Pristanište
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 144
-
Datum izdanja: studeni 2020.
-
ISBN: 978-953358292-4
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 240 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Iza vrata kuće na otoku jedan je čovjek marljiv i uporan, ali njegov je rad skriven tuđim očima i nitko ne zna čime se bavi. Na pristanište preko puta kuće brodovi pristaju i s njega odlaze, turisti stižu po svoje uspomene, a on i dalje uporno radi, ozbiljno posvećen svojoj tajnovitoj djelatnosti i svojoj opsesiji drvom. Drveni podovi u kući nisu samo to, nisu samo podovi i nisu samo drveni, u drvu je nešto živo, nešto mistično i važno, nešto što će do zadnje stranice dobiti ime i prezime, smisao i svrhu. I, naravno, tu je ona, jer jedna ona tu uvijek mora biti, neka zbog koje je sve počelo, neka zbog koje drvo nije samo drvo.
Darko Šeparović pjesnik je u proznim cipelama, a njegovo se pjesničko zaleđe itekako osjeća i u njegovu drugom romanu. Pristanište je gusta priča o ljubavi i zabludi, o samoći i upornosti; superiornim, promišljenim stilom ispričana priča koja teče i osvaja. Jedna je to od onih knjiga koje su toliko sugestivne da se na trenutak može izgubiti granica između čitatelja i protagonista. Knjiga koja vas natjera da ponovno razmislite o stvarima koje ste smatrali riješenima, koja nas podsjeća da, iako se katkad čini suprotno, zapravo se nikad ništa ne rješava.
“Ponovno pada kiša, puževi ulaze u sluzave kućice i čekaju. Tako i ja slušam njene rečenice, kao zakopan negdje duboko u drvu. Pristavio sam vodu za čaj i gledam kako vrije, zatim umačem vrećicu čaja, ali negdje na putu do stola šalica padne i razbije se, a čaj od mente prolije se po drvenom podu. Bacam krpu na zelenu mrlju i kako krpa upija tekućinu, tako podižem razbijene komadiće porculana. Dok ona govori o odlasku, mislim o tekućini i mrlji koja će ostati na podu. Ako ode, ostaje mi samo drvo.”
Netipični noir iz života na Mediteranu kakvog niste vidjeli na razglednicama
Vid Barić, Jutarnji list, 16. 12. 2021.
U književnosti kojom dominira tzv. stvarnosna proza, a obiteljski roman se tretira kao izvanredni književni događaj, priče kakve piše Korčulanin i pjesnik Darko Šeparović (1987., Vela Luka) pokazuju se kao dragocjen endem.
Svojim novim romanom "Pristanište" (Fraktura, 2020., ur. Andrija Škare), pisac se uspješno naslanja na poetiku, stil i imaginarij koji je postavio svojim prvim, slabije ispraćenim romanom "Krvotok" (GKR, 2018., rukopis je prethodno bio nagrađen književnom nagradom Drago Gervais koju dodjeljuje grad Rijeka).
Za razliku od svog prvijenca, međutim, koji je bio dobar roman, no pomalo preambiciozne strukture, pa nije korespondirao s najširim čitateljstvom, i dijelom je ostavljao dojam artističkog miš-maša, Šeparović je u "Pristaništu" mnogo fokusiraniji, što ne znači da odbacuje svoju postmodernističku optiku na roman. No ona je sada izbrušena, ne oslanja se previše na zbrku na sižejnom planu i čitatelju nudi pitko iskustvo čitanja, s dovoljno začudnih momenata da mu uspješno zadržava pozornost.
“Pristanište” nam donosi neprilagođenog protagonista, jednu čudnu opsesiju, mnoštvo pjesničkih rečenica i finih literarnih slika, ali i priču o ljubavi, tj. o raspadu jednog odnosa. Tu je i melankolični mediteranski pseudo-noir kakav niste vidjeli na razglednicama, kao i tekst koji hini da će svakoga časa prijeći u žanr, a raspliće se na krajnje iznenađujuć i lucidan način.
Jeza pejzaža
S takvim, na momente sumornim i jezivim prikazom mediteranskog života koji provlači kroz svoja oba romana - u kojemu drvoredi alepskih borova uz more predstavljaju prizor koji izaziva strah, a raspoloženje i psihologizacija likova odvijaju se sukladno promjenjivim vremenskim uvjetima (često pada kiša, a ako ne pada, onda su velike vrućine) - Šeparović kao da je izmislio i svoj vlastiti žanr (apeliram da se uvede pod "New Adriatic Weird", kako je nedavno na Twitteru predložio novinar i suradnik Jutarnjeg lista Jonathan Bousfield).
Ono što njegov "žanr" čini tako unikatnim jest netipični prikaz pomorskog života i obale, koji se neće svidjeti prosječnom turistu, ali i prisutnost mora koje u njega, međutim, nije nimalo pozivajuće i perspektivno. Baš naprotiv, kao da djeluje ograničavajuće na protagoniste, nudeći istovremeno bezbrojne pravce i mogućnosti, ali i snažan osjećaj zatvora. Tu su i klima i vjetrovi, rijetko pogodni, kao i bezbrojni turisti, koji bauljaju uokolo gurajući svoje torbe na kotačima, "tražeći točku u kojoj će započeti svoj odmor".
