Princ vatre

Sabrane i nove priče

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Broj stranica: 312

  • Godina izdanja: 2013.

  • ISBN: 978-953266477-5

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 425 g

Princ vatre jest vrhunska literatura koja nas uvodi u nepoznate svjetove i očarava nas “magijom pisanja i pričanja”, ali je isto tako bitno da je s nama, na fešti, i autor toga djela kao iznimna figura na intelektualnom i moralnom planu, kao ličnost koja se nepogrešivo odredila u svom vremenu, lucidna ličnost koja razlučuje dobro od zla, koja se nije dala zavesti ni potkupiti, a sve je opake demone i kušnje prebrodila.

Pametan, obrazovan, duhovit i hrabar – to je Filip David, autor knjige koju imamo u rukama i već je radosno otvaramo jedva čekajući da se otisnemo u tu čudesnu stvarnost.

Mirko Kovač

Filip David: Pojedeš strah i odlučiš da istraješ

Novosti, Mirna Jasić, 10.6.2013.

S Filipom Davidom, piscem, scenaristom i dramaturgom, razgovarali smo u povodu izlaska njegove zbirke “Princ vatre – sabrane i nove priče” u izdanju zagrebačke Frakture. Poznat je i kao žestoki kritičar srpskih vlasti devedesetih, kad je bio među osnivačima udruženja – poput Beogradskoga kluba, Foruma pisaca, Nezavisnih pisaca i Grupe 99 – koja su pružala otpor Miloševićevom režimu i bujanju nacionalizma.

Bili ste dugogodišnji urednik Dramskog programa Radio-televizije Beograd. Što se dogodilo 1992. godine, kad ste smijenjeni i žigosani kao izdajnik?

Već krajem osamdesetih, kad su se počeli održavati masovni mitinzi, tzv. događanja naroda, grupa ljudi na Televiziji osetila je da se nešto iza brda valja i da će biti velikih problema. Odmah smo pokušali da odbranimo čast profesije i osnovali smo Nezavisni sindikat Radio-televizije Beograd. Nakon 25 godina urednikovanja Dramskim programom, našao sam se na mestu urednika Kulture, redakcije koja je bila jezgro toga prvoga nezavisnog sindikata. Jedini nam je zahtev bio da se mora poštovati profesionalni kodeks, da nije dozvoljeno vršiti ratnu propagandu i lagati, da se mora objektivno informisati, dakle sve ono šta se u normalnim vremenima podrazumeva. No to je početkom devedesetih zvučalo kao provokacija jer je tadašnja vlast, na čelu sa Miloševićem, radila sve suprotno. Recimo, u našem programu kulture donosili smo vrlo kritičke prikaze onoga šta se dešavalo u Francuskoj 7, Udruženju književnika Srbije, gde su bile orgije nacionalizma i huškanja. Kad je na čelo Televizije došao Milorad Vučelić, blizak saradnik Miloševića, prvo je naredio da se zabrani ulaz članovima Izvršnog odbora sindikata, pa od januara 1992. više nisam mogao da uđem u zgradu koja mi je bila druga kuća.

Preživeti u mračnim vremenima

Time vaša borba protiv tadašnjeg režima nije prestala: bili ste dio onoga što se obično naziva drugom Srbijom, onom koja se ne miri sa zločinima?

Tada je nas nekoliko osnovalo Beogradski krug, koji je činilo 300 intelektualaca – Bogdan Bogdanović, Rade Konstantinović, Latinka Perović, Vesna Pešić i mnogi drugi – koji su učestvovali u aktivnom otporu Miloševićevom režimu. Izdavali smo časopis “Pravo na sliku i reč”, u kojem smo govorili o zloupotrebama u medijima. Kasnije je iz toga nastao Forum pisaca, kao uža spisateljska organizacija koja se borila za demokratizaciju društva; pisali smo apele i protestovali. Kad je 5. oktobra 2000. režim pao, udruženje je izgubilo pravi značaj, a moja je ideja bila da to preuzmu mlađi pisci. Bliski su mi oni koji se okupljaju oko Betona, oni na neki način nastavljaju ono što je Forum pisaca počeo. Pisao sam vrlo angažovane, kritičke tekstove protiv Miloševićevog režima za “Feral”, za Radio frans internešnel, za neke austrijske i nemačke novine. Mnoge je to iznenadilo jer sam dotad bio urednik Dramskog programa i pisac književne fantastike, koja nije imala direktne veze sa političkim angažmanom. Ipak, morao sam početi vikati da sam protiv. Jedini stvarni problem bilo je pitanje sigurnosti moje porodice. Za vreme bombardovanja Beograda 1999. u “Politici” je izašao tekst Dragoša Kalajića, dopisnika iz Rima i desne ruke Mire Marković, u kojem je optužio moju tadašnju asistenticu Biljanu Srbljanović i mene da smo “idioti koji navode pametne poteze”, tzv. lokatori koji daju instrukcije šta bombardovati. Time je dao dozvolu svakome sa ulice da mi uđe u kuću i likvidira me bez posledica. Toga se nisam plašio, ali sam se zabrinuo kad mi je ćerka jednog dana rekla: “Tata, da li ti misliš na nas?” No nisam mogao da se zaustavim, bio sam svestan da će jednog dana, kad se sve to završi katastrofom po taj režim, moja deca biti ponosna na to šta sam istrajao. Od tada do danas, nema toga u Srbiji ko nije žigosan kao izdajnik. Samo treba preživeti u mračnim vremenima. Ima trenutaka kad pojedete strah i prestanete da se plašite, postanete odlučni da istrajete. Imao sam prilike da živim drugde, ali sam osećao da bi to bilo bekstvo, nisam želeo da odem samo zato šta je neko drugi želeo da odem.

Jeste li osjećali da je u svemu tome bilo i antisemitizma? Smeta li vas kad vas etnički svrstavaju?

Uvek ga je bilo. Gde postoji ekstremni nacionalizam, tu su i teorije zavere. U Srbiji je bila dominantna tema da nas čitav svet mrzi zato šta smo bolji i pametniji, da su nezavisni novinari strani špijuni i da se sve diriguje iz nekog svetskog centra koji, prema Protokolima sionskih mudraca, organizuju Jevreji. U Miloševićevo vreme osnovana je i Organizacija srpsko-jevrejskog prijateljstva, jer se verovalo da će tako dopreti do tih moćnih centara i objasniti im srpsku stvar. Ja sam to udruženje žestoko kritikovao, jer se radilo o velikoj zloupotrebi. Jevreja u Srbiji, po poslednjem popisu, nema ni 700 i nemaju velikog uticaja. Samo je nekoliko pisaca u Srbiji imalo prilike da o tome govori, poput Danila Kiša, Davida Albaharija i moje malenkosti. Kiš je govorio da kad hoće da vas odstrane iz srpske književnosti, tada kažu da ste jevrejski pisac. A jevrejski pisac ne postoji, postoji izraelski pisac. Jevrejski pisac, kao i Jevrejin u dijaspori, onaj je koga drugi vide kao Jevrejina, a ne onaj koji sebe drži Jevrejinom. U svakom slučaju, ne obraćam pažnju kad me drugi stavljaju u tu etničku ladicu, ali me vređa pokušaj da me odstrane zbog mojih političkih stavova.

Verujem da je zlo metafizička stvar

Vaše su priče fantastične, mistične, a u njima je čest i motiv smrti. Otkuda takve teme? Vjerujete li u Boga?

