U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Pozdrav fanaticima
Tri misli
Special cijena
14,21 € / 107,07kn
Redovna cijena
15,79 € / 118,97kn
Tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK-
Jezik izvornika: hebrejski
-
Prijevod: Andrea Weiss Sadeh
-
Broj stranica: 144
-
Datum izdanja: prosinac 2018.
-
ISBN: 978-953358013-5
-
Naslov izvornika: Shalom la'kana'im
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 245 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 15,79 € / 118,97 kn
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Bez sumnje jedan od najznačajnijih suvremenih pisaca i intelektualaca Amos Oz u svojoj knjizi Pozdrav fanaticima u tri eseja progovara o svim temama koje su u središtu problema Bliskoga istoka, ali jednako tako i u srži svakoga fanatizma. Amos Oz suvereno, jednostavno, precizno i bez zadrške govori o svojem odnosu prema fanatizmu svake vrste, prema religiji i odnosu sekularnog društva i religioznog te o svom odnosu i stavu prema suživotu Židova i Palestinaca, na malom komadu zemlje koju se voli nazvati svetom. Čitati danas Amosa Oza važnije je nego ikada. Njegove misli ovdje su kao poziv na dijalog — Oz ne želi davati sve odgovore, već prije svega poziva na smirenost, tako nužnu svakome čovjeku. Pozdrav fanaticima mala je knjiga velikih mudrosti, knjiga koju je Amos Oz posvetio svojim unucima, a napisao za svakoga od nas.
“Precizna i uzbudljiva knjiga Pozdrav fanaticima ne daje samo briljantne misli i ideje, ona je i prikaz borbe čovjeka koji je desetljećima inzistirao na održavanju strasnog, oštrog i lucidnog pogleda u svijet kaosa u vremenima ludila.” - David Grossman
“Strastvena polemika protiv svakog dogmatizma i defetizma… Amos Oz odbija odustati od demokracije, Izraela ili pravde za Palestince.” - Louise Adler, The Australian
Oporuka velikog Amosa Oza: borba protiv fanatizma počinje obračunom s fanatikom u sebi
Branimir Pofuk, Večernji list, 5. 1. 2019.
Ne treba i nema veće počasti umrlom piscu od one kakvu Amosu Ozu jednim kutkom svog izloga ovih dana iskazala glasovita, velika i važna amsterdamska knjižara Athenaeum. Tek jedan list najobičnijeg bijelog papira, na njemu velikim slovima otisnuto ime pisca i manjim slovima datum njegova rođenja i smrti: “4 mei 1939 - 28 dec 2018”. A oko tog posmrtnog lista, poput spomenika, naslagane knjige Amosa Oza, na nizozemskom i engleskom. Zapravo, ne poput spomenika. Jao knjigama koje postanu spomenici pa ih ljudi samo razgledavaju izdaleka, a nitko ih ne uzima u ruke i ne otvara. Ove su knjige živi i neumrli glas velikog i dragog pisca i čovjeka. Ima pisaca koji po zemlji hodaju poput živih spomenika, okamenjeni od osjećaja vlastite važnosti.
Takvi nakon smrti obično nikada ne dobiju spomenik jer ga svojim pisanjem nisu ni zaslužili. Amos Oz je bio potpuna suprotnost. Tih, miran, blag i uvijek vrlo pažljiv prema riječima, ali ne samo svojima. Govorio je kao što je pisao, jezikom vrlo oštre preciznosti i velike jasnoće. Ali, vrlo je pozorno i slušao sugovornika. Uostalom, i to je jedna od pouka posljednje knjige Amosa Oza “Pozdrav fanaticima”, objavljene 2017. na hebrejskom, a jesenas i na hrvatskom. Prevela ju je s hebrejskog Andrea Weiss Sadeh, a objavila ju je Fraktura, kojoj imamo zahvaliti ne samo na objavljivanju deset Ozovih naslova nego i na njegovim posjetima Hrvatskoj, prilikama da ime i pod njim ispisane riječi dobiju drago lice i glas koje ćemo pamtiti. Dakle, jedna od glavnih poruka Amosa Oza i njegove zadnje knjige jest da nema smisla govoriti ako se ne sluša.
