I djeca njihova za njima

Opsežnim romanom I djeca njihova za njima francuski književnik Nicolas Mathieu 2018. godine osvojio je prestižnu Goncourtovu nagradu. Novčani dio nagrade iznosi simboličnih deset eura, ali poanta je u publicitetu koji nagrada nosi u svojim raskošnim njedrima. Riječ je o drugom romanu francuskog autora koji je na hrvatski jezik prevela Ursula Burger, objavila Fraktura, a uredio Roman Simić. Koristeći biblijski citat za naslov romana, Mathieu je naznačio da ga, osim preciznog skeniranja francuske provincije na zaboravljenim rubovima države koji gravitiraju Luxembourgu s početka devedesetih godina prošlog stoljeća, posebno zanima odnos djece i roditelja, napose sinova i očeva.

Dva su glavna junaka ovog surovog romana na čijim stranicama stanuje iznimno puno nasilja, seksa, kriminala, nezadovoljstva, propasti, crnila. Prvi je Anthony, mladi Francuz iz nesretne, gotovo sirotinjske obitelji u kojoj nasilan i nerealiziran vječno pijani otac maltretira atraktivnu majku, ali i sina. Anthonyja pratimo još iz vremena njegova maloljetništva kada žudi za lijepim i seksepilnim djevojkama iz više klase, druži se sa seksualno nadmoćnijim i zrelijim rođakom i ocu krade motor kako bi potvrdio svoju frajerštinu na nekom buržujskom tulumu prepunom iskušenja. Drugi glavni lik romana, agresivni Hacine, Francuz marokanskoga porijekla koji živi u svom getoiziranom arapskom svijetu s autoritativnim ocem, ali i duboko umočen u kriminalni milje koji ga okružuje od najranijeg djetinjstva, krade motor neiskusnom Anthonyju i tu počinje tragičan niz nadmetanja između dva tako različita, a opet tako slična mladića. Počinje tango u kojem su povremeno i životi u pitanju i koji podsjeća na borbu pasa, tango koji muči i današnju Europu jer se bavi pitanjem “dotepenaca” svih vrsta, i onih ekonomskih i onih političkih, onih vanjskih i onih još opasnijih unutarnjih. Tango u kojem se fizički, ali i mužjački, ako hoćete i reprodukcijski suprotstavljaju dva svijeta i dvije podjednako stare civilizacije koje se bore do istrebljenja. Našeg ili vašeg.

Autor nas u svojem linearnom pripovijedanju vodi iz 1992. godine (kada Anthony ima samo četrnaest godina) u 1994., pa 1996., da bi priču (koja i nema kraja) završio 1998. godine, u vrijeme nogometnog Svjetskog prvenstva u Francuskoj, kad je Hrvatska igrala u polufinalu s reprezentacijom zemlje domaćina u kojoj su dominirali Francuzi koji nisu imali bijelu kožu. Tako je roman Goncourtova laureata dobio i nekoliko ne baš fokusiranih rečenica i o hrvatskoj reprezentaciji i hrvatskom (makar i sportskom) identitetu, a svoj kratki i ne baš najtočniji portret izborio je i naš golgeter Davor Šuker. I finale romana smješten je u noć francuske nogometne euforije u kojoj su osiromašene mase jedne moćne zemlje barem na trenutak zaboravile na svoje otužne živote i svoj robovski položaj u nezaustavljivom kapitalizmu u kojemu se rad, barem na teritoriju stare dobre Europe, odavno ne isplati pa je život postao očišćen od smisla. Anthony i Hacine i u tim trenucima nastavljaju svoje tinjajuće neprijateljstvo i gotovo sportsko pripetavanje. No sada se uloge mijenjaju kao u vodvilju pa Francuz krade motor od Marokanca i pokušava još jednom iskamčiti trenutak opojnog zaborava od svoje ljubavničke i erotske mladenačke tlapnje, lijepe Steph iz situirane francuske obitelji, čiji otac ne može sakriti hedonistički trbuh, a majka gospodsku ovisnost o alkoholu. Ali Steph koja je više puta pala na Anthonyjev šarm i pomalo sirovu privlačnost ostaje neuhvatljiva, vjerna svojim hipsterskim planovima koji, ruku na srce, nisu obećavajući jer je iz relativne sigurnosti francuskog obiteljskog doma lansiraju u Kanadu, gdje joj se, barem na početku novog života, smiješi tek konobarska karijera.

