Priča o ljubavi i tmini

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: hebrejski

  • Prijevod: Andrea Weiss Sadeh

  • Broj stranica: 672

  • Godina izdanja: 2015.

  • ISBN: 978-953266662-5

  • Naslov izvornika: A Tale of Love and Darkness

  • Vrsta uveza: Meki uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 770 g

Priča o ljubavi i tmini najpotresniji je i najljepši roman Amosa Oza, istinskog velikana svjetske književnosti. U ovome autobiografskom romanu Amos Oz opisuje odrastanje u Jeruzalemu obilježeno zbivanjima od Drugoga svjetskoga rata preko proglašenja države Izrael do prvih ratova između Palestinaca i Židova. U središtu je tragičan događaj, majčino samoubojstvo, koje će zauvijek obilježiti dječakovu sudbinu i odrediti njegov životni put. U potrazi za korijenima tragedije vlastite obitelji Amos Oz iz perspektive inteligentnog i pomalo razmaženog dječaka Amosa pripovijeda osobnu, ali istodobno i svjetsku te židovsku povijest. Obitelj, odrastanje i život u vremenima velikih političkih promjena te odnosi među prijateljima, susjedima i poznanicima, među kojima je mnoštvo stvarnih likova, velikana književnosti i politike, prepleću se u Priči o ljubavi i tmini čineći jedinstvenu i složenu fresku, a Amos Oz iznova se potvrđuje kao istinski čarobnjak jezika i pripovijedanja.

Ako vam je ostalo dva dana života, morate učiniti još samo jedno da umrete bez žaljenja – pročitati ovu knjigu.
La Repubblica

Oz moćno oživljava zvukove i prizore četrdesetih godina bez ijednoga klišeja o mladim muškarcima i ženama, tihim, zamišljenim i discipliniranim junacima koji se bore za neovisnost i čine da pustinja procvjeta u zabačenim uporištima.
New York Review Of Books

Ovo je moćna, vješto izgrađena saga o čovjeku, obitelji i naciji iskovana u talionici teške i bolne povijesti.
Publishers Weekly

Iznimna, blistava, mudra i važna knjiga.
Alberto Manguel, Washington Post

Ovo je jedna od najnapetijih, najsnažnijih i najpotresnijih autobiografija koju sam pročitao.
The Independent

Čudesno... Možda je Pričom o ljubavi i tmini Oz postao metaforični vatrogasac koji ne spašava svoje roditelje od vatre, već od tmine zaborava. Bez sumnje, Oz “priziva mrtve i potresa žive”. Čitajte ga.
The Spectator

Moćan prikaz odrastanja u vrtlogu sukoba, gubitka i neovisnosti.
Chicago Tribune

27.7.2009.

