Pravo na pobunu

Uvod u anatomiju građanskog otpora

Special cijena 27,00 kn Redovna cijena 30,00 kn
  • Broj stranica: 184

  • Godina izdanja: 2010.

  • ISBN: 978-953266148-4

  • Vrsta uveza: Meki uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 200 g

Srećko Horvat i Igor Štiks knjigom Pravo na pobunu snažno, oštro i polemično reagiraju na aktualne političke događaje. Ispravno i jasno detektiraju da je studentska pobuna s proljeća 2009. ključni događaj koji bi mogao pomaknuti Hrvatsku iz točke rezignacije, stagnacije i izgubljenog povjerenja ne samo u politiku i političare već i u sustav kao takav. Studentsku pobunu i pravo na besplatno obrazovanje stavljaju u širi kontekst prava na pobunu i građanski bunt u cijelom svijetu od Južne Amerike do Europe, i to u vrijeme kada se ideja neoliberalizma i slobodnog tržišta koje će sve samo regulirati slama naočigled. Horvat i Štiks stavljaju specifičnu hrvatsku situaciju u pravi kontekst – ukupne borbe za jedan bolji svijet, govore o ideji plenuma i samoorganiziranja te se suprotstavljaju zagovornicima kapitala koji gazi sve ljudske vrijednosti. Pravo na pobunu polemična je knjiga koja se jasno svrstava, kojoj je cilj pokazati da je pobuna moguća, da je ona sastavni dio demokracije, da je stanje u kojem se nalazimo neodrživo i da se ono mora mijenjati odmah.

11.2.2011.

Pobuna je majka mudrosti

elektrobeton.net, Boris Postnikov, 10.01.2011.

Od početka cijele priče prošla je tek godina i po - 20. travnja 2009. studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ali i nekoliko desetaka drugih fakulteta u Hrvatskoj ušli su u predavaonice, prekinuli nastavu i obavijestili kolege da preuzimaju zgrade Sveučilišta. Blokada nastave trebala je izvršiti pritisak na odgovorne institucije da zaustave rastući trend komercijalizacije školstva i ispoštuju Ustavom zagarantirano pravo svih na jednak pristup obrazovanju tako što će zakonski ukinuti plaćanje školarina na svim razinama školovanja. Cilj do danas nije postignut, a kako stvari stoje, niti neće biti tako skoro; pa opet, taj je 20. travnja na neki način inicirao, ili barem najavio, niz radikalnih zaokreta u hrvatskome političkom djelovanju i javnome diskursu do mjere u kojoj bi ga se bez krzmanja moglo označiti početkom razdoblja novoga, precizno artikuliranoga i drsko samosvjesnoga građanskog aktivizma – kada takva fetišizacija datuma ne bi u potpunosti iznevjeravala dinamizam i strategijske specifičnosti kasnijih uspostavljanja heterogenih i lokaliziranih oblika otpora, jasno. Što se to, zapravo, promijenilo, ako već nije sustav financiranja obrazovanja? Prije svega i već na prvi pogled, diskurs medijske reprezentacije: zamisliti političare, novinare, kolumniste i TV voditelje koji prije proljeća prošle godine bez ironičnoga smješka koriste pojmove kao što su „plenum“, „direktna demokracija“ ili „građanski neposluh“ prezahtjevan je misaoni eksperiment i za one najmaštovitije. Potom, izmijenilo se i ono što se žargonom istih tih medijskih radnika obično naziva „političkom klimom“: sasvim je izvjesno da bi se prosvjedi seljaka, zauzimanja tvornica ili dugotrajan i dosljedan otpor građana Zagreba korištenju javnoga prostora Varšavske ulice za maksimizaciju profita privatnoga poduzetnika Tomislava Horvatinčića zbili i bez prethodnih studentskih blokada, ali teško se oteti dojmu kako bi njihova javna percepcija bila znatno drugačija i puno lakše svodiva na priručne populističke medijske klasifikacije da im studenti prethodno nisu donekle prokrčili teren uvođenjem nekih ranije nepoznatih registara javne rasprave. Tu je negdje i osnovni razlog zbog kojeg su dvojica mladih, a već vrlo afirmiranih teoretičara i pisaca, Igor Štiks i Srećko Horvat, u svojoj novoj – i prvoj zajedničkoj – knjizi Pravo na pobunu (Fraktura, Zagreb, 2010.) ambiciozno postavili raspravu o studentskim blokadama u kompleksan kontekst recentnih hrvatskih, ali i globalnih otpora vertikalno instaliranim strukturama moći, otpora čiji je zajednički nazivnik, usprkos brojnim razlikama u ciljevima i metodama, motivacija iznalaženja alternative bourdieovskoj „novoj vulgati“ neoliberalne ekonomije i metastaziranju tržišnih odnosa kroz tkivo cjelokupnoga društva.

