Avanturističko putovanje kroz moje sobe
Avanturističko putovanje kroz moje sobe Karla-Markusa Gaußa je osobni, eruditski putopis koji kroz svakodnevne predmete otkriva cijeli svijet. Putovanje kroz prostor i vrijeme vodi nas kroz njegove misli, sjećanja i susrete s prošlošću.
Avanturističko putovanje kroz moje sobe Karla-Markusa Gaußa je osobni, eruditski putopis koji kroz svakodnevne predmete otkriva cijeli svijet. Putovanje kroz prostor i vrijeme vodi nas kroz njegove misli, sjećanja i susrete s prošlošću.
U neobičnom putopisu Karl-Markus Gauß, znameniti erudit, putnik i kartograf rubova Europe, traga za istinama velikog svijeta koje se kriju u malom, u predmetima koji naseljavaju sobe njegova stana. Radni stol, nož za otvaranje pisama, šalice-suveniri, knjige, slike na zidovima, bakina rukom pisana kuharica, stari kovčeg ispunjen nedovršenim rukopisima — carstvo je predmeta koji pokreću misli, a misli nezaustavljivo prekoračuju granice vremena i prostora osvjetljujući živote znamenitih i nevidljivih, suputnika iz knjiga, povijesti i suvremenosti.
U Avanturističkom putovanju kroz moje sobe Gauß iz iznenađujućeg i za razmišljanje poticajnog kuta govori o onome što određuje njegov život i njegovo pisanje. Ali, iznad svega, vodi nas na uzbudljivu ekspediciju “u svoja četiri zida” koja na nevjerojatan način otkriva — cijeli svijet.
“Avanturističko putovanje kroz moje sobe dnevnik je, istraživačko putovanje, sjećanje na preminule prijatelje – vrlo osobna odiseja kroz prostor i vrijeme koja ruši književne i druge granice.” – Wolfgang Paterno
“Fin, elegantan, ponekad ironičan jezik ovog stilista – samo to vrijedi svakog putovanja na koje vas vodi razigrani erudit – bilo da putuje kroz Istočnu Europu, kroz svoja čitanja ili kroz svoje sobe. Svugdje možete nešto otkriti.” – MDR
“Iskričava proza, mudra knjiga puna povijesti i priča.” – Deutschlandfunk
“Možda je Gauß zapravo prije svega: veliki filozof nestajanja, nestajanja ljudi i predmeta, pisac koji prešućeno i zaboravljeno želi spasiti u sjećanju.” – Wiener Zeitung
“Čitanje Gaußa ne znači samo dojmljiv intelektualni dobitak – njegovo putovanje po sobama omogućuje i ‘suosjećajno’ čitanje: melankoliju i empatiju.” – Berliner Zeitung
“U ovoj knjizi Karl-Markus Gauß pokazuje kako na vrlo malom prostoru možete otkriti čitav svijet. Oni koji mu dopuste da ih povede sa sobom, moći će na drugačiji način gledati stišani svijet ovih dana.” – WDR3 Mosaik
“Kakva pametna, topla i iskustvom ispunjena knjiga!” – Die Rheinpfalz
“Kozmopolitizam i prodornost karakteriziraju stilski briljantne autorove eseje, izvještaje i putopise. Čak i tamo gdje se čini da neobavezno pripovijeda, on ima na umu širu sliku.” – NZZ am Sonntag
Muze u Gaußovu svemiru nisu potkupljive zle nimfe Jasna Radulović, 24express, 7. 5. 2021.
