Priručnik za jučer

Trinaest eseja

Special cijena 116,10 kn Redovna cijena 129,00 kn
  • Broj stranica: 144

  • Godina izdanja: 2015.

  • ISBN: 978-953266678-6

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 255 g

Današnji intelektualac koji se bavi kulturom i od nje pokušava živjeti više je nego ikad kulturni radnik. Od nje ili njega očekuje se da svakodnevno promišlja stvarnost, da stvara nova djela ili reinterpretira stara, da luta poput Ukletoga Holandeza od gaže do gaže, da svjesno izabere ulogu apatrida nadajući se da će od svoga rada moći zaraditi za kruh svagdašnji. Jednako kao i nekadašnji proletarijat, današnji kulturni radnik strahuje za sutrašnjicu. No dok je proletarijat progovarao buntom, štrajkovima i revolucijama, današnji je kulturni radnik pojedinac u sukobu sa svijetom i o tome može progovoriti samo svojim umjetničkim djelom. A da bi shvatio svoju poziciju, neminovno se mora vratiti u prošlost.

Upravo to, na maestralan način, u trinaest eseja čini Goran Ferčec. U Priručniku za jučer on uranja u svijet svojih roditelja i svih predaka, onih stvarnih, ali i intelektualnih, te dolazi do onih koji su isključivo svojim radom osiguravali dostojanstvo sebi i svojoj obitelj. I bez obzira na to govori li o svom djedu težaku, majci radnici u dućanu ili pak Johannu Sebastianu Bachu ili Bertoldu Brechtu, Goran Ferčec u Priručniku za jučer ispisuje najtočniju sliku kulturnog radnika danas. Potpuno razotkriva i sebe i njega, poručujući mu da se ne predaje jer to njegovi preci i prethodnici nikada nisu učinili.

'Kad već ionako nismo sigurni, tim više ima smisla izlagati se'

Gordan Duhaček, tportal.hr, 7.12.2015.

U intervjuu za tportal.hr dramaturg i pisac Goran Ferčec govori o tome zašto je pisanje politički čin i zbog čega se identificira kao kulturni radnik, otkriva zbog čega se bavi poviješću svoje obitelji te analizira odnos Zagreba prema Beču i što u medijskom tretmanu nečije homoseksualnosti prepoznaje kao homofobiju.

Goran Ferčec rodio se 1978. u Koprivnici. Studirao je polonistiku, povijest umjetnosti i dramaturgiju u Zagrebu. Autor je proznih i izvedbenih tekstova, prevođenih na njemački, engleski i slovenski jezik te objavljivanih u stručnoj periodici u zemlji i inozemstvu. Njegov prvi roman 'Ovdje neće biti čuda' bio je u finalu književne nagrade roman@tportal.hr, a za svoj rad u kazalištu dobio je više nagrada.

'Priručnik za jučer' zapravo je iznimno politična knjiga. Otkud ta potreba da se oglasite o aktualnim političkim temama kao što su položaj radnika, definicija braka, posljedice devedesetih, izbjeglištvo itd? Izražavate li u tekstovima političke stavove ili, u nedostatku preciznijeg izraza, politički senzibilitet?

Tekstovi sabrani u ovoj knjizi pisani su za emisiju 'Praskozor' na Trećem programu Hrvatskoga radija. Poziv urednica moj je zadatak formulirao kao pisanje esejističkih komentara na aktualne teme i nije nosio preciznije tematske i formalne zadatosti, osim određenog broja znakova koji su trebali stati u radijski format trajanja do petnaest minuta. Vrlo slobodna autorska pozicija dovela me do odluke da izbjegnem aktualnost kao polazišnu točku, odnosno da sadržaj aktualnog odredim u odnosu na vlastiti interes ili mogućnost da ga povežem s nečim privatnim. Teme nabrojene u vašem pitanju zaokupljaju me bez obzira na njihovu aktualnost, one su neprestano tu, tiše ili glasnije, više ili manje prisutne. Ovi su eseji pokušaj da temama koje smatram važnima, a koje su, iako važne, postale manje bitne u odnosu na uvijek nove događaje, dam novi prostor aktualizacije ili da sebe samog, naprosto, podsjetim na njih i nanovo ih promislim.
Politički senzibilitet je sasvim precizan izraz kojim se može opisati karakter ovih eseja. Nije mi bila namjera plakatirati prostor tih tekstova vlastitim političkim stavovima, već proizvesti neku vrstu 'aktivnog mišljenja' koje će jasno upućivati na moj politički senzibilitet ili čak stav.

S druge strane, kojem se učinku, ako ikakvom, nadate ako se politički izjašnjavate?

Pitate me ima li bilježenje mog 'aktivnog mišljenja' snage za neki učinak? Odlučio sam odgovoriti da ima. Odlučio sam od sada pa nadalje uvijek odgovarati da ima. Uvjeren sam da političko izjašnjavanje naprosto omogućuje dinamiku između različitih strana, neprestano održavajući otvorenim polje borbe. Unatoč sklonosti da se prepustim malodušnosti i crnilu, uvjeren sam da je potrebno neprestano se izjašnjavati, i pri tome ne mislim samo na pisanje. Zanimljivo je pokušati definirati što sve može biti političko izjašnjavanje.
Za mene odlazak na Dotrščinu, koji uključuje čitanje partizanske poezije, znači politički se izjasniti. Jednako kao i organizirani obilazak mjesta antifašističkog otpora u Zagrebu od 1941. do 1945. Ili izvedbeni tekst koji sam napisao na temu štrajka glađu radnica Kamenskog. Niz takvih malih izjašnjavanja formira jednadžbu otpora malignim stanjima jednog siromašnog i nezrelog društva jedne napuhane nacije; otpora revizionizmu, povijesnoj relativizaciji, novim povijesnim konstruktima, nacionalizmu, malograđanštini, licemjernom socijalizmu, iskorištavanju radnika, političkoj apatiji, tihoj fašizaciji, lažnom liberalizmu, ksenofobiji, homofobiji itd.

Koja je vrijednost i/ili korist političkog stava ako onaj koji ga zauzima nije spreman izložiti se riziku koji uključuje i vlastitu fizičku sigurnost? Što predstavlja politički stav iz kojeg ne proizlazi konkretno djelovanje (a što predstavlja konkretno djelovanje iz kojeg ne proizlazi konkretan učinak)?

Pisanje jest izlaganje riziku. Pisanje jest djelovanje. S druge strane, ne vidim zašto bi ugrožena fizička sigurnost bila krajnji rizik izlaganja. Uostalom, socijalni koncept fizičke sigurnosti je samo iluzija, laž kojom nam sustav želi pokazati da se brine za nas. Vi se osjećate fizički i socijalno sigurnim? Ja ne, a razlog tomu nije samo ugrozba moje fizičke sigurnosti, već i mojih socijalnih prava. Svaki dio mojega socijalnog bića, mene kao Homo fabera, u ovoj je državi, na određen način, podređen sistemu koji formiraju politika i većina, koje sa svime što radim i što jesam ne znaju što bi. Zaključujem dakle da su rizici sveprisutni i upisani u moju društvenu poziciju te da je rizik nemoguće izbjeći. Pa kad već ionako nismo sigurni, tim više ima smisla prihvatiti rizik i izlagati se.

Mnogo ste prostora u esejima posvetili svojoj obitelji i obiteljskoj povijesti. Što vas je potaknulo da pišete o tome?