Taj oblik fantastike ne proizilazi iz nekog verskog osećanja, nema mnogo veze sa religijom, ali ima sa nekim pokušajem da se objasni ono egzistencijalno. Čak nisam sasvim siguran da li sam ateista ili vernik. Da to postane moj spisateljski izbor, pomogao mi je Branimir Donat, koji je napisao kritiku moje prve zbirke priča “Bunar u tamnoj šumi”, kazavši kako je očigledno da je mladi pisac pod uticajem kabale i oniričke literature. Tada, sa 24 godine, nisam imao pojma šta je to, pa sam počeo da se zanimam za takve priče i za nemački romantizam. Počeo sam da ga čitam, posebno prevode jidiš literature. Video sam i da je Franc Kafka bio pod jakim uticajem kabalističke literature. Mnogo je na mene uticao i roman Jana Potockoga “Rukopis nađen u Saragosi”, pa pikarski romani. Pored jidiš i hasidske literature – kao piscu važan mi je način na koji se u toj vrsti literature pričaju priče – moj čest način pričanja sliči onom u “Šeherezadi”: jedna priča zamenjuje drugu, pa se onda te priče neprekidno dalje umnožavaju. Takođe, motiv smrti uvek je tu negde prisutan, čak je i naslov jedne kritike nove zbirke bio “Deset puta smrt”; u svakoj od tih priča na neki se način obuhvata tema smrti, ali ne kao nešto konačno, nego kao nešto šta ne možete sasvim razumeti, pa pokušavate na svoj način da razjasnite šta je to. Moji dalji uzori su Edgar Alan Po, Hauard F. Lavkraft, Horhe Luis Borhes, dakle svi oni koji su zagonetku smrti opisivali bilo kroz fantastiku, bilo kroz horor.

Radite li na novim pripovijetkama i scenarijima?

Upravo sam sa Goranom Paskaljevićem napravio scenario za film “Lovac u tamnoj šumi”, na temu iz Drugoga svetskog rata. Zbog teške situacije, jer je u Srbiji ove godine za filmsku produkciju izdvojeno nula dinara, pare se moraju tražiti vani. Goranov film “Kad svane dan”, za koji smo zajedno radili scenario, otvorio je ovogodišnji Festival židovskog filma. Pauze između mojih knjiga su velike, i po deset godina, ali sam krenuo sa pisanjem novih priča i jednog romana. Interesuje me problem zla i verovao sam da ću o tome naći obimnu literaturu, no neverovatno je malo knjiga o zlu u savremenom svetu. To šta je mnogo stvari ostalo neobjašnjeno za pisca može da bude izazov, ali postoji i opasnost da se, ako to ne uspete pretvoriti u pripovedanje, ostane na nivou opšteg mesta. Sklon sam da verujem da je zlo metafizička stvar, a šta to znači pokušavam da otkrijem kroz pisanje. Voleo bih da ta tema bude deo moje poslednje, testamentne knjige.

Ponosan na svoju generaciju

Činili ste književnu grupu s Danilom Kišem, Borislavom Pekićem i Mirkom Kovačem. Nedostaju li vam danas?

Ponosan sam na tu svoju generaciju pisaca. Sva četvorica smo 1964. u “Prosveti” istovremeno objavili svoje prve knjige, a kritika je zapazila da se pojavila nova generacija koja je nosila evropski duh. Tada smo se upoznali, osetili bliskost i počeli da se sastajemo. Čitali smo ono šta smo pisali i komentarisali, a prijateljstva su se održala do kraja. Mirko je najizvorniji talenat, izvanredan esejista, pripovedač i scenarista. Kiš je puno čitao, bio odličan prevodilac i najbolji u prvoj generaciji studenata svetske književnosti. Pekić je bio studiozan čovek tipa Tomasa Mana, puno je pisao, a za svaku temu obimno se pripremao, praktički je “završavao fakultet” čitajući o svakoj. Oni su i dalje sam vrh, ne samo srpske nego jugoslovenske književnosti. Nažalost, Kiš i Pekić su rano umrli, ne uspevši dovršiti mnogo toga šta su zamislili. Sa Mirkom sam u odličnim odnosima i svakodnevno se čujemo preko skajpa.

Objavili ste “Knjigu pisama 1992 – 1995″, koja ste izmjenjivali s Mirkom Kovačem, a angažirane tekstove protiv Miloševića objavili ste u knjizi “Zapisi iz mračnih vremena”...

Mirko je otišao iz Beograda jer je bio na policijskom popisu ljudi koje treba likvidirati. U Rovinju je živio u užasnim uslovima, a ja u Beogradu pod stalnim pretnjama, pa smo se krenuli dopisivati, šta nam je tada mnogo značilo. Čudo je bilo da je u ratno vreme svako pismo stiglo na adresu. Kad se sve završilo, Mirko je rekao da su mu se javili momci iz “Ferala” pitajući ga ima li šta, pa je ponudio ta pisma koja govore o vremenu sa dve različite strane. I tako je “Feral” bio prvi izdavač te knjige, koja je doživela i beogradsko izdanje i prevod na dva strana jezika. Tekstovi moje male lične istorije onoga šta se događalo kroz devedesete, kroz prizmu politike i kulture, koje sam tada objavljivao u novinama, sabrani su u “Zapisima iz mračnih vremena” izašlima u Beogradu, a onda i u Sarajevu pod naslovom “Jesmo li čudovišta?”

Kako ocjenjujete današnju vlast u Srbiji, kombinaciju radikala i socijalista?

Situacija je dosta složena i konfuzna istovremeno. Zbog očajne ekonomske situacije, nova vlast je primorana da se okrene zapadu. Pokušavaju tražiti pomoć i od Kine, Rusije i arapskih zemalja, ali jedino Evropska unija može da popuni budžetske praznine. Boris Tadić je imao dobru retoriku, ali bez rezultata. Sad je EU opreznija, pa je pomogla da na vlast dođe nova garnitura. Shvatili su da bi, čak i da je Tadić uspeo da sprovede sporazume, odmah izbile demonstracije, poput svojevremenih paljenja džamija i ambasada u Beogradu. Trenutno je vlast u Srbiji fokusirana na to dobije datum početka pregovora o ulasku u Uniju u junu, pod uslovom da potpuno implementira sporazum sa Kosovom, šta je vrlo teško. Radikali, koji se sad nazivaju naprednjacima, imaju podršku nacionalnog korpusa i jedini eventualno mogu da sprovedu sporazum. Imam utisak da shvataju da moraju to da urade ako hoće datum početka pregovora. Znači, sad postoji otvaranje Srbije prema spolja. Ali istovremeno su se u politiku, ekonomiju i kulturu vratili svi oni užasi iz devedesetih, šta znači da na unutrašnjem planu ponovno dolazi do zatvaranja. Na primer, u kulturi su na vlasti svi oni kadrovi iz Francuske 7, najgori nacionalisti. Čini mi se da će EU biti zadovoljna ako pacifikuje Srbiju, u smislu da se odnosi sa Kosovom srede, nakon čega neće obraćati mnogo pažnje na to šta se događa unutar Srbije.

 

Riječi su danas izgubile težinu

Vijenac, Vlatka Mihavec, 13.6.2013.

Princ vatre – sabrane i nove priče novo je Frakturino izdanje koje sabire cijeli pripovjedački opus srpskoga pisca Filipa Davida, sudionika Festivala europske kratke priče u svibanjskom Zagrebu. Trima dosad objavljenim zbirkama pridodane su nove, dosad neobjavljene priče, a svojim prepoznatljivim stilom Filip David s čitateljem uranja u mistični svijet židovskoga nasljeđa stvarajući, uz bogatstvo motiva, koncentrične krugove pripovijedanja. Autor poznat po svojim antologijskim djelima, ali i po oštrim kritikama bivših režima, za Vijenac progovara o svojim novim djelima, etiketama koje su mu neprestano prišivali, kao i o nedostatku intelektualne opozicije u književnim krugovima...

Naslov Princ vatre posuđen je iz vaše zbirke pripovijetki. Ipak, riječ je o sasvim novoj knjizi. Po kojim će motivima vaši čitatelji moći prepoznati koja je pripovijetka napisana u kojemu razdoblju?
- Naslov je izabrao Seid Serdarević, koji je znalački osmislio i poredak priča. Možda se ranije i najranije priče više oslanjaju na literarne, takozvane lutajuće motive, bliže čistoj fantastici. Ove najnovije, izravno ili neizravno, u vezi su i s našom svakodnevicom. I sve je prisutniji motiv Zla, njegovo podrijetlo, sveprisutnost. To je tema koja me jako zaokuplja i koja je dominantna u onome što sada pišem. Ali, bez obzira na tematiku, vjerujem da postoji žanrovsko jedinstvo ranijih i sadašnjih pripovijetki i romana.

