Thom Jones, jedan od ponajboljih američkih pisaca kratkih priča, rođen je 1945. u Aurori, tvorničkom gradu na rijeci Fox šezdesetak kilometara zapadno od Chicaga. Djetinjstvo mu je obilježilo samoubojstvo oca, boksača, koji je bolovao od shizofrenije i koji ga je od malih nogu podučavao boksu, vještini koja će Jonesu obilježiti stvaralaštvo, ali i život. Teško pretučen od suborca u amaterskom meču, umjesto da s ostatkom svojega voda kao marinac ode u Vijetnam (svi njegovi drugovi ondje će poginuti), otpušten je iz vojske s dijagnozom epilepsije temporalnog režnja – iste one za koju se vjeruje da je mučila Dostojevskog. Ponovno civil, Jones upisuje koledž, a početkom 1970-ih pohađa glasoviti studij kreativnog pisanja na Državnom sveučilištu u Iowi. Ne pronašavši se u poslu tekstopisca u reklamnoj agenciji, jedanaest godina radi kao domar u školama i bolnicama, pročitavši, kako je tvrdio, više od 10000 knjiga. (“Bilo je to čitanje koje se moralo obaviti,” rekao je u intervjuu 1998., “a većina ljudi sa stalnim poslom jednostavno nema tu vrstu slobodnog vremena.”) U tom razdoblju pa sve do sredine 1980-ih Jones se borio s alkoholizmom, razvio dijabetes, patio od depresije i postao ovisnik o velikom broju lijekova – iskustva koja će se iz njegove biografije preliti u priče, obilježavajući sudbine gotovo svih Jonesovih likova. Baš će jedna od takvih pripovjedaka, “Boksač u trenutku predaha”, četrdesetsedmogodišnjeg domara preko noći pretvoriti u književnu zvijezdu. Nakon više odbijenica (jednu od njih kao urednica časopisa Ontario Review poslala mu je i Joyce Carol Oates, koja će “Boksača” poslije uvrstiti u Telling Stories: An Anthology for Writers), priču će 1992. suprotno svojoj uredničkoj politici u rekordnom roku objaviti The New Yorker, otvarajući Jonesu širom vrata američke književnosti. “Boksač u trenutku predaha”, pripovijetka čiji pripovjedač, marinac koji jedini preživi zasjedu vijetnamske vojske, hipnotički prepleće dramatičnu svakodnevicu Vijetnama s razmatranjima o nasilju i umjetnosti, Jonesu je donijela Nagradu O. Henry, a istoimenom zbirkom (1993.) ušao je u finale prestižne National Book Award. Devedesetih godina 20. stoljeća Jonesova književna zvijezda sja najjače; premda nastavlja pisati i u novom tisućljeću, hvaljene zbirke Cold Snap (1995.) i Sonny Liston Was A Friend Of Mine (1999.) jedine su koje će objaviti za života. Njihovi tipični junaci muškarci su obilježeni nasiljem, traumom, ovisnostima i duhovnim nagnućima, likovi čiji hemingvejevski mačizam podrivaju i iskupljuju fina samoironija i crni humor. No oni nisu jedini koje Jones razumije i o kojima piše. Najzorniji primjer za to priča je “Želim živjeti!”, maestralan monolog žene oboljele od raka, koju je John Updike uvrstio u svoju antologiju Best American Stories of the Century. Jonesova fatalistička vizija i pripovjedački adrenalin prožimaju sve njegove teme – od ovisnosti i bolesti do obiteljskih odnosa, odrastanja i nasilja – no najizrazitiji su, ipak, u njegovim pričama o Vijetnamskom ratu, nevjerojatno autentičnim prikazima stvarnosti za koju je bio vezan, ali je – zahvaljujući jednom boksačkom meču – sam nikada nije doživio.
Veliki američki pisac kratkih priča Thom Jones umro je u 71. godini (2016.) od komplikacija izazvanih dijabetesom. Baš kao i Raymond Carver, s kojim su ga često uspoređivali, čitavog se života borio s alkoholizmom i lošim zdravljem, književni je uspjeh doživio relativno kasno, studirao je i predavao kreativno pisanje na Državnom sveučilištu u Iowi, pisao nevjerojatno moćne pripovijetke o običnim ljudima koje bi bilo lako nazvati gubitnicima, i nikada nije napisao roman. No, za razliku od Carvera, koji je umro na vrhuncu slave, Jones je posljednju knjigu objavio sedamnaest godina prije smrti, zbog čega će Noćni vlak mnogima biti otkriće, razoran književni aperkat, pripovjedački bljesak bez kojega je teško zamisliti vrhunce suvremene američke kratke priče.
Više...
