Prava krv

Francesca Melandri uz Elenu Ferrante jedna je od najpoznatijih suvremenih talijanskih književnica, a Prava krv njen je treći roman, nakon prvijenca Eva spava objavljenog 2010. i drugog romana Viši od mora objavljenog 2012. Prava krv, napomenimo i to, bila je nominirana za najprestižniju talijansku književnu nagradu Premio Strega. Povijesna zbivanja u Italiji imaju ključnu ulogu u sva tri romana, a autorica se poviješću koristi kako bi prikazala njenu vezu sa sadašnjošću i probleme suvremenog društva koji nisu toliko daleko od onih u prošlosti koliko bismo voljeli misliti. Na povratku kući iz kupnje Rimljanka Ilarija ispred svojih vrata ugleda tamnoputog mladića koji odlično govori talijanski. Mladić joj objasni da je imigrirao u potrazi za svojim djedom, Attilijom, Ilarijinim ocem. Ilarija je šokirana, a s obzirom na to da joj otac pati od demencije, on joj ne može pomoći u odgonetanju te misterije pa se za pomoć obrati svom ljubavniku Pieru, zastupniku kontroverzne Berlusconijeve Forze Italije. Njihovi oprečni politički stavovi nisu jedino što ih dijeli, ali Piero svejedno ipak pristaje pomoći Ilariji da istraži zagonetku s kojom se iznenada suočila. Pritom, jedan dio romana, onaj koji prati Ilariju i njenog ostarjelog oca, odvija se u suvremenoj Italiji, a drugi dio u znatno različitom okruženju, u Etiopiji za Mussolinijeve vladavine. U dijelovima knjige koji su smješteni u prošlost vidimo mladog (ili barem mlađeg) Attilija i saznajemo istinu o razdoblju njegova života o kojem gotovo nikad nije pričao svojoj obitelji, barem njenim službenim članovima. Dolaskom mladog Afrikanca na Ilarijina vrata klupko tajni se počne odmatati. Obje linije naracije, prošla i sadašnja, protkane su vlastitim izazovima i intrigama, koje se isprepleću u iznenađujućem kraju. Detaljna psihološka karakterizacija likova jedan je od autoričinih glavnih aduta, a tu sposobnost pokazuje u širokoj lepezi različitih naraštaja ove obiteljske sage. Tako je, primjerice, zanimljiv lik Atilija, kojeg bi bilo gotovo previše lako odbaciti kao lika bez iskupljujućih osobina kad bi ga se promatralo samo u kontekstu njegovih današnjih predrasuda. Kad se toj karakterizaciji doda njegova intrigantna prošlost, čitatelj dobiva puno kompleksniju sliku, koja više nije crno-bijela, već puna nijansi sivih. I Ilarija je puna kontradiktornosti – sama je vrlo liberalnih stajališta, a zaluđena je ekstremnim desničarom. Talijanski kolonijalizam jedna je od centralnih tema knjige, a zanimljivo je što imigrant u romanu dolazi upravo iz mjesta koje su Talijani nekada kolonizirali – Etiopije. “Tko prijeđe pustinju, poslije je se može užasavati. Tko je još u njoj, ne može; svaka njegova misao upinje se nastaviti”, ovako Melandri sažima iskustvo mukotrpne migracije iz Etiopije u Italiju, iz Adis Abebe u Vječni grad. Put je to ispunjen brojnim kušnjama i nedaćama, u kojem su ljudi svedeni na puko preživljavanje i ovise isključivo o milosti krijumčara. Nezavidna je sudbina kad ti opstanak ovisi o poštenju krijumčara, ali protagonist ovog romana tu svakako nije sam – dijeli je sa tisućama ljudi koji svake godine odlučuju staviti sve na kocku kako bi se domogli boljeg života. Istini za volju, odluku o odlasku nije im bilo teško donijeti jer: “(…) kad živo biće na nekomu mjestu ne može preživjeti, ili će umrijeti, ili otići.” Zbog toga odlaze, poput plime i oseke, poput ostalih planetarnih događanja koje nije moguće zaustaviti. Čak ni nasiljem, a nije da mnogi nisu pokušavali. Ono što je osobito potresno u vezi opisa nasilja u ovoj knjizi je njihova suptilnost – čitatelju je jasno da iza svake rečenice u kojoj se nasilje izvještava kao činjenica, kao vremenska prognoza, stoji skrivena santa leda u kojem je ono samo u naznakama, kao prešućeno opće mjesto, i zbog toga još nemilosrdnije. Osim izravnog, fizičkog nasilja, imigranti se u knjizi (kao i u stvarnosti) suočavaju i s drugom vrstom nasilja, onom naizgled puno podnošljivijom, a zapravo jednako teškom – stigmatizacijom zbog njihovog položaja. To se vidi i u komentaru starog Attilija koji svojoj kćeri kaže da će se “(…) jednog dana zbog njih srušiti cijeli Eskvilin!”. Riječi su to mržnje upućene ne samo jednoj konkretnoj manjinskoj skupini u romanu, već svakome tko se percipira kao Drugi, odnosno kao prijetnja ustaljenom društvenom poretku samo zato što su se drznuli pokušati izboriti za temeljna ljudska prava. Iako Hrvatska nije pogođena imigrantskom krizom u tolikoj mjeri kao Italija, negativna percepcija imigranata različitih etničkih pripadnosti dobro nam je poznata. Sve je više izvještaja o surovom tretmanu izbjeglica i na našem pragu, odnosno na granici. Mučni opisi života ilegalnih useljenika mogu nam djelovati strani i udaljeni od vlastitog iskustva, mogu nam zvučati kao nešto što se događa drugdje, ali to bi bilo daleko od istine. Nije ovo jedini element knjige koji reflektira iskustvo života u Hrvatskoj, tu su i prikazi neučinkovite birokracije, korupcije, sve većeg jaza između bogatih i siromašnih, nemogućnosti zapošljavanja u državnoj službi bez snažne veze (konkretno, u prosvjeti) i sve slabija tolerancija različitosti. Prava krv iz naslova, u originalu Sangue giusto, ne označava krv koja je prava u usporedbi s lažnom, umjetnom, već krv koja je ispravna, odobrena, gotovo možemo reći i kanonska, u odnosu na onu drugu, krivu i neprihvaćenu, kojoj se tim odbijanjem ne ukazuje samo na njenu kvalitativnu manjkavost koja ne zadovoljava određene arbitrarne norme, već joj se poriče i sama egzistencija. Baš kao što se poriče pravo imigranata da svoje korijenje puste u nekoj drugoj zemlji od one u kojoj su izniknuli, koja im nije omogućila ni osnovne uvjete za rast i razvoj. U ovaj roman prepun intrige, snažnih emocija i povijesti Melandri vješto upliće odraz problematične stvarnosti koju nam je ponekad i previše lako gurnuti pod tepih. Ono što potvrđuje majstorstvo pripovjedačice jest upravo njena sposobnost da o teškim temama progovara ne docirajući i ne gušeći čitatelja, već ih vješto provlači kroz pluralnost pripovjedačkih stilova i očišta i tako stvara intrigantan i uzbudljiv konačan proizvod koji će se najviše svidjeti ljubiteljima povijesnih romana sa začinima u obliku ljubavi, obiteljske drame i dojmljivih zapleta.

Pročitaj intervju na mvinfo.hr