Obitelj nudi jako puno informacija o tome tko smo ili što smo, zahvaljujući njoj, mogli postati, ali, na sreću, nismo. Također, nosimo pretpostavku da obitelj jako dobro poznajemo. Ovi eseji bili su prilika da kroz izvanjsku perspektivu preispitam tu naslijeđenu sliku o obitelji. Pokazalo se da sam neke stvari tumačio precizno i točno, ali isto tako da sam neke odnose protumačio potpuno krivo, pomalo idealistički slijepo.
To esejističko mapiranje obiteljskog naslijeđa i posljedica, fikcije i fakcije, dovelo je do toga da jedan od eseja bude polazišna točka za novi roman na kojem sam počeo raditi. Osobna se povijest pretvorila u fikciju, no roman ipak neće biti o meni. Fikcija romana u jednom će trenutku preplaviti uporišne točke autobiografskog i ostaviti samo biografsko. Iako je majka radnica ishodište za roman, biografsko se ne odnosi samo na činjenice njezinog života, već na sadržaj koji ona nosi kao radnica. Naslov romana je 'Fajtina ili portret radnice u vremenu prije kraja dvadesetog stoljeća u jugoistočnoj Europi'.

U jednom momentu opisujete život radničke klase u socijalizmu kroz primjer svoje majke kao 'sreću bez ambicije'. Biti pak kulturni radnik u posttranziciji definitivno uključuje ambiciju, a donekle podrazumijeva i izostanak sreće. Je li to taj generacijski 'napredak' – nesretan s ambicijom?

Možda sam za potrebe esejističke teze sasvim proizvoljno rekonstruirao majčin radnički subjekt iz tog vremena. Možda je moja majka bila nesretna i bez ambicija. Pamtim ipak da nije osjećala egzistencijalnu paniku. Namjerno ne kažem nesigurnost, već paniku. Čini mi se da je u našem posttranzicijskom dobu ambicija derivat panike koja je s propašću radničke klase zavladala cjelokupnim tržištem rada, pa i u polju slobodnog umjetničkog i kulturnog rada. Mislim da je unutar pozicije kulturnog radnika ambiciju moguće gledati kao posljedicu straha koji proizlazi iz nesigurnosti vezane uz neizvjesnost projekata, poslova, dohodaka, angažmana i na kraju budućnosti. Pitam se iz kojeg će fonda kulturni radnici moje generacije izvlačiti novac za penzije? Ambicija potaknuta neizvjesnošću istisnula je svako drugo stanje duha, pa je teško biti 'nesretan s ambicijom' jer za (ne)sreću ambicija naprosto nije ostavila mjesta.

Inzistirate na samoidentifikaciji kulturnog radnika. Zbog čega?

Identificirati se kroz pojam kulturnog radnika uključuje širi krug utjecaja kroz koje sam identitetski stasao. Radničko sam dijete. To je neka ishodišna odrednica. Nju je moguće proširiti pojmovima srednjestaleškog i socijalističkog. Crpim iz naslijeđa te tri odrednice jer mi sve druge identifikacijske opcije koje mi nudi posttranzicija nisu prihvatljive. Istovremeno, egzistirati danas kroz umjetnički i kulturni rad traži da heterogenost tog djelovanja svedem pod neki nazivnik. Nisam i nemam mogućnosti biti samo pisac ili samo dramaturg ili dramatičar. Najšira precizna definicija bila bi da se bavim tekstom, a jezik je moj alat. Zbog svega toga lakše mi je predstaviti se kao kulturni radnik.

Borba za pravo na rad jedna je od tema kojima se ekstenzivno bavite. No imati mogućnost zaposlenja i boriti se za pravo na rad zapravo su dvije različite stvari. Imati posao i radno mjesto danas u mnogo slučajeva podrazumijeva baš to da se ne borite za pravo na rad, nego da sudjelujete u obezvređivanju rada. Kako se vi snalazite u tim paradoksima suvremenog rada u kulturi?

To je paradoks koji buja između dvije krajnosti rada u kulturi; posvemašnje sigurnosti zaposlenika u javnom kulturnom sektoru te potpune prekarne nesigurnosti slobodnjaka i najamnika. S jedne strane je stalna plaća sa svim drugim beneficijama dok je s druge strane potplaćeno egzistencijalno preživljavanje na mizernim honorarima.
Ne mislim da zaposleni kulturni sektor obezvređuje rad ili da se ne bori za pravo na njega. Siguran sam da su kolegice i kolege svjesni i svoje pozicije i pozicije svih nezaposlenih, ne samo u kulturi. Jer nezaposlenost trenutno jest najveći ekonomski i socijalni problem. Problem dakle nisu zaposleni kolegice i kolege. Problem je puno šireg okvira. Sustav je donekle organiziran za jedne, a za druge uopće nije. Pitanje je sreće i snalažljivosti s koje strane ćeš se naći. Ponekad, ali samo ponekad, i pitanje je odabira.
U jednom od eseja opisujem kako se snalazim u sustavu navodeći vlastiti itinerar unutar kraćeg perioda. Putujem kamo me zovu. Biram, ali ne odbijam projekte. Posvećujem pola svog vremena administraciji i organizaciji poslova. Pazim da ne upadnem u apatiju. Nosim u novčaniku ispunjeni listić lota, ali ga ne uplaćujem.

Zagreb je tema dva eseja u 'Priručniku za jučer', a opisujete ga, između ostaloga, kao hologram grada. Kako se sa svojim dvadesetogodišnjim dotepenačkim iskustvom osjećate u Zagrebu - je li to i vaš grad? Želite li uopće biti Zagrepčanin, jeste li već?

Tek nekoliko godina živim na zagrebačkoj adresi koja ne pripada nekome drugome, a nikad se manje nisam osjećao Zagrepčaninom. Prije toga dvadeset godina živio sam u ovome gradu lutajući od jedne do druge adrese, podijeljen između mjesta u koje me smještala državna birokratska mašina i mjesta u kojem sam živio, dakle Zagreba. Danas, uz stalnu adresu, i dalje mi je draža pozicija apatrida. Kao što mi je neprihvatljivo identificirati se s obrascem nacionalne pripadnosti, odnosno onime što ona nudi i što je čini, a jednako mi je tako teško urbano se identificirati. Nepodnošljivo otrcana fraza da je Zagreb mali Beč klasični je primjer paradoksa ovoga grada, jer sȃm je Beč zapravo mali. Zagreb o sebi misli kao o manjem od malog. Ako mu priđemo kao karakteru, Zagreb posjeduje nekoliko osobina koje smatram problematičnim. Podijeljen je između slike koju ima o sebi i onoga što zapravo jest. Nesvjestan svoje provincijalnosti, prilično je nadmen. Centralistički pozicioniran u odnosu na ostale hrvatske gradove, nema kapacitete da to podnese, niti da to promijeni. Skučene granice njegove gradskosti zrcale i skučen duh njegovih građana. I na koncu, ima vlast koja sadrži sve opisane karakterne osobine.
Problemi Zagreba su zapravo problemi svih glavnih ili većih gradova jugoistočne Europe. Loša upravljačka politika, nedostatna ulaganja, osobni interesi u eksploataciji još nekoliko preostalih vrijednih parcela ili zgrada koje nisu prodane.

