Premješten kamen
-
Jezik izvornika: makedonski
-
Prijevod: Borislav Pavlovski
-
Broj stranica: 100
-
Datum izdanja: siječanj 2010.
-
ISBN: 978-953266125-5
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 210 mm
-
Težina: 425 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 20,77 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Nikola Madžirov, poznat i izvan granica svoje domovine kao jedan od najvažnijih suvremenih makedonskih pjesnika, za sebe kaže da potječe iz obitelji izbjeglica i da njegovo prezime označava beskućnika, nekoga tko mijenja prostore. (...) U jednom je razgovoru rekao da, ukoliko želiš stvoriti dom, onda trebaš iskoristiti riječi i čežnje najudaljenijih ljudi. Zato i putuje, kako bi se uvjerio da postoje mnoge kuće, jezici i istine, a samo jedan dom. (...)
Otvarajući nebo, “otvaramo i propuh u našim dušama”. Ta silina, elektricitet pri transmisiji, može nas odvesti i daleko od osvijetljenih područja u našim dušama, zatrijeti i sâmo sjećanje na svjetlo, ali u Madžirova za to nema bojazni, on će nam iz svojega prekaljenoga pjesničkog iskustva suvereno potvrditi da “noć čini anđele još čišćima”. Takvog je kova i ova pjesnička knjiga, koja će duge sjene noći prehodati gotovo neokrznuta, i privesti nam svjetlo iz samog izvora istinske poezije.
Tomica Bajsić
“Ostatak drugog stoljeća smo mi”, kaže Nikola Madžirov u jednoj pjesmi. Njegove su pjesme kao ekspresionističke slike: pune gustih, energičnih poteza, kao da izranjaju iz mašte pa se smjesta u nju vraćaju, poput noćnih životinja zaslijepljenih automobilskim svjetlima. “Ostatak drugog stoljeća smo mi” – Nikola Madžirov uspijeva nas uvjeriti u to. Svakako ćemo pratiti ovog talentiranog pjesnika.
Adam Zagajewski (Poljska)
Nikola Madžirov u makedonskoj se poeziji otvara kao cvijet. Kao da prije njega ničega nije bilo. Iznjedrio je nježnost, milinu, gromoglasnu tišinu, snazi vratio prostor i mir, a svojom zadivljenošću spasio domovinu.
Tomaž Šalamun (Slovenija)
Nikola Madžirov piše jednu od najprofinjenijih poezija koja dolazi iz Istočne Europe – potpuno svoj i poseban, usto moćni nasljednik pjesničke linije koja seže sve do Vaska Pope, Milosza, Herberta... Nadrealističan, ljudski i čovječan, uvijek svjež i nov.
Peter Boyle (Australija)
Premješten kamen izvrsno je pogođen naslov knjige Nikole Madžirova, jer ove pjesme kao da izviru iz nekog drugog vremena, odražavajući nadnaravni i istančani senzibilitet. Dok ih čitamo, potpuno nas preplavljuju i prepuštajući im se postajemo bolji ljudi. Madžirov je izniman duh i istinski pjesnik.
Carolyn Forché (SAD)
Iako znamo da smo na ovom svijetu samo nakratko, neki od nas ponašaju se kao da svijet pripada njima. Čak ni pisci nisu oslobođeni te arogancije. Ali Nikola Madžirov prilazi stvarnosti iznimno ponizno. Sebe čini gotovo nevidljivim kako bi njegove pjesme zasjale punim sjajem. Svjestan svih želja svoje generacije, odmiče se od njih: “Prastara je želja za dodirom čela / kad nitko ne gleda.”
Michael Krüger (Njemačka)
Poezija može promijeniti misao
[email protected], Darija Žilić, 28.07.2009.
