Privid 1938.
Special cijena
17,80 €
Redovna cijena
19,78 €
-
Jezik izvornika: švedski
-
Prijevod: Željka Černok
-
Broj stranica: 352
-
Datum izdanja: kolovoz 2014.
-
ISBN: 978-953266580-2
-
Naslov izvornika: Hägring 38
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 420 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Nakon što ga je tijekom diplomatske karijere napustila supruga, Claes Thune otvara odvjetnički ured, u kojem zapošljava šutljivu tajnicu Matildu Wiik, a slobodno vrijeme provodi s prijateljima iz mladih dana okupljenima u Klubu sredaša. Helsinki 1938. još je uvijek ugodno mjesto za život, a rane iz kratkoga ali krvavoga građanskog rata 1918. naizgled su zacijeljele. Ipak, prve naznake antisemitizma polako remete naizgled idiličnu sliku glavnoga finskoga grada, a i nagrizaju odnose u Thuneovoj obitelji te među sredašima. Gospođa Wiik istodobno vodi borbu sa svojom traumatičnom prošlošću, a Thune ne može ni naslutiti kakvu će lavinu pokrenuti slučajni susret u njegovu uredu.
Prema mišljenju kritike jedan od najboljih skandinavskih romanopisaca, Kjell Westö proslavio se ciklusom od pet epskih romana koji se odvijaju u Helsinkiju tijekom 20. stoljeća. Njegov roman Privid 1938., koji se isprva čini kao interesantni prikaz Helsinkija u međuraću, ubrzo se pretvara u vrhunsko napeto štivo u kojem se sudbine likova isprepleću na neočekivane načine. Napisan u najboljoj maniri skandinavskih trilera, Privid 1938. čitatelj teško može ispustiti iz ruku.
Westö je izuzetno vješt pripovjedač. Čini da se sjećamo stvari koje nikada nismo vidjeli, ali ih svejedno prepoznajemo.
Pia Bergström, Aftonbladet
Vremenski je stroj izumljen. Njegovo je ime Kjell Westö.
Antti Majander, Helsingin Sanomat
Sugestivno, melankolično i napeto.
Jenny Teleman, Švedski radio
Ovo je djelo pisca koji zna što radi, ali i mnogo više od toga. Pravi doprinos vječnoj raspravi o ulozi malog čovjeka i smislu života.
Jacob Söderman, Arbetarbladet
Westö spada u one rijetke pisce čije knjige produbljuju naše razumijevanje povijesnih događaja i ljudi. Čovjek jednostavno postane barem malo pametniji dok ga čita.
Jan-Olov Nyström, Södermanlands nyheter
Nema nikakve sumnje da je ovo jedan od najboljih romanopisaca skandinavskog područja.
Mats Gellerfelt, Svenska Dagbladet
To što se sada događa u meni više provocira novinara nego li pisca
mvinfo.hr, Srđan Sandić, 9.10.2014.
Kjell Westö rođen je 1961. u Helsinkiju. Na književnoj je sceni debitirao 1986., a njegov se opus sastoji od poezije, zbirki kratkih priča i romana. Niz romana smještenih u Helsinki dvadesetog stoljeća čini ga najboljim kroničarom finske te finsko-švedske povijesti i kulture. Međunarodni je proboj doživio 2006. romanom “Där vi en gang gått” (Put kojim smo nekada kročili), za koji je osvojio najveću finsku književnu nagradu Finlandia. Po romanu je napravljena kazališna predstava te snimljen film.
Romani su mu prevedeni na petnaestak jezika, a za roman “Privid 1938.” dobio je nagrade Švedskog radija i Švedskog književnog društva te nagradu ugledne udruge De nio. Gostovanje na nedavno završenom Festivalu svjetske književnosti bila je prilika za kraći razgovor.
Srđan Sandić: Kako to da ste se odlučili za pisanje pisanje povijesnih romana?
