Priče sa satnim mehanizmom
predapokaliptični sevdah
17,12 €
-
Jezik izvornika: bosanski
-
Broj stranica: 144
-
Datum izdanja: svibanj 2018.
-
ISBN: 978-953266972-5
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 240 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Priče sa satnim mehanizmom Faruka Šehića knjiga je kroz koju se nepogrešivo pomalja zvuk naše epohe, ritam njezinih glasnijih i tiših udaraca. Sve što je u njoj, otkucava. Srca, eksplozivne naprave i satovi o kakvima možemo samo sanjati – sve to neprekidno mjeri vrijeme čovjeka i vrijeme zvijezda, vrijeme rata i vrijeme ne-mira, prošlo i buduće vrijeme, ono koje bježi i ono koje smo nepovratno potrošili. Život je sat, a između čekića lirike i nakovnja tvrde proze, pisac nam govori o promjeni. U Pričama sa satnim mehanizmom vrtoglavo se mijenjaju države i narodi, povijest i sjećanje, ali ponajprije pojedinac u kojemu se sve mijene susreću, shapeshifter. Običnom satu neuhvatljiva, brzina ovih raspada razotkriva krhkost svakog identiteta – pa i onog naše ljudske prirode. U Pričama sa satnim mehanizmom jedan od ponajboljih suvremenih pisaca s ovih prostora kreće tragom te promjene, kraja iz kojega se rađaju neki novi, nimalo trajniji i čvršći, bolji ili lošiji svjetovi.
Rekli su o Knjizi o Uni:
“Svojim istraživanjem rata i mira, nevinosti i tuge Šehić je stvorio smjernu meditaciju o zagoneci postojanja koja je u središtu kolektivne i osobne traume, ali i uobičajenog ljudskog iskustva: kako sačuvati cjelovitost svojega jau svijetu koji ga napada na nezamislive načine.” - The Guardian
“Veličanstvena rijeka Una postaje metaforom života – i smrti – u ovom delikatnom, nezaboravnom romanu ratnog veterana u Bosni… Živopisno i ponavljajuće, s daškom fantastike.” - The Irish Times
“Da biste zaista razumjeli ovaj tekst, morate prestati razmišljati o tome što čitate (je li to poezija, proza, izvještaj, san?), dopustiti sebi da vas odnese struja. Nećete uvijek znati kamo će vas odvesti niti će vam se uvijek svidjeti koga srećete ili kamo idete. No to je jedna od draži putovanja, zar ne?” - Rivertrain
Apokalipsa se već dogodila
Edin Salčinović, Oslobođenje, 1. 7. 2018.
Koristeći se blagodatima uobrazilje i čudesnim predstavljačkim moćima književne umjetnosti (jezičkom strukturom na kojoj se zasnivaju književna djela i “skrivenom” logičkom strukturom i zakonitostima književnog stvaralačkog procesa), pisci ponekad stvore književni svijet tako čvrst i uvjerljiv da iz njega sami teško izlaze. Neki u njemu ostaju zauvijek. Otkako se 2000. godine pojavio na književnoj sceni sa knjigom pjesama “Pjesme u nastajanju”, Faruk Šehić opisuje jedan (post)apokaliptični književni svijet, koji se, ako bismo ga htjeli identificirati u realnosti i mjeriti historijskim vremenom, proteže od 90-ih godina prošlog vijeka do danas. Rat, poraće, tranzicija. Ponekad se granice tog svijeta pomjere i prema prošlosti, ali temeljno negativno društveno iskustvo kojim su se likovi zarazili 90-ih i patetički univerzum opisanog književnog svijeta ostaju nepromijenjeni. Kada se ukaže, ta prošlost čitaocu zapravo daje sliku boljeg svijeta koji je nestao, ili još nestaje, u apokalipsi. Raspad svijeta, rečeno Šehićevim riječima, “garniran velikim ratnim traumama”, trajno će obesmisliti svaku društvenu akciju, pa i likovi u tom književnom svijetu postaju osamljenici čiji se fond zajedništva sa drugima reducira na instinkte za preživljavanje, a apsurdnost življenja dovodi ih i u jezičku izolaciju. Oni nisu sposobni za dijalog, čak ni za cjelovit monolog, nego se uglavnom fragmentiranim iskazima obraćaju sami sebi.
Zemlja mračnih čudesa
Nova knjiga priča Faruka Šehića “Priče sa satnim mehanizmom” proširuje i dopunjava ranije izgrađeni književni svijet ovog autora. Komplementarno s tim se i vrijeme nastanka priča proteže na skoro cjelokupnu Šehićevu književnu karijeru. Neke su nastale prije 15-16 godina, a za ovo izdanje su prerađene i reispisane, kako kaže sam pisac, “u onim dijelovima koji su mi izgledali loši, nezadovoljavajući, i gdje se nisam dovoljno potrudio”. Druge su napisane po narudžbi, neke su objavljivane kao kolumne, a priča “Tempus Fugit” izvorno je objavljena u readeru “Hit depo, Pod pritiskom, Transarajevo, Apokalipsa iz Recycle Bina” 2007. godine.
