Knjiga nemira

Nije mi poznato da se ijedan pisac toliko predao svojoj umjetnosti da bi mogao iskreno reći ono što je Pessoa rekao u Knjizi nemira: “Ja sam ova proza koju pišem.” Sve svoje senzacije, stanja svijesti, svaki osjet na svojoj koži Pessoa je godinama bilježio i ugrađivao u Knjigu nemira i tako u njoj, naposljetku, zatočio sebe. U svojoj nepotpunoj “cjelovitosti”, ova je knjiga možda najbolje svjedočanstvo o Pessoinu raslojavanju osobnosti. Nije riječ samo o pukoj izvanjskosti, o izmišljanju novih autora, heteronima, poluheteronima i slično, nego se to raslojavanje odražava i na sam tekst, na sam stil knjige. Knjiga nemira kao i njezin autor uvijek su bili dosljedni načelu neprestane fragmentacije. Sam Pessoa za sebe kaže: “Ja sam – iza svih nehotičnih maski pjesnika, mislioca i čega sve ne – prvenstveno dramaturg. Fenomen moje instinktivne depersonalizacije prirodno vodi do tog određenja. Budući da je tako, ja se ne razvijam, nego PUTUJEM…”
Pa krenimo na to putovanje!
Tanja Tarbuk

“Ako ćemo pravo, Fernando Pessoa ne postoji.” Izjavio je to Álvaro de Campos, jedan od likova koje je Pessoa izmislio kako bi se poštedio napora i nelagode življenja. A da bi se poštedio napora oko organiziranja i objavljivanja ponajbolje svoje proze, Pessoa je izmislio Knjigu nemira, koja isto tako, ako ćemo pravo, nikad nije postojala, niti će ikad postojati. Ovo što je pred nama, nije knjiga, nego njezina subverzija i negacija, potencijalna knjiga, knjiga u posvemašnjem propadanju, knjiga snova, knjiga očaja, antiknjiga, nešto izvan svake književnosti. Na ovim je stranicama Pessoina genijalnost na svojem vrhuncu. – Richard Zenith