“Pozdrav fanaticima” ponio sam sa sobom na put na kojem me sustigla i rastužila vijest o smrti Amosa Oza. Nisam je ponio slučajno. Upravo taj naslov učinio mi se vrlo prikladnim za kraj jedne i početak druge godine u vremenu koje je sve snažnije obilježeno fanatičnom galamom suprotstavljenih tabora koji urlaju jedni na druge. U međuvremenu provalija među njima postaje sve dublja i veća i progutat će i jedne i druge ako se ta besmislena galama ne zaustavi. A pritom neće ostati pošteđeni ni oni treći koji stoje po strani. To što se ne miješaju i što ih ne zanimao čemu se tu uopće radi, ne znači da ih neće progutati katastrofa koja nastaje kada se nasilje i mržnja iz riječi pretoče u djela.
Amos Oz je čovjek koji je radio i na samom sebi i na onome malom fanatiku koji čuči u svakom od nas, a na kojeg nas osobito u ovoj knjizi upozorava. O tome svjedoči i činjenica da je esej “Pozdrav fanaticima”, prvi od tri eseja po kojima je čitava knjiga dobila ime, zapravo dorađeni i aktualizirani tekst koji je već ranije bio objavljen, pa i na hrvatskom jeziku, pod naslovom “Kako izliječiti fanatika”. Pretpostavljam da se samom Ozu taj naslov više nije sviđao jer je želio biti obazriv prema svima. pa i fanaticima. Ne, on nije ni trenutka posumnjao da se protiv fanatizma treba boriti. Prokazivao je svaki fanatizam, a u prvom redu onaj u vlastitom narodu, vlastitoj državi kao i vjeri čijoj je tradiciji pripadao. Dakle, novim naslovom on izbjegava moguće pogrdno značenje za bilo kojeg čovjeka, koji bi se mogao osjetiti pogođen da ga se naziva bolesnikom kojem treba liječenje. Jer, fanatizam se ne suzbija drugim fanatizmom. Naprotiv, naoko suprotstavljeni fanatizmi međusobno se hrane.
Ključna riječ za Amosa Oza je kompromis. O njemu on u posljednjem eseju u knjizi, naslovljenom “Snovi kojih se treba što prije osloboditi”, piše: “S obje strane mnogobrojni su oni koji se gnušaju riječi kompromis. U svakom kompromisu vide slabost, podvijanje repa, možda čak i duševnu ranu. A ja mislim da u obiteljskom životu, dobrosusjedskom životu kao i u suživotu nacija odabrati kompromis zapravo znači odabrati život. Pojmovi suprotni kompromisu nisu gordost, ispravnost ili nepokolebljiv idealizam. Pojmovi suprotni kompromisu jesu fanatizam i smrt.”
Na samom početku knjige, kao njen moto, Oz je ispisao pjesmu židovskog pjesnika Jehude Amihaja pod naslovom “S mjesta na kojem imamo pravo”.
To je, naime, polazište svih fanatizama i fanatika: ja imam pravo, ja znam apsolutnu istinu.
Pjesma kaže: “S mjesta na kojem imamo pravo / Nikad neće niknuti / Proljetno cvijeće. Mjesto na kojem imamo pravo / Izgaženo je i tvrdo / Kao dvorište. Ali sumnje i ljubavi / ruju svijet / poput krtice, pluga.
I šapat će se čuti na mjestu / gdje je uništena / kuća jednom stajala.”
Kako napustiti to mjesto na kojem imamo pravo, na kojem znamo sve o svijetu, s kojeg je pogled uvijek isti? Znatiželjom, maštom i suosjećanjem, kaže Amos Oz.
“Predočiti unutarnji svijet ideja i osjećaja drugog bića. Predočiti ga čak tijekom svađe. Predočiti ga naročito u onim trenucima kad u nama raste vrela mješavina gnjeva, povrede, gnušanja, samopravičnosti i bolne izvjesnosti da nam je nanesena nepravda te da je pravda sto posto na našoj strani. I možda se s vremena na vrijeme upitati: 'Što bi bilo da sam ja ona? Ili on? Ili oni?' Staviti se na tren u kožu te druge osobe, ne zato da se prebacite na drugu stranu rijeke, i ne zato da se 'ponovo rodite', već samo da razumijete i osjetite što postoji u tom prostoru, zapravo: 'Što postoji s druge strane rijeke?' Što to oni imaju u glavi? Kako se osjećaju? I kako mi izgledamo s te strane? I istovremeno možda čak pokušati provjeriti kol ikoje duboka ta rijeka koja nas rastavlja...”