Može se reći da izlasku ove knjige prethodi jedan presedan na našoj književnoj sceni. Ne događa se kod nas često, ako se ikada i dogodilo, da pisac uoči izlaska nove knjige napiše i objavi predgovor. Predgovori, nekada obavezna izdavačka oprema književno-umjetničkog teksta, danas su uopće rijetki, počeli su iščezavati otkad smo ih identificirali kao nepotreban i dosadan balast. Zato je vrijedna pažnje Šehićeva odluka da prije izlaske knjige sam za nju napiše predgovor (tekst pod naslovom “Potprostorna kolebanja, rezidualne frekvencije i fluktuacija nemoguće” objavljen je u junskom izdanju mjesečnika Dani). Zamišljen kao uputstvo čitaocu kako ne treba prići čitanju knjige “Priče sa satnim mehanizmom”, tekst u nekoliko jednostavnih autopoetičkih iskaza objašnjava fikcionalni svijet koji je stvorio ovaj pisac: “Nemojte nikad autora pitati o čemu se radi u njegovoj knjizi, pogotovo ne istočnoevropskog autora, anglo-američkog možete, kod njih je sve kristalno jasno. Oni imaju podjelu na fikciju i memoarsku prozu, ili istinite priče. Njihova književnost je sistematizovana stoljećima unazad, a nama se država mijenja svakih pedeset godina, pa stalno idemo iz početka.
I još je svaki raspad države garniran velikim ratnim traumama, pa kako onda vjerovati u podjelu književnosti na izmišljenu i onu faktografsku. Jer zašto bi neko izmišljao horor priče kada ih je živio tokom ratnih godina. Čemu fantastika kada je sve što smo živjeli bilo fantastično. Kilogram kafe je 1994. koštao 330 ondašnjih pravih njemačkih maraka na području Okruga Bihać. Vreća bijelog brašna 1.000 DM. U Bosni bi se Carrollova Alisa osjećala kao kod kuće.
Kod nas je književnost često više od samog života, jer je kombinacija izmišljanja i nepobitnih činjenica. Kako da bude drukčija kada pisac pored toga što treba da zabavi, razonodi, natjera publiku na ozbiljna retorička pitanja, mora biti psiholog i iskupitelj. Onaj koji daje glas poniženim i prezrenim. A to je tako jer nikom nije stalo do ljudi. Kasta političara je svrha samoj sebi. Oni nisu servis građana, nego servis vlastitog bogaćenja. Pa je sve palo umjetnicima na leđa, da se bore sa duhovima koji proganjaju stotine hiljada ljudi. Možda preuveličavam ulogu književnosti u društvu, ali teška vremena su uvijek plodno tlo za dobru književnost, koja tada može ponuditi utjehu”.
Svi ti “poniženi&prezreni” koji defiliraju “Pričama sa satnim mehanizmom” objedinjeni su sintagmom iz podnaslova knjige - predapokaliptični sevdah. Ako je sevdah crne boje, onda je za te ljude prionuo neprimjetno, uhvativši nečujno takt sa njihovom duhovnom tamom i mračnim okruženjem. Ti crni ljudi (“Ja sam bijeli, obrnuti Džon Koltrejn”, kaže pripovjedač iz priče “Mračno brbljanje prodavača svjetlosti”), bilo da govore u prvom licu ili da njihova osjećanja posreduje transcendentalni pripovjedač/neposredni svjedok, nosioci su idejne strukture knjige. Neki od njih izlišni su u ovom svijetu, poput junaka iz priče “Sanjari”. Taj ljubavnik na dopustu, ili ljubavnik dezerter, za sebe kaže “Volio bih biti čvrst kao Lee Marvin. Samo što nije vrijeme za leeje marvine, svijet je eksplodirao i neće više nikad biti cjelovit, tako nam šapuću TV-ekrani”. To je jedan, sto, ili sedamdeset, ili pedeset godina u književno-historijskom smislu star romantizirani borac za ljudska prava kojih je u današnjem svijetu previše. Budući da za njim više nema potrebe, on se dobrovoljno izolira: “U napuštenim stanovima pronalazio sam vlastiti sklad. Tu sam sanjao tišinu i mir tuđih života”.