'Digitalno se množi u beskonačnost', napisali ste u eseju u kojem opisujete kako ste tražili grob Bertolta Brechta na jednom berlinskom groblju. Kako se snalazite u eri društvenih mreža i imperativa vlastite samoreprodukcije na njima? Snima li Goran Ferčec selfieje?

Nemam profil na Facebooku. Ne pišem blog. Osim Twittera, nisam korisnik nijedne druge društvene mreže. Fotografiram sebe i druge onoliko koliko mi dopušta popunjena memorija telefona. Doveo sam se u idealnu situaciju koja iziskuje da prije fotografiranja moram izbrisati nekoliko pohranjenih fotografija ne bih li oslobodio memoriju pametnog telefona za nove. Fotografski aparat ne nosim na put. Trudim se ne pridonositi pustinji slika koja nas zatrpava.

Vrlo emotivno ste opisali atmosferu oko referenduma o ustavnoj definiciji braka, koji je potaknula i do konzekventnog kraja dovela klerikalna udruga U ime obitelji. Doživjeli ste to na neki način kao ulično premlaćivanje od homofobnih nasilnika provedeno demokratsko-proceduralnim sredstvima.

Emotivna atmosfera tog eseja rezultat je konteksta vremena u kojem je pisan i osobnih iskustava onih koji su ga čitali. Esej sam pisao vrlo racionalno, bez namjere za naglašenom emocijom. Trudio sam se tom socijalnom bullyingu provedenom demokratsko-proceduralnim sredstvima pronaći dovoljno slikovit kontrapunkt besmislenosti. Našao sam ga u uličnom premlaćivanju. Postupci su formalno različiti, ali su osjećaj i ishod jednaki.

Pretpostavljam da ni u jednom intervjuu koji ste već dali ili ćete dati vezano uz 'Priručnik za jučer' nećete dobiti pitanje koje se tiče u knjizi jasno izražene činjenice da ste gej, što je inače suptilna vrsta homofobije, jer se time nečija homoseksualnost drži u ona famozna četiri zida dok se s nečijom heteroseksualnošću tako nikad ne postupa. Prešućivanjem ili preskakanjem nečije homoseksualnosti oduzima se ravnopravnost u vidljivosti i pravu na jednak javni tretman. U osnovi, ovoliko opravdanje pitanja više nego dovoljno ilustrira tu situaciju. Zato ću biti navodno provokativan i pitati vas kako se određujete prema etiketama poput 'gej-pisac' ili 'gej-knjiga'?

Mislim da suptilan oblik homofobije u medijima nije prisutan samo u prešućivanju nečije seksualne orijentacije, nego i u isključivom isticanju iste. Pitanje i odgovor treba proširiti na cjelokupnu LGBTQ-populaciju. Kad pišete iz manjinske pozicije, velika je vjerojatnost da će mediji ili potpuno zanemariti tu činjenicu ili će od cijelog intervjua u naslov izvući baš tu činjenicu. Meni su oba načina negativni primjeri medijske cenzure, odnosno senzacionalizma. Etiketiranje isključivo predznakom 'gej' apsurdno je čim se izvuče iz konteksta umjetničkih zanimanja i pridoda bilo kojem drugom zanimanju ili praksi.
S druge strane, mislim da je izuzetno važno biti svjestan političnosti te etikete jer ona ne samo da označava, već i afirmira, otvara prostor teorijsko-kritičkog, društvenog i aktivističkog konteksta. Razmišljao sam, vezano uz ovo pitanje, o tome što bi unutar hrvatske povijesti književnosti bila LGBTQ-književnost? Osim Saše Vereša i nekoliko suvremenih senzacionalističkih pokušaja (čast iznimkama!), ne bih znao imenovati autore i autorice koji otvoreno i jasno pišu unutar te orijentacije. Pretpostavljam da se radi o nekoj sistemskoj, naslijeđenoj internaliziranoj homofobiji niza generacija. Pomalo je apsurdno to kad se shvati da u hrvatskoj (pa i bivšoj jugoslavenskoj) povijesti književnosti nema osoba i tema koje bi mogle biti sadržajem jednog kolegija LGBTQ-književnosti na, recimo, Filozofskom fakultetu. Jednak je slučaj i u ostalim umjetničkim disciplinama; vizualnoj umjetnosti, kazalištu, glazbi... Ne vjerujem da nije bilo takvih umjetnica i umjetnika. To je samo jedna, na osobnoj i ideološkoj razini, potisnuta povijest zanemarenih života i identiteta.

'Trinaesta priča' sadrži zabavnu persiflažu za gej-ljude standardne situacije coming outa roditeljima, samo što u njoj kao velika objava figurira to da želite biti pisac. Prema čemu je zapravo usmjerena vaša ironija u tom eseju?

Trinaesta persiflaža možda nije toliko temeljena na ironijskom koliko je usmjerena apsurdu koji proizlazi iz mog uvjerenja da se izlazak iz ormara ne događa samo jednom i da nije vezan isključivo uz seksualnu orijentaciju, već da 'veliko' izlaženje iz ormara povlači za sobom problematičnost niza drugih individualnih i manjinskih pozicija.

S obzirom na to da je 'Priručnik za jučer' podnaslovljen kao 'Trinaest eseja', neka trinaesto pitanje bude posljednje. Trinaest kao nesretan broj, petak trinaesti kao simbol baksuznog dana - koliko uopće uzimate u obzir ta praznovjerja?

Dok sam pripremao tekstove za objavljivanje, neprestano sam paranoično prebrojavao eseje u strahu da ću ih podnasloviti krivim brojem. Sad kad su otisnuti, prilično sam siguran da ih ima trinaest. Osjećam da je to dobar broj. Nešto će dati, nešto uzeti, ono važno će ostati.

 

Vivisekcija društvene zbilje

Sandra Sabovljev, Novi list, 23.12.2015.

Trinaest eseja nagrađivanog pisca, dramatičara i dramaturga Gorana Ferčeca emitiranih od rujna do prosinca 2013. u emisiji »Praskozor« na Trećem programu Hrvatskog radija u formatu desetminutnog jutarnjeg komentara aktualnih zbivanja ukoričeno je u nakladi Frakture pod naslovom »Priručnik za jučer« i predstavljeno javnosti preksinoć u zagrebačkom klubu Vinyl gdje su o ovoj knjizi govorili glavni urednik te izdavačke kuće Seid Serdarević, kazališni kritičar i dramaturg Matko Botić te glumica Urša Raukar koja je i pročitala nekoliko ulomaka.

– U esejima koji tematiziraju problem seljenja, apatridstva, prekarnog rada, radništva i različite društvene percepcije radnika, kao i nemogućnosti bivanja igdje što je zapravo ishodišna pozicija intelektualca, Ferčec komentira recentna zbivanja ponirući u prošlost kako društva, tako i svoje obitelji – istaknuo je širok dijapazon tema urednik »Priručnika«, naglasivši da autor duboko promišlja svijet oko sebe, a te misli precizno oblikuje izbrušenim stilom.

Dvije opreke

Serdarević je uočio i nostalgiju kao bitan sastojak Ferčecova štiva, no nije, kako kaže, riječ o onoj ganutljivoj, čeznutljivoj i sladunjavoj, već o konstruktivnoj nostalgiji koja čitatelja potiče na razmišljanje.

