Dva vijeka, jedan vijek

U nevidljivom lancu kojim bosanski fratri Anto Knežević, Josip Markušić i Ljubo Hrgić i njihovi rukopisi povezuju događaje i ljude kroz vrijeme što opkoračuje dva stoljeća smjenjuju se carstva u krvavim ratovima, zločinima, ljudskim lomovima i patnji. Sultanske reforme, predaja Bosne u bečko-peštanske ruke, Prvi i Drugi svjetski rat sa svevlašćem srpske krune, za njom komunističke partije te, između njih, epizoda ratne strahovlade Nezavisne Države Hrvatske odvijaju se na višestoljetnoj pozornici, u velikim vremenima, a bosanski horizont u životu i u tekstu trojice živih opservatora i nepotkupljivih tumača prilika i njihovih suputnika nizak je, tijesan, zatvoren.

Pitajući se za svakoga od trojice franjevaca “Kakvi su mu dani, kakve noći?”, Ivan Lovrenović u romanu kronici ili svojevrsnom martirologiju Dva vijeka, jedan vijek upušta se sa svojim junacima u intimnu, društvenu i intelektualnu dvovjekovnu pustolovinu. Od bosanskih sela i varošica do rimskih, bečkih, pariških, zagrebačkih i beogradskih sveučilišta i natrag, izranja pred nama dvojaki svijet, ovozemaljski i književni, a granica između njih blijedi. Zlo, dobro, ljudska stradanja, omraze, graditeljski pothvati i uzvišena stremljenja u glavnim tokovima, ali i u meandrima velike povijesti ostaju zapisani kako u fratarskim rukopisima tako i u ovom jedinstvenom romanu Dva vijeka, jedan vijek: “da se ne zaboravi, da se žrtve i patnje pamte, da im se pribavi zahvalnost naraštaja, i vječna nagrada”.

“Uskoro će nam Rim suditi, i tad će se viditi tko je lažac i petljanac, tko li iskren i istinit.” — fra Anto Knežević

“Pravdu može tražiti ko je i sam pravedan; zakonitost, ko je bio zakonit; milosrđe, ko je bio milosrdan.” — fra Josip Markušić

“Treba zagrijati pero u toploj krvi i spaliti ga na ognju i proći između bića čist i poći jako daleko.” — fra Ljubo Hrgić