Teorija s barikade

Knjiga je pisana iz zanimljive pozicije, sa same granice sudjelovanja u događajima i njihova distanciranoga promatranja: tko je pratio Horvatove i Štiksove tekstove i istupe u medijima, mogao je već naići na niz ovdje elaboriranih argumenata, tko je dolazio na plenume u Dvoranu 7 zagrebačkog Filozofskog ili na prosvjede u Varšavsku, mogao je autore tamo sresti. Riječ je o refleksiji protkanoj, kako sami kažu, „simpatijom i entuzijazmom“; već u prvim rečenicama prizivaju poznatu tezu Immanuela Kanta iz teksta o Sporu fakulteta, po kojoj implikacije Francuske revolucije bivaju znatno jasnije onima koji je promatraju s distance nego onima koji, sudjelujući u njoj, ostaju uskraćeni za brojne kontekstualne uvide. Kant je, doduše, te retke ispisivao ne samo s povelike prostorne, nego i iz respektabilne vremenske udaljenosti, punih devet godina nakon što su 1789. gorjele ulice Pariza, a ispod giljotina frcale glave. Horvat i Štiks, vidimo, nisu dijelili njegovo strpljenje, pa ne čudi što, manje-više, svi ključni problemi i, istodobno, sve dobre i značajne strane Prava na pobunu proizlaze baš iz takve, vrlo brze reakcije. Koja je i opravdana: podizanje razine problematizacije aktualnih ekonomskih, društvenih i političkih transformacija nekoliko stepenica iznad spektakulariziranih medijskih konstrukcija jedan je od presudnih učinaka studentskoga aktivizma, a njime je otvoren i prostor za spoj pristupačne preglednosti i dosljedne argumentacije kakav ovaj Uvod u anatomiju građanskoga otpora – tako, naime, glasi podnaslov knjige – nudi; na kraju krajeva, teško je zamisliti da bi netko od protivnika studentskih stavova odvojio vrijeme da posveti cijelu knjigu obrazlaganju vlastite pozicije, pa i to dosta govori o rasporedu snaga i snazi motivacije s različitih strana barikada.

Ono što je Pravo na pobunu dobilo brzinom reakcije proizlazi upravo iz samoproklamiranoga autorskoga entuzijazma – tekst je ostrašćen i oštro polemičan, onako kako to ne bi mogao biti da je pisan post festum. Uzimajući u obzir da je i moja pozicija jednako ostrašćena i bez pretenzija na neku imaginarnu „objektivnu distancu“, ipak vjerujem da je time iskupljeno ono što je knjiga izgubila: labava struktura, povremene kompozicijske nespretnosti, mjestimično vrludanje argumentacijskoga slijeda, poneka redundancija, čini se, bili su neizbježan danak promptnome reagiranju.