Izvrstan i neobičan putopis unutarnjim prostorom koji je refleksija onog izvanjskog. Prijevozno sredstvo za ovu odiseju duha su uporabni predmeti, ukrasi iz jednog salzburškog stana: uspomene, osobne drangulije i darovi prijatelja kojih više nema. Gauß je izvanredan u uočavanju i povezivanju sitnica, u uopćavanju i istraživanju, njegovo pripovijedanje je lagano, vedro, eruditsko, skladno. Nema napora, nema tu neke velike drame, muze u njegovu osobnom svemiru nisu potkupljive zle nimfe, gotovo svaki predmet u njegovu osobnom svemiru/domu ima priliku dobiti svoje mjesto, pronaći unutarnji mir upravo zahvaljujući znanju koje o njemu skupljaju njegovi vlasnici sustanari. Na jednome mjestu u romanu Karl-Markus Gauß piše: „Engleski filozof kulture John Berger, o kojemu smo katkad razgovarali, primijetio je da slikaru koji dovoljno intenzivno promatra i ispituje neki predmet ili krajolik, ususret počinje zračiti neka tajanstvena energija. Kakva je to energija – volja vidljivoga da ga se istinski zamijeti, shvati u njegovoj biti? Upravo zato nije dovoljno samo odslikavati vanjsku realnost, ona se mora nadmašiti, pa i tako što je se reducira na ono od čega je sačinjena, što tvori njenu najunutarnjiju jezgru“. Ne sjećam se ljepše i preciznije definicije umjetnosti/umjetničkog stvaranja. Autorov odnos prema uporabnim predmetima i uspomenama iz obiteljskog doma izaziva blagu zavist, kod nekih čitatelja s juga Europe možda i egzistencijalnu mučninu: koji je ovo ugodni građanski život!!?? Zar ljudi igdje žive tako mirno, bez straha i sukoba, bez nemira i ratova, bez drame i siromaštva? Ljudi u mojem svijetu skupljaju boce i sirovine da bi preživjeli. Ljudi u Gaußovu svijetu skupljaju predmete i uspomene da bi – uživali. Nepodnošljiva lakoća postojanja, napisao je Kundera i bio je u pravu. Nepodnošljiva je. Neopisiva ljepota postojanja, napisao je Karl-Markus Gauß i bio je u pravu. Ljepota postojanja unatoč svemu i svima – neopisiva je. Brzo u knjižaru po ovu neprocjenjivu knjižicu! A onda pronađite tihi kutak u svome malom svemiru i dopustite si avanturističko istraživanje iza, a ne ispred svojih očnih kapaka. Jer prava moć u ljudi krije se iza vjeđa, a ne ispred njih. Ah, da bar ljudi to znaju! Onda ih ništa ne bi moglo (pot)kupiti. Ali ne znaju, pa ih sve može (pot)kupiti.
I kad je doma, čovjek je na putu Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 10. 5. 2021.
Austrijski pisac Karl-Markus Gauβ veliki je – možda ne baš svjetski, ali sasvim sigurno europski – putnik zainteresiran ponajprije za skrajnute, zatajene i rubne prostore. Kad se takav netko poduhvati ispisivanja na prvi pogled klaustrofobičnog putopisa kroz vlastiti stan, svaka je preporuka suvišna: za njegovom knjigom valja posegnuti bez oklijevanja i kolebanja. I bit ćete izdašno nagrađeni već prvim, šarmantnim zapisom o jednom od predmeta iz piščeva doma. Radi se o nožu za otvaranje pisama koji reklamom na dršci otvara priču o Ludwigu Hatscheku. Storija počinje 1856. godine u Moravskoj, da bi se potom proširila cijelom Europom. Dotični izumitelj i poduzetnik patentirao je, naime, materijal koji se u Dalmaciji zove trnita, a u socijalizmu je bio poznatiji pod komercijalnim imenom salonit nego pod tehnološkim nazivom vlaknasti cement. Stvarajući tu neobičnu smješu za pokrivanje krovova, Hatschek je bio uvjeren da će njezin život biti veoma dug, zbog čega ju je krstio kao eternit služeći se latinskom riječju za vječnost (aeternitas). Nije ni slutio da će se vječnost koju je jamčio svojim klijentima uistinu i dogoditi, ali u smislu neizbježne i trajne konačnosti, jer su doslovce deseci tisuća ljudi koji su bili u dodiru s eternitom umrli od azbestoze, pa i sam Ludwig Hatschek. Reklamni nož njegove tvrtke tek je prva postaja na krivudavom putu po stanu čiji su zidovi, očekivano, “tapecirani” slikama i knjigama.
