životni ciklus osnova romana Front (Casse-pipe), a i njegove bilješke iz tog doba bit će posmrtno objavljene pod naslovom Bilježnica oklopnika Destouchesa (Carnet du cuirassier Destouches, 1965.). Do početka Velikoga rata napreduje u vojnoj službi, stječe čin konjičkog dočasnika te odmah s prvim borbama sudjeluje u više okršaja. Tako je i 27. listopada 1914. kod Ypresa u Belgiji, prijavivši se dobrovoljno za zadatak prenošenja poruke u jeku borbe, ranjen u desno rame – zadobio je prostrijelnu ranu s otvorenim prijelomom. Ostalo je pritom nejasno je li tada zadobio i udarac u glavu, za koji se drži da bi mogao biti osnovni uzrok njegovih cjeloživotnih vrtoglavica i glavobolja. Za taj podvig odlikovan je Legijom časti, poslije i Ratnim križem. Liječenje je uključivalo operaciju ruke i terapije, da bi potom bio raspoređen u ured za putovnice francuskog generalnog konzulata u Londonu, ali je ubrzo otpušten iz vojske bez prava na mirovinu. Prije nego što je napustio London i preselio se u Afriku, ondje se oženio barskom zabavljačicom Suzanne Nebout. U Kamerunu je, naime, prihvatio službu nadzornika plantaže kaučuka i kakaa Šumskog gazdinstva Sangha-Oubangui. Za boravka u Kamerunu nastali su njegovi prvi književni radovi, dvije pjesme i jedan prijevod Kiplinga. Kada je 1917. samoinicijativno raskinuo ugovor sa Šumskim gazdinstvom, ostao je neko vrijeme u Africi jer je zbog malarije završio u bolnici; potom se preko Liverpoola i Londona vratio u Pariz. Tijekom plovidbe napisao je novelu “Valovi” (“Des vagues”), a u Parizu je upoznao Marquisa Raoula, za čiji će časopis Eureka prevoditi i s kojim će se u Rennesu pridružiti misiji Rockfellerove zaklade za borbu protiv tuberkuloze. U Rennesu je upoznao liječnika Folleta i njegovu kćer Édith, položio maturu, a potom se i vjenčao s Édith, jer brak sa Suzanne Nebout nije bio zaveden u knjige vjenčanih, pa utoliko ni obvezujući. U Rennesu je krajem 1919. upisao Fakultet prirodnih znanosti, studij fizike, kemije i prirodnih znanosti, a onda i Medicinsku školu, zapravo studij medicine, po ubrzanom postupku za ratne veterane. Iste godine rodila mu se kći Collette. Tijekom studija stažirao je u različitim laboratorijima, bolnicama i zdravstvenim institutima, da bi sam studij nastavio u Parizu, gdje je 1924., kao tridesetogodišnjak, obranio disertaciju o životu i djelu mađarskog infektologa Philippa Ignaza Semmelweisa (čije su reforme u Europi teško prihvaćane), a koja je nazvana “selinovskim romanom u minijaturi”. Nedugo potom postao je suradnik ženevske Lige naroda i otišao u misije njezine Sekcije za higijenu na Kubu i u Ameriku, Kanadu, Englesku, Zapadnu Afriku, poslije i po Europi. Godine 1926. razveo se i zbližio s američkom plesačicom Elizabeth Craig, djevojkom “slobodnih nazora”, kojoj će poslije posvetiti svoj znameniti roman Putovanje nakraj noći (Voyage au bout de la nuit, 1932.). Upravo te 1926. napisao je dramu Crkva (L’Église), koju je Gallimard odbio objaviti, kao i farsu Periklo, posmrtno objavljenu pod naslovom Napredak (Progrès). Napokon se skrasio u Parizu, gdje je u siromašnoj radničkoj četvrti Clichy otvorio privatnu ordinaciju opće i dječje medicine, ali nije prestao putovati. Tih ga se godina zatječe u Londonu, Njemačkoj, Skandinaviji te po Srednjoj Europi. Budući da mu privatna liječnička praksa nije donosila dovoljna primanja, bio je povremeni honorarni liječnik gradske klinike u Clichyju, a pored toga pisao je stručne radove u medicinskoj periodici.
Do preokreta je došlo kada je 1932. objavljen roman Putovanje nakraj noći, koji mu je, premda uz značajne polemike u kritici i javnosti, donio veliki uspjeh. Dobio je nagradu Renaudot, a u jeku rasprava povodom Goncourtove nagrade, koju je dobio Guy Mazeline za roman Vuci (Les Loups), Céline je napustio Pariz i otputovao, preko Švicarske i Austrije, u Njemačku, nastavljajući sljedećih godina avanturističke životne prakse, uključujući romantične veze. Sredinom 1930-ih tu impulzivnu energiju pretočio je u društveni angažman uključujući se svojim tekstovima u rastuća politička previranja, zbog čega će se i nad njegovo književno djelo trajno nadviti sjena kontroverzije. Nakon što mu je 1936. izašla Smrt na kredit (Mort à crédit), otputovao je u Moskvu, gdje je prevedeno Putovanje nakraj noći, odakle će se vratiti zgrožen onim što je tamo zatekao, pretačući taj osjećaj u antikomunistički pamflet “Mea Culpa” (1937.). Makar nije pristupio nijednoj stranci, kada u narednih nekoliko godina žestoko artikulira tri antisemitska spisa (“Trice za pokolj” /“Bagattelles pour un massacre”/ 1937., “Škola za leševe” /“École des cadavres”/ 1938. i “Fini nered” /“Les beaux draps”/ 1941.), njegovo će se ime izravno i trajno povezati s protužidovskom histerijom i kolaboracionističkim krugovima.
