Put susreta

Psihoterapeut i pisac Jorge Bucay nas vodi putevima kojima smo prošli, kojima prolazimo i one kojima tek trebamo proći, a riječi koje se nalaze iza jednostavnog naslova zaintrigirat će vas do te mjere da ćete pomisliti kako vam Bucay čita misli.

Već u uvodu je definirao četiri nezaobilazna puta: put samoovisnosti, put susreta, put suza i put sreće. Bucay nam pokazuje nedostižne puteve koji su suviše jednostavni da bismo ih zaobišli kao što to radimo i sada. Knjiga je podijeljena u tri dijela, odnosno povijest, vertikalne susrete i horizontalne susrete.

Već se na prvim stranicama možemo zamisliti krenuvši od Montaigneove tvrdnje da čovjek živi u društvu jer mu je to potrebno, a ne zato što mu je ugodno i možda možemo pronaći djelić sebe, sve do Rousseauove tvrdnje da divljak živi sam po sebi i vjeruje da ne treba nikoga, a društveni čovjek živi u stadu i dobiva od drugih zaštitu i potvrdu svojeg postojanja, pljesak ili pohvalu, te da se istinsko ljudsko bića povezuje jer samo tako njegov život ima smisla. Ove tvrdnje navode nas da preispitamo svoje „ja“ i zapitamo se koje je naša uloga u svijetu, u društvu, u nama? Jesmo li izgubljeni, uživamo li u samoći ili je se pribojavamo, te je li društvo neophodno za naše postojanje.

Drugi dio, odnosno vertikalni susreti zasigurno će odgovoriti na mnoga pitanja koja smo postavili sebi i nad kojima smo se mnogo puta zamislili. Neki odgovori su nas zastrašivali, no sada konačno možemo odahnuti jer i ovaj dio predstavlja vrlo važnu stavku u našim životima.

Krenuvši od ljubavi zbog koje smo nastali, zbog koje smo se razvijali, ljubavi kojom su nas obasipali i ljubavi koju mi dajemo. Da bi davali ljubav, moramo ju primiti jer je odbijanje ljubavi put prema nezadovoljstvu i samoći.

Sve kreće od rođenja, trenutka kada prvi put udahnemo zrak. Rođenje je rođenje nas, ali i naših roditelja, te se ono događa nekoliko puta u životu, kada se događaju važne prekretnice, ali će se dogoditi i nama sa našom djecom i tako u krug.

Da bi živjeli u skladu s okolinom, trebamo naučiti voljeti sebe. Osoba koja nije sposobna voljeti sebe, nema veliku mogućnost učiniti osobe oko sebe sretnima jer pesimizam isijava i osjeti se kilometrima daleko. Ono što prvo trebamo naučiti voljeti smo mi sami jer samo tako možemo upoznati sebe, svoje potrebe i osjećaje, te osjetiti sreću i podijeliti s drugima. Voljeti sebe je put ka dozvoljavanju drugih da vole nas.

Bez prethodna dva dijela, ne bi postojali ni vertikalni susreti, odnosno najvažnije razlike između ljubavi i zaljubljenosti koje često miješamo, te činova zbog kojih se dovodimo u situacije da mislimo da volimo, te odustajemo od sebe, drugih i odnosa. Ljubav, zaljubljenost i požuda samo su neki od osjećaja koji se ne mogu kontrolirati.

Da se osjećaji mogu kontrolirati, svijet bi bio savršen, a vrlo dobro znamo da ništa nije savršeno i vjerojatno ne bi bilo ni upola toliko zanimljivo da jest. Kad se nešto radi pod pritiskom, gubi se užitak i to postaje samo još jedna stavka koju želimo što prije obaviti i prekrižiti s popisa kako bismo mogli reći da smo i to obavili. Ako nešto ne ide, to jednostavno možemo odgoditi i učiniti sa užitkom bez da vršimo nepotrebni pritisak koji će donijeti samo nezadovoljstvo. Svemu treba pristupiti polako, sa užitkom i strpljenjem.

Bucay je i ovaj put dokazao da je svaka njegova knjiga vrijedna čitanja pretvarajući iskustvo u vrhunski užitak. Ponekad se trebamo osvrnuti oko sebe i otvoriti oči, možda odbijamo ljubav, možda ne dajemo ljubav, možda ne provodimo vrijeme sa voljenima u ključnim trenutcima naših i njihovih života, a život samo prolazi i bespovratno gubimo prilike za sreću.