Apokalipsa koja teče
Esejističke refleksije (vjerovatno najslabiji dio knjige) tih osamljenika, generirane iz temeljnog osjećaja nezadovoljstva datim svijetom i ponekad nabijene političkom polemičnošću, najčešće su lišene moralnih stavova i moralističkih fraziranja (u pričama je glas dat i jednom maroderu, kao i jednom “zagorjelom vojniku” koji čita pornografski strip u kojem se obudovjeli Charles Bukowsk “zabavlja” sa dvije prostitutke). To ne znači da iz ovih priča progovaraju nihilisti, naprotiv, iako ponekad šokiraju čitaoca, idealan univerzalni poredak dobra i zla za njih nije upitan. Traume i pretrpljeno zlo od Šehićevih likova nisu napravili ni proroke boljeg svijeta, ni fanatične osvetnike, nego razočarane svjedoke. Za sve, ili barem većinu njih, vrijedi ono što je književni kritičar Saša Čirić primijetio za Mustafu Husara, pripovjedača u Šehićevom romanu “Knjiga o Uni”: “Šehićev junak je objekat s kojim se grubo poigrala ratna stihija, ali on nije pasivna žrtva, pacifistički eskapist ili nevoljni ratnik. Šehićev Mustafa Husar svodi račune sa društvom koje ga je nateralo da postane surov i neosetljiv”. (Usput, u priči “Matrix u Beogradu” nalazimo jednog povratnika u Šehićev književni svijet - to je Gargano iz “Knjige o Uni”, koji sada ima nešto drugačiju ulogu). Lirizam njihovih ispovijesti uglavnom prati duboko uranjanje u fantastičnu imaginaciju koja pjesmotvornim jezikom dešifruje nastanak i postojanje svijeta (fragment iz priče “Moja privatna Atlantida”: “Zatim su došli androidi, potomci komandanta Datae. Oni su bili skoro poput nas. Riječ skoro će ih koštati životâ. Istrijebili smo ih, bili su presavršeni. Onda slijedi etapa kiborga sa udaljenih sazviježđa do kojih se nije moglo dobaciti ni grabljama iz priče Branka Ćopića, kojima su dječak i lutalica Petrak htjeli dograbiti Mjesec sa prvog brežuljka.”)
Knjiga “Priče sa satnim mehanizmom” za one koji skoro dvije decenije prate književni rad Faruka Šehića vjerovatno neće predstavljati ništa novo. Međutim, autor je sa ovom zbirkom priča značajno proširio i dopunio svoj fikcionalni svijet, ucrtavši nove koordinate u tom zemljopisu u kojem su ratna prošlost i poratna sadašnjost predstavljene kao stvarnost distopijske zemlje. Često čujemo glas onih koji u ratnoj prošlosti i “tranzicijskoj” sadašnjosti vidi znake nadolazeće apokalipse. U književnom svijetu Faruka Šehića rat, poraće i tranzicija tek su život u apokalipsi koja teče.
Danas svi čitaju samo naslove, živimo u uzavreloj epohi civilizacijskog povratka unazad
E. Lj., Klix.ba, 1. 7. 2018.
Faruk Šehić, jedan od najpriznatijih i najpoznatijih pisaca postjugoslavenske književnosti, uskoro će bh. javnosti predstaviti knjigu "Priče sa satnim mehanizmom". Povod je to razgovora u kojem je govorio o novoj knjizi, književnosti koja je njegov posao i životna preokupacija, ali i o bh. političkoj i kulturnoj sceni.
Na početku razgovora Faruk nam kaže da su "Priče sa satnim mehanizmom" priče koje su pisane od početka 2000. do danas i da naslov, poput kišobrana koji manje-više pokriva sve priče, u potpunosti odgovara sadržaju.
"Satni mehanizmi su označitelji ne samo za mjerenje vremena nego mogu otkucavati kao tempirane bombe koje mjere vrijeme užasa i katastrofe. U knjizi postoji dosta glasova koji često nemaju iste stavove, nego su suprotstavljeni, posebno po pitanju sjećanja na rat i traumu. Postoje i ljubavne priče, horor priče, ali sve njih ujedinjuje jedan osjećaj nadolazeće katastrofe i raspada svijeta koji smo poznavali", rekao je.
U današnjem svijetu je sve izokrenuto
Kroz knjigu "Priče sa satnim mehanizmom" nepogrešivo se pomalja zvuk naše epohe, ritam njenih glasnijih i tiših udaraca, a Faruk ističe kako živimo u uzavreloj epohi civilizacijskog povratka unazad gdje je sve izokrenuto i gdje su nekadašnje vrijednosti mane, a nekadašnje negativne osobine zapravo vrline.
"Ne samo da je sve izokrenuto, nego smo svjedoci revizije historije u Evropi, što se ekspresno udomaćilo i kod nas. Sve je podložno provjeri i naknadnim sumnjama, na taj način bujaju teorije zavjere, jer odasvud vam iskaču fake news i takozvane alternativne činjenice. Prosječan čovjek teško da se može snaći u toj novoj virtualnoj džungli. Tu su i socijalne mreže koje su svakoj osobi omogućile da se proglasi stručnjakom za sve moguće stvari. Tako se neke iskorijenjene bolesti ponovo vraćaju, jer se svako smatra stručnjakom za vakcine", rekao je.
Dodaje kako je populizam mjerilo svih stvari, jer ljudi žele plitke sadržaje i to im se jedino i nudi, jer niko više nema vremena da čita.