– Goranov diskurs operira na dva temeljna principa, odnosno na dvije opreke – nježnosti i bijesa te privatnog i javnog, kazao je Botić. Ferčecov bijes koji je logična reakcija na naša svakodnevna društvena događanja, prema Botićevom mišljenju, nije sam sebi svrha i nikad ne prelazi u intelektualni cinizam što je danas često slučaj. A to je upravo zbog autorove nježnosti, emaptije i nastojanja da razumije sve protagonisti priče.

– Ferčec čitatelja zavodi stilom i rečenicom, pa mislimo da čitamo bildungsroman, a zapravo je riječ o vivisekciji društvene stvarnosti proteklih pedesetak godina, koja pritom stvara vjernu anamnezu naše zbilje, elaborirao je Botić opreku između privatnoga i javnoga.

Autor je istaknuo da mu je bio izazov okušati se u novom žanru i odmaknuti se od literature ili dramskih, izvedbenih tekstova. Literarnost ovoga teksta nije se mogla izbjeći, a ona proizlazi iz odluke da poveže sve eseje u cjelinu. Pod egidom komentiranja aktualnosti, on je pisao i o prošlosti koja bitno utječe na našu suvremenost. Zanimalo ga je kako je to »baviti se prošlošću kao faktom, vidjeti što se događa kad je pokušavaš interpretirati, odnosno kad sam pišeš povijest«.

Empatija i dosljednost

Cijeli je ovaj korpus eseja, saznajemo od Ferčeca, pretpisanje za novi roman koji će se baviti poviješću njegove obitelji, odnosno njegove majke, trgovkinje iz Koprivnce koja ostaje bez posla nekoliko godina prije mirovine nakon što je cijeli radni vijek provela u jednoj prodavaonici.

Urša Raukar istaknula je da je Ferčec »intelektualac od jučer«, jedan od rijetkih takvih u našoj zemlji, te da je fascinantno njegovo poznavanje književnosti, glazbe, kazališta, likovnih umjetnosti, no najviše je oduševljava njegova empatija i dosljednost – jer on živi ono što piše.

Goran Ferčec (1978) niz godina svoje izvedbene, teorijske tekstove i eseje objavljuje u domaćim i stranim časopisima kao što su zagrebački »Frakcija«, »Kretanja« i »Kazalište«, »Scena« iz Novog Sada, beogradski »TkH časopis za teoriju izvođačkih umetnosti«, bečki »Buchkultur«, »I.D.I.O.T.« iz Ljubljane i »Sarajevske sveske«.

Dobitnik je nekoliko važnih nagrada, među kojima Nagrade hrvatskog glumišta 2014. te, iste godine, Nagrade festivala Borštnikovi susreti. Tekstovi su mu prevedeni na njemački, mađarski, engleski, francuski, slovenski i makedonski jezik. U nakladi istog izdavača Ferčec je 2011. objavio i zapaženi romaneskni prvijenac »Ovdje neće biti čuda« koji je bio finalist književne nagrade Tportala.

 

Kako je biti „kulturni radnik“ i živjeti u sadašnjosti koja klizi, bez ideje o budućnosti

Srđan Sandić, Globus, 25.12.2015.

Priručnik za jučer“ knjiga od trinaest eseja Gorana Ferčeca dekonstruira autorovu identifikaciju s onim što se danas zove „kulturni radnik“ ili još bolje „najamni kulturni radnik“, u široj javnosti poznatije kao „umjetnik“, „profesor“, „teoretičar“,“dramaturg“, „prevoditelj“, „novinar“ a u još široj od ove – sirote, široke – neradnik ili čovjek bez pravog (stalnog) posla. Ipak, nije to samo autorova identifikacija, radi se o širem – društvenom fenomenu ili jednostavnije rečeno - problemu - cijele jedne generacije koju je obilježila ova neprirodna ekonomska i politička tranzicija, a koja nas je sve skupa dovela do potpune i brutalne defragmentcije naših intimnih i javnih uloga. Radi se, jasno, o tome da nam je ovo novo „demokratsko“ ustrojstvo pogleda i života osiguralo situaciju u kojoj mladi, obrazovani ljudi bivaju prisiljeni voditi život bez ideje o budućnosti i s vrlo iritantom i fragilnom „sadašnjošću“ koja nam i realno, i pjesnički (kako bi to veliki Arsen rekao): bježi i klizi.

Ferčec kao da govori u ime cijele generacije čiji su osnovnoškolski udžbenici izbacili termin „solidarnost“, a relativizirali i prilagodili nacionalnu povijest. Kroz ovih trinaest eseja autor nam raspliće labirint i daje strukturalnu anamnezu svog stanja, odnosno činjenice bivanja kulturnim radnikom: kroz povijest svoje majke, roditelja, njihovih roditelja, nacionalno-obiteljskih konstelacija i njihovih ekonomsko-političkih inkarnacija. Pratimo kroz britak, pročišćen i duboko osvješten jezik priču o jednoj klasi čiji je on izdanak, koje više nema, koja je dovedena na stup srama.

Privatno outanje

Esejima je povezna nit upravo pripovijest o društvenom propadanju, devalvaciji vrijednosti, s jedne strane, kroz uvodnu priču, priču o alatci – olovki – koje prati reminiscencija na stresna i nehumana preseljenja prvo kao studenta, a poslije kao „slobodnog umjetnika“.

Poseban doprinos smislenosti i povezanosti ovih eseja/kratkih priča jest negdje latentna, a ponegdje direktna pripovijest o homoseksualnosti, privatnom outanju, homofobiji u društvu te njezinoj osudi. Autor se u najboljoj mogućoj maniri aktivistički probija ponuđenim svijetom teksta, u kojemu je infiltrirana nostalgija, obveza i odgovornost prema onomu što te je konsturiralo i odgojilo te onome u čemu jesi/smo koliko god to nekada bilo teško detektirati.

Bertolt Brecht, Bach, poštena nepismena baka, poštena radnica majka, Margriet de Moor, grad kojeg nema ili grad koji to samo želi biti, dramaturški ravnopravno pripovjedaju gore spomenute pripovijesti, u istoj ravni, s istim ciljem: progovoriti o društvenom i intimnom karcinomu, imenovati stvari pravim imenom te prije i poslije jednostavno biti odgovaran spram onoga što jesi, sin iz miješanog braka, homoseksualac, Hrvat, pisac, vozač taksija, prostitutka. Nebitno je.

Aktivni autor

U jednom od razgovora s ovim svestranim umjetnikom na temu autorstva i odgovornosti, rekao je, parafrazirat ću: da društveno odgovoran autor istovremeno mora biti svjestan da je u radu nemoguće zaobići ideologiju te da bi politički odgovoran autor bio upravo onaj koji analizira ideologiju koja se kritičkim propitivanjem društva neminovno uvlači i u njegov rad. Poznavajući autorovu književnost (“Ovdje neće biti čuda” 2011., Fraktura) te njegove dramaturgije, eseje, teorijske analize i kazališne projekte mogu reći da je doista dosljedan i politički (re)aktivan autor.

Zanimljiv doprinos temi eseja upravo je fotografija Borisa Cvjetanovića “Radnice u pogonu DIOZ-a”, snimljene u Zagrebu, prije 26 godina koja krasi naslovnicu ove knjige. Fotografija insinuira tematsku povezanost s ponuđenim tekstovima unutar korica, ali ne zaboravimo i na nezamislivu egzistencijalnu dakle bazično-životnu razliku, onog od onda spram ovog od danas. Možda, ali samo možda se zato knjiga i zove “Priručnik za jučer”. Priručnicima se podučavamo, podsjećamo, olakšavamo svoje “danas” i svoje “sutra”, kroz ono što je uvijek stvoreno jučer, a to je knjiga. Knjiga jest priručnik.