Velika priča o rođenju izraelske nacije knjiga je veća od života

jutarnji list, Miljenko Jergović, 23.07.2009

Oz je Židov koji osjeća emocionalnu obavezu prema arapskim komšijama Rijetko kad čitatelj će pomisliti da čita knjigu veću od života. Koliko god tisuća knjiga da je pročitao, oduševljavao se, nutkao njima bližnje, doista mu se samo nekoliko puta dogodilo da pročita baš takvu, veliku knjigu: “Junaci Pavlove ulice”, “Bašta sljezove boje”, “Travnička hronika”, “Luča mikrokozma”, “Derviš i smrt”, “Roman o Londonu”, “Zastave”... I ima li još koja? Nipošto to nije neki klasik, lektira ili knjiga načinjena za učenje i divljenje, nego ona koja je napisana i izlivena tako da se čitatelju učini da je pisana samo za njega i za čas u kojem je čita. “Priča o ljubavi i tmini” velikog izraelskog romanopisca Amosa Oza, upravo je takva knjiga. Osamsto stranica Autobiografija, obiteljski roman, u kojemu se polako listaju stranice fotoalbuma, roman o rođenju izraelske nacije, ali i o rođenju novoga, pomlađenog i životu prilagođenog drevnog hebrejskog jezika, roman o mržnji prema Drugome i mržnji Drugoga prema tebi, te na kraju i na početku svega, roman o majčinom samoubojstvu, o trajnoj i nerazvedrivoj žalosti, osjećaju krivnje, ljubavi i mržnji, najvećoj i najdubljoj od svih mržnji, prema njoj koja se ubila i ostavila ga samog na svijetu, da živi i da misli o razlozima zbog kojih je otišla. Oz ne vodi računa o strukturi svoje priče, rasprostrte na osamstotinjak stranica i šezdeset dva poglavlja. Ona se nadaje sama od sebe, po logici piščeva monologa, koji dijelom poštuje kronološko nizanje epizoda, ali i odstupa od njega. Da je ispričana u drugom trenutku, priča bi, možda, drukčije tekla. Jedino što je moralo biti tako kako je u “Priči o ljubavi i tmini” jest kraj: “ujutro se više nije probudila, čak ni kad je zarudjela zora i kad ju je između listova fikusa u bolničkom vrtu počela dozivati vesela, silno začuđena ptičica, zvala ju je i zvala uzalud, no bez obzira na to pokušavala je opet i opet, i još i danas katkad pokuša.” Baka čistunica O svakom romanu unutar ovoga veličanstvenog romana, a ima ih barem pet-šest, dala bi se ispričati, barem glasom ovog čitatelja, duga priča ispunjena divljenjem i svaki put ponovljenom potrebom da naglasi kako je ovo jedna od knjiga njegova života. Recimo, Ozov obiteljski roman: Židovi nisu bolji, ni drukčiji od drugih ljudi i naroda, iza velikog divljenja prema njima mora stajati veliki prezir ili zasljepljujuće grizodušje, ali, ipak, možda bi se smjelo reći da su židovske obiteljske priče šire i dublje, da su nekako veće i obuhvatnije od drugih obiteljskih priča. Oz je ispričao svoju, od Vilnijusa, preko Poljske i Ukrajine, do Jeruzalema u vrijeme britanske uprave, o baki koja je sve pokušavala oprati i dezinficirati i o djedu koji ju je volio, ali se preporodio kad je umrla, prepustio se erotskim doživljajima i još u zrelim devedesetim imao je tridesetak godina mlađe ljubavnice. Ili roman o rođenju izraelske nacije. Amos Oz je, osim što je neosporan izraelski književni klasik, tvrdoglavi i svetački dosljedni zagovornik mira i razumijevanja Židova i Arapa, Izraelaca i Palestinaca. “Priča o ljubavi i tmini” duboko je uznemirujuće svjedočanstvo o nastanku mržnje između dva naroda. Ono što na čitatelja djeluje odgojno i ljekovito jest Ozovo razumijevanje i suživljavanje s argumentima obje strane. U Arapima Židovi vide one koji su spremni nastaviti holokaust koji je nad njima proveden u Europi, a u Židovima Arapi vide one koji su kao došli iz Europe, da nastave višestoljetni europski kolonizatorski teror nad njima. Oz je samosvjesni Izraelac, koji je osobno doživio i uživljavao se u svaku epizodu nastajanja izraelske države. Bijes Davida Ben Guriona On joj se radovao, ali je odmah zatim u njoj vidio nesreću i nevolju za susjede. Oz je Židov koji ima emocionalnu obavezu prema arapskim komšijama. To ga čini usamljenikom i nekom vrstom mučenika, kojemu je suđeno i da prvome susjedu, nekom Šmuleviču, objašnjava preko ograde, ono što mu poručuje i svojim novinskim tekstovima: “Možda ću danas napisati tekst za dnevni list Jediot Ahronot i u njemu pokušati objasniti gospodinu Šmuleviču da naše povlačenje s osvojenih teritorija nipošto neće oslabiti Izrael, već da će ga samo ojačati? Objasnit ću mu da nije ispravno na svakom mjestu uvijek iznova vidjeti holokaust, Hitlera i München?“ Pritom, on razumije i Šmuleviča, jer ga mora razumjeti, jer je Šmulevič preživio logor Majdanek i jer ima unučicu koja tako lijepo svira Mjesečevu sonatu. Kao golobradi dječak, koji je tada živio u kibucu, Amos Oz uputio je pismo čitatelja jednome listu, kao reakciju na filozofska razmatranja premijera i ministra obrane, slavnoga Davida Ben Guriona, u kojima je ovaj osporavao jednakost među ljudima. Iako je bio anonimni klinac, koji je u to vrijeme objavio tek nekoliko pjesmica, Ben Gurion ga je pozvao k sebi, izvikao se na njega, a zatim mu priznao da je čitao njegove pjesme. Oz na čudesan način opisuje čovjeka koji je, zapravo, otac izraelske nacije, ruga mu se, opisuje ga kao nakaznog seljaka, ali se i divi njegovoj snazi i karizmi, strahu koji osjeća pred njim. Duhovit i nježan, veliki pisac ne zazire od sentimentalnosti, nego piše onako kako jest, ludujući i predajući se sasvim svojoj velikoj priči. Doista bi je vrijedilo pročitati, kako zbog književnosti, tako i nas i naših identiteta. Prevoditeljski standardi “Priča o ljubavi i tmini” sasvim je sigurno vrhunac dosadašnje produkcije zaprešićke Frakture, te - mimo osobnoga oduševljenja ovoga čitatelja - jedna od najvažnijih proznih knjiga prevedenih u Hrvatskoj proteklih godina. Posao koji je obavila Andrea Weiss Sadeh pritom se ne može mjeriti uobičajenim prevoditeljskim standardima i mjerilima, kako zbog izvrsnosti njezinoga rada i težine predloška (recimo, kako prevesti Ozov roman u romanu o rađanju novohebrejskoga i nesnalaženju starijih generacija koje su ga naučile kao strani jezik?), tako i zbog činjenice da u prevođenju nije mogla koristiti Hebrejsko-hrvatski rječnik, naprosto zato što on - ne postoji. Uopće nije važno što će reći ovi i oni žiriji, ali Andrea Weiss Sadeh za ovaj prijevod zaslužuje svaku hrvatsku prevoditeljsku nagradu. I bezmjernu zahvalnost ovoga čitatelja. Miljenko Jergović