Sve je ovo prava oporuka, testament Amosa Oza, o čemu svjedoči i posveta njegovim unucima. “Dinu, Nadavu, Alonu i Jael, s ljubavlju i poštovanjem. Ova knjižica prije svega napisana je za njih”. Zar čovjek ne ostavlja unucima, djeci svoje djece, ono što smatra da je najvažnije za njihovu budućnost?
A osim sumnje u sve, a osobito vlastitu pravovjernost, treba imati i smisla za humor, osobito na vlastiti račun. Kad ga izgubite, opasno ste blizu ili ste već prekoračili crtu fanatizma, svejedno kojeg.
Hvala velikom i dragom Amosu Ozu na ovoj oporuci. To je knjiga koju treba čitati i čitati. Zbog budućnosti sviju nas. S ljubavlju i poštovanjem.
Amos Oz, izraelski i svjetski velikan pisane riječi
Narcisa Potežica, Kvaka – časopis za književnost, 7. 1 2019.
"Oz je nenadmašan, maštovit kroničar unutarnjih i vanjskih transformacija svoje zemlje."
New York Times - Book Rewiew
Odjeknula je vijest da je 28. prosinca 2018. u sedamdest i devetoj godini umro Amos Oz jedan od najpoznatijih izraelskih i svjetskih pisaca, ujedno vrhunski intelektualac poznat po svojim mirotvornim političkim uvjerenjima. Dobitnik je niza prestižnih izraelskih i svjetskih nagrada za književno stvaralaštvo – među njima: Izraelske nagrade za književnost (1998.), Mirovne nagrade njemačkih nakladnika i knjižara (1992.), Goetheove nagrade grada Frankfurta (2005.), francuske nagrade Senders (2004.), Heineove nagrade i mnogih drugih važnih priznanja.
Amos Oz rođen je kao Amos Klausner 4.svibnja 1939. u Jeruzalemu. Odrastao je u Jeruzalemu u Ulici Amos u četvrti Keren Avraham u kojoj je smještena radnja najvećeg broja njegovih romana. Jedan je od prvih Izraelaca koji je zagovarao rješenje izraelsko-palestinskog sukoba nakon osobnog sudjelovanja u Šestodnevnom ratu 1967. ali je nakon toga zagovarao mirno rješenje izraelsko-palestinskog sukoba o čemu je i prije pisao a iste 1967. godine mu je objavljen članak "Zemlja naših predaka" u novinama Davar. Osim ranog pisanja za Davar dugi niz godina pisao je za Yedioth Ahronoth, New York Review of Books i sve važnije svjetske dnevne novine.
Također je jedan od utemeljitelja pokreta Peace Now. Treba se sjetiti da je 2016., kod nas u kinu u KIC-u prikazan njegov dokumentarni film "Cenzurirani glasovi" (Istina jača od zabrane) u kojem Amos Oz razgovara s izraelskim vojnicima 1967. godine nakon njihovog povratka iz Šestodnevnog rata, a ti snimljeni materijali čak su bili desetljećima zabranjeni. Cilj mu je bio da prikaže istinu o ratu koja je bolna za sve strane i ponovo dokazuje da je jedina alternativa mir.
Napisao je 20 romana, njegova prva zbirka priča "Gdje šakali zavijaju" izlazi 1965. a prvi roman "Možda drugdje" 1966. godine. Proslavio se u Izraelu i stekao svjetsku slavu autobiografskim djelom "Priča o ljubavi i tmini". Naime ovaj opsežan roman u prvom redu je intimna ispovijest o njegovu djetinjstvu i mladosti, uspomena na roditeljski dom, koji je pisac opisao da je bio „poput podmornice u podrumu, mračan i ispunjen od vrha do dna mnogobrojnim knjigama koje su se nalazile u svim prostorijama, u kupaonici i ispod kreveta, a otac je bio stalno okružen knjigama“ jer je po zanimanju bio knjižničar. Roditelji su govorili ruski i poljski ali njega su učili govoriti samo hebrejski jezik. Nažalost majka se nikada nije snašla u novoj domovini, pada u depresiju, čitave dane sjedi s knjigom u ruci, na kraju je izvršila suicid kada je imao dvanaest godina. Taj tragičan događaj obilježio je njegov čitav životni put. Poslije majčina samoubojstva on zauvijek napušta nesretni roditeljski dom i odlazi u kibuc, kao četrnaestogodišnjak mijenja prezime u Oz što znači "snažan/hrabar". Na neki način to je pobuna protiv oca i trebalo je mnogo vremena da ljutnju zamijeni sućut pa i humor, jer je u početku želio raditi sve suprotno od oca, ali na kraju, kada njegova oca više nije bilo a on sam postao pisac bilo mu je žao da njegov otac nije doživio sinovljevu slavu koju bi sigurno najviše želio. Riječi - ljubav i tmina iz naslova romana su njegov pokušaj traženja odgovora o braku svojih roditelja, kako to da je skupa živjelo po piščevim riječima „dvoje jako dobrih ljudi“ a sve je završilo u tragediji.