Globalna misao za lokalnu blokadu

Horvat i Štiks ovdje razumijevaju blokadu fakulteta i samouspostavljanje plenuma, tog prostora demokratske rasprave i subjekta političkoga odlučivanja, kao badiouovski shvaćen Događaj, koji kroz sasvim specifičnu problematiku, poput pitanja financiranja obrazovanja, ukazuje na općenite tendencije društvene zbilje: tendencije posttranzicijske komercijalizacije ostataka nekadašnje socijalne države u skladu s rekonfiguracijom društvenih odnosa pod režimom kapitala. Blokada je, utoliko, neka vrsta hegelovske „konkretne univerzalnosti“, a autori jednaku pažnju posvećuju kako konkretnim zahtjevima, tako i njihovu „univerzalnom“, tj. globalnom kontekstu. Otpor studenata – baš kao i kasniji otpor seljaka, radnika, angažiranih građana i „poštene inteligencije“ – usmjeren je protiv nečega što se tu, simplificirano u skladu s osnovnom intencijom „približavanja revolucije širokim narodnim masama“, naziva Režimom s velikim „R“: riječ je o konglomeratu represivnoga državnog aparata, krupnoga kapitala, struktura medijskoga perpetuiranja statusa quo, obrazovnih i znanstvenih institucija kojima je povjerena ideološka reprodukcija društvenih odnosa i ostalih institucija zaduženih za održavanje hegemonije i „proizvodnju pristanka“ onih kojima se, u njihovo vlastito ime, ali i protiv njihovih interesa, vlada. Uvodna analiza ucrtava u mapu novoga globalnog poretka, u času u kojem on trijumfalno obilježava dva desetljeća od pada Berlinskoga zida i urušavanja socijalističkoga bloka, nove zidove, dovoljno čvrste da bi ogradili bogate od siromašnih, a istodobno dovoljno propusne da bi omogućili nesmetano kolanje kapitala. Neoliberalnoj globalnoj retorici „konkurencije“, „izvrsnosti“ i partikularno shvaćene, a univerzalno slavljene „slobode pojedinca“ ovdje je suprotstavljena ideja solidarnosti, dok se zamisli demokracije reducirane na periodičke, izborne ili referendumske „festivale“ ukalupljivanja društvenih stavova u obrasce zadane od strane političkih elita suprotstavlja ideja drugačije, radikalne, direktne demokracije. Upravo semantička emancipacija pojma demokracije, na čiju je interpretaciju vladajući poredak položio neosporivo pravo, među nadahnutijim je stranama knjige: prikaz plenuma kao „virulentnoga“ tijela sposobnoga širiti se na svim zamislivim razinama društvenoga ujedinjavanja i pritom neuhvatljivo mutirati vlastitim oblicima, metodama i taktikama ukazuje na potencijale stvaranja privremenih autonomnih zona i snažnih točaka otpora aktualnim modelima političkoga vladanja i upravljanja. Upisujući samouspostavljanje studentskih plenuma u rousseauovsku i thoreauovsku tradiciju opravdavanja prava građana na pobunu protiv vlasti, autori ucrtavaju mjesto njihove geneze u rascjepu između legalnosti, koju plenumi često krše, i legitimnosti na koju se pozivaju, a potom upravo preko njih dalje kontekstualiziraju sveučilišni otpor, povlačeći paralele s nedovoljno poznatim primjerom tvornice „Jedinstvo“, čiju su privatizaciju radnici spriječili da bi pokrenuli vlastitu, uspješnu proizvodnju, ali i događanjima u Argentini nakon velikoga gospodarskoga sloma 2001, potom u meksičkoj državi Chiapas u kojoj zapatisti još od 1994. prakticiraju, između ostaloga, i plenunumska raspravljanja i odlučivanja... Ono što pritom izostaje iz ovako široke kontekstualizacije pobune studenata u Hrvatskoj, analiza je usporednih blokada i protesta na drugim europskim i svjetskim sveučilištima. U proteklih ih je dvije godine bilo puno, a mnoge od njih pozivale su se baš na hrvatski primjer; šteta što njegova inovativnost i specifičnost nije odmjerena i u tom kontekstu.

