Inšallah, Madona, inšallah
Inšalh, Madona, inšalah Miljenka Jergovića zbirka je priča čija se bogatost motiva i emocija grana poput rezbarene bjelokosti – u svakoj priči priča, u svakoj sudbini cijeli jedan svijet.
Inšalh, Madona, inšalah Miljenka Jergovića zbirka je priča čija se bogatost motiva i emocija grana poput rezbarene bjelokosti – u svakoj priči priča, u svakoj sudbini cijeli jedan svijet.
Neiscrpna je u ovim Jergovićevim pričama raznovrsnost sudbina i plastično individualiziranih likova, jednako kao što je u njima neiscrpno i bogatstvo tvarnoga svijeta. Motivski to bogatstvo crpljeno je iz širokoga kulturno-geografskog arealu bosanske i dalmatinske pisme neuhvatljivih granica, iz toga orijentalno-balkansko-mediteranskoga lirskog kozmosa zapanjujuće kreativne dubine i snage. (Lirika, lirsko ― ovdje je presudno imati na umu izvorno jedinstvo poezije, pjevanja i glazbe u tom pojmu.) Ono, pak, čime ove priče najistinitije i umjetnički najsvojskije korespondiraju s tim svijetom i tom umjetnošću, jest tonalitet u kojemu su „ugođene“, i empatijski doživljaj ljudske sudbine kojim su prožete sve.
Na starome Istoku bilo je majstora koji su od tvrde bjelokosti rezbarili šahovske figure posebne vrste. Nakon što bi oblikovali figuru, po cijeloj njezinoj površini izdubili bi čipkaste uzorke. Potom bi svojim preciznim i oštrim mikro alatkama zašli unutra: odvajali i oblikovali istu, koncentrično smanjenu figuru, pa opet po njoj dubili čipku. Tako redom, do najmanje moguće figure u središtu. Svi su ti oblici zajedničkim korijenom povezani u cjelovitu strukturu, i čvrstu i gibljivu u isti mah. Jergovićeva priča raste, razgranava se, umnožava u sebi i uobličuje slično tomu: u priči priča, u priči priča, u priči priča…, da bi se na koncu svaka vratilasvome korijenu, u kojemu su i njezin kraj i njezin početak. Po toj osobini svaka od ovih priča približava se strukturi romana, svaka je zapravo roman in nuce.
-Ivan Lovrenović
