Imenik lijepih vještina

Na velikoj i razvedenoj mapi Jergovićeva književnog opusa, koji je i dalje
u nastajanju i narastanju, jednako na svim svojim žanrovskim i tematskim
izohipsama, zasebno mjesto pripada diskurzivnom tekstu. Još s prvim
novinskim tekstovima, za koje je 1990. dobio nagradu Veselko Tenžera, tada
najsnažnije priznanje te vrste u Jugoslaviji, Jergović
demonstrira izrazito individualiziran stil, koji s lakoćom probija
tipološke granice eseja, kolumne, komentara, osobnoga sjećanja i
pripovjednoga prosedea, slijevajući sve u specifičan amalgam
jergovićevskoga esejizma. S vremenom se tematski registar njegova interesa
širi u ogromnim koncentričnim krugovima: književnost i knjige prije svega,
ali i film, slikarstvo, muzika (sva: klasična, nova, narodna…), strip,
nogomet, nascentna stvarnost sa svim svojim čudima, rijetko dobrim,
najčešće opakim, politička povijest, identitetne drame postberlinskoga
doba, s posebnom osjetljivošću za društvenu poziciju svih vrsta
manjinaca… Jergovićev esej: svjedočanstvo neutažive duhovne gladi da se
tekstom obuhvati, ili barem dotakne totalitet stvarnosti, cijeli svijet.
Začudna je to i pomalo zastrašujuća glad, veličanstvena i, naravno,
uzaludna. Uzaludnost? Pretpostaviti je da je i autoru poznata, jer sam daje
mnoštvo indikacija za to u svojim tekstovima, pa nepopustljivost u
svakodnevnom izvršavanju spomenutoga nauma i vjera u Tekst kao posljednje
uporište smisla, sugeriraju nešto od stoički svladane pomirenosti. No sve
bi to bilo sporedno da nije silne moći pisanja, jezika, po kojoj nas
Jergovićev tekst angažira, uznemiruje, provocira i, iznad svega toga,
izaziva nepatvoreno čitateljsko uzbuđenje. — Ivan Lovrenović