9.10.2009.

AMOS OZ / Priča o ljubavi i tmini

hombrezone.com, Dario Grgić, 18.08.2009.

1929. godine u Sjedinjenim Državama izašao je roman Thomasa Wolfea ‘Pogledaj dom svoj, anđele’. Bila je to nevjerojatna evokacija djetinjstva, s mitskim uokvirujućim verbalnim vrtlozima za koju je Faulkner rekao kako je vrhunac pisanja cijele generacije. Povremeno se pojavi autobiografija koja ima dubinsku snagu što je u stanju pokrenuti čitateljeve arhetipe i davne uspomene na prve kontakte s tzv. realijama. Židovski pisac Amos Oz napisao je upravo takvu autobiografiju, usporedivu po snazi sa spomenutim Wolfovim ‘Anđelom’, koja posjeduje te moći preko kojih se čitatelj slušajući drugoga sretne sa samim sobom, s time što je u ‘Priči o ljubavi i tmini’ (Fraktura, Zaprešić, 2009) i dodao kako je sve što je ikada napisao autobiografskog prefiksa. Kao što je, uostalom, zapisao i Thomas Wolfe. No autobiografije nisu ispovijedi, dodaje Oz, i samo loši čitatelji nastoje saznati ‘odmah i ovdje’ što se zbilja dogodilo. Kada je rasan pisac u pitanju događaju se moćne rečenice, događa se druga stvarnost, u koju je takvo rasno pisanje uvod. Ali to su sve tračevi. ‘Malo viriti’, dodaje u nastavku ovaj fenomenalni pisac, biti indiskretan, biti prljav kao onaj Kassnerov indiskretni čovjek. Prisluškivati što se priča po čekaonicama, po mogućnosti prijaviti to policiji, pa čak na svoj toj zagnjurenosti u tuđi život napraviti malu karijeru. Amos Oz napisao je, dakle, veliki roman o vlasitu odrastanju i obiteljskim korijenima koji su sezali do Poljske, Rusije, Ukrajine i smještanja jedne obitelji u Jeruzalem, napisao je roman o oprostu, o potencijalnom zagrljaju između zlikovaca i žrtve, samo što pritom nije Židove nužno stavio u ovu posljednju ulogu. Napisao je i knjigu o samoubojstvu svoje majke, što spada u potresnije momente književnosti nastajale zadnjih godina, gdje se Amos Oz kida pitanjima da li je on bio tako loš dječak da njegova majka jednostavno nije bila u stanju izdržati. Junakovo odrastanje odvija se u naglašeno literarnom okruženju, on druguje i s jednim nobelovcem, piscem Schmuelom Josefom Agnonom, sreće se s premijerom Davidom Ben Gurionom, i pritom ne zapada u jednosmjerna politička sljepila po kojima pripada najnedužnijem narodu. Amos Oz ne samo da dobro piše, nego umije i citirati prave stvari, pa je tako naveo riječi Jeana Paula Sartrea o ljubavi: ‘Ljubav je neki čudan spoj određene stvari i njezine suprotnosti, spoj najegoističnijeg egoizma i bezuvjetne predanosti...Između čega ipak ljudi moraju birati svakoga trena? Između velikodušnosti i zločestoće’. Ovu bi Ozovu knjigu trebalo svakako pročitati. Na gotovo osamsto stranica, mogla bi biti idealan drug na idealnom godišnjem odmoru na kakva svake godine idu idealni ljudi. Dario Grgić

11.7.2012.

