Priča o jednom braku

Palete, kontejneri, ma cijeli hangari svezaka ispisani su o zaljubljivanju. Suštoj suprotnosti tome blaženom procesu, dakle, odljubljivanju, jedva da je posvećen pristojan regal knjiga. Da, naravno, mnogi su se autori rado i često bavili preljubima i razvodima te njihovim zakonskim, obiteljskim, ekonomskim, pa ako hoćete i kriminalnim posljedicama. No, tema hlađenja (gašenja, kopnjenja, nestajanja…) nekadašnjih nježnih osjećaja prema partneru/ici samo bi se iznimno i rijetko našla u fokusu nečije autorske pažnje. “Priča o jednom braku“ Norvežanina Geira Gulliksena (prijevod knjige potpisuje Ana Majnarić) u tom je smislu dobrodošla iznimka. Ovaj roman počinje od kraja: pripovjedač u osobi muža neka je vrsta mrtvozornika koji konstatira smrt veze i onda kao emocionalni forenzičar pokušava rekonstruirati kako se slom dogodio. Takvo što ne događa mu se prvi put. Već se jednom morao suočiti s činjenicom da mu je brak opasno zaribao, samo što je tada krivnja za dotično ribanje bila isključivo na njemu. Upoznao je djevojku u koju se zaljubio, što je išlo u paketu s odljubljivanjem od supruge koja mu je na rastanku poželjela da se i njemu dogodi nešto slično, baš kao u čuvenome bluesu “Further On Up The Road“ Bobbyja Blanda, pjesmi koja će mu kasnije često padati na pamet.

Preljub kao bumerang

Kletva je, vidjet ćemo, upalila. Pripovjedač je, ostavivši ženu i dijete, zasnovao novu obitelj s drugom ženom. U to je vrijeme još bio honorarac u novinama, a njegova nova supruga tek što je postala liječnica. Živjeli su skromno, ali su stabilno napredovali, kako je to već i red ako živiš u zemlji obilja kakva je Norveška. Ni tamo, međutim, ne cvatu uvijek i samo ruže. Kriza tiskanog novinarstva nije mimoišla ni tu zemlju, pa se na dugome popisu prekobrojnih namještenika našao i pripovjedač. Uzeo je ponuđenu otpremninu i prekvalificirao se u relativno uspješnog dječjeg pisca. Njegova supruga dobila je, pak, namještenje u Ministarstvu zdravstva, što će reći da su nastavili živjeti bez materijalnih briga. Dobili su dvoje djece koja su u međuvremenu porasla i nisu više zahtijevala da se netko njima stalno bavi, a pripovjedač je postao nekom vrstom obiteljskog multipraktika, jer je radio od kuće, pa je na sebe mogao preuzeti dobar dio kućanskih obveza. Bi li se moglo reći da je njegovoj supruzi pala sjekira u med? Da, ali u tuđoj košnici. Naime, upoznala je čovjeka s kojim se počela sve češće profesionalno i privatno susretati, da bi se na koncu u njega i zaljubila. Kako se to dogodilo, zašto je pripovjedačev naoko savršeni brak kihnuo? “Nije li ljubav među nama zapravo bila vrlo konvencionalna?“, pita se on. “Nije li odluka bila da sličimo drugima, onako kako su svi oko nas živjeli, skrasimo se u braku s djecom i, u najboljem slučaju, garažom? Da si pribavimo pristup brizi na redovitoj bazi, društvo navečer, seks noću i malo bolje financije? O, da, upravo je tako bilo. A time smo, i ona to sad zna, podbacili u svemu što smo htjeli.“ Ovaj zaključak, međutim, niti je konačan niti može odgovoriti na sva pitanja koja iskrsavaju kad se čovjek suoči s činjenicom da je njegov život pogubio manje-više sve čvrste oslonce. Jer, “u ljubavi je riječ o moći, odnos snaga cijelo se vrijeme mijenja, pa i među dvjema osobama koje žive zajedno.“ Tu je vrstu veze nemoguće fiksirati, jer ona kao da uporno izmiče svakom pokušaju “zamrzavanja“.

Knausgårdov urednik

Geir Gulliksen cijenjeni je i nagrađivani pisac, no zadnjih godina uglavnom ga predstavljaju kao urednika Karla Ovea Knausgårda. Nikakvo čudo da su njih dvojica kliknuli, jer ih povezuje volja (ili hrabrost, ili talent, ili što već) da noktom sastružu kraste jedva zaraslih rana i pisanjem književnog teksta se ispovjede sami sebi (mi u publici neka smo vrsta kolateralnih profitera toga emocionalnog striptiza). Zanimljivo, ne znam je li to zato što je Gulliksen uljuđeni Nordijac, ali “Priča o jednom braku“ nije priča o (bilo čijoj) krivnji, pa onda ni o žrtvi onoga koji je ostavljen. Saldiranje veze nije ispisano u formi optužnice, valjda i zato što ljubav nije okončana mržnjom. Autora ne zanima premjeravati odgovornosti i presuđivati kome fijasko treba staviti na teret, on “samo“ pokušava razumjeti kako se dogodilo to što se dogodilo. Sav sadržaj knjige, svaki u njoj otisnuti slovni znak zaokupljen je tom grozničavom koliko i dirljivom potrebom. I premda od početka znamo ili barem slutimo kako pisac u najboljem slučaju može tek zagrebati odgovor koji je neuhvatljiv koliko i esencija ljubavi, ne pada nam na pamet odustati od čitanja. Malo je knjiga u kojima se tuđe iskustvo može tako lako posvojiti, čak i ako iza sebe nemate povijest bračnog karambola.