Ovuda smo nekada hodali

Finsko ‘Velo misto‘

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 30. 7. 2016.

S prozom Kjella Westöa prvi put smo se imali prilike susresti prije dvije godine, kad je Fraktura objavila njegov roman “Privid 1938.”. Priča situirana u Helsinki uoči početka Drugoga svjetskog rata bila je oslonjena na dva ključna lika, Claesa Thunea, razvedenog odvjetnika i bivšeg diplomata, te njegovu novu tajnicu Matildu Wiik.

Claes pripada društvenoj eliti izvornih govornika švedskoga jezika, čija moć i utjecaj u novim društvenim okolnostima polako, ali sigurno kopne. On je član Kluba srjedaša, neformalne skupine od šest muškaraca, redom situiranih pripadnika gornje srednje klase, koji se poznaju još od školskih dana i redovito se druže debatirajući o svemu što ih zaokuplja uz obilatu trpezu i piće. Matilda s Claesom dijeli manjinsko iskustvo švedstva, ali ne i položaj na društvenoj ljestvici.

Ona potječe iz radničke obitelji, a zbog očevih simpatija prema komunistima i majčina ruskog podrijetla, tijekom građanskoga rata bila je zatočena i zlostavljana u logoru. Dok Claes bude s gorčinom svjedočio kako njegova nekoć skladna klapa počinje pucati po ideološkim šavovima u tome turbulentnom vremenu, Matildine traume iznova će oživjeti nakon što shvati kako je jedan od srjedaša njezin bivši silovatelj.

Da sam pisao o “Prividu 1938.”, teško bih odolio iskušenju da tu priču prekrcanu flashbackovima, koja između korica jednoga sveska “zipuje” dva dinamična desetljeća puna prevrata, ne nazovem pravom povijesnom freskom. No, u usporedbi s romanom “Ovuda smo nekada hodali” (na hrvatski ga je prevela Željka Černok), izvorno objavljenim 2006., ona se doima kao puki kammerspiel. Prvi recenzenti tu su knjigu usporedili s “Ratom i mirom”.

Ako se ova ocjena može činiti pretjerano euforičnom, pa i neumjesnom govorimo li o njezinoj umjetničkoj težini i značaju, nitko joj ne može zanijekati da ona vrlo plastično naznačuje autorove ambicije. Naime, premda je katalog likova – u rasponu od onih glavnih, čije su životne priče detaljno elaborirane, preko rubnih karaktera, pa do sasvim usputnih statista – jedva nešto manje iscrpan od telefonskog imenika, pravi glavni junak romana jest upravo sâm Helsinki.

“Ovuda smo nekada hodali” svojevrsna je finska inačica “Veloga mista”, priča o gradu koji je kroz nekoliko desetljeća temeljito izmijenio svoj oblik i duh. Ovu usporedbu ne bismo, međutim, trebali shvaćati doslovno. Jer, niti je Kjell Westö pisac s izraženom humorističnom žicom poput Miljenka Smoje, niti je mentalitet ljudi s dalekog europskog sjevera blizak mediteranskom.

Priča se počinje odmotavati potkraj Prvoga svjetskoga rata. Okončanje jedne drame za Fince je bilo tek uvertira u drugu, kudikamo suroviju. U krvavome metežu koji je izbio, svi su morali izabrati stranu, odlučiti se pripadaju li crvenima ili bijelima. Ta zbivanja temeljito će potresti članove triju obitelji – aristokratske Lilliehjelme, srednjoklasne Widinge i siromašne Kajandere – te u presudnoj mjeri “formatirati” njihove buduće živote.

Premda je, naoko štreberski, svoje junake postavio po klasnoj vertikali, Kjell Westö suptilan je pisac koji dobro zna kako naši svjetonazorski izbori nisu uvjetovani samo podrijetlom. On k tome zdušno promiče tezu kako politika nije ideološko samoposluživanje u kojemu se svatko od nas slobodnom voljom odlučuje za ovu ili onu opciju. Jer, puno toga uvjetuje naše izbore. Barem koliko i podrijetlo, određuje nas i osobno iskustvo, mreža odnosa koju jesmo ili nismo uspjeli izgraditi, karakterne vrline ili slabosti, intimna svojstva i nagnuća, jednako zatajena kao i ona svima poznata.

Konačno, i ćudljiva igra slučaja koji put nas može presudno odrediti. Osim što majstorski plete gustu mrežu odnosa između slojevitih, sasvim osebujnih likova, prateći ih od Prvoga do Drugog svjetskog rata, Westö bilježi i promjene koje mijenjaju identitet same pozornice zbivanja, Helsinkija.

Ovaj zamašni roman rahle strukture krcat je zabavnim digresijama koje svjedoče koliko je duboko autor uronio u povijesnu građu. Pa se tako, primjerice, možemo obavijestiti kako su viđeniji stanovnici grada početkom dvadesetih godina žučljivo prosvjedovali protiv “pošasti asfaltiranja”, uvjereni kako je tlo u centru Helsinkija ustvari dno mora puno nezdravih plinova koji moraju slobodno izlaziti.

Nadalje, između korica knjige zbijena je i prava studija o ranoj povijesti jazza u Finskoj, koja jednako akribično dokumentira i stilske meandre u kojima su se kretali tamošnji prvoborci plesne muzike po mjeri novoga doba i društvene potrese što ih je prouzročio importirani glazbeni idiom.

No, svi ti brojni rukavci u koje se prelijevaju pripovjedne dionice nimalo ne rasplinjuju roman, nego, dapače, samo još snažnije pozicioniraju njegove junake. “Ovuda smo nekada hodali”, knjiga podnaslovljena kao “roman o gradu i našoj želji da budemo viši od trave”, moćan je i potresan libar ispisan s elegancijom svojstvenom samo nadmoćnim stilistima. Kad ga dočitate, teško ćete zatomiti želju da posjetite grad nama po mnogočemu dalek i stran, a opet nekako i blizak ponajprije zbog “viška povijesti” kojoj su njegovi stanovnici bili izloženi, traumatičnog historijskog suficita koji smo i sami trpjeli.

Predstava i film

Kjell Westö novinar je i književnik rođen u Helsinkiju 1961., koji literaturu stvara na švedskome jeziku, a članke piše na finskome. Ispočetka, bavio se poezijom, potom se orijentirao na kratku prozu, da bi ugled i slavu stekao romanima. “Ovuda smo nekada hodali” osvojio je najveću književnu nagradu Finlandia, po knjizi je napravljena kazališna predstava, a snimljen je i cjelovečernji film.

Bilingvalnost

“Pišem na švedskome jer je to moj materinski jezik. No, s druge strane, često se koristim finskim. Nisam siguran da za ikoga možemo reći kako je potpuno dvojezičan. Ja sam, procijenio bih, bilingvalan otprilike 95 posto, ali nešto bolje pišem na švedskom. Premda sam kao novinar puno tekstova ispisao na finskome”, kazao je u jednom intervjuu Westöa, koji je svoju domovinu opisao kao “apsurdnu zemlju opterećenu lošom savješću”. Suvišno je i napominjati kako njegovi povijesni romani u pravilu pobuđuju ozbiljne društvene kontroverzije.