Je li vam to žanrovsko jedinstvo prišilo etiketu židovskoga pisca? Jednom ste izjavili da ste na taj dio svojeg identiteta obratili pozornost tek kada je postalo nezamislivo biti Srbin bez gazimestanskoga nacionalizma i militantnog ekspanzionizma započeta u „jogurt-revolucijama“.
- Danilo Kiš nikada nije prihvaćao etiketu židovski pisac. Tumačio je da se ona pripiše onomu koga žele odstraniti iz nacionalne književnosti. Puno značenje tih Danilovih riječi i sam danas osjećam kada mi se ne opraštaju kritike koje sam izrekao na račun agresivnoga srpskog nacionalizma. Onako kako vidim stvari, a zaista vjerujem da sam u pravu, istinski rodoljubi u „mračnim vremenima“ jesu oni koji ne pristaju na podržavanje loše vlasti, oni koji se ne mire sa zločinima. Htio-ne htio, po jeziku na kojem pišem, po mjestu gdje sam rođen i gdje živim ja pripadam srpskoj književnosti. To nije neka moja zasluga, niti sam zbog toga gori ili bolji pisac. Jednostavno je tako. Ne mijenja ništa ni činjenica da je najveći dio moga pisanja zasnovan na židovskoj tradiciji, na utjecaju jidiš-književnosti, jednako koliko i na nekim tokovima europske i svjetske fantastike.

U jidišu postoji izraz Yenne Welt, što bi se moglo prevesti kao „izvan ovoga svijeta“. To vam je, čini se, neiscrpno vrelo nadahnuća?
- To su pripovijetke koje govore o onostranom, okultnom, u tradiciji židovske mistike. Židovska mistika, čiji ključni dio čini kabala, u dobrim trenucima objedinjuje mistiku, filozofiju i književnost. Postoje mnoge metafore za kabalu i kabaliste. Tako su, primjerice, kabaliste nazivali „djecom kraljevskog zamka“, a kabala je prikazivana kao „zamak u koji mogu ući samo posvećeni“, „kraljevska palača puna tajni“, „dvorac bez vrata i prozora“ i slično. I u formalnom, kompozicijskom smislu, jednako kao u sadržajnom, hasidske priče pisane na jidišu, a uronjene u kabalističku mistiku, utjecale su na suvremenu literaturu. Primjera radi, Kafkin Dvorac kao i neke od njegovih sjajnih pripovijetki nadahnute su kabalom. Kiševa Enciklopedija mrtvih odsanjana je priča, u doslovnom smislu riječi, koja duboke korijene ima u kabalističkoj legendi gotovo istovjetna sadržaja. Posebno mi je blizak književni postupak često primjenjivan u jidiš-književnosti da jedna pripovijest izvire iz druge, ponovno se u nju vraća, više se priča potom umrežava, prožima u jedinstvenu cjelinu.

Često navodite da je u književnosti najvažnije pronaći kut gledanja, perspektivu... Pronađete li vi na kraju perspektivu ili ona pronađe vas?
- Važno je učiti na iskustvima prethodnika. Drukčije se piše poslije Kafke i Borgesa nego prije njih. Postoji i ono što se naziva „izbor po srodnosti“. A nekada treba imati i sreće. Više puta isticao sam koliko mi je značila kritika koju je o mojoj prvoj zbirci priča Bunar u tamnojšumi napisao hrvatski kritičar Branimir Donat. Uz nekoliko lijepih riječi naglasio je kako je očito da je mladi pisac pod utjecajem kabale i oniričke književnosti. Tada nisam ništa znao ni o kabali, ni o „oniričkoj književnosti“. Donat mi je zapravo ukazao put kojim treba da idem. To je bilo veoma dragocjeno i dobro zapažanje inteligentna kritičara.

Osim etikete židovskoga pisca, prišivane su vam još neke. Kao jedan od osnivača Nezavisnih pisaca i Beogradskog kruga, neki su u vama vidjeli moralnu vertikalu, drugi izdajicu. Kako su te etikete djelovale na vaše stvaralaštvo?
- U razdoblju od početka devedesetih do promjena u listopadu 2000. uglavnom sam pisao kritičke eseje i angažirane tekstove jer me bilo sram pisati takozvanu čistu prozu dok je oko nas sve gorjelo i dok su se činili veliki zločini. Moj stav prema zbivanjima prilikom raspada Jugoslavije nije bio politički motiviran, već etički. I tu nisam imao izbora. Javno sam govorio da je moralna obveza svakoga časnog čovjeka da bude izdajica kada je u pitanju zločinački režim. U međuvremenu sve je dovedeno do apsurda, tako da nema javne ličnosti u Srbiji koja, ranije ili kasnije, s neke strane i iz različitih razloga, nije dobila etiketu izdajice. Od pokojnoga patrijarha Pavla pa do sadašnjih srpskih političara Dačića, Vućića i Nikolića. Time je svako etiketiranje obesmišljeno.

Kakvi su tada bili odnosi na području kulture? Jesu li se gradili mostovi koje je politika rušila?
- To je tužna priča. U kulturi ili posredovanjem kulture gotovo se redovito nagovještavaju i započinju sukobi koji postaju politički, a potom i oružani. Izgovorene riječi mržnje pretvaraju se u jednom trenutku u stvarne metke. Ni danas mnogi ne shvaćaju razornu moć ubojitih riječi. Još mi je u svježem sjećanju ratna propaganda državnih medija, udruženja pisaca, akademika, knjige i kazališne predstave koji su bili uvod u opću tragediju. Mostovi se lako ruše, a teško obnavljaju.

Nedostaje li danas u regiji intelektualne opozicije kakvu ste vi svojevremeno predstavljali? Koliko su danas pisci spremni preuzeti tu vrstu „književničke odgovornosti“?
- U vrijeme Miloševićeva režima, što može djelovati paradoksalno, u Srbiji je bilo više intelektualne opozicije nego što je ima danas. Danas je zavladalo mrtvilo, mirenje sa situacijom, intelektualci djeluju kao razbijena vojska. U vrijeme Miloševića činilo se da će mnogi politički, kulturni i ekonomski problemi biti riješeni s njegovim padom, sada je jasno da je to bila samo iluzija. Na vlast su se vratili neki od najbližih Miloševićevih suradnika. Likovi s početka devedesetih ponovno vladaju političkom i kulturnom scenom Srbije. Žalosno je što se u ovome trenutku čini kako nema alternative.

Stvaraju li u tom smislu takvi mlaki pisci – i mlake čitatelje? I što je za vas uostalom dobar čitatelj?
- Koliko dobrih čitatelja ima, zaista ne bih znao odgovoriti. Ali znam da sam ja jedan od takvih čitatelja, u potrazi za idealnom knjigom koja se može čitati više puta i pri svakom čitanju otkrivati nova značenja. Uvjeren sam da svaki dobar čitatelj ranije ili kasnije poželi i sam pisati. Dobar čitatelj i dobar pisac jedna su te ista osoba.

Osim kratkih priča, koje su vam oduvijek bile najdraža forma, radili ste na brojnim scenarijima, neki od njih nikada nisu postali filmovi. Što se događa sa svim tim neostvarenim idejama i istraživanjem? Ugrađujete li ih poslije u svoje knjige?
- Dobar je primjer Kratki roman o umiranju, koji je nastao iz scenarija što sam ga pripremao s Goranom Paskaljevićem. Film je bio pred realizacijom, ali, kao što se često događa, zbog nedostatka novca u posljednjem trenutku odustalo se od snimanja. Scenarij obuhvaća čitav jedan život, jednu epohu, od rođenja autističnoga dječaka Isaaca Weissa u uglednoj židovskoj obitelji, zatim godine djetinjstva provedene u tajnoj nacističkoj odgojnoj ustanovi, gdje su se pod Himmlerovim nadzorom okupljala djeca s posebnim paranormalnim sposobnostima. Poslije rata Weiss odrasta u posebnim ustanovama za osobe s mentalnim problemima, sve do tragičnoga kraja na brodu za izbjeglice koji sredinom devedesetih besciljno luta Dunavom. Scenarij je prvobitno bio zamišljen kao roman, pa sam se bez problema vratio izvornoj zamisli. Bilo da je riječ o scenariju, romanu ili pripovijetki, situacije, ljude, događaje vidim u slikama, što olakšava te selidbe u različite književne rodove.