Njih, kao i brod koji ih neprestano dovodi na pristanište pod njegovim prozorom, protagonist romana promatra u bizarnom i krajnje voajerskom tonu - pred kojim čitatelj strepi - iako "Pristanište" ne pretendira biti triler. Ipak, mjestimice se u romanu osjeća jeza, što dolazi od "hladnih", smrknutih Šeparovićevih opisa mediteranskih pejzaža, kao i od bunila protagonista koji, tijekom brzih poglavlja u kojima se smjenjuju linearna naracija i izleti u prošlost, obavlja svoj "ludi naum".
U "New Adriatic Weirdu" nema mnogo od sunca, prženih lignji, koktela ili luftmadraca. Nema niti glisera i jet-skija, prizora punih plaži, nema ulaštenih jedrilica i otopljenog sladoleda na podnevnom suncu. Nema ni jeftinih dosjetki o galebarenju strankinja, kao niti priča o ribarskim mrežama. Nigdje ni ustaša i partizana, korumpiranih političara, malomišćanskih šerifa ili dealova s koncesijama za plažu. "Pristanište" ne donosi tranzicijsku i privatizacijsku stvarnost.
Sastavljanje broda
Ne donosi baš ništa o Hrvatskoj ili ovom dijelu svijeta iz imaginarija prosječnog zapadnjaka. Šteta što taj odmak neće pridonijeti da se ovaj roman prevede i da postane ozbiljni književni hit; Šeparoviću jednostavno nedostaje perpetuirati ustaljene obrasce o Hrvatskoj koje stranci žele čitati, e da bi postao čitan i prevođen pisac. Da je začudno “Pristanište” napisao Alessandro Baricco, gurao bi se na police knjižara kao “must read” bestseler. Ovako, vjerojatnije je da će ostati "ispod radara".
Glavnina se radnje u romanu odvija u interijeru, u kući koju je protagonist, nakon razlaza s djevojkom, odlučio pretvoriti u brodogradilište, što će njegovoj opsesiji drvom (ali i djevojkom) konačno dati smisao. Tako on provodi dane, grozničavo skidajući drvene podove, okvire vrata i prozora (koje betonira), uz pomoć kojih će, u potpunoj tajnosti, obaviti svoj "ludi naum", odnosno sastaviti svoj brod (i opet se, kao i u "Krvotoku", baš brod i mogućnost bezbrojnih pravaca mora nameće kao alegorija za nemir Šeparovićevih protagonista).
Protagonist, pritom, razgovara s tim drvom, bauljajući uokolo po kući dok manično skida parkete, prisjećajući se ranijeg života s djevojkom, nabavljajući materijale i alat u mjestu u koje rijetko zalazi, i gdje su ljudi koje nerado sreće. Pratimo ga kako kirurški precizno razvija svoj plan, u kojemu često i posrće, no sagradit će svoj brod, kojemu je posvećen kao da mu život o tome ovisi.
Sam kraj romana donosi fini postmodernistički zahvat koji razjašnjava čemu je, doista, Šeparović posvetio svoj roman. Punih četrnaest poglavlja čitat ćete "Pristanište" u jednom smjeru, a onda će vas, nakon petnaestog poglavlja - poput precizno napucane bejzbol loptice - pronaći na drugom kraju stadiona, iza ograde. Ali, osjećat ćete se kao da ste upravo ondje i trebali završiti.
Šeparović se preporučuje
Strahimir Primorac, Vijenac, 17. 6. 2021.
Nakon studentice arhitekture Ene Katarine Haler, nedavnoga literarnog iznenađenja godine (roman Nadohvat, 2019), čini se da još jedan arhitekt postavlja književne temelje koji obećavaju uzbudljivu budućnost. Doduše, Darko Šeparović (rođen u Veloj Luci 1987, diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu) ne dolazi iz literarne anonimnosti kao što je bio slučaj s Halerovom: objavljivao je pjesme, prozu i književne osvrte u časopisima i na portalima, nagrađivan je za svoje rukopise, tiskana mu je zbirka pjesama Autopilot (2015) i roman Krvotok (2018), ali je tek romanom Pristanište snažno, suvereno iskoračio na proznu scenu.