Makedosnki pjesnik Nikola Madžirov govori o poeziji, pisanju, prevođenju, identitu, nestalnosti i lutanju, bježanju, pjesničkim susretima i mnogim drugim temama. Nikola Madžirov (pjesnik, esejist, prevodilac) rođen je 1973. godine u Strumici, Makedonija. Za svoju zadnju knjigu Premešteni kamen (2007) dobio je europsku pjesničku nagradu Hubert Burda i nagradu Braća Miladinovi na Struškim Večerima Poezije. Prva njegova knjiga Zaključani u gradu nagrađena je za najbolji makedonski prvijenac 1999. godine (nagrada Studentski Zbor), a za knjigu Nekud Nikud dobio je nagradu Aco Karamanov. Njegova poezija je prevedena na dvadesetak jezika i objavljivana u časopisima i antologijama u Makedoniji i inozemstvu. Koordinator je za Makedoniju internacionalne pjesničke mreže Lyrikline i bio je urednik poezije elektroničkog časopisa Blesok. Dobitnik je nekoliko međunarodnih stipendija kao što su International Writing Program (IWP) na Univerzitetu u Iowi, USA; berlinska Tandem književna stipendija; KultuKontakt stipendija u Beču; Internationales Haus der Autoren u Grazu; Literatur Haus NÖ u Kremsu. Živi u međuprostorima. KP: Uskoro će u Hrvatskoj, u izdanju Frakture, biti objavljen izbor iz tvoje poezije. Inače, tvoja je poezija prevođena na mnoge evropske jezike, dobitnik si i uglednih nagrada za svoj rad. Zanima me kako pristupaš prevođenju - da li se, kako neki ističu, prevođenjem nužno nešto “gubi” u značenju ili se pak postiže multiplicitet značenja? N.M.: Da bi se moglo nešto pronaći, mora se prije toga izgubiti, a gubljenje nije iščezavanje, nego promjena prostora. Ponekad se riječi i značenja gube u novim jezičnim područjima i sistemima, kao maleno dijete koje se zbog radoznalosti gubi u velikom gradu. Želja za povratkom domu, odnosno bivanje u poznatom prostoru i slušanje već poznate riječi je to što se multiplicira. Pjesma je sigurna kad je udomljena u svoje govorno područje i u jednom definiranom historijskom ili kulturološkom kontekstu i baš ta konzerviranost u vremenu i prostoru pomaže da ta pjesma bude trajna i aktualna godinama i stoljećima, možda sve do tada dok je netko ne pokuša prevesti na drugi jezik i na taj je način unijeti u svijet drugih konteksta. U biti, veliki se broj pjesama s ideološkim i dogmatskim backgraundom totalno izgubio baš u trenutku kada su bile prevedene i na taj način demaskirane od njihove kvazi-epičnosti. Zato prijevod nije zauzimanje novih prostora, nego njihovo otkrivanje. Ako je kritika svijeća upaljena drugom svijećom, onda je prijevod zrak koji dugo održava tu svjetlost. Kada se radi o poeziji, u makedonskom jeziku postoji suptilna distinkcija prevodilačkog procesa preko upotrebe jedne riječi. Ukoliko se prevodi proza, onda se koristi riječ “prijevod”, ali kad se prevodi poezija proces se naziva “prepjev”. I ukoliko “prevoditi” znači voditi tekst u neku drugu jezičnu stvarnost, onda je “prepjev” zapravo “pre-pjevanje” ili pjesma rečena na drugi način. U tome je tajna multipliciranog značenja i otkrivanja. Svaki ovakav “prepjev” jedne moje pjesme doživljavam kao vizu u mom poetičkom non-EU pasošu koji nema rok trajanja.. KP: Uočila sam kako u svojim pjesmama propituješ identitet, njegovu nestalnost, zatim odnos svijeta i doma, a nerijetko u tvojoj poeziji nalazimo i male kozmogonije, ontološka pitanja, desakralizaciju velikih narativa... N. M.: U jezgri riječi “identitet” stoji identičnost, sličnost... a mi smo na ovim prostorima navikli da identitete gradimo na temelju različitosti, a da ne budemo svjesni da je različitost uvijek kašnjenje, odnosno refleks, reakcija i izbjegavanje nečeg što već postoji. U biti tako se grade sve historije i velike priče. Zato se kroz ono što pišem trudim pronaći vlastitu historiju prije nego što je netko proglasi za opću i utvrditi svoj dom kao nefizičku kategoriju. Amichai je napisao da ukoliko hoćeš izgraditi čvrstu kuću, najbolje je da iskoristiš kamenje s najbližeg brežuljka. Ali mislim da ipak ukoliko želiš stvoriti dom, onda trebaš iskoristiti riječi i čežnje najudaljenijih ljudi. Zato putujem, kako bih se uvjerio da postoje mnoge kuće, jezici i istine, a samo jedan dom. KP: U jednom si zapisu istaknuo