Kao dugogodišnji profesor dramaturgije u Beogradu ispratili ste generacije studenata. Što vas je kod njih najviše oduševljavalo, a što žalostilo?
- Posljednjih godina teško sam nalazio zajednički jezik sa studentima, što me jako žalostilo. Jednostavno, generacijske razlike postale su prevelike i uočljive, kao i interesi. Mirko Kovač jednom je rekao da smo mi, naša generacija, kojoj su pripadali i Bora Pekić i Danilo Kiš, posljednji dinosauri jednoga viđenja književnosti. Počeli smo pisati u vrijeme kada je televizija bila u povoju, a kompjuteri i internet čista mašta. Možete li uopće zamisliti takvo vrijeme?

Što vidite kao najveći izazov novih generacija – kako pisaca tako i filmaša?
- Upravo to što se sve mijenja nevjerojatnom brzinom, iz dana u dan. Ništa više nije postojano. Zahvaljujući novim tehnologijama čitav se svijet pretvorio u veliku brbljaonicu u kojoj su riječi izgubile i težinu i značaj. Na sve strane govori se samo o krizi, ekonomskoj, moralnoj, političkoj. Istovremeno, sve je postalo komercijalizirano na loš način, i književnost i film. U takvu svijetu i takvu vremenu treba u sebi pronaći dovoljno snage pa se ne predati niti se prodati.

 

Stvarnost je ono u šta verujemo

www.e-novine.com, Vladimir Arsenić, 17.8.2013.

Rekao bih da je Filip David u javnosti poznat pre kao angažovani intelektualac, osnivač mnogih antiratnih i antiautoritarnih organizacija i udruženja, nego kao pisac, dramaturg, scenarista i urednik. Posredi je paradoks jer on je pre svega izvanredan pripovedač koji iza sebe ima tri izuzetno zanimljive zbirke priča i dva vrhunska romana, a nedavno mu je hrvatski izdavač Fraktura objavila knjigu sabranih i novih priča “Princ vatre”.

Priređujući knjigu Seid Serdarević je izbegao klasičnu zamku da priče složi hronološki, već ih je poređao tako da se odista stiče utisak, kako to ističe i Mirko Kovač, da se radi o romanu. Čitalac ide iz priče u priču gotovo ne primećujući jer je njihova unutrašnja dinamika tako dobro postavljena, tako komplementarna da vam se čini da ste zalutali među svetove i neprekidno se selite iz jednog u drugi, a da pritom ne možete jasno da postavite granicu među njima. Namerno sam iskoristio ovu metempsihotičku metaforu da bih rekao nešto i o tematici Davidovih pripovesti. Ako je neko pisac fantastike (onako kako je shvata Cvetan Todorov) u ovdašnjoj književnosi, a pri tome mislim na čitav prostor bhsc jezika, onda je to par exellance Filip David. Mešajući hasidsku, kabalističku i jidiš književnost (što su tri lica jevrejske književnosti koja je mahom nastajala na evropskom tlu) sa romantičarskim (Po, Hofman), modernističkim (Kafka, Bruno Šulc, Isak Baševis Singer) i postmodernističkim uticajima (Borhes), Filip David dobio je jedinstven književni izraz, prepoznatljiv i upečatljiv upravo po tome što uspeva da u čitaoca uvuče onaj nemir susreta sa stvarima koje nemaju racionalno objašnjenje i da ga kroz priču, na klasičan aristotelovski način, kroz katarzu očisti od straha i nelagode.

Sada kada pred sobom imamo sve priče koje je napisao, možemo sasvim slobodno reći da je od svojih početaka David bio formiran pisac i da je već od “Bunara u tamnoj šumi” njegov rukopis suveren. Ipak, može se primetiti jedno blago tematsko pomeranje, odnosno upliv istorije u motivske sklopove. To je posebno vidljivo među četiri ranije neobjavljene priče, ali i u onima koje su preuzete iz romana “San o ljubavi i smrti”. Naime, one su napisane nakon tragičnog iskustva raspada zemlje i krvavih ratova protiv kojih je Filip David od početka digao glas i u njima se oseća, ako je moguće tako reći, dodatan užas.

Interesantno je suprotstaviti istorijsku ulogu koju ovaj pisac preuzima na sebe kada istupa kao odgovoran i angažovan intelektualac i njegov pripovedni svet. Možda je to najočitije u pripoveci “Dajmon” u kojoj se na osnovu iskustva čoveka koji pripoveda svoju tragičnu priču o gubitku najmilijih tokom Drugog svetskog, a zatim i rata u Bosni, odnosno opsade Sarajeva, daje jedna vrsta kritike koncepcije o banalnosti zla koju je nakon suđenja Ajhmanu iznela Hana Arent. Kako kaže čovek kojem su zlikovci sve pobili: “Razumeti znači opravdati”. A kako naći razumevanje ili čak opravdanje za zlo koje osetite na sopstvenoj koži? Tumačenje Hane Arent je samo pokušaj racionalizacije koji može da ima teorijsku vrednost, ali psihološki, na ličnom planu teško može da pomogne.

Birajući fatalistički pristup preuzet iz grčke, platonističke, tradicije o ličnom demonu, “dajmonu”, koji se stara o svačijoj sudbini, čovek ne samo da individualizuje tragediju, već na neki način individualizuje i krivicu, čineći tako veličanstven čin opraštanja u svoj svojoj tragičnosti. Odgovorni intelektualac mora pokušati da da odgovor na pitanje kako je moguće da se u ime jedne ideologije izvrši genocid i pobije osam hiljada ljudi u Srebrenici ili da se jedan grad drži pod opsadom skoro četiri godine, ali kakav god odgovor dao, on ne vredi za pojedinačne slučajeve. Banalnost zla, odnosno ma koje racionalno objašnjenje njene prirode, ne nudi utehu rodbini žrtava, iako verovatno ni ideja dajmona, sudbine, fatuma ne pomaže svima. Obrt koji stiže na kraju priče kroz pogibiju čoveka koji priča o dajmonu, služi upravo da se potcrta iracionalna priroda zla na koju je postojanje ove sudbinske koncepcije jedini odgovor, iako ju je teško prihvatiti. Ipak, u njoj se krije ideja o pojedinačnom pokušaju savlađivanja traume koji je neophodan da bi čovek nastavio dalje sa životom.

Sukobljavajući neprekidno racionalno i iracionalno u svom delovanju i pisanju, Filip David sopstvenim primerom brani tezu o autonomiji umetnosti, ali i odgovornosti koja ide uz nju. Njegovo delo služi kao vrsta uvida u onostranost, ali je ono istovremeno ukotvljeno u stvarnosti, ne samo činjenicom autorovog javnog delovanja, već i stoga što je pitanje onoga što nas okružuje i što nam okupira um i maštu nerazdvojivo od nas samih. Drugim rečima, stvarnost je ono u šta verujemo.

Na kraju treba još jednom pohvaliti agilnost hrvatskog izdavača i poželeti da se slično izdanje pojavi i u Srbiji. Uz sve ograde od nepoželjnih konotacija koje nosi ovaj pojam, Filip David je nacionalno blago i treba se prema njemu tako i odnositi.

San o ukrštenim svetovima

Novosti, Saša Ćirić, 30.10.2013.

Postoje autori čija literatura stoji u senci njihovog javnog angažmana, bazične profesije ili njihove intervjuerske predusretljivosti. Takav je i Filip David (Kragujevac, 1940), dramaturg i dugogodišnji urednik Dramskog programa TV Beograd, jedan od pokretača Foruma pisaca, antiratnog i antinacionalističkog kruga intelektualaca iz 1990-ih, “promoter” Konstantinovićeve “Filozofije palanke”, najotporniji član književne četvorke koju su činili još Kiš, Pekić i Mirko Kovač. Frakturin poduhvat sabiranja priča Filipa Davida više je nego omaž piscu skrajnutom u vlastitoj sredini, to je prilika za novo, za mnoge i prvo, čitanje priča pisca širina čije imaginacije se može skromno stisnuti u konvencionalni žanrovski termin: prozna fantastika.