Kjell Westö: Počelo je u mojim dvadesetim godinama. Odrastao sam u Helsinkiju, ali su moji roditelji i dalje živjeli na selu. Nisam osjećao da tamo pripadam. Bio je to za mene prostor koji bih opisao kao tabulu rasu. Želio sam prisvojiti grad. Učiniti ga nekako svojim. Želio sam mu pripadati. Počeo sam proučavati povijest tog grada, njegovu biografiju, i u tom proučavanju nisam mogao ne zamjetiti da je povijest Finske, pogotovo tijekom 20.st., a koja je još od kraja 19.st., pa sve do sada četiri puta ratovala za razliku od njezinih susjeda. Početkom dvadesetog stoljeća bila je to zabačena, ruralna zemlja, s niskim stupnjem obrazovanog stanovništva, ne osobito uspješna, siromašna. Većina razvoja u dvadesetom stoljeću, modernizacija, stvaranje urbanog stanovništva se dogodila gotovo pa prebrzo.
Finska povijest prepuna je skrivenih, latentnih konflikata i tabua, događaja o kojima se nije pisalo. Sve više sam bivao okupiran tom temom. Krenuo sam s dvije zbirke pjesama i dvije zbirke kratkih priča, a cilj mi je bio postati pisac koji dokumentira današnji, stvarni, stvarnosniji život, ako želite. I mene čudi što pišem povijesne romane, ali ipak, ja očito jesam proizvod vremena socijalnog razvoja. Kod kuće me često pitaju, hoću li konačno se maknuti od dvadesetog stoljeća, pisati npr. o osamnaestom stoljeću. Moj odgovor je ne. Ne zanima me vrijeme prije električne energije, ja sam ipak čovjek novog doba, zanimaju me jednakosti, prava, koliko - toliko regulirani odnosi među ljudima, a ne kraljevi i njihovi siromašni podanici. To vrijeme doista ne osjećam svojim pa ne mogu niti pisati o njemu.
Jeste li željeli upisati svoj politički stav prema tim kontroverznim pitanjima o kojima pišete. Jesu li vaši romani nekakav odgovor vas kao političke, nacionalne manjine u Finskoj?
Ne, ne direktno. Postoji politička nota u mojim tekstovima. Smatram se prvenstveno naratorom, storytellerom. Bavim se pitanjima skromnosti, ljudskosti, morala, ali ih skrivam u sudbine svojih likova, u priču. Ipak, ta moja političnost je ponajviše uvjetovana mojim karijernim počecima, mojim novinarstvom. Bavio sam se politikom i na fakultetu. Moj glavni interes, moja fokalizacija je u prikazivanju mogućnosti u kojima se moral ipak nije zagubio. Onda kada su teška ili najteža vremena. Pokazati moralna iskušenja pojedinaca u vremenima kada doista izgleda da nemaju izbora.
Moje pisanje o finskoj povijesti uvijek skriva pitanje: “a što bih to točno ja učinio da sam se zatekao u tim okolnostima koje opisujem?”, npr. u 1917., u noći oko Božića kada je zemlja nezaustavno ulazila u građanski rat. Kako bih se to ja osjećao u jesen 1939., kada je bilo više nego jasno da finska delegacija koja je otišla u Moskvu, kako bi pregovarala s Rusima, a u isto vrijeme je postajalo sve jasnije da će nas napasti. Rođen sam 1961. i sam cijeli život proveo u miru, u socijalnom prosperitetu, misleći o prošlim europskim generacijama koje su se morale nositi sa dva velika rata, građanskim ratovima itd...
Nekada se ipak nije znalo dosta toga što je dnevno utjecalo na ljudske odluke, danas živimo simulaciju u kojoj mislimo da sve znamo?