Oz je u ovom opsežnom romanu opisao svoje mladenačke dane, ženidbu i život u kibucu, a za njega je uz " sve nedostatke život u kibucu svojevrstan socijalizam bez birokracije, koji se temelji na želji pojedinca i ujedno je jedan fascinantan eksperiment". Tako on opisuje sliku današnjeg potrošačkog društva riječima da „mnogi rade više nego trebaju, da bi imali više nego im treba, kako da bi impresionirali ljude koje ionako ne vole.“
No poslije tridesetogodišnjeg boravka u kibucu napušta to mjesto za koje sam kaže da je kao svaka velika obitelj s dobrim i lošim stranama a to opisuje u zbirci pripovijedaka "Među svojima". Posebno je dirljiva pripovijest o čovjeku koji poslije holokausta nema više nikoga i iz Europe doseljava u Izrael, odlazi u kibuc pa kada se razboli ne samo da ima njegu i pažnju kao u obitelji, već i kada umire sakupili su se svi da ga isprate, tu je taj specifičan osjećaj zajedništva jer tamo je svatko dio jedne velike obitelji. Zato ne čudi što je izrazio želju da i on bude sahranjen u kibucu Huldi gdje je svojedobno pronašao drugi dom i osjećao se da je među svojima.
U romanu "Priča o ljubavi i tmini" posebno je upečatljiv opis borbe za stvaranje države i dan kada otac noseći sina govori mu da se ne treba više ničega bojati jer sada imaju svoju državu i ta povijesna noć slavlja posebno mu je ostala u sjećanju.
Obzirom da je pričanje priča najstariji oblik ljudske komunikacije razlog je što je riječ priča u naslovu njegova romana. Osim toga što je to priča o odrastanju, to je i priča o nastanku izraelske države, o stvaranju nacije koja se rađala sredinom prošlog stoljeća i o njegovim susretima s povijesnim ličnostima kao što je Ben Gurion. Tu je i opisano i jedinstveno iskustvo života europskih Židova, tako su njegovi djed i baka bili posvećeni Europi, on govori kako su se samo Židovi osjećali pravim Europljanima, koliko su voljeli taj europski krajolik, europske gradove i sela, gdje je pojam grada po čijoj sredini se prostire velika rijeka kao što su Beč ili Prag, voljeli su europske muzeje, književnost, europsku glazbu i tradiciju, no to je bila neuzvraćena ljubav, jer ih je ta Europa zbog antisemitizma na kraju grubo odbacila. Bili su kozmopoliti, ali nažalost intelektualci bez korijena. Opisuje epizode iz života svojh roditelja prije njegova rođenja, zatim priča o holokaustu, te izvanredno oživljava lik tetke Sonje i njen dolazak u novu domovinu, prvi susret s novom domovinom.
Navodeći priče o roditeljima i opisujući pretke koje njegova djeca nisu upoznala, čini mu se kao da im nosi pismo i poruke od njih. Dio je to osobne biografije, ali ima širi značaj, jer i povijest je i nešto osobno a ne samo što se dogodilo u prošlosti.