Priređivač “Sabranih priča”, Seid Serdarević, opredelio se za slobodan pristup jednog krupijea koji je na svoj način na oko 300 strana izmešao Davidove priče objavljene u tri knjige (“Bunar u tamnoj šumi”, 1964, “Priče o stvarnom i nestvarnom”, 1969. i “Princ vatre”, 1988), dodavši dva fragmenta iz Davidovog romana “San o ljubavi i smrti” (višestruko upitan čin) i četiri neobjavljene priče. Ja sam zainat priče hronološki čitao, ponajviše u želji da sebi dočaram evoluciju jednog pisma, čije ozračje je išlo od Kafke i Poa, preko Borhesa i Babelja do Singera, možda Grosmana. Početno kreiranje zlokobne atmosfere i tragičnih ishoda granalo se preko motiva ukrštenih svetova u kojima san jednog lika predstavlja životnu stvarnost za drugog i motiva seobe duša i večitog vraćanja istog. U pričama duše pokojnika vapiju više za osvetom i realizacijom neuslišanih nagona nego za pravdom, deluju anđeli uništenja ili zla kob uprkos dobročiniteljstvu pojedinaca, umetnost zavodi iluzijom nestvarnog, jednako kao san, muzika najavljuje upliv onostranog.

U ranim pričama uticaj pročitane literature je jači. Tu su kafkijanski likovi-životinjice u tihoj tenziji sa likom oca, ponavljaju se zloslute situacije koje počinju ponoćnim odlaskom od kuće i susretom sa demonskim prikazama. U druge dve knjige češći je bokačovski model “logorskih” priča koje pripovedaju slučajni namernici, ali, zanimljivo, dužina priča ostaje ista, a hronotop jednako ovlašan. Sem jevrejskih imena likova, milje priča je redukovano dočaran, psihološka motivacija svedena na ono nužno, što otvara put za simboličko tumačenje, koje ipak nije cilj Davidovih priča. Kulturni kontekst priča od druge knjige se znatno širi, zajedno sa opsegom fantastike koja se kreće između indukovanog ludila likova i neobjašnjivosti događaja, neraščitljivog tajanstva sveta i predestinirane tragike.

San ostaje centralni fenomen svih Davidovih priča, nezavisno od perioda njihovog nastanka. Snovi predstavljaju paralelnu stvarnost u koju je moguće ući, ali i lavirint iz kojeg je teško ili nemoguće naći put van, koridor ka onostranom, ljudska podsvest ili prostor za nesputano delovanje nagona, oblik predskazanja, zvučnik za glas mrtvih. Mit, humor, teološke zavrzlame, ironični obrti, uopšte obrt kao neočekivano razrešenje koje potpuno izvrće značenje na kraju priče na naličje, motivi su i postupci za kojima Filip David retko poseže. Najraznovrsnije su priče iz druge knjige, poput antologijskih “Priča o turskom časovničaru”, “Crne Indije” (mirne duše bi mogao da je potpiše i Viktor Peljevin) ili “Dajmona” koji se može pročitati i kao satiričan kontrapunkt javnom angažmanu (zlo nije banalno već neobjašnjivo i nepopravljivo, ali ponovljivo; otuda je protivljenje zlu nesuvislo).

Filip David je odmeren i nepretenciozan prozaista opsesivnih tema, autor skrupulozne erudicije, čija je fantastika bitno obeležena demonskom jezom i drhtanjem.

 

Punoća postmodernog izražaja (Kritika 209)

www.booksa.hr, Nađa Bobičić, 16.12.2013.

Sabrane i nove priče Filipa Davida čine priče iz svega tri dosad objavljene zbirke: Bunar u tamnoj šumi (1964.), Zapis o stvarnom i nestvarnom (1969.) i Princ vatre (1988.), kao i nekoliko novih neobjavljenih priča. Priređivač zbirke Seid Serdarević odlučio je da priče ne organizuje hronološkim redom, već motivski, čime se jasnije uočava autorovo preuzimanje singerovske tradicije pripovijedanja na jidišu, s jedne strane, te s druge strane preuzimanje mitoloških i fantastičnih motiva. Spajanjem ovih tradicija, David postaje vješt nastavljač i jedan od originalnih autora borhesovsko-singerovskog stila, dok njegova proza već pripada kanonu jugoslovenskog postmodernizma. Postavlja se pitanje da li nam i dalje nešto o svijetu i o književnosti mogu reći postmodernističke priče koje tematizuju svijet na granici između hiperrealnog i somnambulnog?

Jedna nit koja povezuje sve priče Filipa Davida, bilo da su, uslovno govoreći, bliže borhesovskoj ili pak singerovskoj tradiciji, jeste grotestknost njegovog svijeta. Kao u svim dobrim postmodernističkim tekstovima i ovdje se ispituju ontološke granice između svjetova na više nivoa. Dolazi i do svojevrsnog umnožavanja svjetova. Ne postoje samo 'ovaj' prije i 'onaj' poslije smrti, već postoji barem još jedan svijet između ta dva, onaj kojim lutaju duše nepripadajućih. I te duše, ni žive ni mrtve, a ujedno i žive i mrtve, školski su primjer groteske. One uznemiravaju svijet živih podsjećajući ga na njegov najdublji strah, strah od smrti, ali i od usamljenosti i nemogućnosti da se bilo gdje pripada, da se bude vječiti izopštenik, svima stran.

Osim prelaženja ontoloških ograničenja jedan od uzusa postmodernističkih tekstova jeste uključivanje metapoetskih elemenata. U Davidovim pričama tako lutaju likovi proroka, sveštenika i drugih nesmirenih likova koji pokušavaju da odlaskom na putovanje dođu do svoje suštine. Ali u tom traženju smisla likovi često ne uspijevaju da primijete kako je ta suština sve vrijeme bila otkrivena još u toku putovanja. Ti likovi pokušavaju da pobjegnu od straha od nerazumijevanja, ali ovo bježanje im u pravilu ne uspijeva, već na kraju moraju da se suoče sa onim što ih je proganjalo. Tako u 'Priči o turskom časovničaru' Turčin pokušava da uhvati vrijeme, koje je drugačije od onog vremena koje važi na Zapadu, gdje je otišao nadajući se da će tamo biti uspješniji nego u Turskoj. Na čudovišan način on će postati ubica, praviće časovnike od ljudskih srca. Zbog tog zločina bit će vraćen u Tursku, da bi tamo osluškivao jedino vrijeme na koje je i bio navikao njegov unutrašnji časovnik. Jezoviti obrat na kraju priče toliko je efektan zato što predstavlja ono, frojdovski rečeno, unheimliche u nama, ono zazorno koje smo duboko u sebi sakrili, a koje nam se otkriva u priči o časovničaru, priči o zantliji-umjetniku-ubici. To traženje i pokušaj da se uhvati vrijeme, da se iskaže svijet, takođe je i umjetnički cilj, tako da se sve priče koje tematizuju potragu za smislom mogu čitati i u metapoetskom ključu, kao potraga za savršenstvom umjetničkog izraza.

Priča 'Lice anđela' još je jedna važna priča na metapoetskom nivou. U njoj svetitelj anđeoskog lica i božanskog pripovjedačkog dara do kraja priče postaje sluga đavola, ružne, životinjske face. Prelazak od ljepote do ružnoće, od govora nadahnutog božanskim do zemlje i tame desio se za jednu noć, kad se svetitelju ukazao božji lik, ali kad je i upao u zanos uz zvuke muzike. Nije u potpunosti jasno zašto se desio ovaj obrt, taj dio priče trebalo bi da popune čitateljke i čitatelji, ali je jasno da i ljepota i ružnoća postaju dio umjetničkog teksta, da su oba pola estetičke binarne opozicije, lijepo naspram ružnog, na neki način prožeti, da se dopunjuju i lako prelaze iz jednog oblika u drugi.

David nas vodi na putovanje u središte tame, u surove predjele onoga što je zazorno – ružno, nasilno, ludo, statično i usamljeno. Stil pripovijedanja čini da se priče čitaju kao kakve mudrosti iz davnina, i isprva se može učiniti kao da je otvorena neka prašnjava stara škrinja koja se nas ne tiče. Ali, iz priče u priču, grotesknost i neočekivani surovi obrati, konstantna poigravanja između polarnosti poput zla i dobra, ljepote i ružnoće, života i smrti, izmiču nam sigurnost i dovode nas do osjećaja nelagode. U nekoliko priča se tematizuju i rat i nasilje, kao stanje u kome vlada demon nasilja, koga neki ljudi nose sa sobom cijelog života i kojem, konačno, ne mogu umaći.