"Danas svi čitaju samo naslove i odmah reaguju, naravno, negativno i pljuvački. To je naša epoha uspona nacionalizama, rasizma, raznih varijanti fašizma koji posvuda kroz političke partije ulaze u parlamentarnu demokratiju. Naša epoha je rekacionarna, zaostala unatoč velikom naučno-tehničkom napretku. Sve ovo omogućava nove velike sukobe naroda, a tu ne mislim na naš jadni prostor bivše države niti samo na Balkan", rekao je.
Priča nam kako je pisanje jedina moguća stvara koju zna raditi i kako književnost nije samo njegov posao, već životna preokupacija.
"Pisac nema radnog vremena, njegovo radno vrijeme je uvijek. Na ovim prostorima je književnost puno bolja nego u mnogim dijelovima zapadne Evrope, ali smo odavno izgubili vjeru u vlastitu vrijednost i to vječno prokletstvo malih jezika je otežavajuća okolnost, ali naši pisci se čitaju u prijevodima i njihove knjige žive u memoriji čitalaca u drugim kulturama", rekao je.
Najveće zadovoljstvo je, priča nam, kada znaš da knjiga živi u čitateljima i da tvoje riječi imaju utjecaja na nečiji duh ili emocije.
Književnost i politika
U radovima Faruka Šehića rat je jedna od dominantnih tema. Priznaje nam da nije lako nositi se s teškim temama, naglašavajući da on to ne osjeća kao breme.
"Pisanje nas može za trenutak iskupiti – učiniti boljim, ali nije pisac bitan, bitna je njegova knjiga, kako ona utječe na čitatelje i koliko može trajno da se useli u nečiju svijest. Koliko može da oblikuje misli čitatelja tako da mu pomogne da se lakše izbori sa svojim mislima o ratu i postratu. Ne treba bježati od pisanja o ratu. Važno je za pisca da bude jači od socijalnog pritiska kojem je izložen i da piše svoje knjige bez obzira na to koliko neko mislio da taj pisac treba pisati neke druge knjige", rekao je.
S druge strane, smatra da politika nije neka inspiracija književnicima, a komentirajući trenutno stanje na bh. političkoj sceni ističe da svako nosi svoj dio krivice.
"Niko nije nevin. Mi naprosto ne možemo drugačije s ovim državnim uređenjem, korupcijom, nepotizmom, stavljanjem nacionalnog prije onog ljudskog, građanskog, nadetničkog. I političari su isto narod, oni koji glasaju za nacionalne stranke su isto narod", rekao je.
Na pitanje da li u BiH postoji politička alternativa Faruk kaže da postoji mali broj mlađih političara koji ne mogu puno učiniti, ali je njihova borba za ovu zemlju značajnija od onog što za BiH urade zvanični državni aparati (u kojima radi velik broj osoba koje iznutra razaraju državu).
"Nekoliko značajnih afera je otkrila, bolje reći razglasila, upozorila svjetsku javnost (putem socijalnih mreža i vlastitim tekstovima) upravo nekolicina mladih političara. To je borba protiv vjetrenjača, situacija u kojoj se šaka ljudi bori protiv hibridnog rata koji vode Srbija i Hrvatska protiv BiH. Naša nesreća je što nas predvode nepismeni i neobrazovani političari koji ne znaju nijedan strani jezik i uopće nisu svjesni koliko je BiH na geopolitičkoj ledini, bez prijatelja koje je nekad imala. Zapravo takve i ne zanima ova zemlja, ni građani, ni famozni narodi, samo lično bogaćenje. Naš politički okvir je takav da se ne može ništa epohalno učiniti, ali se može manje krasti i može se država načiniti više socijalnom, može se raditi na ekonomiji, a ne na bildanju vjere i nacije", rekao je.
"Ne mislim da će kultura dobiti svojih petnaest minuta slave"
Zbog svega što se dešava na bh. kulturnoj sceni Šehić ne smatra da će kultura dobiti svojih petnaest minuta slave, kako kaže Warhol, i podsjeća da je kultura apsolutno nebitna stvar za današnju političku elitu.
"To ne znači da treba dići ruke od kulture, naprotiv, kultura je jedna od stvari koja nas čini inteligentnim ljudskim bićima. Meni je uvijek u sjećanju posljednja scena Truffautovog filma 'Fahrenheit 451' gdje ljudi šetaju gajem i napamet izgovaraju knjige, jer su knjige u njihovom totalitarnom društvu zabranjene. Tako je svaki čovjek jedna knjiga. Danas živimo takozvanu demokratiju, ali smo zapravo bespomoćni i stalno nam se govori da ne možemo ništa promijeniti, i da treba da uživamo u bespomoćnosti jer je tu spas i sreća. Kultura je jedna moćna optika kojom se mogu vidjeti i zamisliti bolji, ljepši, utopijski svjetovi", rekao je.
U narednom periodu Šehić planira raditi na romanu koji je privremeno zaledio.
