Daniel Bučan

Daniel Bučan rođen je 1943. u Splitu. Poslije klasične gimnazije završio je studij arabistike te od 1965. živi u Zagrebu. Od 1967. do 1990. radio je kao urednik u redakciji Trećeg programa Radija Zagreb. Od 1990. do 2008. bio je zamjenik ministra informiranja, savjetnik za kulturu predsjednika republike i veleposlanik u Egiptu, Grčkoj i pri Vijeću Europe. Premda njegovi u hrvatskoj periodici objavljeni radovi obuhvaćaju različite kulturološke teme, glavnina njegova interesa i rada usredotočena je na arapske i islamske teme. U tom tematskom sklopu objavio je niz radova o raznim aspektima arapske kulture, od predislamskog i klasičnog pjesništva do suvremenih idejnih, društvenih i političkih procesa u islamskim zemljama. No područje u kojem je njegov doprinos najznatniji jest srednjovjekovna arapska filozofija. Član je Hrvatskog filozofskog društva, Hrvatskog filološkog društva, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, jedan je od osnivača Paneuropske unije – Hrvatska, a obnašao je, između ostalog, dužnost tajnika Hrvatskog filološkog društva i prvog predstojnika Orijentalne sekcije Hrvatskog filološkog društva. Više je godina na splitskom i zagrebačkom Filozofskom fakultetu držao predavanja na temu “Uvod u arapsku filozofiju”. Za svoj autorski i prevoditeljski rad te javne dužnosti nagrađivan je i odlikovan. Od autorskih djela izdvajaju se Poimanje arabizma (1980.), Vrijeme islama (1991.), Kako je filozofija govorila arapski (2009.), Uvod u arapsku filozofiju (2013.), Ogledanje (2017.), Biti. Ontologičke vježbe (2021.) i U dokolici (2022.). Među prijevodima kapitalna su djela najvećih filozofa napisana na arapskom jeziku: Averroës, Nesuvislost nesuvislosti 388 (1988.); Al-Ġazālī, Nesuvislost filozofā (1993.); Avicenna, Metafizika I. i II. (2011./2012.); Al-Fārābī, Uzorita država (2011.); Majmonid, Vodič za one što dvoje I. i II. (2008./2009.); Avempace, Vladanje osamljenika (2015.); Mullā Şadrā, Knjiga osvješćenja i Eliksir gnostika (2018.). Osim s arapskog prevodi i s talijanskog, engleskog i francuskog. S francuskog je, između ostaloga, preveo Strukturalnu antropologiju II. Claudea Lévi-Straussa (1988.), Paradoks morala Vladimira Jankélévitcha (2004.), Bitak i ništo Jean-Paula Sartrea (2006./2007.), Spinoza. Praktička filozofija Gillesa Deleuzea (2011.) te Bitak i bît Etiennea Gilsona (2010.) i Smrt Vladimira Jankélévitcha (2011.).