Fatalne simetrije
U književnim tekstovima koje odabire Lujanović prepoznaje sjecišta širih društvenih silnica i, čitajući ih, ne prihvaća naputke o razgraničenjima i preuskim ladicama nacionalnih kultura i književnosti.
U književnim tekstovima koje odabire Lujanović prepoznaje sjecišta širih društvenih silnica i, čitajući ih, ne prihvaća naputke o razgraničenjima i preuskim ladicama nacionalnih kultura i književnosti.
Nacija, identitet, naslijeđe, tradicija, kultura, različitost, rat, manjine, religija, domovina… Svaki od eseja kojima Nebojša Lujanović u Fatalnim simetrijama problematizira djela i odnose nekih od najznačajnijih pisaca jezika i prostora kojima pripadamo vodi nas do pojmova oko kojih ćemo se lako razići i — vrlo vjerojatno — polemizirati. U književnim tekstovima koje odabire Lujanović prepoznaje sjecišta širih društvenih silnica i, čitajući ih, ne prihvaća naputke o razgraničenjima i preuskim ladicama nacionalnih kultura i književnosti. Njegove fatalne simetrije, ti strukturni i sadržajni paralelizmi koje pronalazi u djelima Andrića, Jergovića, Mlakića, Nikolaidisa, Vojnovića, Velikića, Kovača… u ovoj se hrabroj knjizi pretvaraju u izazov skrupuloznosti svakog novog istraživanja i radoznalosti svakog novog čitatelja. Dok na tragu kulturalnih studija i sociologije književnosti inovativno ocrtava društveno-kulturni kontekst suvremene hrvatske, slovenske, bosanskohercegovačke, srpske i crnogorske književnosti, Lujanović je bridak, razoran i duhovit. I osoban. Kao svaki vrstan esejist, u Fatalne simetrije ne zaboravlja upisati ni sebe.
“Zapravo, opsjednutost čistom nacionalnom književnošću i održavanjem suženoga književnog kanona karakteristična je najviše za elite : pojedine književne povjesničare i kritičare, akademike, povjesničare. Tako ideološki kontaminiran kontekst treba imati na umu čitajući studiju Nebojše Lujanovića Prostor za otpadnike, koja predstavlja prvi znanstveni pokušaj da se utvrdi specifikum književnosti između nacionalnih kultura i izgradi interdisciplinarnateorijska platforma koja će omogućiti drukčija, otvorenija čitanja te književnosti. ( … ) Naše katedre, akademije, istraživači po institutima uglavnom se time nisu bavili i zaziru od terena. Neki od njih i planski izbjegavaju problematične točke, aporije suvremene književnosti, ne želeći dirati u svetost nacionalnoga kanona iz niza razloga. Rezultati toga su ogromne rupe u jednim te održavanje umjetnog reda i prevladavajuća dosada u drugim područjima.” – Katarina Luketić ( Tportal ) o knjizi Prostor za otpadnike