Pisac je posjetio Zagreb od 17. do 19. ožujka 2011.godine, taj trodnevni susret s književnikom organizirali su nakladnička kuća Fraktura i Izraelsko veleposlanstvo i na Tribini pod nazivom "Razotkrivanje" u prepunoj dvorani Kina Europa razgovor je vodio publicist i filozof Srećko Horvat, koji je bez ustručavanja i otvoreno postavljao poznatom piscu pitanja o najdelikatnijim momentima iz života pisca kao što je samoubojstvo njegove majke, o razlozima napuštanja kibuca poslije tridesetogodišnjeg boravka u njemu, zatim o političkoj situaciji zbog koje se zna da od dijela izraelske javnosti Oz doživljava kritike. Publiku je naročito nasmijao odgovorom o današnjoj ulozi i utjecaju intelektualaca, pa je rekao da su pisce u Engleskoj smatrali zabavljačima, dok se u židovskoj i slavenskoj tradiciji smatraju mudracima i prorocima: „Kod nas se pisce još uvijek shvaća kao proroke koji imaju odgovore na sve. Problem je u tome što nas nitko ne sluša. Primjerice, mene su svi izraelski premijeri zvali na razgovore i postavljali mi pitanja: Što se dogodilo, gdje smo pošli krivo? Zvali su i druge moje kolege. I što se dogodi? Dive se odgovorima, zadivljeno slušaju i onda nas potpuno ignoriraju.“
Nastavio je objašnjavajući da je inače politika dio svakog od nas "politika je metafora, ljudi se svađaju oko političkih ideja, pa se u Izraelu kaže da ima više stranaka nego pojedinaca".
Djela Amosa Oza prevedena su na preko četrdeset i pet jezika - uz najznačajnije opsežno djelo "Priča o ljubavi i tmini" ističu se romani "Moj Michael", "Crna kutija", "Pantera u podrumu", "Rimovanje o životu i smrti" i „Iznenada u dubini šume“, te zbirke pripovijedaka "Prizori iz seoskog života" i "Među svojima" (svi su prevedeni na hrvatski).
U knjizi pod naslovom „Iznenada u dubini šume“, u izdanju Frakture, (ožujak, 2011.) ustvari je bajkovito ispričana fantazija, koja se temelji na pričama koje je pričala njegova majka. To je i alegorijska priča o izmišljenom selu na kraju svijeta, tužnom i sivom, selu pod teškim pritiskom totalitarizma, o njihovom strahu, ali i likovima koji se bune i traže istinu. Ova jednostavna pripovijetka, ali značenjem duboka, lirski je ispričana, ali je i puna dramatike i epske širine. To je suvremena bajka o prijateljstvu i hrabrosti koja nastoje savladati sve prepreke. Vječna je to i potreba za pričanjem i pričom, što je iskonska potreba čovjeka. Kad zaklopimo stranice knjige razmišljamo o sebi, svima oko nas, o izgubljenoj sreći i potrazi za srećom ili nečim nedostižnom.
Također naročito mu je poznata esejistička proza (U zemlji Izrael, Izrael, Palestina i mir, Kako izliječiti fanatika) i knjiga eseja "Židovi i riječi".
U toj knjizi osjeća se autorova ljubav prema knjigama, često spominjana očeva opsjednutost knjigama i njegovo poznavanje brojnih jezika, prepoznaje se Ozova ljubav prema jezicima, napose hebrejskom, koji je za njega još uvijek najljepši instrument, a slavni romanopisac Amos Oz objavio je ove eseje sa svojom kćerkom Faniom Oz-Salzberger, inače sveučilišnom profesoricom povijesti. Djelo je izvorno napisano na engleskom jeziku pod naslovom "'Jews and Words", kod nas je tiskano 2015. godine u nakladi Frakture (s engleskog preveo Marko Gregori). U ovoj zajedničkoj knjizi koja je ustvari provokativno publicističko djelo tvrdi se da je za povijest Židova ključan odnos tog naroda prema jeziku. Ustvari autori knjige nas vješto vode kroz čudesno putovanje govoreći o značenju riječi u židovstvu tako što pripovijedaju i oživljavaju židovske ličnosti kroz stoljeća. Teza autorskog dvojca jest da su riječi ono što povezuje današnje Židove s vremenom Abrahama, pa oni izlažu, debatiraju, provjeravaju i argumentiraju kroz rasprave i dijalog u esejističkoj formi. Tako sve te riječi, tvrde oni, tvore lanac koji povezuje Abrahama sa Židovima svih sljedećih naraštaja. "Ono što nas povezuje nije krvno srodstvo, nego tekstovi” a židovski kontinuitet je "uvijek bio popločen riječima". Po autorima ove knjige moglo bi se reći da židovstvo nije pitanje gena, ni pitanje arheologije, nego teksta i riječi. Navode se primjeri iz svjetske književnosti, zatim dijelovi iz Talmuda, Hebrejske Biblije, Stari zavjet, legende i mitovi i sve se uspoređuje i postavljaju se pitanja a otvaraju se višekratno mogući odgovori. Amos Oz je u jednom intervju izjavio da će ortodoksni Židovi reći će da je sve zapravo u Tori i Talmudu i dalje kaže: " Za mene su Tora i Talmud najljepši tekstovi što su ih napisali Židovi, no oni nisu jedini."