kako voliš putovati i to zato što nemaš dom i što ne možeš imati dom. U intervjuu za Metaforu na zanimljiv si način povezao lokalne legende vezane uz tvoj zavičaj. Na koji način povezuješ iskustvo nomada, koji prelazi granice i susreće se s mnogim kulturama i bogatu makedonsku pjesničku, ali i folklornu tradiciju? N. M.: Potječem iz obitelji izbjeglica i moje prezime Madžirov označava beskućnika, nekoga tko mijenja prostore. Ime sam dobio kao neobećanu baštinu od mog djeda, rođenog na putu tijekom bježanja prema mom gradu Strumici, a koji je bio kršten prema svecu Nikoli, osvjedočenom zaštitniku putnika. Još uvijek ne mogu reći postaju li stvari takve radi njihovog imena ili ih mi imenujemo radi toga što su već takve; i ne volim ulaziti u opće dileme o tome je li prva bila riječ ili svjetlost. No sva baština koju nosim sa sobom je u obliku strahova, čežnji, zavjeta, obećanja... Folklor, prije no što je ispunio muzeje i sjećanja, bio je način postojanja. Na žalost, egzodusi i bježanja odavno su sastavni dio makedonskog načina egzistencije i ponekad mislim da ništa ne pričam, već da samo prepričavam. KP: U pregledu suvremenog makedonskog pjesništva Elizabeta Šeleva u Sarajevskim sveskama (broj 15/16, 2007.) tvoju je poeziju odredila kao “urbani egzistencijalizam”. U tvojim pjesmama nerijetko je glavni topos grad, no on gubi oznake konkretnog grada, postaje više simbol, kao da pišeš o nekom mitskom Gradu... N. M.: Pisanje je generalno prihvaćeno kao stremljenje i čežnja konkretizacije stvari, ali veći je izazov kad se one preko opisivanja razobličavaju, odnosno dekontekstualiziraju. Grad je kolekcija gradnji, ali ga nerijetko promatram kao koncentraciju praznih prostora. Što je ulica ako nije odsustvo zgrada, što je igralište, ako nije odsustvo velikih planova. Na ovaj način sam grad prevazilazi svoj statični lik i od uobičajenog mjesta življenja pretvara se u dinamično mjesto rastanaka, dolazaka, rađanja, odlazaka. KP: U Strugi se već dugo godinama održavaju poznati pjesnički susreti. Kako su se i jesu li se uopće političke prilike (rat u bivšoj Jugoslaviji, ali i sukobi u samoj Makedoniji) odrazili na te susrete kojima je uvijek bio cilj okupljati pjesnike iz regije i poticati suradnju? N. M.: “Prednost” rata je u tome što je on prisutan u svakom trenutku i zato nema koristi od naših sjećanja. On uvijek dolazi na naš prag kao ponovljivi motiv boli i bježanja. Sve češće vjerujem da je rat više razlog nego posljedica, više nasljeđe nego iskustvo. Suprotno od ratova i njihovih sofisticiranih instrumenata rastavljanja, pjesnički susreti ostali su vjerni svojoj otvorenosti i frontalnosti u praćenju glasova prisustva i estetskih razumijevanja, čak i kad to čine na različitim jezicima. Naravno, ne sanjam o tome da poezija može promijeniti svijet, ali svakako ona može promijeniti misao prije sna. Zadnje čitanje Struških Večeri Poezije održava se na mostu rijeci Drim, koja se ulijeva u Ohridsko jezero, istim putem kojim se različite riječi neopaženo gube u zraku. Kao kontrast medijske percepcije svijeta, u istom Pjesničkom parku u Strugi po jedno drvo zasadili su Palestinac Mahmoud Darwish i Izraelac Yehuda Amichai i vjerujem da će to drveće nadživjeti sve pse rata. KP: Dugo si bio urednik poezije u internetskom časopisu za književnost Blesok. To znači da si godinama bio prisutan i u radu tzv. nezavisne scene. Možeš li nam reći s kojim se problemima susrećete i kako uopće trenutno funkcionira taj sektor ? N. M.: Duga je bila bitka protiv ekskluzivnosti i udžbeničke (definiranosti) poezije. I drago mi je da se sada do poezije mora stići, umjesto da se preko nje stigne do određenih socijalnih i ideoloških “istina”. Poezija nije sredstvo himničkog razmišljanja, već osobni cilj senzibilnog sazrijevanja. Elektronski prostor ustalio se kao beskonačno polje ostavljanja glasova, poput stope u svježem asfaltu. Čitanje književnih tekstova kroz taj prostor nije “surfanje” već “krstarenje”, a svaka pjesma ili pripovijetka koja će nas zadržati makar i minut je taj otok usamljenosti koji se često pretvara u dom u kojem stižemo bez da napustimo svoj grad, bez da napustimo samog sebe. Darija Žilić