Virginia Woolf, kanonsko ime engleske i svjetske književnosti, rođena je kao Adeline Virginia Stephen 25. siječnja 1882. u Londonu. Poznata po svojim inovativnim narativnim tehnikama i proučavanju dotad mahom neistraženih puteva kojima se kreće ljudska svijest, ostaje prvo ime kad je riječ o autorima i autoricama moderne i modernističke književnosti, ali i nezaustavljiva intelektualna sila od samoga početka 20. stoljeća pa sve do danas. U svojim memoarima Skice prošlosti 1939. piše da je “potekla od golemog mnoštva ljudi, nekih slavnih, nekih nepoznatih (...) rođena u brbljavom svijetu, svijetu pisanja pisama, druženja i rječitosti kasnog devetnaestog stoljeća”. I otac i majka kretali su se u književnim i umjetničkim krugovima: Leslie Stephen bio je povjesničar i biograf te jedan od osnivača i glavnih autora Nacionalnog biografskog rječnika. Majka Julia Stephen za to je vrijeme svojom brigom za kuću, obitelj i sve potrebite u okolini bila utjelovljenje “kućnog anđela”, model poželjne ženstvenosti u viktorijansko doba na izmaku.
Nakon relativno bezbrižna djetinjstva uslijedile su tragedije. Majka je umrla 1895., kad je Virginia imala samo trinaest godina, a otac je umro 1904. S roditeljima se na odgovarajući način oprostila tek kad ih je ispisala kao gospodina i gospođu Ramsay u romanu Svjetionik: nju kao suosjećajnu, požrtvovnu i blagu, a njega kao racionalnog i sebeljubnog intelektualca.
Virginia nije imala formalno obrazovanje, ali je cijeli život sustavnim čitanjem – a onda i pisanjem, sadržajnim razgovorima i pomnim promatranjem svijeta i ljudi oko sebe – samu sebe obrazovala. U vrijeme kad su sinovi, dakle njezina braća, išli na studij, a sestra Vanessa i ona sa ženskim zadaćama morale ostati kod kuće, slobodoumnost oca, Leslieja Stephena, odigrala je ključnu ulogu. Ne samo da joj je otvorio vrata svoje knjižnice i omogućio slobodan pristup znanju koje se ondje nalazilo, već joj je od djetinjstva donosio knjige iz knjižnica – u koje ona kao žena nije imala pristup. Svejedno, poslije će u Dnevniku spisateljice zapisati da ju je očeva smrt spasila jer sigurno bi uz njega morala živjeti bez pisanja i bez svojih knjiga: njegov bi život jednostavno dokrajčio njezin.
Virginia je sa sestrom, slikaricom Vanessom Bell, te braćom Thobyjem i Adrianom organizirala salonska druženja iz kojih je nastala grupa Bloomsbury – krug umjetnika i pisaca te pripadnika raznorodnih struka koji su odigrali formativnu ulogu u umjetnosti, društvu i kulturi u Engleskoj između dva svjetska rata. Upravo je grupa Bloomsbury sa svojim naglašeno intelektualnim diskursom i odbacivanjem viktorijanskih konvencija najviše utjecala na spisateljski razvoj Virginije Woolf. Član grupe bio je i politolog i književnik Leonard Woolf, za kojega se Virginia udala 1912. i koji je bio uz nju do kraja u svim njezinim borbama: s de- presijom i životnim gubicima, ali i dobicima, bespoštednim idejama i tolikim tekstovima koji su morali biti napisani.
Na književnu je scenu Virginia Woolf stupila 1915., romanom Izlazak na pučinu (1915.). Poslije će taj roman u Dnevniku spisateljice nazvati lakrdijom i “zbirkom zakrpa” (4. veljače 1920.). I mada će svojim sljedećim romanom Noć i dan (1919.) biti mnogo zadovoljnija, jer to je “zrelija i dovršenija i solidnija knjiga” (27. ožujka 1919.), imat će prema njoj kritički odmak, i učit će na vlastitim početničkim pogreškama. Poslije će upravo za Noć i dan reći da ju je ta knjiga puno naučila, koliko god loša bila (5. siječnja 1933.): oslobodila ju je okova žanra i usmjerila prema otkrivanju novih načina pisanja.