U romanu "Juda" napisanom 2014. godine u prvom planu je priča o tragičnim gubicima, povijesti i religiji, zabludama, posljedicama rata u Izraelu u kojima se isprepliću prošlost i sadašnjost, ujedno je to roman osamljenosti, melankolije, te potrage za ljubavlju i pravim rješenjima. Roman je pisan slojevito, prepoznat ćemo i mnoge opće ljudske probleme i dileme što je i cilj i vrijednost dobre literature pa zato nije čudo da se o Amosu Ozu često govori kao o piscu koji bi trebao dobiti Nobelovu nagradu. Oz je u toj prozi kao "čarobnjak jezika i pripovijedanja" dočarao slike Jeruzalema. U svakoj rečenici opisana je atmosfera kišnog Jeruzalema, osjećamo miris zimske kiše koja danima ne prestaje u tom gradu, čujemo vjetar koji povija vrhove čempresa u vrtu s kućom, opisujući ljudsku samoću daje i prikaz osamljenosti Izraela u pogledu političkog promišljanja i djelovanja, a osjećaj depresije potpuno ovladava glavnim likom. Riječ je o dirljivom ljubavnom romanu, ali osjećaju izgubljenosti i melankolije pa je tema potraga za ljubavlju ili tek prolaznom avanturom što je posljedica situacije u kojoj su se našli likovi romana. U nedovršenoj raspravi glavnog lika o Judi provlače se pitanja poput: tko je uopće bio Juda, što je sa Isusom, jeli on bio kršćanin ili Židov? Tako njegov Šmuel postavlja provokativnu tezu i propituje što je bilo s Judom i što bi bilo bez njega, jer svaki Židov u očima vjernika je ionako izdajnik no Juda je ustvari Isusov prvi i najveći obožavatelj koji ga je prokazao vjerujući u njegovo čudo da će sići sam s križa i spasiti se kao sin Božji. Kada Isus umire – Juda je slomljen i izvršava samoubistvo, ali on i dalje, pa i svaki Židov već 80 generacija za vjernike ostaje utjelovljenje izdaje. A tako i mnoge druge zablude postaju činjenice koje se provlače do današnjeg doba i postaju tragična stvarnost junaka ovog romana. Osim o religiji, o kršćanstvu i judaizmu, vjeri i sumnji u knjizi se raspravlja o političkim pitanjima – o mržnji prema Židovima, stvaranju države Izrael, jednosmjernoj židovskoj migraciji i jedinom izlazu poslije Holokausta, postavlja se pitanje Židova bez domovine, ali tu je i strah od neprestanog židovskog jačanja snaga i njihovih ambicija. S druge strane suživot Arapa i Židova je upitan jer Arapi nikada nisu vjerovali u cionističko objašnjenje po kojoj su se Židovi doselili da pronađu svoje mjesto za život i kako bi se sakrili od progona u Europi kojima su bili izloženi. Amos Oz i ovdje kroz svoje likove zagovarajući pacifističke stavove ima mnogo protivnika u svojoj zemlji, iako je jedan od najvažnijih suvremenih izraelskih književnika.
Posebno kao pisac i čovjek Amos Oz cijenio je humor i često je navodio da nije nikada sreo fanatika s dobrim smislom za humor. Antologijska je njegova pripovijetka iz knjige "Kako izliječiti fanatika" a u mnogim intervjuima je prepričao anegdotu – naime o početku karijere pisca dok je još živio u poljoprivrednom kibucu i radio na poljima počeo je pisati. Tražio je jedan dan u tjednu da može pisati, ali tek zahvaljujući prihodima od druge knjige izborio je slobodne dane za književni rad. Uprava kibica mu je na kraju ponudila da će mu dati dvojicu slabašnih radnika pa da umjesto rada na poljima ili da muzu krave mogu njemu pomoći u pisanju kako bi izdali što više knjiga i povećali prihod kibuca.
No život u kibucu omogućio mu je da nauči puno o ljudima i odnosima među njima. Dao je i odgovor zašto je napustio 1986. godine takav život, razlog je zdravstveni problem mlađeg sina, koji je bolovao od astme, pa kako bi se on oporavio s obitelji je preselio u pustinjski Arad, koji je bio svega 70 km udaljen od stana u Tel Avivu u kojem je kasnije živio.
