Prigrli život
Moja godina provedena u radosti
13,14 €
-
Prijevod: Irena Škarica
-
Broj stranica: 400
-
Datum izdanja: srpanj 2014.
-
ISBN: 978-953266572-7
-
Naslov izvornika: Until I Say Good-Bye: My Year of Living with Joy
-
Vrsta uveza: meki
-
Visina: 195 mm
-
Težina: 385 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
U lipnju 2011. Susan Spencer-Wendel saznala je da boluje od amiotrofične lateralne skleroze (ALS) - neizlječive bolesti koja sustavno uništava živce što opskrbljuju mišiće. Unatoč spoznaji da ne može zaustaviti brzo propadanje svoga tijela i neumitnu smrt Susan je odbila odustati od života. Kao žena iznimne snage i neustrašiva duha, ova četrdesetpetogodišnja majka troje djece pobrinula se da svaki dan bude važan.
Svoju preostalu godinu Susan je odlučila provesti u radosti: putovala je na Yukon kako bi s najboljom prijateljicom vidjela polarnu svjetlost; u Budimpeštu, gdje su ona i suprug proveli prve dvije godine braka; u sjevernu Kaliforniju kako bi upoznala svoju biološku majku; u Cipar, rodnu zemlju svog pokojnog biološkog oca, kojega nikad nije upoznala... No jedna od najvažnijih pustolovina bio je posjet New Yorku, gdje su ona i njezina četrnaestogodišnja kći Marina doživjele nezaboravno dirljivo iskustvo: kupnju vjenčanice za svadbu koju Susan neće doživjeti.
Glas o Susaninoj izuzetnoj priči proširio se svijetom i polučio iznimno snažnu reakciju. U svojim nezaboravnim memoarima Susan poziva čitatelje da joj se pridruže na putu preobrazbe dijeleći s njima zahvalnost i mudrost, koje su joj životne vodilje. “Pišem o prihvaćanju, o životu u radosti i umiranju u radosti i o vraški mnogo smijeha kojim je taj proces popraćen.” Prigrli život ispunjenje je njezine posljednje želje: “Da se ljudi nasmiju i zaplaču i grle svoju djecu i šale se s prijateljima i budu svjesni kako je divno biti živ.”
“Dirljiva i brutalno iskrena ispovijed o pokušaju jedne majke da život koji joj je preostao proživi u svoj njegovoj punini. Inspirativno!”
USA Today
“Sve što možete jest okretati stranice zadivljeni njezinom odlučnošću da traga za moćnim, jedinstvenim iskustvima...”
Huffington Post
“Ovo zbogom slomit će vam srce i ugrijati ga, natjerati vas u smijeh i u plač. Odlučnost s kojom je Susan Spencer-Wendel u svome životu tražila sreću nakon što joj je dijagnosticiran ALS nadahnut će vas i prosvijetliti.”
Cokie Roberts
“Spencer-Wendel piše hrabro i snažno... Njezin će se život, nažalost, ugasiti, ali pišući svoju priču, ona će svojoj obitelji i prijateljima dati putokaz kako nastaviti, izabirući sreću i ljubav, a odbacujući strah.”
Publishers Weekly
“Ova su iskustva bolno iskrena i slomit će nam srce jer unaprijed znamo kraj. Ali ona su više od svega inspirativna. U svim teškim trenucima, a u najtežima pogotovo, Spencer-Wendel inzistira na potrazi za srećom.”
U.S. News & World Report
“Njezina dirljiva knjiga opisuje sve što je poduzela čim joj je dijagnosticirana bolest: odlučila je prigrliti život dok ju je smrt pratila u stopu... Predivna i rijetko humana knjiga.”
New York Times
“Susan Spencer-Wendel morala se suočiti s pitanjem: ‘Što bi napravila da ti je ostala samo jedna godina života?’ Ova duboka, nježna, često i humorna knjiga o svemu što je proživjela podsjetit će čitatelje na ono što je doista najvažnije u životu: na ljubav.”
Gretchen Rubin
Istinita priča koja dirljivo objašnjava zašto se ljudi polijevaju kantama hladne vode
najboljeknjige.com, Nataša Ozmec, 12.11.2014.
Da se probudite jednog jutra i shvatite da vam je jedna ruka nemoćna, usahla, kao mrtva, vjerojatno biste osjetili nelagodu, strah, užas ili sve troje zajedno. Možda ste tip koji ne voli ići doktoru dok još možete hodati, možda ste nepopravljivi optimist ili pak volite neugodne misli pogurati pod tepih, pa biste brzo prešli preko toga. No, što ako ta nemoć, usahlost i mrtvilo ne prestaju, nego se dapače malo po malo pogoršavaju i šire vašim tijelom?