Objavljivanje sabranih priča Filipa Davida dosta je dobar potez uredništva Frakture. Osim uživanja u čitanju, prije svega, lijepo napisanog teksta, ove priče su i jedna od boljih i čitalački izazovnijih ostavština magijskoga realizma. Ne pretenciozno, već pričanjem priča, tim najdrevnijim mogućim od svih načina, ispituju se temelji naših predrasuda, onih na kojima je postavljeno naše uobičajno poimanje svijeta. Zazorno i jezovito zamjenjuju osjećaj lažne sigurnosti, te mijenjaju perspektivu čitaoca, otvarajući mogućnosti za primjećivanje i onoga prikrivenog u sjenkama.

 

Filip David: Princ vatre

HR 3, Dario Grgić

„Čuvam pismo koje je moja majka napisala nekoliko mjeseci pred smrt“ zapisuje u „Knjizi pisamaFilip David, uvodeći čitatelja u jednu zgodu iz života svoje obitelji. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Davidovi su, kao Židovi, bili izloženi pogromima, ali su i osjetili čudnu, teško objašnjivu milost, o kojoj je njegova majka ostavila pisani izvještaj naslovljen s „Priča o krstu“. Davidova majka opisala je posijelo na kojemu je bila tijekom rata. Ljudi su se okupili i dijelili hranu i piće, a osim toga uronili su u zajedničku molitvu. Tijekom te molitve jedna je žena zapala u trans i rekla Davidovoj majci kako nad njom i njenom djecom bdije jedna ruka, kako je to ruka Majke Božje, i kako ju je upravo ta ruka navela da se kroz šumu kreće odvojena od drugih ljudi i tako se spasi. Majka Filipa Davida se sjetila kako je doista imala osjećaj kako se prilikom jednog zbjega ne treba kretati s ostalima i kako se ona spasila a ovi drugi stradali. Ova zanesena žena još joj je rekla kako će križ koji je njen muž našao biti znamen njihove zaštite i spasa. U tom trenutku Davidova majka nije znala o kakvom je križu riječ, no kada se vratila kući suprug joj je potvrdio autentičnost ovog šamanskog svjedočanstva. On je u šumi našao zlatni križ i sačuvao ga. Poslije ga je čuvao u lisnici do kraja života, a kada je umro pisac ga nije uspio pronaći – kao da je misteriozno ispario. Pisac u pismu lakonski zaključuje, ne htijući dublje ulaziti u tajnu, na koncu on je oslikavanju atmosfere ovakvih tajni posvetio svoje spisateljstvo, potpuno svjestan, kao što i zapisuje, da na ovom svijetu postoje mnoge zagonetnosti koje će za čovjeka ostati zaključane. Jedna od takvih je, svakako, zlo.

Princ vatre“ donosi nam ukoričene sve priče što ih je potpisao Filip David. On je dosad objavio tri zbirke priča, „Bunar u tamnoj šumi“(1964), „Priče o stvarnom i nestvarnom“ (1969) i „Princ vatre“ (1988), a u knjizi su i dva fragmenta iz Davida romana “San o ljubavi i smrti” i četiri neobjavljene priče. Priče nisu poslagane kronološki, a zbirka završava „Dajmonom“ koji efektno završava nisku storija o književnosti i zlu. Georges Bataille bi komotno mogao u svoju čitanku o ukletim piscima pribrojati i Davida. Njegova tajna tamne je boje, zagasita je i često tematizira kidnapiranje svakodnevnog mira koje u svijetu njegovih junaka načini zlo. Kao u „Bunaru u tamnoj šujmi“, „Princu vatre“ i „Dajmonu“, zlo je s onu stranu osjetilne percepcije – što je fenomen nad fenomenima, budući da je njegova uloga u životima Davidovih protagonista prijelomna; nakon što u sustav priče uđe zlo, kompletna se atmosfera podređuje ovom apsolutnom gospodaru. Upravo u priči „Dajmon“ David opisuje međunarodni skup pod nazivom „Zločini, pomirenje, zaborav“ u organizaciji Europske unije, opisuje uštogljenu, akademsku atmosferu, uzaludnost ovih panel diskusija sa svim onim očajničkim naporima da se definira zlo, kakvi obično rese ovakve konferencije. David duhovito i nesmiljeno popisuje filozofske, teološke i ljudske implikacije zla, i zaustavlja se kod najčuvenije sintagme prošloga stoljeća, barem kada je zlo u pitanju, kod „banalnosti zla“. Zlo se, ironizira Davidov pripovijedač, više neće ponoviti, to je odsad nemoguće, jer je napokon dijagnosticirana njegova, u biti, nemetafizička priroda. Zlo nije ništa što potječe iz nedohvatljivih neljudskih uzroka. Priča se, naravno, okreće u drugom smjeru i čitatelj ostaje zapitan, uznemiren, čak i nasmijan ljudskim uzaludnostima. Bataille je znao da o zlu ne znamo ništa i da je književnost jedan radikalan oblik ispitivanja zla, onkraj svih dobrohotnih definicija i još dobrohotnijih profesora sklonih izražavanju u definicijama. Vjerojatno je moguće književnost shvatiti kao mjesto na kojemu čovjek uistinu dolazi u kontakt s nadzemaljskim, metafizičkim silama. Vjerojatno je Bataille tu vrstu kontakta imao na umu kada je napisao kako književnost nije nevina. I vjerojatno je Filip David pišući došao na isto ono mjesto na kojemu se nalazila njegova majka kada je bježala pred ustašama: bile su to ruke diva, ruke koje nisu uvijek milostive i koje su u odvojenom Davidovu slučaju pokazale graške milosti. Dakle, Filip David, posljednji od velike četvorke koji se pojavljuje na hrvatskoj književnoj sceni, ostale znamo dobro otprije: Mirko Kovač, Borislav Pekić i Danilo Kiš. Čak i u ovako elitnom društvu Davidove su proze poseban slučaj, on je, kao što se priča za tibetanske manastire, ezoterni i za masu zatvoreni dio koji čuvaju njegovi egzoterni prijatelji, skloniji nakaradnostima političkoga. U okviru fantastičke književnosti David bi također uživao povlaštenu poziciju, zauzimao izdvojeno mjesto: između birokratskih krugova Kafkina pakla i nespokojnog drhtaja koji obilježava njegovo pisanje prilično je velika udaljenost, dosta toga inicirani čitatelj ima za proći. A opet, nije to hasidska književnost poučnog tipa jer ovaj pisac odbija pristati na prva rješenja, njegov obračun s nečastivim prije svega je utemeljen na direktnom suočavanju s njegovim dvojbenim postojanjem. Proza je to koju bi bilo moguće opisati onako kako je jedna studentica napisala Martinu Buberu povodom neke od njegovih knjiga: Blag drhtaj pred licem neuhvatljivog, jer, David je pisac koji zna da je svijet skriven i da ga čuva nevidljivi vratar. I onda, usprkos svemu, bolno su stvarne njegove noćne more, slutnje iz čijih se prediva prelijevaju dugine boje noćnih i dnevnih nemira, sve ono što, unatoč nestvarnosti, nekako na koncu postane realnije od realnosti dnevnih, uobičajenih djelatnosti. Ova književnost za odrasle ispričana je dječijim jezikom, gotovo kao bajka: a bajka ima jedan od svojih račvastih korijena i u noćnoj mori, i ova je literatura, tako bliska Bogu, usporediva s mističarevim opisom posljedica molitve na koju se, kako tvrde, uvijek odazivaju obojica, i Bog i Đavao. Klasični junak Davidovih proza u nekoj je potrazi, na nekom je putu. On redovito na početku priča znade više nego što zahtjeva narativ, jednako kao što ga redovito na kraju priča zatičemo smlavljenoga znanjima koje, iako donekle i vidovit, na početku nije ni slutio. Naravno, Davidu je posve stran aktivistički misticizam koji preplavljuje svakodnevlje, on je geometar koji popisuje krhke i porozne predjele sna, koji pomno traga za osnovama zbilje u čiju se elementarnost ima razloga sumnjati. Što ne znači kako se radi o literaturi u maniri nadrealističkog pada s neba. Ne, ove su priče pametan vodič, gotovo da su svjedočanstva o stanjima tako apsolutno stvarnima da ih je teško mjeriti sa svakodnevnim predmetima. David piše onako kako se njegov junak Aleksej Ivanovič Satin osjeća u Indiji: „Gazio je na prstima“, piše David, „kao da je Indija skupocen ćilim koji može da uprlja svojim teškim čizmama.“ A stvarnost je za Davida, kao u onoj kineskoj, taoističkoj paraboli o leptiru, nešto što neprekidno treba ispitivati, jer nikada se ne zna. U priči „Atentat koji se nije dogodio“ David piše o urotniku Gavrilu Principu kojeg zaustavljaju i hapse na granici, smještajući ga u zatvor, pa tako atentat na prijestolonasljednika nikada neće biti počinjen. Narator, doduše, sanja atentat, sanja rat, i onda se budi zadovoljan što živi u mirnom svijetu, u najboljem od svih svjetova u kojemu ipak nema strašnih istočnjačkih ubojstava. I onda mu se javlja crv sumnje: što ako su ti snovi java?, a što ako je ovaj uređeni svijet samo san?