Sloboda je jedna od ključnih riječi u opusu i životu Virginije Woolf. “Ipak sam ja jedina žena u Engleskoj koja ima slobodu pisati što želi. Ostali moraju razmišljati o nakladničkim nizovima i urednicima”, zaključit će u dnevniku 22. rujna 1925. Tu joj je slobodu omogućila izdavačka kuća Hogarth Press, koju je osnovala sa suprugom. I Leonard i Virginia u Hogarthu su radili sve: od čitanja i uređivanja rukopisa do sastavljanja sloga i otpreme knjiga. Prvo što je Hogarth objavio bila je njezina kratka priča “Znak na zidu”. Prvi su objavili djela značajnih autora i autorica poput T. S. Eliota, E. M. Forstera i Katherine Mansfield, koji su u to vrijeme bili istinska avangarda. Zanimljivo je da im se Uliks četrdesetogodišnjeg Jamesa Joycea nije svidio dovoljno da ga objave. I mada je tijekom života modificirala mišljenje o Joyceovoj prozi, pri prvome susretu s romanom proglasila ga je promašajem: raspršenim i pretencioznim, neodgojenim.
U vrijeme kad prvi put čita Uliksa, Virginia Woolf dovršava svoj prvi pravi eksperimentalni roman, Jakobovu sobu (1922.). U njemu je potpuno raskinula s realističnom tradicijom iz svoja prethodna dva romana i pokazala da je spremna odreći se bilo kakvog ocrtavanja likova. U Jakobovoj sobi, kao i u Gospođi Dalloway (1925.) autorica se bavi društvenim i duhovnim nasljeđem te razornim traumama Prvog svjetskog rata. Nakon već spomenutog Svjetionika (1927.) etablirala se kao ozbiljan glas na onodobnoj književnoj sceni. Otvorila je sama sebi put za eksperimentiranje svih vrsta i to joj je sa svakim novim tekstom bilo sve važnije: razbiti žanrovske konvencije, i obrnuto, pronaći nove sadržaje za nove načine izražavanja. U životu je napisala tri biografije, jednu nekonvencionalniju od druge. Prva je Orlando (1928.), biografija koja to nije, iako u naslovu nosi riječ životopis. To je roman o naslovnom liku koji kroz stoljeća mijenja rodne i ine uloge i tako propituje tradicionalne zadanosti. Godine 1933. piše Flusha, biografiju jednoga psa koji ima glasovitu vlasnicu: englesku pjesnikinju Elizabeth Barrett Browning. Tim romanom nije bila u potpunosti zadovoljna: pisala ga je da se odmori od Valova (1931.), koji se sastoje od mnoštva paralelnih glasova i nemaju poglavlja koja bi joj narušila polifoniju. Treću je biografiju napisala o životu Rogera Frya, svog bliskog prijatelja i čovjeka koji je umnogome formirao njezine stavove o likovnosti, a onda i tekstualnosti – jer slike se pišu, a pisanje se sastoji od slika. Roger je nastajao u najturbulentnija vremena europske i svjetske povijesti, polovinom 20. stoljeća, kad je već svima jasno da slijedi repriza kolovoza 1914. Virginia Woolf radila je na tom tekstu minuciozno i u mnogo različitih verzija, kao i na svim ostalim tekstovima za objavljivanje, i to joj je uspjelo svrnuti misli s tragičnih događanja na sve brojnijim svjetskim bojištima.
Smišljanje, pisanje iznova, “pritezanje vijaka”, pretipkavanje, korektura probnih otisaka: sve su to faze u radu autorice, spisateljice, koja je književnost živjela kao ozbiljan i dugotrajan rad, i nije priznavala skice – a ipak je u svojim dovršenim tekstovima težila lakoći i kvaliteti koju samo skica može dati. Taj je stvaralački krug nekoliko puta zatvorila pa opet otvorila u svom najambicioznijem djelu: Godine (1937.). Pisala ga je šest godina i prigodno ga u dnevniku nazvala “nemogućom vječnom knjigom” (16. kolovoza 1935.). U njemu je htjela kombinaciju povijesti i fikcije, spoj činjenica i vizija, “Valove i Noć i dan istovremeno”. U Dnevniku spisateljice detaljno kartira to umno i tjelesno iscrpljivanje i pomicanje granica, kombinaciju uporne vizije i književnog mara koji su pratili nastanak Godina.
Godine su ujedno i prvi tekst kojim se Virginia Woolf predstavila hrvatskoj javnosti, već 1946. u prijevodu Josipa Torbarine. Osim Godina, iz početne zamisli koja je nazvana Pargiteri i trebala prikazati povijest jedne obitelji, ali i paralelnu povijest ideja, nastao je važan esej, Tri gvineje (1938.). To je proturatni epistolarni esej, koji, nažalost, na svojoj aktualnosti nije izgubio ni danas: u njemu kritizira obrazovni sustav koji promiče patrijarhat i istražuje povezanost takve obrazovne i društvene politike s ratovanjem i ratovima.
Silna je važnost njezinih eseja, i o njima ne možemo govoriti, a da se ne dotaknemo Vlastite sobe (1929.). Taj tekst, koji je višestruko nadrastao svoje prvotne okvire, bio je jedan od temeljnih tekstova za žensku feminističku kritiku. Na hrvatskom je objavljen 2003., u prijevodu te s bilješkama i osobnim, vrlo vlastitim pogovorom Ive Grgić, koja je na hrvatski prevela i Valove (2007.) te Izlazak na pučinu (2013.).
