Crni gavran i bijele vrane
Crni gavran i bijele vrane istinski je tvrdokuhani krimić, svijet u njemu nije ocrtan ni crno-bijelo ni u nijansama sive, već onakav kakav jest, a u njemu ima mjesta samo za ptice grabljivice i lešinare.
Crni gavran i bijele vrane istinski je tvrdokuhani krimić, svijet u njemu nije ocrtan ni crno-bijelo ni u nijansama sive, već onakav kakav jest, a u njemu ima mjesta samo za ptice grabljivice i lešinare.
Kada na šumskome putu u središnjoj Bosni pronađu mrtvo, poluraspadnuto muško tijelo s tetovažom na arapskome, policijski inspektori Vinko Marić zvan Sećija i Sadik Šarić smatraju da će to biti još jedan slučaj u nizu koji će brzo zaključiti i nastaviti raditi po uobičajenoj shemi. Dva inspektora jednako kao i svi oko njih, od Sanele, tajnice zaposlene po vezi, do nadređenog šefa, ali i lokalnih i državnih političara, teže samo jednome – kako se obogatiti, živjeti lagodno bez prevelikog rada, od namještenih kladioničarskih rezultata, i uživati u nekom od poroka, od droge do seksa. No slučaj smrti tajanstvenog mladića sve će ih dovesti u škripac, a dvojica će inspektora usprkos upozorenjima željeti razmotati klupko koje vodi do Višegrada i ratnih zločina silovanja, domova za ratnu siročad, ucjena televizijskih zvijezda, poslova s mafijom…
Inspektori Sećija i Sadik junaci su tranzicijskoga poratnog doba koji savršeno ocrtavaju bosansku svakodnevicu premreženu interesima, lažnim prorocima i novopečenim bogatašima. Crni gavran i bijele vrane istinski je tvrdokuhani krimić, svijet u njemu nije ocrtan ni crno-bijelo ni u nijansama sive, već onakav kakav jest, a u njemu ima mjesta samo za ptice
grabljivice i lešinare. Svaki Mlakićev lik, često doveden do krajnosti svoje moguće egzistencije, ima svoje razloge da bude razočaran, ali nijedan ne traži pravdu, već prije svega osvetu.
“Bio je kraj radnog vremena. Sadik i Sećija izišli su zajedno. Kamera Televizije Federacije bila je postavljena ispred ulaza u policiju. Gađala je ulazna vrata. Našli su se ispred nje kao ispred streljačkog voda. Oko nadzorne kamere iznad njih stidljivo je zurilo u stubište po kojem je ležao ugaženi snijeg. Iza televizijske kamere stajalo je dvadesetak znatiželjnika koji su, valjda, ugledavši je, nanjušili krv i čekali što će se dogoditi: kamera Televizije Federacije u Travniku obećavala je dobru zabavu. Sećija je prepoznao novinarku koja je s bucmastim mikrofonom u ruci potrčala prema Sadiku. Zvala se Mirela Šteta. Njeno prezime bilo je predmet brojnih šala. Zvali su je primjerice Mirela Štetočina. Imala je jako političko zaleđe, iako se voljela furati na neovisno i istraživačko novinarstvo. Bila je bahata i pokvarena. Uz nju je kaskao Salko Balić, sitni travnički kriminalac.
‘Gospodine Šariću, gospodin Balić vas optužuje da ste ga reketarili’, rekla je novinarka.
‘Jebo te on u usta žvaljava!’ rekao je Sadik i prošao pored nje.
Publika se dobro zabavljala.
Kamera je pratila Sadika. On je to vidio, vratio se i oborio je nogom u snijeg.
Sadik je postao vijest dana.”