"Nikad ne znam gdje će me neka slika u mislima odvesti, u kakvu će se rečenicu ta slika pretvoriti, zatim u priču ili odlomak. Ukoliko to postane opsesivno, proganjajuće, onda može nastati nova knjiga. U suprotnom sve ostane skica, vječni početak", rekao je Šehić na kraju razgovora.
Faruk Šehić: Svanuće i naš dan
Goran Borković, Novosti, 10. 9. 2018.
Bosanskohercegovački književnik Faruk Šehić gostovao je na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti gdje je, između ostaloga, govorio o knjizi ‘Priče sa satnim mehanizmom’. Tim povodom razgovarali smo s ovim dobitnikom nagrade ‘Meša Selimović’ za najbolji roman objavljen na području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore te Nagrade Europske unije ‘EUPL 2013’ za roman ‘Knjiga o Uni’ koji je preveden na desetak svjetskih jezika. Šehić objavljuje i kolumne u sarajevskom tjedniku BH Dani i na zagrebačkom neprofitnom portalu Lupiga.
‘Mi smo u istorijskoj noći naših života i ona traje dugih trideset i više godina’, nedavno ste napisali u jednoj od kolumni. Postoji li još uopće nada da će konačno svanuti?
Uvijek postoji nada, nisam nikad izgubio vjeru u bolji i vrjedniji smisao naših sadašnjih života. Nekako mislim da je spas u unutrašnjem svijetu, bez aluzije na self help i slično. Na izgradnju sebe kao bolje, pronicljivije osobe, unatoč svemu što želi da nas drukčije oblikuje. Svako od nas treba imati svoj lični manifest kako se nositi s tamom oko nas i kako se boriti s tamom u sebi. Pisci, umjetnici, novinari, ljudi od uma će više nego ikad baš sada morati biti novi prosvjetitelji, lučonoše humanih i dobrih ideja. Zbog toga sve manje imam živaca za književnost u kojoj stalno caruje tama.
Životi generacija naših ljudi dijele se na razdoblja prije i poslije rata. U kojoj smo sad fazi? Čini se da bi se neki opet ‘ćerali’, ali, kako kažu optimisti, srećom nema ‘sapi’ za novi rat. Volje, međutim, ima…
Postoje ljudi koji će ratovati čak i ako je većina protiv toga, jer je većina uvijek sklona manipulaciji. Radi se o tome da je dovoljna šačica provokatora koji mogu zapaliti novi rat. Svi normalni ljudi bi se trebali zapitati da li žele opet biti izbjeglice, bijedni, gladni, ostavljeni od svih, da li žele biti spremni na smrt svake sekunde.
Rat za teritorije
Osim da se pobiju dušmani, ovdje se ratovalo zbog teritorija. Apsurdno, ali sada ga svi podjednako napuštaju. Malo kome se mili živjeti u ovakvim državama, pa masovno odlaze čim dobiju priliku. I to ne odlaze da bi se jednog dana vratili, nego da odu zauvijek. Gdje se pogriješilo?
Rat je uvijek za teritorije. Najgore je što je većina ljudi na ovim našim prostorima i dalje uvjerena kako je rat protiv Otomanske imperije bio nekakvo ratovanje protiv islama i muslimana; istoričari jasno kažu: bio je to rat za teritorije, nikakav sukob civilizacija, nikakav rat religija. Nažalost, neki političari u BiH su tu ideju oživjeli 1992. i znamo kako je završilo, Milorad Dodik opet želi oživjeti ideju sukoba civilizacija i, što je najgore, geopolitičke prilike mu idu na ruku. Često se sjetim onih radnica koje su urinirale na jugoslavenske zastave početkom devedesetih jer, eto, propala je ideja zajedničke južnoslavenske države, pa valja zapišati zastavu. Nadam se da su te radnice danas zadovoljne i da žive sretno kao u bajci.
Kakvo je stanje u Bosni i Hercegovini? Uskoro će parlamentarni izbori, opet se maše zastavama, opet se prijeti, opet se vade zakopane sjekire…
Stanje je loše, nikakvo. Neki izvori navode da je zemlju napustilo 30.000 ljudi od početka ove godine. Gledano iz bh. perspektive, a ja tako gledam, jer nemam rezervnu domovinu kao mnogi, Bosna je trenutno na tanjiru, ostavljena za teritorijalne aspiracije agresivnih nacionalističkih politika iz Srbije i Hrvatske, i to proizvodi velike tenzije iznutra. Kada bih trebao biti politički korektan morao bih reći kako postoji i treća agresivna politika, ali ona naprosto ne postoji. Bošnjački nacionalizam nanosi veliku štetu ovoj zemlji, prvenstveno ideji Bosne i građanima koje politike identiteta ne zanimaju. Vezivno tkivo Bosne danas su antinacionalisti, antifašisti, kritični patrioti, sekularni i oni čija vjera je njihova privatna stvar, i mi nismo nekakva manjina. Fabrikuju se problemi koji nisu realni, kao tobožnja politička ugroženost nekih naroda. Sve je to nama nametnuto iznutra, ali potpomognuto izvana. Ipak, vjerujem da neće doći do nekog nasilja. Bosna je kompleksna država u kojoj, nažalost, nacije imaju prvenstvo u svemu, i njima se žele dati još veća prava, što je nelogično i suludo. Ako ćemo svi u EU, čemu onda te podjele? Čemu dvije etničke škole pod jednim krovom? Jebiga, to je aparthejd, predvorje fašizma. Onaj ko brani etničku segregaciju je neprijatelj civilizovanog svijeta. Ne postoji granica između Poljske i Njemačke, tamo je granica samo jedna rijeka, puno trave, šume i polja. Kod nas je danas ideja krvi i tla nikad življa. Granice rastu i paranoja od novog rata raste. Ovdje je najteže biti antinacionalista, svi te decenijama žele uvjeriti da je nacionalizam jedini put, čak i oni koji se predstavljaju kao nenacionalisti. Trenutno traje ultranacionalističkih produženih 15 minuta slave, ali svanuće i naš dan, bez obzira na to koliko je i globalna situacija otišla udesno i odlazi sve više.