Pristanište je roman koji od čitatelja traži nešto veći stupanj literarnog iskustva, razumijevanja teksta i punu koncentraciju, pa ni tada ne može uvijek biti siguran da će ispravno shvatiti pojedine postupke i izjave likova ili otprve razumjeti neke situacije. Autor se koristio minimalističkim sredstvima, namjerno nije pružao odviše podataka (više ih je izostavio nego što je ponudio), glavni lik ujedno je pripovjedač u prvom licu, što opet sužava perspektivu, a sve to ponekad otvara mogućnost različitog (ili višestrukog) tumačenja. Pritom Šeparović priča vrlo neobičnu priču o čovjeku koji u svojoj kući – razgrađujući je iznutra, što je precizno i uzorno opisano, zacijelo zahvaljujući autorovoj izvornoj struci – potajno od ljudi gradi brod, čiju ćemo svrhu doznati tek na kraju romana. I da, upravo je u organiziranju gotovo neznatne romaneskne fabule pisac pokazao da ima dobar, siguran osjećaj za raspoređivanje događaja i ritam teksta kojim će dodatno zaintrigirati čitatelja. Njegova odluka da se posluži obrnutom ekspozicijom te da u kompozicijskom ustroju razmjesti još nekoliko analeptičkih poglavlja u kojima se pripovijeda o povijesti ljubavne veze protagonista i slikarice, svakako je bila ključ koji je Pristanište učinio respektabilnim štivom.
Čitatelj se zapravo sve vrijeme susreće s raznim iznenađenjima kojima ga autor uspijeva zaskočiti vještim očuđavanjem svakodnevnih vizualnih i misaonih automatizama. Na primjer, mjesto radnje neimenovani je „primorski grad“, pa kontinentalcu automatski pred očima zasvjetluca predodžba opuštenoga turističkog raja – ali u romanu se sudara s iskustvom protagonista, domaćeg čovjeka, čiji je doživljaj potpuno drukčiji. On naime zapaža izmjene kišovitih i vrlo vrućih dana, atmosferu zasićenu benzinom koji nadvladava miris ružmarina, drvored alepskih borova kod njega budi osjećaj straha, a ustaljeni ritam uplovljavanja i isplovljavanja trajekta i pristizanja i odlaženja turista koji bučno tegle svoje kofere na kotačićima zamara ga i iritira.
Nigdje u tekstu nema nijedne pobliže naznake o vremenu u kojem se događa radnja romana; a budući da je sasvim zanemaren društveni kontekst (jer je težište na unutarnjim procesima, psihi glavnog lika), ne spominje se ni neki važniji autentičan događaj prema kojem bi se vrijeme posredno moglo pobliže rekonstruirati. Jasno je, doduše, da je riječ o suvremenosti, bližoj ili malo daljoj, ali je jednako izvjesno i da to za roman nije presudno, pa ga tako, nezainteresirano, neodređeno i rastezljivo, doživljava i glavni lik: „Iza mene su mjeseci posla, možda jedna godina ili nekoliko dugih godina rada na brodu.“ Čitatelju neće promaknuti ni činjenica da su u romanu samo tri lika, sva tri bezimena – protagonist/narator, slikarica koja je kod njega unajmila prostoriju za atelijer i s kojim je u ljubavnoj vezi te prodavač u obližnjoj željezariji kod kojeg protagonist kupuje alat i materijal.
Kako sam već nagovijestio, fabula i siže Pristaništa ne poklapaju se, jer poglavlja nisu složena prema kronološkom redu. Ako se roman čita od početka prema kraju, u prednjim poglavljima postaje sve jasnije da je veza između glavnog junaka i slikarice zbog nečega nepovratno narušena i ona u jednom trenutku odlazi. Iako pogođen rastankom, on pronalazi novu nadu: opsjednut burmanskim tikovim drvom od kojeg su napravljeni podovi prostorija u prizemlju i na katu, postupno izbacuje sve stvari iz kuće, ruši unutarnje zidove i stropne grede da bi stvorio prostor za gradnju broda od tikovine. U simboličkom smislu ustrajnost u tom poslu za njega je znak novoga rođenja, a završetak broda i njihovo zajedničko isplovljavanje (odlazak iz grada), mašta on, potvrdit će njihovu trajnu vezu.
Kad čitatelj stigne do posljednjeg (petnaestog) poglavlja, shvatit će da je ono kronološki prvo (obrnuta ekspozicija) i da je posrijedi prvi susret glavnog junaka i slikarice. U tom čudnom, donekle i provokativnom razgovoru, u kojem se postavlja i pitanje što je to uopće normalno, naznačeni su temeljni motivi koji se razrađuju u romanu; krug se efektno spojio. Usput, slikarica je pitala svoga domaćina je li razmišljao o tome što sve prethodi otključavanju vrata, pa ću citirati jedan od protagonistovih odgovora, tako da se vidi s koliko umijeća Šeparović prenosi na papir svoja tehnička znanja i praktična iskustva: „Otključavanje vrata nije samo guranje ključa u bravu, nego složeni mehanički proces iza kojeg stoji precizan rad strojeva i ruku, fina mehanika, usklađeni ples zupčanika, spajanje dijelova predviđenih da budu jedno tijelo, i ključevi nisu tek utezi u hlačama ako razumijem svaki njihov utor i razlog zašto otvaraju točno određenu bravu.“
Tribina Razotkrivanje: Darko Šeparović
20. 4. 2021., Knjižara Fraktura, Zagreb