Posljednji, nedovršeni roman Pointz Hall nametnuo se Virginiji Woolf dok je završavala biografiju Rogera Frya. Kao i u Gospođi Dalloway, radnja je tu uokvirena jednim jedinim danom, samo što se ne događa u Londonu, već u selu sličnom Rodmellu i krajoliku Istočnog Sussexa, u kojem je živjela i koji je dobro poznavala. Djelo je posmrtno objavljeno pod naslovom Između činova (1941.).
Manje je znano da je Virginia Woolf bila velika književna kritičarka i esejistica. Prikaze za novine počela je pisati već 1905., da bi 1916. počela redovito pisati za prestižni Times Literary Supplement. Na hrvatskom je 2005. objavljen samo mali izbor iz književnih prikaza, koje je okupila u dva sveska iz 1925. i 1932., i to pod naslovom Obična čitateljica, u prijevodu Marine Leustek.
Dnevnik spisateljice važan je početak uvida u dnevnike koje je Virginia Woolf pisala cijeli svoj život. Integralni dnevnik u pet svezaka koji je objavljen od 1979. do 1984. počinje zapisima iz 1915. i završava u ožujku 1941., neposredno prije njezine smrti. Dnevnik spisateljice pak počinje 1918. Ta je knjiga izbor Leonarda Woolfa i daleko je od integralnoga cjelovitog teksta – ali ipak, dragocjen za sve koje zanimaju život i stvaranje ove velike engleske i svjetske spisateljice, ali i za one koje na bilo koji način zanima kreativni proces. Jer to je knjiga koja čitateljice i čitatelje suočava s vrlo dubokim promišljanjima o pisanju, kojemu svakodnevica stalno stoji na putu, o društvenosti, koja spisateljicu privlači kao izvor materijala i uvida u ljudsku psihu, ali je i odbija jer je odvlači od pisanja. To je istovremeno i vrijedno svjedočanstvo o buđenju svijesti o tome da su žene u društvu oduvijek nailazile na brojne prepreke.
Psihička stabilnost velika je tema kad je o Virginiji Woolf riječ. Imala je duža i kraća loša razdoblja, koja je teško rekonstruirati, posebno s odmakom, a bez relevantne stručne dokumentacije. Loša razdoblja uvijek su bila pred završavanje velikih projekata, romana, ili kad bi oni izašli i postali dostupni javnosti, dok je čekala kritike. Ono što ju je definitivno dotuklo, i na kraju pridonijelo njezinoj tragičnoj smrti – a o čemu se uopće ne govori – nije njezina vlastita psihoza, već Drugi svjetski rat, koji se snažno osjećao već od 1938.
U toj je psihozi spisateljica živjela i radila nekoliko godina.
Suočena s opipljivim tragedijama rata, borila se s osjećajem beskorisnosti i spoznajom da pisci više nemaju nikakvu ulogu u takvome svijetu. Uoči rata na temelju silnih dnevničkih svezaka počela je pisati bilješke za memoare: Leonard Woolf u svome ih predgovoru spominje 26, dok se pribrajanjem ranih, mladenačkih dnevnika broj penje i do 30. Dnevnici su ostali u stanu na Mecklenburgh Squareu i zamalo bili uništeni: spasila ih je iz ruševina.
Na hrvatskom su u prijevodima dostupna sva velika pripovjedna djela Virginije Woolf. Uz već navedene književne prevoditelje i prevoditeljice valja spomenuti i Tomislava Ladana (Svjetionik, 1974.), Matu Marasa (Gospođa Dalloway, 1981.), Jasenku Šafran (Orlando, 2000.) i Sanju Lovrenčić (Flush, 2017., i Kuća duhova i druge priče, 2014.). Tu je i važan projekt Centra za ženske studije koji je trajao od 2003. do 2013. i u kojem je objavljen niz prijevoda, a uz već spomenute Ivu Grgić i Marinu Leustek Virginiju Woolf prevodio je i Lovro Škopljanac.
Potreba za prevođenjem esejističkih, a osobito književnokritičkih tekstova Virginije Woolf itekako postoji, jer od nje i danas možemo učiti o formalnim inovacijama i potrebi da se stari žanrovi osvježe, ili pak sasvim dokinu. Ona je nadahnuće u pravom smislu te riječi; jedinstvena osoba koja se, kako piše njezina biografkinja Alexandra Harris, nikad nije oslanjala na prethodna postignuća – iz jednostavnog razloga što nikad nije istu stvar napravila dvaput.
Više...