Umjesto da se radi na pomirenju, ide se u suprotnom pravcu, slave se zločinci i udruženi zločinački poduhvati. Zločinci su postali heroji u mnogim sredinama. Pišu se revizionističke knjige u kojima se zločini opravdavaju, negira se genocid, to su nacionalni projekti, nisu marginalne stvari. Sve je to posljedica pristajanja na fantazmagoriju etničke Bosne. Mi smo ovdje monokulturni, govorimo jednim jezikom, suštinski mi smo jedno, jedino nas religija razlikuje. Ja nisam odrastao u etničkoj Bosni, moja Bosna je sekularno, građansko društvo, i nisam jedini živio u njoj, nego i stotine hiljada drugih ljudi. To što je neko živio na selu gdje se insistiralo na etničkom folkloru razlika nije moj problem i nimalo me ne zanima. Bosna nije selo, niti metafora iz Andrićeve knjige. Rat je imao za cilj da ubije ideju mogućnosti zajedničkog života, i da potvrdi karadžićevsko-bobanovske ideje da žito treba odvojiti od kukolja, da postoje prave i bolje nacije, za razliku od onih koje su istorijski podbačaj. Mislim da su oni skoro pa uspjeli u svojoj nakani.
Knjige su vodiči
Nedavno ste za zagrebačku Frakturu objavili knjigu znakovitog naslova ‘Priče sa satnim mehanizmom’, koja će biti objavljena i u Sarajevu. Radi li se o istom tekstu ili ga ipak prilagođavate? Da li je potrebno jezično intervenirati ili se ovdje ipak radi o onome što se zove ‘zajednički jezik’ s nekoliko podvarijanti?
Smatram to jednim jezikom: srpskim, hrvatskim, bosanskim i crnogorskim. Nekad smo ga zvali sh-hs, Igor Lasić ga je najbolje nazvao: četverojedan jezik. Radi se o istom tekstu, naravno, s tim da sam ga sam blago prilagodio hrvatskom književnom standardu, jer je i taj standard isto moj jezik. Dio mog jezičkog identiteta je i kajkavski, ikavsko-šćakavski dijalekat… Meni je to zajednički jezik, s tim nikad nisam imao problema, priroda mog jezika je da u njemu baštinim sve varijante. Čak i pravopis bosanskog jezika poštuje dublete, pa možete reći i ogledalo i zrcalo. Na neki način bosanska varijanta je inkluzivna, liberalna, da ne kažem unitarna, što je omražena riječ u Bosni danas.
Jedan ste od najnagrađivanijih književnika iz država bivše Jugoslavije, prevođeni ste na desetak svjetskih jezika, čitani ste svuda po svijetu. Kakva je recepcija vaših knjiga u Hrvatskoj?
Ne mogu do kraja znati kakva je recepcija, ali znam da ovdje imam svoje čitatelje još od prije petnaestak godina, kada sam gotovo bio dio ovdašnje scene, barem sam se tako doživljavao. Mislim da se moje knjige čitaju u Hrvatskoj, u svakom slučaju sam zadovoljan recepcijom.
Poseban uspjeh imala je vaša ‘Knjiga o Uni’, roman o ratu i prirodi, kako je netko rekao, a o kojem je ugledni britanski The Guardian napisao ovo: ‘Svojim istraživanjem rata i mira, nevinosti i tuge, Šehić je stvorio smjernu meditaciju o zagonetci postojanja koja je u središtu kolektivne i osobne traume, ali i uobičajenog ljudskog iskustva: kako sačuvati cjelovitost svoga ja u svijetu koji ga napada na nezamislive načine.’ Je li taj prikaz bio ključan da se prva tiraža rasproda u mjesec dana? O kakvim tiražama je riječ? Razumiju li Britanci što Una znači Krajišniku kakav ste vi?