Da, to je ta ambivalentna pozicija. Dijelom su ljudi, barem u „teoriji” više obrazovani nego li nekada, pretrpani smo raznoraznim informacijama. Od svukud dolaze. Tu je sada Sirija, Gaza, Ukrajina. Veliko pitanje je što mi doista činimo s tim informacijama, kako ih procesuriamo, što radimo. Ljudska bića jesu kapacitirana za suosjećanje, ali očito kada su pretrpana zahtjevima za djelovanje, opet ću reći -suosjećanje, očito zakazujemo. Pobjegnemo u zabavu, u igrice. Još uvijek ne možemo dovoljno utjecati.
Kako vama vibrira sintagma “politička odgovornost” u pisanju? Kao umjetniku, kao piscu, kao čovjeku.
Iste su to pozicije.
Ali ipak, kao umjetnik, kao vrlo prodavani autor imate veću odgovornost jer imate i veću vidljivost u tom organu koje se zove društvo?
U pravu ste. Veća vidljivost iziskuje veću odgovornost. Ne možemo to izbjeći. Mogu vam dati neke lijepe odgovore. Pokazati svu svoju elokventnost. Na kraju se stvari mjere onim koliko ste doista odgovorno djelovali u trenutku koji je to od vas zahtjevao. Trenutno svjedočimo da ide na gore, u cijeloj Europi. Postoji velika opasnost koja vreba...
A niti ne znamo koliko smo zapravo izmanipulirani...
Upravo tako. Mislimo za sebe da smo vrlo obrazovani, otvoreni, samosvjesni, reaktivni za razne političke i socijalne probleme. Istina leži u odnosu prema toj manipulaciji. U tome da o tome ništa ne znamo, zapravo. I dalje. Vratio bih se na pitanje odgovornosti. Ukoliko se stanje u Europi pogorša, svi ćemo biti mjereni onime iza čega stojimo. Jesmo li za univerzalna i jednaka prava ili to nismo. Iza mene su godine novinarstva, sve ovo što se sada događa u meni više provocira novinara nego li pisca.
Budim se s pomisli da moram sve više i više reagirati. Problem u pisanju romana je što on mora biti spor. Mora, kako ne bi bio površan, prvoloptaški. Roman ne može pratiti političku stvarnost, tek tako. Prezahtjevna je to forma koja zahtjeva vrijeme. U novom romanu se nadam da ću moći obuhvatiti neke aktualne teme. Nekada mi fali pozicija dnevnog komentatora, ali evo odlučio sam se za „dublje” istine.
Koliko dugo pišete, istražujete temu?
Oko četiri godine do objavljivanja. Prva godina se bavi idejama, zapisima. Samo pisanje traje dvije godine. I onda vrijeme za pripremu objave.
Kako stvarate svoje protagoniste?
Rubovi tih karaktera su inspirirani povijesnim likovima. Uvijek ih na kraju izmislim. Kako bi ih „dobro” izmislio, moraš pročitati jako puno memoara, dokumenata, pisama. Uvijek to ističem, moji protagonisti su mogli postojati, ali nisu. Upravo zbog njih i pišem toliko dugo. Medij fotografije, dokumentarni film su također izvori moje inspiracije. U povijesti me zanimaju ljudi, ne arhitektura, ne čak toliko ni kontekst. Ne želim im znati pravo ime.
Transponirate li svoje pisanje u druge medije?
Moji romani su igrani u kazalištima i adaptirani za filmove. Nisam utjecao na te procese. Kratko vrijeme sam radio kao dramaturg u kazalištu u Helsinkiji. Prava je istina da zapravo nisam dobar u tome.
Antisemitimizam je tema vaše knjige. Kako ga vidite danas? Kako je skriven, gdje je skriven, mutirao je, razvio bolje strategije za život?