Filip David je, dakle, elita u okviru jedne elitističke spisateljske grupe, čovjek koji je svo svoje pisanje posvetio neizrecivom, koje je omeđavao svakim svojim napisanim retkom. Kao da je sjenčio predmet ili odgonetao tajno pismo napisano limunovim sokom, pa ga je onda zagrijavao i činio čitljivim, ovakav je spisateljski način, iako naizgled jednostavan, posebna vrsta verbalnoga magizma. S malo riječi, s puno svijesti oko Platonove teze kako samo budale misle da je ono bitno shvatljivo, on se poprilično izmaknuo srednjoj struji spisateljskih nastojanja zadnjih generacija. Ezoterija je to ispričana škrto, kao da nije htio potrošiti nijednu suvišnu riječ, kosturi su to neuhvatljivoga i platonovskoga neshvatljivoga a ipak nakratko uhvaćenoga, slomljenoga u letu, nekako nanjušenoga paralelnoga svijeta, onog nepoznatoga Drugog koji stalno s nama boravi u sobi i šeta kada šetamo i spava kada spavamo, samo što taj Drugi, taj Dvojnik, tada živi najživljim životom, dok, za vrijeme naše budnosti, stvara bunare u šumi kojih nema i pored kojih umiru stvarni sinovi. Filip David je pisac koji zna devedeset i sedam imena smrti i čije je spisateljsko oko u stanju skinuti uroke, poglavito one povezane s kugom modernih vremena, dosadom koja uvijek ide ruku pod ruku s plitkošću i slijepošću. Metafizika Davidovih priča prožeta je zlom, prožeta je zapravo krhkošću stvarnosnih svjetova, naivnošću njegovih junaka (pa i nas samih) koji mislimo kako je ono što vide naše oči sve što se može vidjeti. U njegovim se pričama rezolucija povećava, skala proširuje, i lagano se slute brojni naši sustanari, duhovi stvari, duhovi ljudi, cijeli naporedni svjetovi iz kojih u ovaj naš mali svijet povremeno upadne nešto veliko. Nešto usporedivo, na koncu, s piscem ovih priča, koji je u naš svijet žurnalističkih literarnih paralaža stigao kao div iz davnina pun priča iz nadolazeće budućnosti cijele rase.

 

Vučić dlaku mijenja

h-alter.org, Kristina Olujić, 15.4.2014.

Pripadate među rijetke javne osobe u Srbiji koje su već devedesetih osudile Miloševićevu politiku i tadašnju ratnu stvarnost, što vam je otežalo život. U jednom od pisama Mirku Kovaču (naknadno objavljena Knjiga pisama: 1992-1995) pišete svom prijatelju da je jedino što preostaje normalnom čovjeku u takvoj zemlji i u takvom sistemu vladavine postati “izdajnikom”. Što se promijenilo od tada, što danas znači biti “izdajnikom”?

Ta moja izjava često je citirana u različitim kontekstima. Ona je utemeljena na saznajima o zločinima koje su činile jedinice JNA i paravojne jedinice u ime Srbije “koja nije bila u ratu”. Ona je izraz frustracije i nemoći da se spreče zločini koji su bili očevidni i predstavljala je moralan ali i politički stav. Na jednu takvu izjavu zapravo me je ispirisao veliki nemački pisac Thomas Mann koji je 1934. pisao o opasnim režimima koji primenjuju metode bezgraničnog laganja i zaglupljivanja. Nacistički režim je Manna optužio za izdaju. Mnogo godina kasnije jedan drugi veliki Nemac Hans Magnus Enzensberger pisao je u Prilogu teoriji izdaje o neizbežnosti izdaje. Zaključio je kako pod izvesnim istorijskim uslovima svako mora postati izdajnik.

Nakon izborne pobjede Aleksandra Vučića, hrvatskim medijskim prostorom povremeno su kružile njegove stare, hušačke izjave iz devedesetih, od kojih se danas, više ili manje ogradio. Što “presvlačenje kože” govori o ljudima koji su promijenili retoriku, a što o ljudima koji su ga izabrali? Koliko je prosječan Vučićev glasač njega izabrao unatoč “starim grijesima” a koliko zbog “starih grijeha”, odnosno, koliko su prosječnom glasaču uopće bitna (stara) ideološka pitanja u odnosu na ekonomsko-razvojna obećanja koja je Vučić davao u kampanji?

U Miloševićevo vreme Aleksandar Vučić bio je minstar za informisanje. Bilo je to vreme strahovlade za medije, kažnjavanja i zatvaranja redakcija, cenzure, otpuštanja nepodobnih. Bio sam među onima koji su tada izgubili posao jer su zahtevali poštovanje profesionalnog kodeksa i protivili se takozvanom ratnom novinarstvu, što je značilo učešće u ratnoj propagandi, manipulisanje informacijama, prosto rečeno: obavezu da se laže. Odbijanje da se u tome učestvuje nije imalo nikave veze sa bilo kojom ideologijom, bilo je, jednostavno rečeno, stvar kućnog vaspitanja. Današnja Vučićeva retorika veoma je različita u odnosu na nekadašnju. On više nije “šešeljovac”, sada je “evropejac”. Priznaje da je u prošlosti činio greške. Pitanje je samo da li promena retorike znači i stvarnu promenu politike, koliko se ozbiljno suočio sa onim nekadašnjim Vučićem. Izvinjenje samo po sebi ne mora da znači mnogo ako niije iskreno. Ali iskreno izvinjenje može da donese i političke promene. Vučić je još uvek zagonetka za veći deo domaće i međunarodne javnosti. Ima i onih koji u Vučiću vide novog Vožda, onog koji će kao čudom rešiti sve velike probleme u kojima se Srbija nalazi. Podsetimo se samo da su i Miloševića tako nazivali. Ipak, Vučić većini Srba uliva nadu kako izlaza iz ovog našeg ekonomskog i socijalnog bezizlaza ipak ima. Vreme će pokazati da li je Srbija stvarno na putu prema ozbiljnim sveukupnim reformama ili prema novojj autokratiji i novim obmanama. Jedna poslovica veli: “Samo se budala spotiče dva puta o isti kamen”. Kod nas to ne važi. Spotakli smo se o isti kamen već toliko puta.