Jeste, taj prikaz je prodao tiraž (koji je zapravo mali, puno manji od tiraža u Sarajevu), ali bitno je da se knjiga čita. Mislim da razumiju, jer je bilo zaista obilje prikaza na engleskom govornom području, a to je cijeli svijet. Čak su u Danskoj i Norveškoj izlazili prikazi knjige (‘Quiet Flows the Una’, Istros Books) koja je objavljena u Londonu. Problem je što nema puno recentnih prijevoda knjiga iz famoznog regiona na engleski jezik, tako da naše knjige koje se prevedu na engleski postaju kao neki vodiči, kao izvještaji iz daleke i fascinantne zemlje, gdje su ljudi loši, a pridoda divna. Šalim se, naravno, ali ne i u ovom dijelu da stranci naše knjige koriste kao vodiče kroz našu stvarnost, a ne samo da ih doživljavaju kao čistu literaturu.
Za novine pišem da bih preživio
Može li se ovdje uopće živjeti od književnosti ili je ona i dalje, kako ste jednom rekli, znak da si na margini i da se boriš da preživiš?
Teško se može samo od književnosti, mora se pisati za novine. Neki pisci gore od želje da pišu za novine, ja baš i ne gorim, mada imam i sam pomalo novinarski nerv. Volim reportaže, ali samo za BH Dane sam napisao stotine tekstova iz sedmice u sedmicu. Pitam se koliko je to sve imalo smisla, trošiti se na takav tempo, a imalo je jer si morao pisati da bi preživio. Kolumna je ponekad neizazovna za pisati, to je pravolinijski rad, rutina, nije poezija. Napisati jedan tekst mjesečno je OK, ali pet-šest je previše, osim za ove pisce koji vole biti značajni i mjerodavni, navodni oblikovatelji javnog mnijenja. Što manje pišeš za novine, više ćeš imati nepotrošenih riječi za čistu književnost. Živim i od prijevoda, raznih honorara, stalnih putovanja i literarnih rezidencija.
Faruk Šehić predstavio Priče sa satnim mehanizmom koje izbijaju zrak iz pluća i nokautiraju čitatelja!
Dubrovački vjesnik, 24. 9. 2018.
Večer je isprva izgledala fatalno, bilo je vjetrovito – nenormalno, tmurni oblaci su se naslagali skoro paranormalno, kao da je prijetio smak svijeta – bukvalno, šanse je za kišu bilo maksimalno, ali se onda vrijeme pokazalo prema književnosti - lojalno... Tako bi to u duhu improvizirane poetike novinara Senada Hadžifejzovića izgledao uvod u razgovor s autorom i promociju knjige ”Priče sa satnim mehanizmom” Faruka Šehića (rođen 1970. u Bihaću) kojeg je moderirala Staša Aras, a ”komoderirao” urednik knjige Roman Simić u Art radionici Lazareti.
Šehić je bosanskohercegovački pisac koji za sebe kaže da se bavi pisanjem, a prilozima u novinama (kolumnama) ”plaća račune”. Roman ”Knjiga o Uni” lansirala ga je visoko u orbitu književnog stvaralaštva, ne samo u matičnoj zemlji, nego i regionalno. Štoviše, djelo je okrunjeno nagradom Meša Selimović za najbolji roman objavljen na govornom području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore u 2011. godini te nagradom Europske Unije za književnost – EUPL 2013. Šehić je najprije studirao veterinu, ali je rat za sobom donio prekid studija da bi se nakon rata vratio na fakultet: ovaj put kao student književnosti. Iako studij nikada nije završio, ostao je vjeran literarnom izražavanju. Kako je sam pojasnio, ”na mala vrata” ušao je u književnost.
Naglasivši kako je Šehić "pjesnik u svemu", ali isto tako i prozaik i esejist, Simić je razgovor začinio kontekstom rata istaknuvši još jednom autentičnost emocija koju Šehić prenosi svojim pisanjem. Aras se nadovezala sintagmom ”pregažena generacija” kojoj Šehić nesumnjivo pripada što je i sam priznao rekavši kako su svi oni koji su tijekom rata bili uskraćeni za normalno funkcioniranje života pripadnici te ”pregažene generacije”. Aras je u kontekstu rata, ali posebno poraća izdvojila važnost književnosti kao elementa koji detabuizira mnoge teme te ih otima procesu mitologizacije, a upravo se sve više književnika odlučuje krenuti tim putem i baviti takvim temama.
Osvrnuo se Šehić i na odnos kratke priče i romana. I jedno i drugo je za njega ”robovanje”. Naravno, ”robovanje priči” daleko je kraće, a roman iziskuje puno više posvete. Otkrio je i priču o fazi života koja je bila obilježena opsesijom skupim satovima. Upravo zbog toga se iz svake njegove priče može iščitati kolekcionar satova koji se što namjerno, što nenamjerno, zapleo u štivo.