Roman I djeca njihova za njima otrežnjujuća je priča o rušenju mita o Europi kao kontinentu prosperiteta, reda i mira. Europa (i Francuska) Nicolasa Mathieua nije mjesto civilizacijskog spokoja ni društvene pravde. Daleko od toga. Mathieuova Europa kontinent je strašnih zabluda i još strašnijih kapitalističkih pohlepa koje su europske vrijednosti pretvorile u deponij industrije baštine i postindustrijskih jalovih ideja.

U ljeto 1998. sportski su se komentatori pitali može li multirasna, multietnička i multikonfesionalna francuskanogometna reprezentacija ujediniti naciju napredstojećem Svjetskom prvenstvu, kojem je Francuska prvi put u poslijeratnoj povijesti bila domaćin. Vidoviti komentar koji se tih dana u formi džingla neprestano vrtio na satelitskoj televiziji govorio je: yes, if they play well… Nastavak znamo. Listiće sportske prognoze eliminacijskih utakmica s Italijom, Hrvatskom i Brazilom danas je lako ispuniti. A na pitanje je li reprezentacija ujedinila naciju i na koji ju je način ujedinila odgovor stiže u romanu Nicolasa Mathieua “I djeca njihova za njima“.

Nicolas Mathieu (1978.) drugi je najmlađi dobitnik nagrade Goncourt u proteklomdesetljeću, najvažnije nagrade za roman na francuskom jeziku, poslije Leïle Slimani (1981.) i njene “Uspavanke“. Po žanru, stilu i temi svog romana Mathieu je najmlađi: za tinejdžerske junake romana “I djeca njihova za njima” povijest počinje 1992. s Nirvanom i “Smells Like Teen Spirit“, a nastavlja se 1994. s Guns N’ Roses i “You Could Be Mine“. Mathieuov roman vozi se na mopedu, ljetne dane provodi na kupanju, bezglavo se drogira na klinačkim tulumima, skida junf u izviđačkom šatoru, većinu vremena provodi čekajući da počne škola, najviše čeka da završi škola, i uglavnom čeka da vidi što život nosi.

U fikcionalnom sjeveroistočnom francuskom postindustrijskom gradiću lokalne vlasti obećavaju turističku renesansu, dok istovremeno bivši industrijski radnici pokušavaju pokrenuti privatne obrte ili odlaze na rad u obližnji Luksemburg. Među djecom radničke klase u nestajanju nema talentiranih za nogomet. Zapravo, nema ni nekih drugih talenata. Cure računaju da će se izvući dobrim izgledom, a dečki odlaskom u vojsku ili dilanjem šita. Ideja je da svi s mopeda pređu na skupe aute i voze BMW-e, baš kao u Luksemburgu. Žanrovski je to tekst o odrastanju u postindustrijskoj zoni. Djeca smjeraju da budu delinkventi, roditelji su nasilnici, svud su kriminal i mržnja, a srednja klasa jednako je izopačena kao i viša; kao i niža. No u svoj roman tinejdžerskog i postindustrijskog “Papinova lonca” Mathieu unosi dobar osjećaj mjere. Sve je žanrovski, ali je ipak malo toga predvidljivo. Sve već znamo, a opet nismo na poznatom terenu. “I djeca njihova za njima” spretno izbjegavaju i ideološke i pripovjedne matrice. Što je osvježavajuće; također u oba slučaja.

Priča koja započinje Nirvanom završava polufinalnom utakmicom između Francuske i Hrvatske. Cure koje su mislile da će živjeti od roditelja, muževa i svog dobrog izgleda otkrivaju talent za matematiku. Delinkventi arapskog porijekla koji su mislili da će živjeti od šverca marokanskog hašiša otkrivaju talent za obitelj. A nogomet, ta fatamorgana društvenog uspjeha u postindustrijskoj zajednici, baš taj nogomet postaje značajan faktor jednakosti i veliki ujedinitelj u nečemu što se manifestira kao masovna ulična fešta s masovnom kupovinom televizora širokog ekrana.

Mathieu izbjegava lijevo tumačenje nogometa kao kloroforma (tj. opijuma) u socijalno razjedinjenom i ekonomski uništenom postindustrijskom društvu. A istodobno, prikazujući autentično fašničko iskustvo zajednice, ne reproducira desnu paradigmu mita o nogometnom zajedništvu postmoderne nacije. Nije to jedina kvaliteta romana. Nije ni najvažnija. Ali je ilustrativna. Oni koji su imali priliku vidjeti kako mladi Francuzi arapskog i subsaharskog podrijetla slave pobjedu trikolora mašući marokanskim i senegalskim zastavama u romanu Nicolasa Mathieua prepoznat će upravo to iskustvo.

Pročitajte tekst na mvinfo.hr