533 dana
533 dana Ceesa Nootebooma donosi autorova promišljanja dok promatra svoj vrt na Menorci. Kroz intimne pejzaže, glazbu, botaniku i filozofiju, Nooteboom slavi mudrost, smirenost i sporost. Ova poetična knjiga pruža dubok uvid u svijet, nadahnuta Voltaireovim pozivom na obrađivanje vlastitog vrta.
533 dana Ceesa Nootebooma donosi autorova promišljanja dok promatra svoj vrt na Menorci. Kroz intimne pejzaže, glazbu, botaniku i filozofiju, Nooteboom slavi mudrost, smirenost i sporost. Ova poetična knjiga pruža dubok uvid u svijet, nadahnuta Voltaireovim pozivom na obrađivanje vlastitog vrta.
Je li važnije ono što se gleda ili ono što se vidi, i kako se zapiše? Između 1. kolovoza 2014. i 15. siječnja 2016. Cees Nooteboom u svojoj je knjizi danâ, za početak, odlučio promatrati svoj vrt. No tajni život kaktusa i kornjača, cvijeća i raslinja oko njegove kuće na voljenom otoku Menorci za jednog od najznačajnijih suvremenih svjetskih autora tek je početak putovanja. Nooteboomovi nas pogled i misao naime – ono što iz dana u dan gleda, vidi i zapisuje – nepogrešivo vode do intimnih pejzaža rijetke ljepote, do dubljeg iskustva svijeta u kojemu se glazba susreće s botanikom, filozofija s geografijom, a književnost s poviješću.
Potaknuta Voltaireovim pozivom da se obrađuje svoj vrt, 533 dana Ceesa Nootebooma veličanstvena je pohvala mudrosti, smirenosti i sporosti, knjiga kakvu danas trebamo više nego ikada. Vječno znatiželjan i zaigran, duh njezina autora još jednom potvrđuje da je za najveće među piscima vrt isto što i svijet, a svijet isto što i vrt.
“Dnevnik o zapažanju i promišljanju, pun dubokih misli i čiste nepogrešivosti u jeziku.”
Die Zeit
“Na djelu je posvemašnje majstorstvo, nenametljiva, ali sveprisutna jasnoća gledanja, razmišljanja, izražavanja – hipnotizirajućeg ritma i decentne lirike.”
De Groene Amsterdammer
“Nooteboomove rečenice čitaju se kao da se seoskom cestom polako spuštate niz brijeg i bez ikakve žurbe upijate krajolik, tako savršeno jasno, tako hipnotizirajuće napisano.”
Trouw
“Nooteboom se pokazuje u punoj snazi kad piše o Španjolskoj. Za to je potreban pogled pun ljubavi, želja da se otkrije nešto novo, no prije svega brižljiv odnos prema onome što mu pripada i šire.”
NRC Handelsblad
Dnevnik koji se prerušio u vrtopis Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 11. 4. 2020.
Osim što je veliki prozaik, pjesnik i esejist, Nizozemac Cees Nooteboom (1933.) je i veliki putopisac. Ne morate mi vjerovati na riječ, nego potražite, recimo, “Skitnje do Santiaga“, pa ćete se sami osvjedočiti. No, što očekivati od autora koji je i sebe i nas razmazio dugim putovanjima u daleke predjele, kad ovaj odluči usredotočiti se na svoj malešni vrt? Skitač na širokome potezu od Andaluzije i Baskije do Katalonije i Kastilje više nikamo ne mrda, nego uživa na svome posjedu na otoku Menorca na Balearima, prateći iz dana u dan kako se mijenja biljni svijet oko njega. Moram priznati da mi takva najava njegove knjige “533 dana” (prijevod potpisuje Romana Perečinec) nije zvučala nimalo apetitlih. Kao gradsko dijete koje u prirodi uspijeva opaziti samo neiscrpno vrelo svakovrsnih inkomodacija, puno sam bliži mišljenju Nooteboomova kolege i prijatelja Harryja Mulischa koje je sve tobože neodoljive senzacije biljnoga svijeta sažeo u rečenici “Priroda se nasmrt dosađuje”.
