Daniel Kovač
Daniel Kovač bez sumnje je najinovativniji, najzanimljiviji skulptor generacije koja u hrvatsku umjetnost ulazi u drugoj polovici devedesetih, ova monografija otkriva umjetnika na prekretnici rada.
Daniel Kovač bez sumnje je najinovativniji, najzanimljiviji skulptor generacije koja u hrvatsku umjetnost ulazi u drugoj polovici devedesetih, ova monografija otkriva umjetnika na prekretnici rada.
Kovačev rad sredinom devedesetih upućuje na izmijenjenu umjetničku, odnosno kiparsku paradigmu. Prije svega na činjenicu da je Nova britanska skulptura, nastala na kritici, korekciji ili dekonstrukciji britanske i američke visokomodernističke skulpture, postala internacionalni stil, odnosno da se nedvosmisleno okrenula s jedne strane problematičnim temama forme, a s druge ideji skulpture kao nestabilnoj povijesnoj konvenciji. Većina se Kovačevih osobitosti stoga može pronaći u utjecaju koje je ova pojava izvršila u većini zemalja neanglofone kulture, i koja se tipično postmodernistički, od slučaja do slučaja, prilagođavala svakoj pojedinoj nacionalnoj tradiciji. U okviru suvremene, a osobito nacionalne skulpture Kovačev je “formalizam” podvojen, heterogen i nerijetko paradoksalan, odnosno upravo onakav kakav u okviru globalne (postmoderne) kulturne dominante može biti. Njegova reafirmacija dobro urađenog, besprijekorno izvedenog objekta odvija se kroz ideju skulpture kao dizajna – što je u domaćoj tradiciji nasljeđe EXAT-a i Novih tendencija – kojoj istodobno pridaje značenjski neprozirne, simboličke naslove, anegdotu ili ironiju – što je dug eklektičnom postmodernizmu koji mu neposredno prethodi.