Finska u tridesetim godinama je debelo zakazala. Bila je na strani Njemačke za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ipak, mnogi finski Židovi borili su se protiv Rusa, što je apsurdno. Povijest ratovanja je okrutna. Ono što me najviše brine u Europi danas su islamofobija i rasizam. Ljudi su prestali vjerovati u multikulturalizam. Nisam baš optimističan. Tek 1989. je izgledalo kao da se događa oslobođenje, bez krvi. Mandela je bio pušten. Argentina i Čile imali su demokratske izbore. Tada sam bio vrlo optimističan. Onda je došao rat u Jugoslaviji. I od tada, puno toga što se događalo, nije obećavalo prosperitet. Kao da se vraćamo srednjovjekovnom mučenju. Kao da se civilizacijski razvoj nije dogodio. Pogledajte samo koliko često se na youtubeu pojavljuju scene brutalnog mučenja, u ime “demokratizacije”.
Osjećate li nostalgiju prema prošlim vremenima?
Optuživali su me za to. Povijest nije lijepa. Nikada nije bilo bolje. Uvijek je bilo komplicirano. Lijepo vrijeme 60-ih godina obilježila je borba za ženska prava, prava Afroamerikanaca, ratovi u Južnoj Americi. Molim vas...
Posjetili ste i Jugoslaviju 1984.? Kako vam je tada izgledala?
Naletao sam na određene, sada mi je to jasno, nacionaliste. Pili smo šljivovicu. Mjesto radnje je Dalmacija.
Kjell Westö: Privid 1938.
mvinfo.hr, Vanja Kulaš, 21.10.2014.
Ugodna je građanska egzistencija žitelja predratnog Helsinkija, pod kristalnim lusterima Fazer slastičarnice i elegantnih kavana, među policama Akademske knjižare pri robnoj kući Stockmann, u perivoju Esplanadija... Objavljuju se te 1938. godine erotske kratke priče, snimaju se filmovi, svečano se otvara novoizgrađeni Olimpijski stadion, putuje se luksuznim brodovima, pohodi se plesnjake. No, istovremeno su zamjetne prve klice antisemitizma. Primjer je toga zataškani skandal kada se mladog židovskog trkača prešutno sa zaslužene prve pozicije zbacilo na četvrtu kako bi se izbjeglo njegovo pojavljivanje na pobjedničkom postolju pred prohitlerovski orijentiranim uglednicima.
U helsinškim mijenama godišnjih doba ne ogleda se stoga samo koloritna atmosferičnost sjevera koju finski autor švedskog podrijetla Kjell Westö (1961.) impresivno oslikava, već se simbolički nagoviješćuju krupne političke promjene. Westö prividnu idilu grada mjeri opuštenim korakom dobrostojećeg, gotovo razmaženog šetača, no njegovu lijenom pogledu ipak ništa ne promiče. Dapače, sigurnom rukom, čini se mirno i lako, baš kako se njegove stranice okreću i čitaju, autor ispisuje kroniku svoga grada u jednom specifičnom vremenu. Čini to detaljistički precizno pa čitatelj u sjećanju zadržava blistave slike, kao da je prebirao po starim foto-albumima.
Westö pažljivim restauratorskim potezima dočarava ozračje naoko spokojnog međuraća pod čijom se marcipanskom glazurom vrtloži dvostruka turbulencija - sve opipljivija prijetnja Drugoga svjetskog rata i još nezacijeljena rana Finskog građanskog rata. Naslov romana “Privid 1938.” (Hägring 38, 2013) referira se na beznačajan šlager iz toga doba, ali zapravo pretpostavlja varljivost građanske lagode, jer izvjesno je da Europa srlja u rat.
Sve će to autor spretno provući kroz životne paralelizme dvoje središnjih protagonista: helsinškog odvjetnika i njegove službenice. Zbivanja pratimo naizmjence iz njegova i njezina gledišta, objektivistički izložena u trećem licu. Pripovijest počinje jednog studenačkog jutra neopravdanim i neobjašnjivim izostankom s posla inače besprijekorno pouzdane zaposlenice, a završava u realnom vremenu tek koji sat kasnije tužno i samo naizgled iznenađujuće. Tristo pedeset stranica između uvoda i epiloga vraća nas u ožujak iste godine i kronološki odmotava osam mjeseci korektne suradnje, opreznog upoznavanja, čak i sramežljivog prijateljevanja dvoje usamljenika iz različitih društvenih miljea.