 

Hronologija nestajanja

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 23.1.2016.

Knjiga eseja “Priručnik za jučer” Gorana Ferčeca bavi se nekolicinom tema koje bi se mogle označiti kao opšta mjesta svih postsocijalističkih zemalja nastalih raspadom Jugoslavije. Bilo bi odveć pojednostavljeno samo kazati da Ferčec u svojim esejima propituje tranzicijska i postranzicijska premetanja kroz koja smo ovdje prolazili ili još uvijek pokušavamo izbiti na njihovu površinu - ako ona uopšte postoji. Ipak, bez obzira na tu mogućnost simplifikacije, treba reći da Ferčecovih trinaest eseja, koliko ih je sabrano u “Priručniku za jučer”, dobrim svojim dijelom otvaraju pitanja tog famoznog prelaska iz jednog u drugi model svijesti.

Njegova nužna trvenja, pogubne posljedice, ali i nostalgiju koja se javlja kao osjećaj izgubljenosti dijela vlastite povijesti. Koja se, pravo govoreći, nikada nije ni desila. Već do nas dolazi kao eho, kao potmula tutnjava dalekih bubnjeva tuđih doživljaja, kao fantomska bol kojoj ne poznajemo uzroke. Sve što o tome znamo, znamo kao odraz kriptomnezijskih “sjećanja”. Neprestano nastojeći, u limbu sopstvene ograničenosti i sizifovske upornosti, popuniti taj prostor - znajući pri tome da je on neispunjiv.

Kartonske makete

To sa jedne strane. Sa druge, Ferčec istražuje neka od ključnih pitanja propadanja i procijepa u koje su zapale generacije “naših roditelja”. One generacije koje su najvažniji dio svog života i životnih ostvarenja prešle u “Periklovom dobu našosti”. I koje sada, na pustopoljini čije koordinate ne uspijevaju odrediti, pokušavaju uhvatiti bar neki konac smisla. Riječ je, dakle, o ljudima koji su u jednom zlokobno-kritičnom istorijskom trenutku ostali posve opustošeni. Ne uspijevajući da se snađu, da odrede na koju stranu svijeta sada treba krenuti. Sve što im, dakle, ostaje jeste somnambulno tumaranje u svojevrsnom poluživotu. Jer je za novi početak suviše kasno, a kontakta između prošlosti i sadašnjosti nema.

Kada kažem da su teme koje autor “Priručnika za jučer” otvara u svojim esejima opšta mjesta, onda ne mislim da Ferčec ispisuje parafraze onoga što je već nebrojano puta ispričano. Ova ograda je prije svega nužna jer se tranzicijska pitanja već više dvije decenije neprestano vrte unutar “našeg” intelektualnog prostora. Ferčec ipak nastoji cijelom tom spletu tema pristupiti na drugačiji, poetskiji način. Polazeći od onoga što bi se ovdje moglo označiti kao lična porodična istorija, analizirajući i komparirajući generalno stanje stvari sa vlastitom stvarnošću i stvarnošću svoje porodice, autor “Priručnika za jučer” želi istražiti dalekosežnost posljedica svega onoga što nam se u posljednjih gotovo trideset godina desilo. Upoređujući, na primjer, pojam radništva svoje majke i oca, ili još dalje svoje bake i djeda, sa vlastitim radničkim iskustvima danas, Ferčec pokazuje proces pojmovne transformacije koja je sistemskom promjenom uslijedila. U tim okvirima autor osmišljava pojam vlastitog intelektualnog i kulturnog rada, te postavlja pitanje i istražuje kako taj rad, iz roditeljske perspektive doživljen kao ne-rad, učiniti svrsishodnim. Jednako tako pripovijedajući (mislim da pripovjedački elementi nikako nisu strani sadržaju i stilskim nastojanjima ove knjige) o doživljaju putovanja vozom kao nekakvom osjećaju putovanja višeg reda, ali sada, usljed drugačijih okolnosti, mnogo sporijeg i mnogo komplikovanijeg, Goran Ferčec na veoma slikovit način bilježi kakav je zapravo naš “nezadrživi progres” u bolje sutra. Iznoseći podatak da je voz na relaciji Beograd - Zagreb 1938. godine putovao gotovo duplo brže negoli danas, autor “Priručnika za jučer” pokazuje sav jad naše, krležijanski shvaćene, provincijalizacije. Svih tih zidova koji se gotovo geometrijskom progresijom dižu i zaklanjaju nam horizont.

Nakon što smo “osvojili slobodu” ostali smo zaglavljeni u nemogućnost da se u njoj snađemo. Ili smo pak u ovoj poziciji svjesno zadržani? Pa je naš napredak postao zapravo retrogradni povratak u prostor daleke, daleko nesretnije prošlosti. U nastojanju da se odbaci sve ono što je bio znak “mrskog socijalizma” narodi postjugoslavije, naravno potjerani svojim političkim kastama, odlučili su se za sutrašnjicu u kojoj se svijet sve više udaljava. Umjesto da postaje bliži, globalniji i prijemčiviji, on je danas za nas dalji, provincijalniji i stranjskiji. Zato su brojni “naši gradovi” danas samo kartonske makete, iza kojih se kriju jad i očaj palanačkog, čaršijskog ili provincijskog sumraka.

Neizostavno sa gore navedenim ide i pitanje sjećanja. Ferčec ga u “Priručniku za jučer” prikazuje uvodeći spomenik Borcu u Koprivnici kao simptomatičan primjer odnosa spram povijesnog sjećanja na ovim prostorima. Tačnije, način kako se ono što su svijetle tačke prošlosti pretvara u svoju potpunu suprotnost.

Koprivnički Borac je u jednom trenutku iščeznuo sa glavnog gradskog trga, da bi završio, kako autor ironično kaže, na izvidnici. A izvidnica je mjesto prvog ustaškog logora u endehaziji. Dakle, slanje koprivničkog partizanskog Borca u logorsku izvidnicu predstavlja jedan od najdrastičnijih primjera transformacije sjećanja. Borac kao simbol urbanog prostora gurnut je na smetljište istorije. Izjednačen sa reakcionarnim snagama, čijem je suprotstavljanju i zavrijedio spomenik na jednom gradskom trgu.

Pored navedenih, uslovno rečeno, lokalnih tema kojima se autor “Priručnika za jučer” bavi, ova knjiga propituje i neka od ključnih pitanja naše globalne savremenosti. Prije svega, savremenosti posmatrane kroz prizmu intelektualca ili kulturnog radnika. U eseju “Dvadeset milja pješice” Ferčec ispisuje veoma dojmljivu priču o nužnosti intelektualne saradnje. Odnosno, ogledanju jednog umjetnika u drugom. Svojevrsnoj korelaciji i nadopunjavanju koje izvire iz susreta dvaju umjetnika. A koja se danas, usljed moćnih tržišnih oluja, sve više gubi i tanji. Preciznije, u vremenu kada tržišna logika diktira i samu kreativnost, umjetnik je umjetniku postao tržišni konkurent. Priča o J. S. Bachu i njegovom tridesetkilometarskom pješačenju do Hallea da bi upoznao Georga Friedricha Händela, kojom Ferčec nastoji pokazati važnost međuumjetničke sinergije i potrebe da se iskorači iz prostora mentalne skučenosti, veličanstvena je parabola o potrebi da se vlastita umjetnost vrednuje i nadopuni u susretu sa drugim.