Simić je na kraju ustvrdio kako se Šehić u svojoj knjizi poput fizičara bavi vremenom i prostorom, a svojevrsna je crvena nit knjige tema apokalipse. Nadalje, tri značajke su za Simića posebno upečatljive: satni mehanizam koji u dosluhu s temom apokalipse zapravo postaje bomba, pojedinac kao centar svega te svi ti brojni satovi koji su se spominju. Urednik knjige je na kraju poručio kako Šehićeve priče "izbijaju zrak iz pluća i pobjeđuju nokautom"!
Tom usporedbom završila je prva dubrovačka jesenska večer prvenstveno posvećena Faruku Šehiću koji je tako uvjerljivo pobijedio u literarnom ringu Art radionice Lazareti.
Književnik Faruk Šehić: 'Bosna je prepuna distopijskih slika...'
Denis Gaščić, 24sata, 1. 12. 2018.
Sat je tajanstven uređaj, u mojim pričama on ima magične moći. Može nas, kao vremenskim strojem, vratiti u mladost i neviniju prošlost, kaže Faruk Šehić.
Jedan od najcjenjenijih književnika ovih prostora utjecaj sata proučio je i kroz “Priče sa satnim mehanizmom”, koje su se našle među 14 knjiga u širem izboru natječaja za Nagradu Fric. Tjednik Express po drugi će put dodijeliti Frica, a nagrađeni autor najbolje knjige fikcijske proze, uz mobilnu skulpturu žiroskopa, osvojit će 75.000 kuna koje je osigurala Atlantic grupa.
- Sat može i liječiti, može vas natjerati na zaborav traume rata. Volim sat kao predmet jer je on fizička metafora kozmičkog vremena - objašnjava autor.
Osim književnošću, Šehić se bavi pisanjem kolumni. Zamolili smo ga da nam pojasni svoju izjavu kako se bavi pisanjem, a kolumnama plaća račune.
- Kao što kaže Ćiro Blažević: ‘Svašta se kaže kad se priča’. Plaćam račune i zaradom od književnosti. Pisanje kolumni također je pisanje, samo drugi vid uporabe jezika. Treba znati razliku između ova dva diskursa jer tko je ne zna piše lošu književnost - kaže književnik i kolumnist. Šehića kritičari često nazivaju predvodnikom takozvane pregažene generacije, bosanskohercegovačke generacije rođene sedamdesetih, koja je odrastala u takozvanim “sretnim osamdesetima”, a naposljetku je bila “pregažena” u devedesetima.
- To je kritičarska formulacija o predvodniku i generaciji. Posvuda postoje pregažene generacije, zar ljudi koji pješke prelaze Ararat u potrazi za boljim životom također sebe neće nekad nazvati takvom generacijom? Nesumnjivo je to utjecalo i na moj rad, treba biti u duhu vremena, ali i gledati jednim okom u budućnost istodobno. Prošlost je opet naša sadašnjost, i to je vrzino kolo - ističe Šehić.
U svojim “Pričama” nekoliko je puta istaknuo važnost povratka prirodi. Tvornice će, kaže, postojati “samo zbog industrijske romantike, travâ i divljih zvijeri”.
- Čovjek se može vratiti prirodi, većina ljudi to želi. Zar nije povratak prirodi sva taželja starijih ljudi da imaju vrtove, da uzgajaju cvijeće, bilo što? Ja bih to nazvao povratkom zemlji. Ako odete u Ukrajinu, onda ćete vidjeti da ovakve distopijske slike, kao što ste citirali sliku iz moje priče, već postoje u napuštenim postrojenjima i gradovima duhovima nakon Černobila. A ne moramo do Ukrajine, Bosna je puna ovakvih prizora, ulaz u grad Vareš je baš takav - priča književnik.
Raduje ga ulazak u širi krug nagrade nazvane po nadimku Miroslava Krleže.
- Postoji nekoliko vrsta književne besmrtnosti, meni se Krležina više sviđa nego Andrićeva - zaključuje Šehić.
Tribina Razotkrivanje s Farukom Šehićem
Festival svjetske književnosti 2018.
3. 9. 2019., Kino Europa - dvorana Müller, Zagreb
-
Faruk Šehić u Dubrovniku
U ponedjeljak 24. rujna 2018. u 20 sati
Faruk Šehić
gost je tribine Književnost u Lazaretima.
U razgovoru s urednikom Romanom Simićem
predstavit će svoju knjigu
Priče sa satnim mehanizmom,
a razgovor će moderirati Staša Aras. -
Sanjari
Led će biti emajl zime. Izgovorila si samo tu neobičnu rečenicu. A s nama su bili David Bowie i Apsolutni početnici, ogroman televizor, bijelo grožđe u staklenoj zdjeli, dvije limenke piva, parket ugodno leden, zavjesa na balkonskim vratima; napolju vrhovi jablana povijeni vjetrom. Hodnik između dnevne i spavaće sobe gdje je bila velika polica s knjigama. Biblioteka u prolazu između dana i noći. Tu bih zastao na usputnoj stanici pr
Slične knjige
