Mađioničar
Mađioničar Magdalene Parys napet je roman o zločinu i kazni, krivnji i bijegu od odgovornosti, u kojemu ostavština jedne od najzloglasnijih tajnih službi svoje pipke pruža sve do današnjeg Berlina, Europe u kojoj živimo.
Mađioničar Magdalene Parys napet je roman o zločinu i kazni, krivnji i bijegu od odgovornosti, u kojemu ostavština jedne od najzloglasnijih tajnih službi svoje pipke pruža sve do današnjeg Berlina, Europe u kojoj živimo.
Kao potezom čarobnog štapića, godine 2010. u njemačkom Uredu za dokumentaciju Stasija uništeno je gotovo šest kilometara dokumenata, više od dvadeset milijuna stranica, od kojih su neke, baš kao i Nagradom Europske Unije za književnost ovjenčan roman Magdalene Parys, govorile o operaciji pod kodnim imenom Mađioničar.
Kada je pedesetih godina prošloga stoljeća pokrenuta, tajna služba DDR-a njome je željela likvidirati ne samo one koji su preko željezne zavjese pokušavali pobjeći na Zapad nego i najistaknutije oporbene političke aktiviste. Sve do pada Zida o preko stotinu ubijenih i nestalih nije se smjelo pričati, a nakon ujedinjenja oni koji su za njih znali učinili su sve da ih ostatak svijeta zaboravi. Sve dok 2011. jedna stara i mutna fotografija nije pokrenula novi niz okrutnih zločina. Depresivni berlinski policijski inspektor Kowalski i neprilagođena televizijska novinarka
Dagmara Bosch, svako za sebe i svako gonjen vlastitim demonima, bit će uvučeni u istragu koja će uzburkati političke vode ujedinjene Njemačke i probuditi nemani skrivene na muljevitom dnu.
Mađioničar Magdalene Parys napet je roman o zločinu i kazni, krivnji i bijegu od odgovornosti, u kojemu ostavština jedne od najzloglasnijih tajnih službi svoje pipke pruža sve do današnjeg Berlina, Europe u kojoj živimo.
“Seidel nije skupljao materijale samo od Franka, nego i od dobronamjernih i nesebičnih ljudi, koji su mu slali fotografije, pisma, dokumente. Roditelji jedne od žrtava, Vere S., djevojke ubijene na bugarskoj granici 1972. godine, dali su mu čak njezine cipele, torbu, novčanik i još nekoliko osobnih stvari, koje je kći nosila ‘do kraja’, kako je rekao otac. Nekakva medicinska sestra to im je dala, u najvećoj tajnosti, u zamjenu za Wartburg. Jer Vera S. nije preživjela. Kao i mnogi drugi bjegunci, pokušavala je prijeći granicu između Bugarske i Turske, uvjerena da će to
biti lakše nego prelazak preko njemačko-njemačke granice. Ničija zemlja u planinama, tako su granicu zamišljali istočnonjemački bjegunci. I Vera S. je tako mislila. I nije bila jedina, kako su se bolno uvjerili Seidel i njegova žena, i mnoštvo drugih žena, očeva, braće, majki.”