Kako gledate na razvoj događaja oko dvaju tužbi u Haagu? Javno se mnijenje u Hrvatskoj kretalo od želje za odbacivanjem tužbe kao takve do inzistiranja na njenoj važnosti, ali krivoj postavljenosti. Između ostalog, u članku jednog pravnog stručnjaka iznesen je stav da je Hrvatska propustila napraviti kvalitativnu i kvantitativnu analizu medijskih sadržaja u Srbiji prije i za vrijeme rata. Vi ste nedavno pisali, u svojoj kolumni Beležnica na Autografu.hr, o 110 godina lista Politika, spomenuvši mrlju na reputaciji koju za taj list predstavlja njihovo očito svrstavanje na stranu Miloševićevog režima. U kojoj je to vezi sa sudskim procesom? Je li uopće moguće objektivno i znanstveno govoriti o tzv. genocidnoj namjeri? Što bi svaki potencijalni scenarij, uključujući onaj do kojeg nije došlo - odbacivanje tužbi, značio za hrvatsko-srpske odnose?

Nisam pratio hrvatsku štampu, u Beogradu se ne može nabaviti. Srpska štampa i elektronski mediji prenosili su ono što je govorio srpski pravnički tim. Teško da će odluka suda, ma kakva bila, doprineti smanjenju tenzija. Redovan sam čitalac Politike, najuticajnije srpske dnevne novine, što nekome može zazvučati mazohistički, ali Politika najbolje pokazuje pravu sliku Srbije, stav države ali i javnog mnjenja, takvog kakvo je. U tim novinama nije moguće pronaći pozitivan tekst o susedima, Crnogorcima, Bošnjacima, Hrvatima. Sa jedne strane Politika odražava dominantno mišljenje većine, sa druge ona upravo stvara i podupire to mišljenje. Čemu suđenje kada ono neće u suštini ništa promeniti, već je sada očevidno da će obe strane ostati pri ranijim uverenjima, a samo će se obnoviti i pojačati stare netrpeljivosti. Pa ni onaj drugi, Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu, nije bogzna šta promenio. Prihvaćene su samo presude koje idu “nama” u prilog, a one druge su odbačene kao pristrasne. Možda će jednoga dana doći do istorijskog dogovora Srba i Hrvata, voleo bih da dočekam taj dan, ali obzirom na svoje godine, ne verujem. Ako bi se sudilo samo po dnevnom listu Politika, još smo daleko od objektivne slike bliske prošlosti, od istine koja nam je neophodna pre svake druge promene.

Teško je ponekad odvojiti mit od stvarnosti ali možete li pokušati razjasniti stvari oko tzv. Memoranduma 2, misterioznog dokumenta koji navodno predstavlja nastavak Memoranduma SANU iz 1986. a koji je poznat kao idejni zametak rata iz devedesetih. Postoji li Memorandum 2, kakav značaj ima, tko ga je sastavio, tko u njega ima uvid, što u njemu piše i u kojem je odnosu sa Memorandumom iz 1986?

O nekom novom memorandumu se priča, ali ne znam koliko je u svemu tome istine. Onaj prvi, pravi Memorandum doneo je Srbiji teške poraze, vojne i ekonomske, nestabilnost, izolaciju. Naravno, možda se negde u tajnosti piše i dopisuje neki sličan dokumenat. Ideja o velikoj Srbiji, neće nestati tek tako. Ali situacije i okolnosti su se ipak promenile. Većinska Srbija je, bar zvanično, na putu prema Evropskoj uniji. Obnarodovanje jednog takvog dokumenta, ne bi bilo dobro dočekano ni u Evropi, ni od zvaničnih vlasti. Rane od pretrpljenih poraza su još sveže. Zvezde u svetskoj politici još uvek nisu naročito naklonjene Srbiji... Koštunica, njegova partija i neke ultradesničarske partije doživele su debakl na poslednjim izborima. Ukupna retorika je donekle promenjena. Možda ne uverenja, ali retorika jeste.

Ćirilica u Vukovaru problematika je koja je mjesecima zaokupljala i još zaokuplja hrvatsku ali i ne samo hrvatsku javnost. Govorilo se i o borbi protiv manjinskog pisma kao o “dovršenju etničkog čišćenja” s jedne strane i “pravu na pijetet” s druge. Kako su o tome izvještavali srpski mediji? Što pitanje ćirilice u Vukovaru znači za hrvatsko-srpske odnose i na koji je način moguće najbezbolnije riješiti tu stvar?

Najbezbolnije se rešava tako što se postupa po Ustavu i zakonu i poštuje pravo srpskoj manjini na ćirilicu! Ne razumem zašto je ćirilica kriva za nesumnjive zločine počinjene u Vukovaru. Uostalom, ćirilica je i staro hrvatsko pismo. To razbijanje dvojezičnih natpisa, sadašnje ugrožavanje prava srpske manjine, predstavlja nešto čime se herojski Vukovar nikako ne može ponositi. Nema sumnje da su u Vukovaru počinjeni strašni zločini. Nemoguće je zaboraviti, teško oprostiti. Zločinci moraju odgovarati, ako već nisu do sada. Ali insistirati na mržnji između kolektiviteta, između naroda, pa i kultura, to vodi samo lancu neprekidne osvete. Zajedno sa Mirkom Kovačem i Stojanom Cerovićem među prvima sam digao glas protiv rušenja Vukovara, protiv zločina nad gradom i njegovim stanovnicima. Doživeo sam zbog toga dosta neprilika i pretnji, kao i moja porodica. Upravo zbog svega što se tamo dogodilo Vukovar treba da postane grad pomirenja, a ne mržnje i neke nove osvete. Jedina prava i zaslužena osveta svima onima koji su rušili i ubijali Vukovar jeste da im se pokaže kako se nisu ostvarile njihove zločinačke namere, kako Vukovar nikada ne sme postati etnički čist grad!

Hrvatska političarka Ruža Tomašić jednom je izjavila da se danas ne može “ četniku reći da je četnik ”. Ne ulazeći u to što ona pod četništvom podrazumijeva, smatram da nije problematično koristiti termine četnik i ustaša onda kada se zaista o tome radi ali dakako, pogrešno je te termine koristiti kao sinonime za Srbe, odnosno Hrvate. Najlakše je raditi na tome da iz jezika prividno nestanu ti termini ali time se ništa ne riješava. Kako dubinski “očistiti rane”?

U pravu ste. Nije problem samo upotreba termina nego kako da se “dubinski očiste rane”. Ne vidim da ni jedna ni druga strana za to pokazuju neku veliku želju. Naprotiv. Srbija se sve više vraća četništvu. U istorijskom i ideološkom smislu. Već su učinjene mnoge sudske rehabilitacije, a nalazimo se i pred rehabilitacijom Draže Mihailovića. Ne mogu sa sigurnošću govoriti kada je reč o ustaštvu, ali se čini da i u Hrvatskoj tu i tamo dolazi do rehabilitacije ustaštva. Pored toga tu su i netrpeljivost dve crkve - pravoslavne i katoličke, što samo produbljuje nesporazume. Prvo bi sa takvim stvarima trebalo raščistiti. Ali ko? Javnog mnenja gotovo da nema ili je slabašno, intelektualne elite su dobrim delom nacionalističke. Hoće li nam neko sa strane rešavati naše probleme?

Verovatno će proći generacija ili dve da se počne o nekim ozbiljnim stvarima ozbiljno razgovarati, a i to pod uslovom da u međuvremenu ne dođe do novog zaoštravanja. Prave promene, nažalost, najviše zavise od politike i političara. Ovakvi kakvi su danas, ne ulivaju baš poverenje. Ipak, nove tehnologije omogućavaju brz protok informacija i razmenu mišljenja koju niko ne može zaustaviti. Dobri odnosi postojaće i razvijaće se uglavnom na privatnoj razini i među prijateljima i istomišljenicima.

Potrebno je neprestano zaobilaziti svaku zamku ideološke uvjetovanosti, što je recimo uspjelo Mirku Kovaču kada je osudio srpski nacionalizam, da bi u Hrvatskoj, u času kada se rasplamsao i hrvatski nacionalizam, osudio i tu vrstu krivog skretanja... Koja je granica između domoljublja i nacionalizma i kada se prvo pretoči u drugo ili postaje izgovor za drugo? Postoji li išta pozitivno u sentimentu kojim se označava pripadnost jednom kolektivu, a prije nego što taj sentiment u sebe usiše i netrepeljivost prema drugome i patološko inzistiranje na nacionanom identitetu koji natkriva sve ostale identitete?

Srpski pesnik Brana Crnčević, veoma blizak tadašnjim vlastima, rekao je kako je dozvoljeno i lagati ako