Povijest Oktobarske revolucije

Snaga Faulknerovog pristupa je u tome što ne »konzervira« revoluciju, već je objašnjava za novi naraštaj, projicira ruski Oktobar u sadašnjost i za budućnost…

Faulkner odmah na početku čitatelja upoznaje sa svojim ideološkim pozicijama; bio je član britanske Socijalističke radničke partije, a na historijski pregled najveće revolucije potaknule su ga interpretacije koje bujaju o njenoj obljetnici. Kaže, naime, da je »ruska revolucija događaj s vjerojatno najviše pogrešnih tumačenja u svjetskoj povijesti«, a cilj je knjige »obilježiti stotu obljetnicu revolucije ispravljajući tu bilancu«, ali i da se »novom naraštaju koji žudi za promjenama pokaže da je drugačiji svijet stvarno moguć…«

Knjiga je i u englenskom originalu izašla naravno ove, obljetničke godine, a što se tiče hrvatskog izdanja, svakako treba istaknuti sjajan prijevod koji potpisuje Iva Karabaić. Faulkner sam kaže da nije originalan, nadahnjuje se biranim povijesnim izvorima, posebno Trockim, no knjiga koju je napisao ima snagu: do detalja opisuje genezu najveće revolucije u povijesti koja je rasla kapilarno, u ilegali, odozdo; nije se dogodila ni iz čega, nego kroz niz pokušaja i pogrešaka, krvavih vježbanja revolucije, kao teška borba niza generacija, koje su jedna od druge učile, ponavljale, ali i ispravljale greške, te na koncu stvorile kritičnu masu, sinergiju, da nezadovoljstvo naroda, od zapaljene iskre konačno i eksplodira, i to u trenutku kada su se poklopili bijes masa i snaga partijske organizacije koja ih je usmjeravala.

Pritom se ponašanje masa nimalo ne glorificira – ponegdje u knjizi opisane su kao tijelo kojim se lako manipulira, dok je »klasna svijest radnika nestalna«. Nakon događanja naroda i početnog ushita, kroz brojne štrajkove, pobune, »predrevolucije«, a potom Februarsku, i na koncu Oktobarsku revoluciju, Faulkner jednako detaljno i uvjerljivo objašnjava njen pad, kritički opisuje brutalnu kontrarevoluciju, u kojoj su skončali mnogi istinski boljševici, revolucionari i borci za klasnu jednakost. Faulkner dakle jasno razdvaja Lenjinovo učenje i Staljinovu represiju, čime se želi stati na kraj relativiziranju u suštini pozitivne komunističke ideje, koja je podbacila u provedbi.

Sam Oktobar naziva »bljeskom«, odnosno, »nažalost, samo bljeskom«, jer se, dodaje, vrlo brzo »revolucionarna plima povukla. Ruska revolucija ostala je izolirana i opkoljena. Pa se naposljetku – osiromašena, razorena ratom, pod prijetnjom invazije – raspala u komadiće te ju je proždro najsmrtonosniji kontrarevolucionarni teror u povijesti.«

Snaga Faulknerovog pristupa je u tome što ne »konzervira« revoluciju, ne ostavlja je u 1917., već je postavlja na svevremenske temelje, te podsjeća na neki način da su se ratovi uvijek vodili radi bogatih, dok su siromašni često topovsko meso.

Prvi svjetski rat u Rusiji prvo je bio način da ruski car na nacionalnoj osnovi homogenizira narod i tako uguši probuđena revolucionarna kretanja, da bi se potom pretvorio u detonator za narodni ustanak. »Careva objava rata bila je kockanje. Kako će buntovni narod reagirati? Hoće li se ponovno okupiti oko cara? Ili će slijediti revolucionare i proglasiti međunarodnu solidarnost radničke klase?

Korumpirani, nemoralni, klimavi ruski režim sada je dobio odgovor. Rat je ugasio revoluciju. Nacionalizam je ugušio socijalizam. Portreti cara zamijenili su barjake boljševizma. Milijuni ljudi uskoro će marširati prema fronti«, opisuje Faulkner prevrate koji su se događali, te nekoliko stranica kasnije nastavlja: »No što ako nešto zakuha u njihovim mračnim srcima?

