Pisma Posejdonu

“Oprezno polažem ruku na kamen. što osjećam? Hladnoću, i vrijeme.

(…) Možda si me vidio? Običnog smrtnika na jednoj od tvojih obala, čovjeka koji pleše po tvojoj kreaciji nastojeći ne izgubiti ravnotežu, koji se saginje i čupa kamen iz stijenja te ga odnosi kući kako bi razmišljao o tebi, o tebi i o sudbini bogova i ljudi, i u tišini svoga doma još jedanput podiže taj kamen, kao da držeći tu skamenjenu hladnoću u svojoj šaci drži i vrijeme.” – Posejdon XIII

Nije teško pronaći dio ove knjige koji biste citirali, jednako dobro je predstavlja svako poglavlje kao i bilo koja rečenica, čak izvađena iz konteksta. Muza do muze, razmišljanja čovjeka koji se, mislim s pravom, zaputio drito na Parnas, nakon što si ga je sam stvorio iz Zemlje. Tekstovi su dijelovi dnevnika, sastavci o proljeću iz osnovne škole, putopis, memoari, eseji, prepucavanja s bogom za kojeg ne znamo da li čuje, duhovno poniranje u konverzaciju s istim i guranje mu pod nos kamena, stolca i Cezannea i Mediterana.

Motiv koji se provlači kroz svaku priču jest «zagonetka vremena». Ne samo u razgovoru s «mrtvim» bogom, za kojeg se pisac pita da li još postoji, ili bogovi prestaju postojati nakon što ljudi prestanu vjerovati u njih. Vrijeme se analizira kroz starost dolomita, kroz «zaustavljenu dokolicu» fotografije, u posjetu Nagasakiju, propitkivanjem umjetničkih djela na autoru svojstven način i, naravno, u prirodi.

Autorovi pristupi analizi su različiti, u dodiru kamena osjeća vrijeme i njegovu starost, u promatranju ribe, svjestan starosti njene vrste, pita se je li toga svjesna i ona. Upušta se u pričanje i prepričavanje povijesnih događaja na način na koji ih je on shvatio, forsirajući na nas njihovu stvarnost i neupitnost, nagađajući o činjenicama kojih je sigurno bilo, no nisu nigdje zapisane. Tako opisuje Odisejeva putovanja i ono što je on mogao ili morao osjećati, tako se dotiče Becketta koji u muzeju zuri u Rubensa.

Pisma Posejdonu, zbrika kratkih priča-pisama, pisana je četiri godine. Cees Nooteboom, nizozemski pjesnik, pisac proze, eseja, putopisa i novinar, više je puta nagrađivan i više puta razmatran za Nobela. No bitno je nazvati ovog autora i putnikom. Putuje neprestano, pa tako i u ovoj knjizi, koja počinje u Münchenu, kreće dalje do Francuske, Španjolske, Kolumbije, Japana.

Doživljaj pisama upotpunjen je drugom polovicom knjige, gdje se nalaze popratne bilješke, objašnjenja, citati, izvori i fotografije za skoro svaku priču. Ono što bi se možda izgubilo za našu interpretaciju, a navođenjem uništilo sklad pisama, uz ovakvu pratnju postaje dohvatljivije. Možda se na trenutke nađemo u vrlo sličnoj situaciji kao što je bila ona koja je inspirirala autora.

“Onaj tko je napisao priču zna za koga piše, za ljude koji nakon čitanja na trenutak nesigurno pogledaju u nebo da provjere je li istina ono što piše, širi li se svemir doista tu uz nas, dok večeras sve djeluje tako mirno.

(…) Pisac se vraća na svoju prvu poredbu, na kruh s orasima. lakše je shvatiti da raste kruh nego da se to isto događa sa svemirom.” – Krvavi mjesec

Cees Nooteboom, poznat je i ugledan prozaik, pjesnik, putopisac i esejist, Nizozemac po rođenju, ali nomad, građanin Evrope, svijeta, u najboljem smislu te riječi. Iako mu ponekad zamjeraju da je previše neodređen, previše posvećen modernom literarnom ekshibicionizmu, a značenja njegovih djela neuhvatljiva, prerazvedena, kriptična, nejasna, možemo postaviti pitanje i može li doista netko (pisac) biti previše načitan, previše učen, sofisticiran, previše ne(s)poznat, samodostatan, previše subjektivan, intuitivan, previše se oslanjati na slutnju, nagovještaj, osjećaj?

U prologu svoje knjige (u izvrsnom prijevodu Radovana Lučića), između ostalog kaže: “Mjesto sam odabrao nasumce, ali na salveti koju dobivam stoji plavim slovima ispisano ime Posejdon, bojom mora uz koje živim ljeti. To mora biti neki znak, netko mi želi nešto reći, a ja sam na takve znakove naučio odgovarati. Tu je bog sa svojim trozubom i, premda sam zauzet novom knjigom, odlučujem da ću mu, čim je završim, pisati pisma, male zbirke riječi koje izvještavaju o mojem životu.”

Ostavši vjeran svojem obećanju, Nooteboom piše svoja pisma Posejdonu (“Još nikada nisam pisao nekom bogu”), no nemoguće je ne pomisliti da piše pisma sebi, ili tek onom prijatelju (kojem pisma bismo pisali), neimenovanom, koji, ako već i ne poznaje svaki kutak naše duše, zasigurno može čuti svako pitanje, svaki jecaj i svaku pomisao ne odbacujući ih namah kao glupost, nemuštost ili odvraćajući pitanjem: Zašto? Kakve to sad veze ima? Što želiš reći?

Nooteboom niže svoje misli kao niske od školjaka, koralja i rupičastog kamenja ispranog morem o kojem i uz koje piše, kojem se klanja, ponekad prozračne, minijaturne, lagane, ponekad teške, guste, uvijek poetične. Niže svoje, zapravo dnevničke, zapise pretvarajući more i njegova vladara u polazište za igru i poeziju. Ponekad je to lamentacija nad poviješću, kakvom vijesticom, podatkom, krajolikom, slikom ili životinjom.

Ponekad su to opažaji onoga što mu promiče pred očima, bilo u stvarnosti ili u snu, uvijek isprepleteno s mislima, s hordom misli, bez brane, naizgled bez probira, poput neke ekspresionističke slike koja često sklizne u egzistencijalizam, manirizam, nadrealizam… opirući se ipak izmima, tako što primarno ostaje slika – kratak zapis koji ne vodi nikamo… osim čitatelja u njegove vlastite misli.

I koliko god se prozaičnim činio povod, Nooteboom uvijek uspije u svoje riječi unijeti začudnost i poeziju. Uvijek je to slika, uvijek živa, opipljiva od riječi, često dekadentna, ponekad hiperrealistična, gotovo gadljiva (tu i tamo podsjetilo me to pismo na Sartreovu “Mučninu”) – da nije tog sjajnog, raskošnog i istodobno preciznog stila, te drske bujnosti, tog nezaustavljivog pjesničkog zamaha, osobnosti, prisne intimnosti kojoj ne možete umaći, lapurlartizma.

Gusto je to tkanje riječi, koje mnogima neće biti po volji – preosobno, vama previše nevažno, možda daleko, čak pretenciozno. Nooteboom ne piše za vas, on piše ono što on želi. No ne dajte se zavarati, Nooteboom ne piše pisma Posejdonu, on ih piše vama.