Iluzija znanja

Jednako tome u eseju “Pustinja slika” Ferčec nastoji, govoreći o potrebi savremenog čovjeka da svaki svoj trenutak ovjekovječi fotografijom, prikazati kako tržišna logika neoliberalnog kapitalizma svijet sve više gura u besadržajnost. Sve nam je, čini se, dostupno, sva vrata znanja su za nas otvorena. Međutim, čovjek postaje sve neobrazovaniji. Njegovo znanje se specijalizuje i zatvara u veoma uske hodnike. Kao konačni rezultat toga ostaje čovjek sa iluzijom znanja; zapravo čovjek koji ima niz informacija koje ga svojom besadržajnošću drže zarobljenikom neznanja. Kada iznosi podatak da je internetski magnant Bill Gates osnovao kompaniju Corbis grup - koja ima za cilj u svom podzemnom pennsylvanijskom hangaru sakupiti i čuvati što je više moguće fotografija i fotografskih filmova iz cijelog svijeta - Ferčec se pita ne znači li to da će, kao u nekakvoj kišovskoj viziji enciklopedije mrtvih, cijela naša povijest, pa čak i oni njeni veoma intimni dijelovi, uskoro biti u privatnom vlasništvu gospodina Billa. Sve su prilike da hoće. Tržište ne poznaje granice privatnosti. Pa bismo, uskoro, mogli slike vlastitog života kupovati od gospodina Billa.

Goran Ferčec ponudio je u knjizi “Priručnik za jučer” nekoliko iznimno zanimljivih perspektiva gledanja na “naše jučer”.

Dajući time veoma jasnu sliku “našeg danas”. Kombinujući analitičku i kritičku esejistiku, u promatranju društvenih fenomena aktuelne savremenosti, sa proznim pasažima Ferčec stvara amalgam koji ostaje kao vrijedna slika ključnih transformacija, koje su odredile putanju našeg života. Takođe, otvara važnu temu pozicije intelektualca ili kulturnog radnika i njegove svrsishodnosti i smisla danas.

Stoga “Priručnik za jučer”, kao što sam već istakao, svakako može biti priručnik za danas i priručnik za sutra. Na nama je da li ćemo u tom okviru naći prostor za vlastitu borbu.

 

Goran Ferčec: Impuls pisanja nastaje kao argument u pregovorima sa svijetom

Marijo Glavaš, Moderna vremena info, 30. 5. 2016.

Iz naposljetku objavljenog teksta to se ne može zaključiti, no ponekad se nastajanje konačnog oblika intervjua s autorom protegne na mjesece. A kada je u pitanju dobar pisac i kulturni djelatnik onda nije teško imati strpljenje i razumijevanje te s veseljem iščekivati sljedeći odgovor. Goran Ferčec, stotinu dana i deset pitanja/odgovora na temu pisanja, smisla, radnika (o čemu i piše u svojoj zbirke eseja Priručnik za jučer) sada je dostupno i vama. Čitajte i uživajte, danas i jučer i sutra.

Marijo Glavaš: Koliko su piscu važni trenuci kada nema razloga da se bilo što zabilježi?

Goran Ferčec: Akumulirao sam papirnog i grafitnog materijala potrebnog za bilježenje u količini dostatnoj za desetljeće mogućih trenutaka ispunjenih razlogom da nešto zabilježim, da bih shvatio kako ja uglavnom ne bilježim, odnosno, da neprestano bilježim, ali ne zapisujem. Promatrajući sebe u naletima nadahnuća, zaključio sam da ne postoje trenuci bez razloga za bilježenje već samo trenuci lijenosti da se nešto zapiše. Ne-postojanje razloga da se nešto zabilježi zapravo je mimikrična podvala kojom nas lijenost pobjeđuje u našem pokušaju da opišemo svijet i neke njegove odnose. Uvijek postoji razlog za bilježenje. Ne bih li umakao lijenosti, odlučio sam bilježenje odvojiti od prakse zapisivanja i afirmirati promatranje kao inicijalno bilježenje. Ako bilježenju pristupimo kao načinu borbe s lijenošću, aktivno promatranje način je pak borbe s lijenošću bilježenja.

Shodno toj logici, bilježim neprestano i arhiviram u mentalnoj mapi svoje literarne arhive. Gledam i pohranjujem svaku sliku svijeta kao moguću literaturu. Pri tome ne osjećam paniku zbog svih onih ideja koje će zauvijek ispariti prosijane nepouzdanim karakterom moje memorije. I dalje vjerujem organu pamćenja i odlukama koje donosi; sve što ostane vrijedilo je, ono što je isparilo, ni na koji način manje vrijedno, možda se ponovo vrati. Interesira me pisanje koje u potpunosti i neprestano iscrpljuje svijet, i to ne isključivo kao izvor narativa ili priče već kao izvor eksplicitnih i implicitnih sadržaja koji omogućuju neograničeni broj načina bilježenja, stilova i interpretacija. U tom smislu, da bih pisanjem iscrpio svijet, ne ostavljam trenutak očišćen od promatranja, dakle, bilježenja.

Stavimo onda na jednu stranu kako uvijek postoji razlog za bilježenje – odakle, s druge strane, potreba da se zaista zabilježi, da se napiše?

Pisanje dolazi kao krajnja točka promatranja, materijalni ostatak kojim pokušavam uspostaviti odnose između slika, događaja, memorije i interpretacije. Ono je naprosto reakcija na promatranje, zaključak o viđenom, o prošlom ili budućem. Ima nečeg lirskog u tom postupku, priznajem. Možda stoga što nikada nisam pisao poeziju i sva ta lirika sad izbija iz proze. Pišem prozu lišenu priče. Narativ je sekundaran. Iako je suvremeni europski roman direktna posljedica Boccaccia i Cervantesa, dakle, pisanja priča, više od priče zanima me umijeće dobrog krojenja od ostataka pohranjenih u memoriji. Meni je svijet sam isuviše zanimljiv da bih o njemu pisao priče, ili još gore, izmišljao priče. U tom smislu pisanje je alat, mehanizam koji mi pomaže da rasteretim realnost i raščlanim zgusnute slojeve koji je konstruiraju.

Jednako tako, važno mi je da kroz u vlastitoj praksi bilježenja, pisanje, osim priče, rasteretim i ostalih mogućih zadataka koje mu povijest i teorija imperativno lijepe, poput prenošenja iskustva, uspostavljanja neke paradigme ili otimanja zaboravu. Svijet je ionako nemoguće oteti zaboravu.

Pišem jer mi je pisanje važno kao medij ili postupak koji mogu primijeniti na svijet, s kojim se mogu suprotstaviti njegovoj nemilosrdnosti i ljepoti.

Ponekad imam dojam kako bi bilo dobro prepustiti mu se, tom nemilosrdnom i lijepom svijetu, da nas proguta zajedno s kamenjem, ledenjacima, mahovinom i riječima pod njom. Jer ionako unaprijed gubimo. I što više se suprotstavljamo to je on nemilosrdniji. I ljepši... Pa ako je bilježenje (i naposljetku pisanje) akcija, osjećaš li kako postoji reakcija?