Claes Thune nakon zasićenja diplomatskom karijerom i propasti braka, u zreloj se dobi, navršivši četrdesetu, vraća advokaturi. Dezorijentiran novim okolnostima, povrijeđen i usamljen, muku muči s reorganiziranjem životne rutine. Problema ima i s nuklearnom obitelji - hladna majka i sestra Ulla, dvije snobovske pojave, patronizirajućim mu odnosom nameću kompleks porodičnog gubitnika. Nevolje se nižu jedna za drugom - zbog objavljenog političkog članka u liberalnim novinama, fizički će ga napasti na ulici, a njegov nećak, perspektivni doktor prava, kojega benevolentno prima kao partnera ne bi li mu pomogao, a time s vremenom unaprijedio i svoj posao, pokaže se arogantnim nacionalistom teškim za suradnju.
Thuneova jedina zaposlenica Milja Matilda Wiik podvojena je osobnost. Iza toga imena tri su žene: Milja, Matilda i gospođa Wiik. Gospođica Milja za rata je bila žrtvom silovanja u logoru, a dvadesetak godina kasnije tek je sablast koja namiguje iz tamnih zakutaka i naoko staloženu, no podložnu joj Matildu drsko mami na osvetnički i samoubilački rub. Ona je dakle mračna strana, odvojeni dio ega te anksiozne 36-godišnjakinje, njezina iskešena i proganjajuća trauma. Matilda je perceptivna i inteligentna, no do kostiju usamljena, teško oštećena i neostvarena mlada žena. Ona je ujedno privatni identitet gospođe Wiik, u međuvremenu tek šuplje sintagme ostvarene Matildinom udajom za čovjeka koji je ubrzo nestao bez traga ne uspjevši se nositi s njenim demonima iz prošlosti. Da bi se uopće mogla suočiti s realnošću, svoj stan svakodnevno napušta u obličju distancirane i uštogljene sredovječne gospođe, a njezini je poslodavci cijene kao tajnovitu i zatvorenu, no ekspeditivnu činovnicu sa zavidnim kvalifikacijama, preporukama i manirama.
Matilda živi sama u hladnom stančiću, večeri provodi uz knjigu i radio koncerte klasične glazbe, manji dio plaće troši na kino, a veći na mlađeg brata, glazbenika Konnija, spram kojega se hiperprotektivno odnosi. Voli samotno šetati i voziti se tramvajima, ima jednu prijateljicu koju rijetko viđa, i sve u svemu, vodi život automatiziran i skroman, no koji bi ipak bio lijep da nije njezine napukle psihe.
Povremeno si priušti manikuru, ne kao sitni hedonizam, nego kao nužnost sanacije bjesomučno izgriženih noktiju koji su jedini primjetljiv simptom njezine psihičke labilnosti. Milja Matilda i njezin brat odrasli su kao siročad - nakon smrti brižnog oca, a kasnije i majke militantice ubijene u pobuni, ona se kao šesnaestogodišnjakinja pridružuje legiji kako bi mogla prehraniti brata i sebe, no završava u logoru. Muči je grizodušje što iz zatočeništva nije mogla zaštiti Konnija za čije rabijatno ponašanje sluti da je posljedica zlostavljanja u dječjem domu.
Upravo na Thuneov poticaj najbolji prijatelji iz mladosti - Leopold Grönroos (apolitični investitor), Guido Römer (novinar), Robert Lindemark (psihijatar), Lorens Zorro Arelius (liječnik), Joachin Jogy Jary (talentirani glumac s dijagnozom kliničke depresije) - uglednici iz višeg srednjeg sloja i pripadnici švedske manjine, 1927. godine oformljuju Klub sredaša te u dobrom raspoloženju mjesečnom dinamikom pretresaju aktualije. No, te prijelomne, predratne godine stvar postaje neugodna, sastanci su na rubu eskalacije, klubu prijeti raspad, a Thune je, kao spiritus movens kružoka, šokiran političkim stavovima, konkretno fascinacijom Hitlerom pojedinih članova. Međusobne razmirice Thuneovog muškog društva odražavaju tadašnju aktualnu geopolitičku krizu, baš kao što se u Matildinim morama na javi i u snu manifestiraju užasi iz prošlosti.