Oz progovara i o Jeruzalemu, gradu kojeg voli i opisuje u gotovo svim svojim djelima, ali i gradu koji privlači fanatike svih religija, što je svojevrstan „jeruzalemski sindrom“, no na kraju dodaje „nisam siguran da bi mogao živjeti bez njega“.
Po uvjerenju mirotvorac Amos Oz iako je i sam sudjelovao u arapsko-izraelskom ratu uz poznatu činjenicu da je jedan od prvih koji je zagovarao mirno rješenje izraelsko-palestinskih sukoba. Zanimljivo je da mu je bilo drago što se njegova djela prevedena na različite jezike, no naročito mu je bio važan prijevod i izdanje na arapskom. Naime on je palestinskom vođi Marvanu Bargutiju u zatvoru, koji je bio optužen zbog ubojstva izraelskih civila i planiranja terorističkih napada, poslao arapski prijevod svog romana "Priča o ljubavi i tmini" sa željom da ga pročita. Oz je napisao u svojoj posveti “Ova priča je naša priča. Nadam se da ćete je pročitati i nas bolje razumjeti, kao što i mi pokušavamo razumjeti vas. Nadam se da ćemo se uskoro susresti u miru i slobodi.“ Tako je Oz pred mnogobrojnom publikom u Zagrebu čak rekao da optužbe za izdaju „ nosi kao ukras na reveru“, jer mnoge su poštene ljude u teškim vremenima optuživali za izdaju.
U djelu “Kako izliječiti fanatika" Oz kaže: "Bit fanatizma leži u želji da prisilom promijenimo druge ljude. Poznata težnja da poboljšamo svoga susjeda, prepravimo supružnika, ili da programiramo svoje dijete, ili da pokažemo svome bratu pravi put, radije no da ih ostavimo takvima kakvi jesu. (...) Često se fanatik više zanima za tebe no za sebe sama. Želi spasiti tvoju dušu, želi te izbaviti, želi te osloboditi od grijeha, od pogreške, od pušenja, od tvoje vjere ili bezvjerja, želi poboljšati tvoje prehrambene navike, ili te izliječiti od ovisnosti o piću ili glasovanju. Fanatiku je jako stalo do tebe, uvijek ti se vješa oko vrata jer te iskreno ljubi, ili te hvata za grlo u slučaju da se pokažeš kao slučaj koji je neprijemčiv za izbavljenje. I u svakom slučaju, s topografske točke gledišta, vješanje oko vrata i hvatanje za grlo gotovo su ista radnja."
U jednom intervjuu koji je Amos Oz dao, na pitanje je li ikad izgubio vjeru u to da će jednog dana živjeti u miru, jedni pored drugih, Židovi i Palestinci, bez razmišljanja, iste je sekunde odgovorio: “Nikad. Ne. Nikad. Imao sam četrnaest ili petnaest kad sam shvatio da je glavni izbor koji čovjek u životu ima izbor između kompromisa i tvrdoglavog fanatizma. Tako je to ne samo u politici, nego u životu općenito, u braku, u odgoju djece. Vjerujem u kompromis. I u politici i u privatnom životu. Kad kažem kompromis, ne mislim na kapitulaciju. Ne mislim na ono ‘okreni i drugi obraz’. Kompromis znači da se s drugim sretnete negdje na pola puta.”
Posljednju neveliku knjižicu Amosa Oza "Pozdrav fanaticima" izdala je "Fraktura" (2018.) u kojoj on ponovo progovara kao borac za mir i razumijevanje na Bliskom istoku, govori o fašizmu i postoji li zlo u svakom od nas, zatim o judaizmu, o demokraciji i uvijek vjeruje i zalaže se za kompromis, dogovor među ljudima i samo za mir. To je svojevrsna poruka koju ostavlja svima.
Uz to pun optimizma više puta je govorio “Europi je trebalo više od tisuću godina ratovanja da dođe do svog europejstva. Siguran sam da da će Arapima i Židovima trebati mnogo manje da postignu mir. Ako ne za moga života, a ono svakako u bližoj budućnosti."
I sada kada više nema Amosa Oza dugo će odjekivati njegove riječi, svaki put u njegovim djelima - romanima, pripovijetkama ili esejima divit ćemo se njegovom jeziku, slojevitoj prozi, čudesnom pripovijedanju i nadasve humanim idejama koje zauvijek uz mirotvorne poruke ostaju iza njega.