Zamislite da se to pretvori u strašnu, neporecivu, nepovratnu dijagnozu. Smrtonosnu dijagnozu. Za Susan Spencer-Wendel to su bila tri pogubna slova ALS. Amiotrofična lateralna skleroza (poznata i kao Lou Gehringova bolest prema slavnom igraču bejzbola kojem je dijagnosticirana 1939.) neurološka je bolest koja ostavlja um lucidnim, ali progresivno vodi do paralize odnosno atrofije mišića, invalidnosti i smrti, a možda ste nedavno čuli za nju zbog sve prisutnije kampanje polijevanjem kantama ledene vode.
Nevjerica, šok, poricanje, ufanje, optimizam, vjera u čudo. Depresija, tuga, konačnost. Zamislite da vam se to dogodilo. To je nešto od čega se naježimo i o čemu ne volimo razmišljati. Ali Susan, uspješna i priznata novinarka, majka troje djece, u sretnom braku, u naponu snage, okružena prijateljima, morala je razmišljati o tome. Na deveti rođendan svojeg najmlađeg sina 9. rujna 2012. u uvodu svoje knjige zapisala je: “Ne mogu podignuti ruke kako bih jela ili zagrlila svoju djecu. Moji mišići odumiru i nema im povratka. Nikad više neću moći pomaknuti jezik dovoljno da razgovijetno kažem: Volim te. Brzo i sigurno umirem. No danas sam živa.”
Kada je naposljetku prihvatila svoju smrt, i još više, progresivnu nemoć i ovisnost o drugima, kao izglednu, neumitnu stvarnost, odlučila je izvući iz onoga što joj je preostalo najviše što može. Pronaći radost u godini koju su joj liječnici predvidjeli, koju joj je bolest ostavila. Ushit da ponovo otkrije život, zahvalnost da prigrli sve što joj je dano, hrabrost da se suoči sa strahovima, prošlošću i budućnošću. No, više od svega, željela je svojoj djeci ostaviti djelić sebe, neizbrisivu uspomenu. “Ovo što upravo držite u ruci, dar je koji ostavljam svojoj djeci”, kaže na jednom mjestu u knjizi.
I zaista, iako govori o ALS-u, o suočavanju sa smrtnošću do detalja kao što su poteškoće odlaska na zahod ili vlastitoj odluci o smještanju u hospicij puno prije nego je za to došlo vrijeme, o bolovima, umoru, depresiji i tuzi, istodobno, i s puno humora i poniznosti priča i o radosti, o sreći zbog onoga što ima, sada i ovdje, o ljepoti, o životu i što on za nju znači. “Pišem o prihvaćanju, o životu u radosti i umiranju u radosti i o vraški mnogo smijeha kojim je taj proces popraćen.”
Susan je umrla u lipnju ove godine, tri godine nakon što joj je dijagnosticiran ALS. Kao strastvenu, posvećenu novinarku koja je izvještavala o ljudskim sudbinama iz sudnica, pisanje je odredilo njezin život, ali i njezin odlazak – gotovo je nevjerojatno da je većinu napisala tipkajući desnim palcem po ajfonu – kakva volja, kakva predanost, kakva želja! Pisala je o putovanjima s najdražim ljudima, o pronalasku bioloških roditelja, pomirenju s mamom i tatom, o svojoj djeci, suprugu, sestri, prijateljima...
Ali zapravo je pisala samo o sebi. I usprkos motivu (“Da se ljudi nasmiju i zaplaču i grle svoju djecu i šale se s prijateljima i budu svjesni kako je divno biti živ”) knjiga je prije svega slika prekrasne žene koja se ogolila do srži, koliko vjerojatno može samo netko suočen sa svojim skorim krajem, tko nema što izgubiti, tko želi ostati majka svojoj djeci, tko želi ostaviti trag, svjestan da drugog uskoro više neće od nje biti.
I kako god dirljivo, teško, mučno, radosno, smiješno, humano i duhovito bilo to štivo, na kraju ostaje njezina jedinstvena priča. Podsjetnik, da smo svi ovdje tek tren, uz nepogrešivo izabran citat stihova Johna Drydena – svojevrstan prolog knjizi i njezin omen: “Sretan je čovjek, jedini se sretnim broji, / Onaj tko može danas zvati svojim ... Ni samo nebo nema nad prošlošću vlast, / Al što je bilo, bješe, i ja imadoh svoj čas.”
Slične knjige