Od ideje da se piše pa do odluke da se napiše uspostavlja se neko trajanje ili prostor u kojem nije jasna razdjelnica između pojmova akcije i reakcije. Miješaju se i nadopunjuju njihove pozicije u odnosu na svijet. Tekstualni ostatak postupka transformacije svijeta kroz jezik zapravo je ostatak akcije, ali i reakcije. Svijet jednom provučen kroz misao, a potom i kroz jezik naprosto više nije isti. Pisanje je bilježenje tog, na samom svijetu, skrivenog traga akcije i reakcije. Ako je pak ovo pitanje usmjereno na reakciju u kontekstu recepcije, ona svakako postoji kao krajnji ostatak procesa pisanja. Čitateljice i čitatelji formiraju polje reakcije, javljaju se, komentiraju, uspostavljaju kodove prepoznavanja o odnosu na sadržaj, iskustvo, emociju i, što mi se čini izuzetno važnim, pokazuju potrebu da se o nekim temama izloženima u esejima nastavi govoriti.

Pa ipak, koliko god ga se promatralo, koliko god ono o čemu ćemo/želimo pisati bilo blisko vršku olovke kojim ćemo ga zabilježiti, papirom ga uhvatiti, svijet se svojom nemilosrdnošću i ljepotom izmakne, zakorači u neko novo, zakrabuljeno, iznova nedohvatljivo jučer o kojem uporno pišemo, a ono se ponavlja, smije nam se, ruga...

Ponavljanje ima neku logiku, samo je možda još nismo uspjeli shvatiti. Impuls pisanja, siguran sam, nastaje kao argument u pregovorima sa svijetom, kao potreba da mu se ukaže upravo na njegovu iscrpljujuću repetitivnu prirodu. Sav je kontinuitet oko nas organiziran kao ponavljanje. Velike se priče ponavljaju u beskonačnost. Na to pristajemo bez borbe. I ne treba se boriti. Neminovnosti velikih narativa su svima iste. Život i dani imaju početak i kraj. Bez spavanja se ne može. Srce će se zaljubljivati. Pisanje je vrsta pregovora s neminovnošću velikih priča ali i borba s opasnošću da nam se i male priče učine nepromjenjivim i neizbježnim.

Iako moje iskustvo svijeta traje tek nešto manje od četiri desetljeća, i ono je iskustvo ponavljanja. Politički događaji posljednjih tjedana otkrivaju u svojoj retrogradnosti upravo matricu repeticije. Od devedesetih je prošlo dvadeset i pet godina, proteklo je neko vrijeme, nataložilo se iskustvo, umrli su veliki vođe, ali stvarnost nam se vraća kao loš déjà vu. Male priče drže hegemoniju i pogled je većine ostao ukočen i uskogrudan. Mala priča siječe perspektivu, a da bi se vidjela strahota na obzoru, pogled je ipak potrebno prebaciti van okvira male priče.

Eseji sakupljeni u knjizi Priručnik za jučer moj su pokušaj da kroz obiteljske narative ispitam te male priče, privatne i društvene okvire unutar kojih se one repetiraju i aktere cijele jedne generacije pretvaraju u subjekte bez svojstava, u pojedince koji u naslijeđe prenose mantru prepuštenosti, malodušnosti, ispraznosti i egzistencijalnog umora.

Je li strašnije zaroniti natrag u jučer, u malu priču i sažvakati prostor njezinih okvira, ili se nagnuti naprijed, kroz polupana stakla s pogledom na budućnost? Što ti se čini, kakav će “Priručnik za jučer” biti ako ga budeš ispisivao u nekom budućem sutra?

Vidim budućnost kao potpuno apstraktni konstrukt ispražnjen od ambicije. Sutra, baš kao i jučer u svojoj konačnosti potpuno je očišćeno od bilo kakve svrhovite uporabnosti. To su manipulativni koncepti vremena oko kojih stvaramo priče koje nam pak pružaju lažni osjećaj da znamo što radimo i kamo idemo, i da je empirijsko iskustvo, iskustvo nadogradnje, a nije. Uvijek krećemo ispočetka i nikad ne stignemo do kraja. Upravo sam zato i pisao o svojem “jučer”, odabirući neke motive vlastite obiteljske prošlosti i preispitujući konstrukte upisane u njih. Bilo mi je važno, kako ti kažeš, “sažvakati” okvire tih malih priča, demistificirati njihovu povijesnost i pokušati napraviti ono najteže; afirmiranjem ostataka malih obiteljskih ambicija da se napravi korak naprijed, shvatiti i pokazati da se neka kolektivna emancipacija zapravo nikad nije ni dogodila. Pojedinačna da, ali kolektiva ne.

Ako ću se javljati iz budućnosti priručnikom na danas koje će tada već biti jučer, bit će to iz istog razloga, da potvrdim tragičnu jednadžbu u kojoj opetovao kretanje ispočetka zbrojeno s nedostatkom nadogradnje iskustva i učenja kao rezultat imaju satiranje svake emancipacije.

Osim vremenske dimenzije, u Priručnik si, opet kroz osobnu i priču iz vlastite obitelji, ugradio i prostornu komponentu - preciznije: izmještanje, seljenje, pokušaj pronalaska svog komada vremena na nekom drugom mjestu. Tu pišeš kako je prošlost nepotrebno oplakivati, a povijest je ionako tek konstrukt. U premještanju iz neoplakanog konstrukta u nešto novo, ostaju tragovi, makar mokri trag čaše na stolu, riječi, djela...

Interesira me dvojaka priroda pisanja. S jedne strane kao metoda koja mi pomaže pri iščitavanju tragova u vremenu i prostoru; sasušenih krugova vode na stolu, musavih zidova, praznih soba, bilješki kojima se izgubila svrha, priča koje su ostale bez glave. S druge pak strane zanimljivo mi je koristiti pisanje kao postupak koji i sam ostavlja ožiljke na uglačanim i nijemim površinama koje konstruiraju kolektivne ili individualne interpretacije vremena i prostora. Ta kolektivna sklonost taloženju prošlosti bez preispitivanja može biti vrlo opasno naslijeđe. Seljenje ili premještanja iz neoplakanog konstrukta u novi prostor bez sadržaja zasigurno čini tragove vidljivijima, ali, što je važnije, rješava nas, doslovno i metaforički, naslijeđenog balasta koji je potrebno “izgubiti putem”. Novi prostori omogućuju odvajanje od tog naslijeđa, omogućuju racionalniji i analitički pogled iz kojeg nastaje pisanje koje ostavlja ožiljke.

Priručnik za jučer otvaraš jako lijepim tekstom o oružju kojim opetovano počinjavaš zločin, a zatvaraš priznanjem krivice: na prvu bi se moglo pomisliti kako je međutkivo između početka i kraja knjige mirna pučina, no, upravo suprotno, nemir je pravi razlog što pišeš o radu i radnicima. A onda još i o onome od čega živiš, o pisanju kao radu.

Rekao bih da je esej kojim otvaram zbirku prije tekst o oruđu kojim ostavljam ožiljke nego oružju kojim počinjam zločin. Posljednji je esej pak mala persiflaža koja svojim izokrenućem situacije izlaska-iz-ormara redefinira i propituje poziciju pisca (umjetnika) kao manjine i time zaključuje središnju temu kojom se bavim u zbirci a to je tema rada i radnika.