Put po mojoj sobi
Gauβ spremno priznaje kako ideja o putopisu kroz vlastiti dom nije njegova. Preuzeo ju je od Xaviera de Maistrea koji je napisao slavno djelo “Put po mojoj sobi“. Nije čak ni prvi koji se očešao o autorski patent ovoga sardinijsko-ruskog časnika i francuskog gentlemana. Cijeli niz pisaca varirao je njegovu izvornu zamisao, ispisujući kronike svojih putovanja pokraj kamina, u vinski podrum, po spavaćoj sobi… Mogli bismo reći kako je Sophie von La Roche ovu franšizu dovela do krajnjih konzekvenci pišući knjigu “Moj pisaći stol“, da se nakon nje nisu oglasili autori kojima je, recimo, i vlastiti džep dovoljno prostran da se odluče na uzbudljivo putovanje u srce pamučne tame. Predmeti kojima je čovjek okružen – u rasponu od onih relativno (ili apsolutno) skupih, velike upotrebne vrijednosti, pa sve do jeftinih tričarija koje samo zbog lijenosti nismo davno pobacali – pričaju priče. I nisu nužno najzanimljivije storije što nam ih imaju reći luksuzni rekviziti. Jedna šalica koju je pisac davno kupio u nekoj moldavskoj zabiti može biti okidač za putovanje s kraja na kraj starog kontinenta i donošenje zanimljivog zaključka: “I na jeftinim se suvenirima manifestira europska razlika u blagostanju – šalice iz Francuske, Skandinavije, sa zapada i sjevera kontinenta, koje već godinama upotrebljavam, nepromijenjene svjedoče o svojoj industrijskoj kvaliteti. Na rubovima Europe kvaliteta drastično opada, periferija ne gubi samo svoje stanovnike koji se sele u bogate zemlje kako bi se ondje upregnuli kao jeftina radna snaga, gube se čak i boje njihove industrijske robe, koja se od početka proizvodi kao ropotarija. Fotografije tamo brže blijede, na svojoj sam šalici gotovo mogao gledati kako joj boje malo-pomalo iščezavaju, dok naposljetku ne ostane samo još bjelina porculana čija se ljigava nečistoća više ne može ukloniti.”
Otkrivanje svijeta u govoru
Premda je Karl-Markus Gauβ otvoren i raspoložen za refleksiju o najvećim zvizdarijama iz naše svakodnevice (uostalom, hvali se da je vjerojatno jedini kolekcionar kapa za tuširanje na svijetu), razumljivo je da većina predmeta o koje se (koliko intelektualno, toliko i fizički) sapliće jesu knjige. Govoreći o svojoj opsežnoj biblioteci, on skrušeno priznaje da je organizirana sukladno kriteriju koji je intelektualcima načelno odbojan: naime, po nacionalnom ključu. Zanimljivo je, međutim, da geopolitičke promjene nisu utjecale na raspored knjiga u njegovoj kući gdje bivši Jugoslaveni, koji se uzajamno savršeno razumiju bez obzira na to što svoje jezike drukčije nazivaju, i dalje stoje jedni uz druge. Onima koje takav izbor može uzrujati, Gauβ jednostavno uzvraća: “Za jezične policajce, koji i najmanju razliku napuhuju do pitanja nacionalnog identiteta, grozota je što smo svi obilježeni ne samo nacionalnom kulturom ili regionalnim identitetom i što jezik u svakodnevici, pa i u umjetnosti, ne postoji zato da bi međusobno razgraničio skupine, nego zato da bi se ljudi sporazumijevali i u govoru drugog čovjeka otkrivali svijet, a u njemu i samoga sebe.”