Dnevnik s tri adrese
Plašeći se da bih i sâm mogao krepati od gnjavaže dok slijedim književne stope starog zanesenjaka u začudne oblike kaktusa i grmova, dugo sam oklijevao uzeti libar u ruke. Na koncu su uspomene na užitak u čitanju nekih drugih Nooteboomovih knjiga pobijedile moj iracionalni otpor prema prirodoslovlju. I dobro da je tako, jer “533 dana” nisu lektira za jednokratnu konzumaciju, nego štivo kojemu ću se, zajamčeno, dugo i često vraćati. Za početak, da otklonim svaku mogućnost zabune, knjiga jest neka vrsta piščeve vrtne kronike, vrtopisa, ali je od sasvim posebne vrste. Prije i poslije svega radi se o osebujnom dnevniku što ga je Nooteboom vodio od 1. kolovoza 2014. do 15. siječnja 2016. godine. Kako on živi na tri adrese – u Nizozemskoj, Njemačkoj i na Menorci – to je jasno da čitavo vrijeme ne može, sve i da hoće, biti zaokupljen svojim bujnim mediteranskim vrtom. Njegov privatni arboretum prije je neka vrsta provodne niti, odnosno kičme rukopisa koji je ustvari rahla kolekcija rinfuznih zapisa. No, i kad se zaista ne bavi ničim drugim osim biljnim svijetom koji mu buja pod prozorima, pisac uspijeva osvojiti pažnju čitatelja nesvakidašnjim uvidima kao, primjerice, u sljedećem pasusu: “Sad imam tri njemačke knjige o kaktusima, ali znam jedino da moćna grupa, koja je ovdje već stajala kad sam prije toliko godina stigao ovamo, i ove godine opet ima male žute cvjetove na završecima onog što će u rujnu i listopadu postati zreli plodovi. Ne bude nikakvu sumnju, svatko tko uđe u dvorište zove ih kaktus, stoje gusto zbijeni poput vojske ili sindikata koji dogovara štrajk. Sa svoje visine gledaju prema meni, ja sam vlasnik tvornice, a oni žele povišicu. Imaju velike ruke koje nikad neće svirati klavir, čuvaj kožu u njihovoj blizini, ni svoje plodove na daju rado, bodlje su gotovo nevidljive, ali osjećate ih još dan poslije.”
Riznica misli i slika
Jednako dojmljiva i izrazito samosvojna jest i dionica u kojoj pokušava otkriti identitet kukca za kojeg mu se čini da bi mogao biti ljiljak, o kojemu moja malenkost niti išta zna, niti bi išta htjela naučiti, ali s veseljem čita Nooteboomovu bilješku: “S fotografijom u ruci pretraživao sam svoju knjigu o leptirima, jer ljiljci spadaju među noćne leptire, barem u španjolskoj knjizi koju ovdje imam. Ali nisam ga mogao pronaći. Vidio sam najneobičnije primjerke dizajna, Gucci, Armani, modele velike ljepote, postaje mi jasno zašto neki ljudi radije vjeruju u Boga nego u Big Bang i vječito veliko Samo Od Sebe koje je uslijedilo. Ja živim u svijetu dizajnera i umjetnika, pa negdje uvijek mora stajati potpis, mada ni onaj od Boga nikada nismo vidjeli, osim ako to nije upravo ovaj ljiljak.” Ipak, sve te zelene digresije zapremaju manji dio knjige koja nudi i vrlo sažete zapise, prozne krokije, odnosno zametke priča, i vrlo elaborirane eseje koji problematiziraju ili konkretna djela ili cijele opuse nekih umjetnika. “533 dana” možda se deklarira kao dokument o svakodnevici jednoga vrta, ponajprije njegovih kaktusa, ali je prije i poslije svega priča o bodljikavom organizmu druge vrste, naime, samom piscu koji svakom rečenicom draži i pecka čitatelja, ali je u poznoj dobi, pa više ne može putovati vanjskim, nego samo unutarnjim svijetom. A taj je svijet prebogata riznica misli, uvida i slika, odnosno rečenica koje vrijedi podvući olovkom, pa im se uvijek iznova vraćati u svakoj zgodnoj prilici, čak i ako niste botanički zanesenjak. Dapače, u tome slučaju ovu vam je knjigu potrebno još srdačnije preporučiti.