Ekonomsko socijalne promjene od devedesetih naovamo, unutar doba tranzicije iz jednog sistema u drugi, uspostavile su prema radu neprijateljski odnos, kao da su pravo na rad, radnička prava i sam radnik ostatak nekog vremena i sistema s naslijeđem kojeg ne želimo imati ništa. Privatizacijom i rasprodajom tvornica, radnik je s pozicije korisnog člana društva sveden na socijalni problem. Radnik je žrtvovan da bi se onemogućio bilo kakav otpor implementaciji kapitalističkih načela vladanja društvom i društvenim dobrima.

Ne mogu ne primijetiti istu matricu u odnosu prema poziciji kulturnog radnika, gdje dodatna otegotna okolnost postaje ovaj pridjev “kulturni” koji je zadnjih dvadeset godina, a posebno nekoliko posljednjih potpuno diskreditiran. Prostor umjetničkog rada je prostor otpora, a kulturni radnik izuzetno važna vrsta korektiva jednog nezrelog društva kao što je hrvatsko.

Esejima o različitim oblicima i pozicijama rada i radnika pokušao sam objasniti sebi samom što ja to zapravo radim, zašto u tome ne smijem biti sam, i postoji li unutar pokušaja shvaćanja važnosti onoga što radim i radimo kao kulturni radnici, neki prostor za otpor i borbu sa sadržajem vremena u kojem živimo.

Prosvjedi, sindikalne akcije upozorenja, štrajkovi glađu, u društvu u kojem živimo nemaju težinu, ne izazivaju suosjećanje i solidarnost, to su dosadni atavizmi - prebaciš TV program dok ne počne prilog s tržnice koji donosi informaciju o broju i cijeni prodanih patlidžana. I kako se onda osjeća kulturni radnik koji krene pisati o radu i radnicima?

Mediji su većinom danas dio mašinerije koja održava privid svijeta kao podnošljivog sistema, i koja zapravo laže. Medij ne ulazi u sadržaj problem, već ga plasira kao činjenicu. Određeni politički ili socijalni problem je zanimljiv onoliko dugo koliko traje njegovo medijsko iscrpljivanje. Naprimjer, štrajk glađu radnica Kamenskog ostaje interesantan samo kao vijest, ali ne kao i problem u čijoj je bazi jednostavan i za sve vrlo opasan apsurd, a taj je, da radnice nisu plaćene za svoj rad.

Shvatiti nepravednost tog apsurda kao nešto što se tiče nekog drugog, vrlo je opasno. Ne radi se samo o gladovanju nego i o prodaji zemljišta i tvornice Kamenskog koja se dogodila prije nekoliko tjedana. Kao da se prodaja zemljišta na kojem je tvornica nas uopće ne tiče, jer i problem i tvornica zapravo pripadaju nekome drugome. A, zapravo, da citiram stih iz pjesme Sunce u rukama, Jovana Popovića: “Sve je to naše”.

Kao kulturni radnik, osjećam da sam s druge strane sistema, u pokretu otpora prema malignim i dominantnim praksama relativizacije i revizionizma, i osjećam se korisnim. Pokušavam svojim pisanjem oformiti neko korisno znanje, jer smatram da umjetnički rad ima zadatak osvijestiti da politički i socijalni problemi nisu individualni problemi pojedinaca ili manjih grupa radnika, nego svih nas. Izolirati socijalni ili politički problem kao nečiji tuđi, luksuz je koji si pojedinac u ovom društvu ne bi smio dopustiti.

U čemu se očituje prije spomenuta nezrelost hrvatskog društva? Kako je u takvom društvu živjeti kao manjina?

Neprestano napominjem iz svoje pozicije višestruke manjine da je danas važno shvatiti jednu stvar; zajednički nazivnik manjine danas pokriva puno više pozicija i kategorija nego što je pokrivao desetljeće unazad. Danas u Hrvatskoj manjinsko ne označava samo nacionalno, seksualno i rasno. Sve ono što odmiče od kulturne politike nacionalne osviještenosti, što kreira kritičku stav prema reakcionarnim političkim stavovima i odlukama, što propituje politički aktivizam katoličke crkve, što se bori za pravo na mišljenje i slobodu medija, sve to, i još mnoge druge pozicije otpora, predstavljaju manjinu. Iako se takva dijagnoza s jedne strane može činiti strašnom, s druge strane ona aktivno sugerira više razloga za otpor radikalno desnim ideologijama, više razloga za udruživanje i pokretanje borbe koja danas više nije ideološka, već civilizacijska.

Ona stara poslovica koja govori o umakanju prsta u more i povezanosti s cijelim svijetom odavno je umjesto radnje umakanja prsta u more dobila pandan u uključivanju računala, mobitela, sata, naočala i kojekakvih drugih uređaja koji korisnika injektiraju u mrežu punu tokova, niti i vrtloga informacija. Tehnološka revolucija vremena u kojem živimo stvorila je nove izvore informiranja i pružila prostor vidljivosti manjinama, novi i brži način organiziranja, dizanja glasa, ali istodobno se ukazala i kao idealan poligon za iskazivanje netrpeljivosti i mržnje. U tom duhu čini mi se kako bi se ispod bilo kojeg od tekstova iz Priručnika za jučer, bilo o radnicima, ili drugim manjinama, kad bi ga se objavilo na internetu i omogućilo komentare, vrlo brzo, ako ne i već od prvog retka, krenulo razglabati o ustašama, partizanima i tko je čiji. A dalo bi se i autoru osobno upućenim, naravno anonimnim, komentarima dobro oprati uši po kojekakvoj osnovi.

Komentare ne čitam i uistinu se te odluke držim. Prostor komentara koji se otvorio pod sadržajem elektroničkih medija zapravo je Pandorina kutija čistog, koncentriranog zla i malicioznosti. Komentari nisu dodana vrijednost sadržaju na koji se odnose, već čista agresija bez istinske namjere da se nešto smisleno komentira.

Otvaranje mogućnosti da se konzumentu određenog sadržaja ponudi prostor prava na mišljenje zapravo je idealistička zamka, jer oni koji će se registrirati da bi mogli komentirati, najčešće će to pravo i taj prostor zloupotrijebiti.

Malicioznost, tupost i isključivost upisane u komentar čine da sam bude svojim sadržajem, da njegovo značenje počinje i završava u ograničenoj rečenici ograničenog autora ili autorice, da ne korespondira s drugim sadržajem, ne otvara novo tumačenje, ne poziva na dijalog. Suvremeni komentar nosi karakter neodgovorne i nepromišljene presude, a to mu omogućava anonimnost, skrivanje komentatora iza izmišljenog imena. Anonimnost je tako prostor neodgovornosti, zla i zloupotrebe. Možda se kroz komentare samo otkriva ono što je čovjek oduvijek bio, a anonimnost mu je sada omogućila da to bude do kraja i potpuno, a bez posljedica.

Ako se ipak prisilimo čitati komentare, njihov karakter jasno ocrtava karakter duha vremena i stanje duha ljudskog bića. Možda bi redanjem komentara bilo moguće napisati sugestivan monolog suvremenog čovjeka, monolog u kojem su rečenice kratkog daha i praznih misli, ali itekako otrovnih kapljica sline.

Anonimne komentare na knjigu eseja “Priručnik za jučer” nisam čitao. U slučaju da se probiju do mene, samo čekam da ih smeljem podmazanom mašinom ignoriranja i ne marenja.