Začitavanje: 'Priča o ljubavi i tmini'

booksa.hr, Vesna Solar, 11.07.2012.

Kad je bio dječak, veliki izraelski pisac Amos Oz nije želio biti pisac. Želio je biti – knjiga. Pisca se, naime, lako može ubiti; on lako nestaje. S knjigama je drukčije: barem će neki primjerak negdje ipak preživjeti. Takvo razmišljanje nije neobično ako poznajemo burne političke prilike u kojima je Oz odrastao, o čemu govori u autobiografskom romanu Priča o ljubavi i tmini. Rođen je u Jeruzalemu za vrijeme Britanskog Mandata u židovskoj obitelji, a u djetinjstvu svjedoči tegobnom rađanju države Izrael. Iako ih zapravo ne razumije, raste u sredini prepunoj arapsko-židovskih sukoba, a sve situaciju dodatno usložnjava nedavni holokaust i neuspio pokušaj Židova da zasnuju doista pravednu državu. Politika se tako izravno tiče dječaka Amosa još prije nego je rođen, tim više što su njegovi roditelji intelektualci koji zastupaju cionizam. I otac Ari i majka Fania rođeni su u Istočnoj Evropi, a u Izrael dolaze pred prijetnjom nacizma. Njihov se život bitno mijenja u navodnoj Obećanoj zemlji, pa Ari, unatoč velikim ambicijama, uspijeva pronaći tek posao bibliotekara, a Fania živi kao domaćica. Iako silno voli sina, taj će način života malo-pomalo dovesti Faniu do samoubojstva. Ta tragedija ključno obilježava život Amosa Oza, ali on – kao pravi pisac – na temelju užasa stvara velik roman. Priča o ljubavi i tmini tako se na neki način gradi oko majčine smrti: dječak – koji je u međuvremenu odrastao – pokušava dokučiti uzroke potpuno mu neshvatljiva čina. Da bi to uspio, mora otići doista daleko u prošlost, u priče koje su mu pripovijedali bake i djedovi, i potanko ispripovjediti povijest kako svoje obitelji tako i svoje zemlje. Takva mu namjera onemogućava pravocrtno pripovijedanje; priča je u Priči o ljubavi i tmini složena; ona vrluda, zastajkuje, vraća se unatrag i hita u budućnost, a što je najvažnije, sastoji se od niza manjih priča. Kako bi ispričao osobnu priču, Oz mora ispričati i sve priče svojih tetki, tetaka, ujna, ujaka, stričeva, djedova, baka i drugih rođaka, što rezultira razgranatom narativnom strukturom punom epizoda i rukavaca. Kronika jedne obitelji postaje i kronika stvaranja države; osobno i povijesno tijesno su isprepleteni. Iako govori i o problemima nacionalnog identiteta, priča uvijek ostaje strogo subjektivna. To znači i da u konačnici neće doći do otkrivanja nekih objektivnih istina, ni o Amosovoj majci niti o židovskoj državi. A upravo je to jedna od glavnih kvaliteta Ozovog romana: istina je uvijek subjektivna. S jedne stane, on smatra kako se pojedinac ne može promatrati sam za sebe, nego je uvijek dio jedne 'šire priče'. S druge strane, 'velike priče' nikad ne postoje odvojeno od pojedinca, i uvijek se kroz njega prelamaju. To omogućava priču koja ne poznaje crno-bijela rješenja; ona je uvijek priča i o ljubavi, i o tmini. I možda je upravo zato Priča o ljubavi i tmini tako dirljiva. Iako Amos Oz nije, kako je to kao nekad poželio, postao knjiga, njegov je život poslužio kao građa za odličnu knjigu. Čini se da mu je dječačka želja ipak ostvarena.