Premda je 1939. kao sedamdesetpostotni invalid definitivno oslobođen vojne obaveze te mu je priznato pravo na doživotnu mirovinu, prihvatio je angažman brodskog liječnika na bojnom brodu Le Chella, ali se nakon pomorske nesreće vratio u kliniku u Bezonsu. Nakon što je 1941. objavio tekst “Čin vjere” (“Acte de foi”), uslijedila je velika javna rasprava u kojoj je sudjelovao s čak tridesetak pisama i više intervjua. Ne odustajući od liječničke prakse, ipak se sve više posvećivao književnom radu, pa je objavio roman Guignol’s band i još 1938. započet rukopis Sablazni u ponorima (Scandale aux Abysses). Godine 1943., tada već u braku s plesačicom Lucette Almansor, počeo je tražiti izlaz iz kolaboracionističkog ambijenta, pretpostavljajući da će u Francuskoj snositi posljedice svoga društvenog angažmana. S namjerom da prijeđu u Dansku, otišli su u Njemačku, gdje su boravili u Baden-Badenu, Berlinu, Neuruppinu (sižejna osnova romana Sjever /Nord/), nakon čega su prešli u Sigmaringen, gdje je boravio i maršal Pétain i gdje je zasjedala “Vladina komisija” koja je bila produžetak višijevske Vlade. Ondje je Céline radio kao liječnik francuske kolonije (roman Od zamka do zamka /D’un château l’autre/). Napokon su 1945. ipak stigli u Kopenhagen, gdje ih je sustigao nalog za uhićenje Visokog suda pravde departmana Sena. Potkraj godine doista su privedeni i pritvoreni u ekstradicijskom postupku. Lucette je ubrzo oslobođena, a Céline je ostao u zatvoru. Napisao je odgovor na optužbe za izdaju te u studenom 1946. završio u zatvorskoj bolnici. U lipnju 1947. oslobođen je zbog lošeg zdravlja, tj. odobren mu je boravak pod nadzorom u Danskoj. Napisao je otvoreno, polemično pismo Sartreu, koje će poslije biti objavljeno pod naslovom “Raspomamljenost” (“À l’agité du bocal”). Neko vrijeme živjeli su na Baltiku, u kolibi svog danskog odvjetnika, gdje je završio roman Guignol’s band 2. (posmrtno objavljen pod naslovom Londonski most /Le pont de Londres/, 1964.).
Svojevrsno pravo javnosti u Francuskoj ponovo je stekao 1949., kada je objavljeno novo izdanje Putovanja nakraj noći, da bi se zatim diskretno pojavilo još nekoliko naslova. Céline se pokušavao oduprijeti optužnici, napisao je obranu, ali je 1950. osuđen u odsutnosti na godinu dana zatvora, 50.000 franaka globe, konfiskaciju pedeset posto imovine te je proglašen “nacionalno nedostojnim”, što je podrazumijevalo i gubitak građanskih prava. Vojni sud potom ga je amnestirao, formalno zbog ratnih zasluga, a zapravo potaknut interpelacijom značajnog broja intelektualaca, tako da se Céline s Lucette vratio u Pariz. Nastanili su se u Meudonu, gdje je otvorio privatnu ordinaciju, a Lucette plesnu školu. Iste godine potpisao je ugovor s Gallimardom. Godine 1952. objavljena su nova izdanja Putovanja nakraj noći, Smrti na kredit, Guignol’s band, Crkve, Fronta, kao i prvo izdanje romana Bajka za neki drugi put (Féerie pour une autre fois). Zatim je 1955. objavljen roman Normansa (Normanse), 1957. prvi roman tzv. njemačke trilogije Od zamka do zamka i drugi 1960. Sjever.
Ujutro 1. srpnja 1961. završio je pisanje trećeg dijela njemačke trilogije Rigodon (objavljen posmrtno 1969.), obavijestio Lucette i pismom Gastona Gallimarda da je završio rad na romanu i predvečer umro – u šezdeset sedmoj godini, od aneurizme. Godine 1968. izbio je požar u Célineovoj radnoj sobi u Meudonu, zahvatio je i ostale sobe te pretvorio čitav paviljon sa svim u njemu u zgarište. U ljeto 2021. otkrivene su tisuće stranica Célineove ostavštine, za koju se smatralo da je izgubljena 1944., a u njoj i rukopisi neobjavljenih romana Rat (Guerre), London (Londres) i Volja kralja Krogolda (La Volonté de roi Krogold).