Anonimna revolucija

S druge strane, prikaz je studentske pobune dovoljno detaljan da pruži pregled ključnih uzroka, motiva, učinaka i dinamike razvoja. Podaci o tridesetpostotnom povećanju školarina u roku od samo deset godina ili o prepolavljanju broja studenata koji se školuju uz potporu Ministarstva između 1993. i 2003. jasno potkrepljuju teze o reformi školstva koja, posebno u svojoj uniformnoj bolonjskoj verziji, cilja na komodifikaciju znanja i stvaranje pogona proizvodnje usko specijaliziranih stručnjaka prilagođenih potrebama tržišta; širi okvir tih procesa daju argumenti kanadskoga ekonomista Michela Chossudovskog, koji je ispričao priču o raspadu SFRJ-a bitno različitu od verzije propuštene kroz kroz matricu kasnijih nacionalnih povijesti, prvenstveno je vezujući uz dolazak MMF-a i njegov utjecaj na državnu politiku osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Sužavajući fokus, Horvat i Štiks naročito apostrofiraju stratešku odluku studenata da svoju „revoluciju“ ostave bez lica: za razliku od predstavničke, direktna demokracija ne treba vođe, glasnogovornike niti maskote. Taj je potez kao nijedan drugi razotkrio kolika je, zapravo, uloga personalizacije u medijskoj konstrukciji zbilje, kao i u ustaljenim razumijevanjima političkih procesa; novinari, poslani na fakultete po očekivane likove – a zapravo: karikature – vođa pobune, našli su se pred neshvatljivom zamkom anonimne artikulacije stavova. Pravila igre u potpunosti su postavili studenti, određujući sami kada će i kako novinarima plasirati informacije, odbijajući slati svoje „predstavnike“ u televizijske emisije i rotirajući glasnogovornike, kao, uostalom, i moderatore plenuma, iz dana u dan. Naravno, ovo nije moglo biti dovoljno da bi se eskivirali svi mehanizmi spektakularizacije: knjiga razrađuje i priručnu klasifikaciju medijskih reakcija, koje su, nakon početne zbunjenosti, raširile dijapazon potkopavanja bunta strategijama infantilizacije, denunciranja, opovrgavanja zahtjeva... Bilo da je riječ o populističkohumornome patroniziranju kolumnista zagrebačkog Jutarnjeg lista Ante Tomića, elementarno lažnome prikazu protkanome neizbježnim prizivanjem zastrašujućih aveti „crvene prošlosti“ Milane Vuković-Runjić, aktiviranjem diskursa terorizma i pripadnom proizvodnjom straha novinara Večernjeg lista Vojislava Mazzocca, eksplicitnim zagovaranjem modela „konkurentnosti“ i „izvrsnosti“ sveučilišnih profesora Ranka Matasovića ili Nevena Sesardića, Horvat i Štiks ulaze u žestoku polemiku s opinionmakerskim napadima na blokadu. Posebno je zaoštravaju u slučaju Ivana Zvonimira Čička koji je, oboružan simboličkim kapitalom vođe studentskih protesta u Hrvatskoj ranih sedamdesetih i potpunim nerazumijevanjem strategije, a samim time i motiva isticanja novih studentskih zahtjeva, neprestano inzistirao na ovlašno skrpanim teorijama zavjere i prozivanjem raznoraznih „profesorčića i asistenata s kozjim bradicama“ koji su, po njemu, povlačili konce dobro skriveni kulisom izmanipuliranoga plenuma... U svim polemikama, bez obzira na njihovu metu i razinu zaoštrenosti, Horvat i Štiks pritom iznova i iznova inzistiraju na političnosti blokade, nasuprot pokušajima njezine „depolitizacije“ svođenjem na usko stručno pitanje s jedne, ili karnevalesknu neobaveznost s druge strane.

U konačnici, Pravo na pobunu nudi upućenu i jasno izloženu retrospekciju recentnih pritisaka „odozdo“ i jedne, kako se čini, umnogome nove faze građanske emancipacije. Mjestimični propusti ne narušavaju ozbiljnije pozitivan dojam: premošćujući jaz između precizno elaboriranih, ali medijski skrajnutih studentskih zahtjeva i načelno zainteresiranih čitatelja koji, za pretpostaviti je, ipak postoje dominantnoj indiferentnosti „javnog mnijenja“ usprkos, razrađujući temeljne argumente za građanski aktivizam i skicirajući u ambicioznom rasponu složen kontekst njegova nastanka, ova je knjiga imala sasvim opravdane motive da bude napisana. Jednako su opravdani i razlozi da bude čitana . Boris POSTNIKOV