Što ako, na neki način, dođu do suprotnog stajališta: da pravi neprijatelj ustvari nije Kaiser, nego profiter i zemljoposjednik?« Netom izdani boljševički proturatni letak započinjao je s »Proleteri svih zemalja, ujedinite se!«… »Svim radnicima, seljacima i vojnicima! Drugovi!«, a nastavio s »Dolje rat!«… »Radnici moraju zapamtiti da nemaju neprijatelja s druge strane granice: radničku klasu posvuda ugnjetavaju bogati i moćni privatni vlasnici…«

Faulkner podsjeća da je Lenjin tijekom 1916. radio na pamfletu Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma, a njegov je cilj bio »objasniti svijetu rat u kontekstu suvremenog kapitalizma«, za njega je »svjetski rat – taj vrtlog masovnog industrijaliziranog ubijanja na nikad viđenoj razini – bio gorki plod nove faze u razvoju kapitalizma…«

Dakle model je prokušan: zavadi radnike, pa vladaj, i onda radnici, potlačeni jednog naroda, pucaju na potlačene drugog, sami pristajući na to, jer rat je i sredstvo manipulacije – on služi da se razbije radnička sloga koja je prijetnja poretku, jer izdiže naciju koju rat homogenizira i okreće protiv drugih.

Rat se nudi umjesto rada. I to, nažalost, najčešće pada na plodno tlo. I zato je marksističko-lenjinistička paradigma, koja poziva radnike svih zemalja na ujedinjenje, ujedno i pacifistička. Dakle Faulkner podsjeća na sjajne ljevičarske ideje, koje su se negdje po putu pogubile, objašnjava revoluciju za novi naraštaj, projicira ruski Oktobar u sadašnjost i za budućnost…

Odmah u početku kaže da ima namjeru stati na kraj trima lažnim argumentima o ruskoj revoluciji – namjera mu je pokazati da je Lenjin bio demokrat, a ne demokratski centralist, a boljševička partija masovni demokratski pokret, a ne pseudorevolucionarna sekta; da je revolucija bila masovni pokret naroda koji se temeljio na participativnoj demokraciji, a ne prevrat s ciljem instaliranja diktature; da je staljinizam bio kontrarevolucionarni pokret koji je uništio boljševičku partiju i sovjetsku demokraciju.

I sam razočaran u ljevicu kojoj je i formalno donedavno pripadao, Faulknerov pokušaj prikaza pokretanja revolucije može se iščitati i kao svojevrsni naputak, pomoć ljevici danas, ljevici koja je u krizi, kojoj potpora na globalnoj razini pada. Pa se tako prenosi »nacrt revolucije«, Lenjinov, a prema Marxu, koji ima četiri dijela: vizija, i to vizija svijeta, ilegalna aktivistička mreža, razvijanje u masovni društveni pokret, te konačno zadaća tog »u suštini proletersko-urbanog prokreta«, a to je detonirati ustanak diljem zemlje…

Radnička klasa ili proleterijat kojeg je stvorila industrijska revoucija je »prva klasa u povijesti kojoj je opći interes bio emancipacija čovječanstva u cjelini«, podsjeća se u knjizi. Faulkner, suprotno od povjesničara koji tvrde da je komunizam samo nova religija, jer je Lenjin tretiran kao Bog, smatra da je Lenjin čovjek iz naroda, koji vjeruje u moć radničke klase, dok je sve drugo sekundarno. On nije guru, njegovo učenje nije kult; kakvim ga, smatra Faulkner, prikazuju »karikature boljševizma.« Vraćamo se na to da je bitan terenski rad, edukacija, pamfleti, leci, manifesti: »Ovdje, u revolucionarnom podzemlju… nije bilo mjesta za mlakonju, prijatelja koji se okreće kako vjetar puše, salonskog intelektualca.«

Ruski su proleteri kao u uzor gledali u svoje njemačke drugove, no uslijedila je izdaja, i tijekom Prvog svjetskog rata, a i nakon Revolucije, podrška iz tada najnaprednijih centara Europe nije stizala, iskra se nije proširila, glad i siromaštvo ubrzo su dokinuli svaki entuzijazam, a socijalistički pokret ne može biti otok. »Stoljeće rata i revolucija« krvavo je počelo, a događaji koji su uslijedili bili su još krvaviji. U Rusiji je uslijedio Staljinov mrak, na zapadu je rastao fašizam i nacizam.

Izvojevane pobjede bile su kratkog daha, pa se danas možemo pitati, služe li revolucije upravo tome da se potom izvrnu u svoju suprotnost, i jesu li one neminovnost, ako se uzme da ih narod pokreće kada se putem kojim se do tada išlo jednostavno više ne može dalje: »Kad hljeb kruha može izmamiti suze, revolucija je blizu«, kaže se na jednom mjestu.

Ruska je revolucija, ističe Faulkner, »bogata lekcijama za današnji krizom bremeniti svijet eksploatacije, potlačenosti i nasilja.« »Da se to dogodi – da provedemo svjetsku antikapitalističku revoluciju – sada je postao egzistencijalni imperativ«, poziva autor.