Slučaj je htio da se nesretna Matilda desetljećima nakon logoraških epizoda baš na radnome mjestu mora ponovno suočiti sa svojim nekadašnjim zlostavljačem, a sada članom Thuneova kluba. On je doduše ne prepoznaje, no osjeća da ga ta ukočena žena neobjašnjivo privlači. Počne joj diskretno udvarati, a ona se upušta u riskantnu igru. Situaciju opasnom ne čini on, bojažljivi šmokljan, nego ona sama koja je i bez izvanrednih stresova neprestano na korak od kompletnog raspada ličnosti.
Kjell Westö se ne opterećuje složenim fabuliranjem, svu svoju pomnju upućuje uobličavanju svakodnevnih događaja i naoko beznačajnih interakcija. Osjenčavanjem unutarnjih života psihološki slojevitih karaktera Westö čitateljev interes s grandioznih povijesnih zbivanja pomiče na individualne ljudske priče u njihovoj pozadini i poteže tako pitanja morala, empatije, društveno odgovornog djelovanja.
“Privid 1938.” doista je izuzetna proza, koja unatoč svome fikcionalnom određenju i slobodnom tretiranju arhivskog materijala pruža dokumentarno relevantan prikaz međuratnog Helsinkija, njegovog raslojenog stanovništva, kao i teškoća s kojima se u to doba ondje suočava švedska nacionalna manjina. Ozračjem potisnutog i neizrečenog ostvaruje se paučinasta napetost, no po razriješavanju zagonetke, Westöove impresionističke deskripcije čitatelja pozivaju da još jednom opušteno posegne za pojedinim pasažima.
Zlokobno lice fašizma nad Helsinkijem
Nataša Ozmec, najboljeknjige.com, 27.4.2015.
Naizgled vrlo običan – poštenije bi bilo reći – jednostavan roman, ne doima se kao djelo koje će vas držati u velikoj napetosti, barem ne od samog početka, iako je ovaj zlosutan ili bar nagoviješta neki preokret, neugodnost: odvjetnik, zatečen činjenicom da njegova učinkovita, odgovorna tajnica nije došla na posao, bez ikakve poruke. A sam Uvod prije toga, koji opisuje povijesno-političku situaciju tog doba, doima se previše suhoparan i dalek da biste se mogli lako uživjeti u pustolovinu.
Zatim počinje retrospektiva, radnja se vraća nekoliko mjeseci unatrag: upoznajemo suhonjavog odvjetnika (nekoliko puta spominje se njegova sličnost sa Stanleyjem Laurelom, mršavijim dijelom poznatog komičarskog para), zatvorenog intelektualca, s bogatim unutarnjim svijetom i manje prihvaćenim političkim nazorima, i njegovu pomalo neobičnu, pomalo tajanstvenu, ali vrlo sposobnu tek zaposlenu tajnicu, šarmantnu i ugodnu gospođu Matildu Wiik.
Malo po malo, radnja se uslojava, saznajemo za bolan odvjetnikov razvod, za diplomatsku karijeru, krug prijatelja posvećenih politici; Matilda nosi u sebi podvojenost, ratne rane (iz manje poznatog kratkog Finskog građanskog rata 1918.), ali i tihu odlučnost. Odvjetnik Tunjo vodi odmjeren život uglednog člana društva, dok je Matildi najdraža zabava odlazak u kino. Politika je okosnica, ali taman kad pomislite da ćete se izgubiti u povijesnim činjenicama, izranja ljudska priča od krvi i mesa, koja sve čini briljantno jasnim.
