Fatalne simetrije
U književnim tekstovima koje odabire Lujanović prepoznaje sjecišta širih društvenih silnica i, čitajući ih, ne prihvaća naputke o razgraničenjima i preuskim ladicama nacionalnih kultura i književnosti.
U književnim tekstovima koje odabire Lujanović prepoznaje sjecišta širih društvenih silnica i, čitajući ih, ne prihvaća naputke o razgraničenjima i preuskim ladicama nacionalnih kultura i književnosti.
Nacija, identitet, naslijeđe, tradicija, kultura, različitost, rat,
manjine, religija, domovina… Svaki od eseja kojima Nebojša Lujanović u Fatalnim simetrijama problematizira djela i odnose nekih od
najznačajnijih pisaca jezika i prostora kojima pripadamo vodi nas do
pojmova oko kojih ćemo se lako razići i — vrlo vjerojatno — polemizirati. U
književnim tekstovima koje odabire Lujanović prepoznaje sjecišta širih
društvenih silnica i, čitajući ih, ne prihvaća naputke o razgraničenjima i
preuskim ladicama nacionalnih kultura i književnosti. Njegove fatalne
simetrije, ti strukturni i sadržajni paralelizmi koje pronalazi u djelima
Andrića, Jergovića, Mlakića, Nikolaidisa, Vojnovića, Velikića, Kovača… u
ovoj se hrabroj knjizi pretvaraju u izazov skrupuloznosti svakog novog
istraživanja i radoznalosti svakog novog čitatelja. Dok na tragu
kulturalnih studija i sociologije književnosti inovativno ocrtava
društveno-kulturni kontekst suvremene hrvatske, slovenske,
bosanskohercegovačke, srpske i crnogorske književnosti, Lujanović je
bridak, razoran i duhovit. I osoban. Kao svaki vrstan esejist, u Fatalne simetrije ne zaboravlja upisati ni sebe.
“Zapravo, opsjednutost čistom nacionalnom književnošću i održavanjem
suženoga književnog kanona karakteristična je najviše za elite : pojedine
književne povjesničare i kritičare, akademike, povjesničare. Tako ideološki
kontaminiran kontekst treba imati na umu čitajući studiju Nebojše
Lujanovića Prostor za otpadnike, koja predstavlja prvi
znanstveni pokušaj da se utvrdi specifikum književnosti između nacionalnih
kultura i izgradi interdisciplinarnateorijska platforma koja će omogućiti
drukčija, otvorenija čitanja te književnosti. ( … ) Naše katedre,
akademije, istraživači po institutima uglavnom se time nisu bavili i zaziru
od terena. Neki od njih i planski izbjegavaju problematične točke, aporije
suvremene književnosti, ne želeći dirati u svetost nacionalnoga kanona iz
niza razloga. Rezultati toga su ogromne rupe u jednim te održavanje
umjetnog reda i prevladavajuća dosada u drugim područjima.” – Katarina
Luketić ( Tportal ) o knjizi Prostor za otpadnike