Novi likovi uvode se gotovo neprimjetno, ponekad tako da se upitate jesu li uopće neophodni, no uskoro upravo to otkriva vještinu pisca. Iz jednostavnih, gotovo elementarnih odnosa gradi nevjerojatnu kompleksnost, krhku kao paučinu, i sve je baš tamo gdje treba biti da bi radnju odvelo korak dalje. U nekom trenutku čini se da je roman čak pomalo staromodan, no i to je privid. Polaganim tempom, detaljima, s malo dijaloga, Westö vješto priziva epohu, u nekim segmentima potpuno zaboravljeno vrijeme, pa čak i duh, mentalitet tog dalekog nam sjevera, neku samoću, sporost i izoliranost.
Istodobno, slike i lica su živi i aktualni – ratovi, nesreće, zlo i njihova suprotnost u ekstravaganciji, eskapizmu, umjetnom blještavilu i euforiji tog doba. Ružno lice rata, licemjerja, predrasuda i rasizma prikriveno navodnom učenošću, moralom, uzvišenošću. Sve to, naravno, za dobro dragog malog čovjeka, dok se taj mali čovjek bori s nekim svojim demonima. I cijelo vrijeme probija negdje gotovo neuhvatljivo glas razuma, ali je nemoćan, baš kao i glavni junak, i nema izlaza osim predaje; sa zlom odlazi i dobro, ubojstvo je i samoubojstvo.
I tada shvatite, da niste zapravo ni primijetili (ili barem ja nisam) kako vas je roman uvukao u svoju mrežu, koliko su napeti postali odnosi među likovima, koliko su suptilne nijanse u šturim dijalozima, gotovo škrtim opisima i postavljenim scenama. I shvatite da je taj roman možda staromodan po svojoj “opravi”, ali nikako u izričaju. Precizno nijansiranje likova, fino supostavljanje događaja i vješto korištenje vremena – sjećanja, redoslijed scena, suptilno građenje atmosfere i napetosti, mudar odabir onoga što će nam naglas reći, a što ostaviti u među-vremenu poglavlja da sami zamislimo – svrstava ovog finskog pisca u sam vrh europske književnosti, potomka one tradicionalne loze romansijera, u najboljem smislu te riječi, na kojoj smo uglavnom odrastali čitajući srednjoškolsku lektiru.
Preokret je neočekivan, gotovo brutalan, iako negdje zvoni, pa da, pa da, i znate da vam je već prije, mnogo ranije, pisac dao naslutiti ne samo rasplet, ako ga tako možemo nazvati, nego i bolnu istinu i dubine mraka koji (svi) nosimo u sebi. Ali koje je tako teško priznati. Iako ste gotovo sigurni da znate što se događa, nelagoda, neka skoro jeza, kao da se materijalizira prema kraju.
Na kraju, meni je samo bilo strašno žao što je roman završio. Kao da je netko naglo prerezao nit na čijem je kraju bilo zapleteno, ali privlačno, tako zanimljivo klupko vune. Odličan i tečan prijevod Željke Černok vjerno oživljava nordijsku atmosferu, bolje rečeno atmosferu koju nam je Westö ponudio.
-
Uzaludna potraga za happy endom
Brutalni rat na "civiliziranom" sjeveru
Premda možemo imati dojam, na temelju uobičajene percepcije Skandinavije kao najnaprednijeg dijela kontinenta na kojem živimo, da je sjever Europe civilizacijski svjetlosnim godinama udaljen od barbarskog juga, još prije samo jednog stoljeća ondje je bilo vrlo dinamično. Zemlja koju danas znamo kao Finsku šesto je godina bila istočni dio Švedske, tada moćne europske nacije. Poto
Slične knjige
-
Zvjezdana kartaSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
O volumenu vremena 1Special cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
-
-
-
-
Moj nježni toreadoreSpecial cijena 19,79 € Redovna cijena 21,99 €