“Pozdrav fanaticima” Amosa Oza: mesijanski predznak fanatizma
Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 13. 1. 2019.
Pred kraj 2018. godine svijet je napustio veliki izraelski pisac Amos Oz. Zagrebačka Fraktura je sredinom te godine objavila njegovu knjigu „Pozdrav fanaticima“, u podnaslovu “Tri misli”, koja donosi Ozove eseje koji se u najširem rečeno bave nekim od ključnih problema Bliskog istoka, ali i jevrejske kulture kao iznimno složenog sistema. Moglo bi se reći da je u ovoj knjizi zapravo iznesen sukus onoga što je bila dugogodišnja Ozova intelektualna i književna preokupacija u nastojanju da se ovaj dio svijeta, kao nesmireno žarište sukoba i različitih povijesno-političkih kontradikcija, razumije van manihejskih polarizacija. Međutim, Oz ne piše politički traktat ili analizu koja bi dala konačne odgovore, ovaj pisac idući tragom vlastitog iskustva života na tom prostoru nastoji osvijetliti neka pitanja i mogućnosti razrješenja sukoba. Ili njegovim riječima iz uvoda knjige „Pozdrav fanaticima“: „Ova tri teksta nisu napisana rukom istraživača ni rukom stručnjaka, već rukom čovjeka kojem je stalo i čiji su osjećaji ponekad upleteni u priču“.
Dekartovski duh
Ono što je ipak najvažnije jeste da Oz, zahvaljujući takvom pristupu, pokazuje jedan dekartovski duh sumnje spram svake okoštalosti i crno-bijelog pogleda na svijet. Otuda demaskiranje svakog dogmatizma, koji ima maksimalističke ciljeve i ne želi slušati glas drugog, postaje temeljna intelektualna preokupacija ovog pisca. Nije stoga slučajno što prvi esej unutar ove knjige raspravlja o temi fanatizma kao fenomenu koji je itekako prisutan u našem vremenu i koji se manifestuje na različitim nivoima. Pojašnjavajući kako se nakon napada 11. septembra svijet polarizirao i došao u stanje rata protiv fanatizma, Oz piše: „Taj rat događa se između fanatika uvjerenih da su njihovi ciljevi svetiji od svih drugih i ostalih uvjerenih da je ljudski život sam po sebi svrha, a ne sredstvo. To je rat između onih koji tumače da je pravda, što god podrazumijevali pod tom riječju, važnija od života i onih koji smatraju da život sam po sebi dolazi prije svih ostalih vrijednosti“. Međutim, Oz koliko god bio suprotstavljen ovim svojim riječima svakom obliku fanatizma, ne pristaje na onu već mnogo puta upotrijebljenu i simplificiranu Huntingtonovu definiciju o sukobu civilizacija između islama i zapadnih kultura. U osnovi svog naslovnog eseja „Pozdrav fanaticima“ ovaj autor nastoji demaskirati one uobičajene predstave koje fanatizam danas vežu isključivo za islam. Takvo viđenje otvara mogućnost za različite mahinacije koje opravdavaju zločine i nepočinstva na drugoj strani. Označivši fanatizam kao polje koje je isključivo vezano za islam kao religiju skreće se zapravo pažnja sa problema fanatizma kao nečega svojstvenog cijeloj našoj civilizaciji. „Na mnogim se mjestima rasprostrla rasistička slika svijeta koja prikazuje borbu između ‘divljih terorista’ s Istoka i civiliziranog zapadnog svijeta. Huntington to nije tako prikazao, no njegove riječi često bude takav osjećaj“, napisaće Oz.
Tako postavljena priča otvara prostor za mnoge generalizacije. Neistinita podjela svijeta na ultimativno dobro i ultimativno zlo zaklanja zapravo ono što su suštinski problemi našeg postojanja na ovoj planeti. Upiranje prstom u islam kao izvor svakog fanatizma podstiče na nasilje sa druge strane koje se danas možda najbolje vidi u odnosu spram izbjeglica koje sa prostora Bliskog istoka dolaze u Evropu. Ili još preciznije u pogledu Izraela Ozovim riječima: „Na primjer, vlada izraelske države vrlo se lako oslanja na recept toga jeftinoga kaubojskog filma, jer joj to omogućuje da gurne borbu palestinskog naroda na pravo da se oslobodi podjarmljivanja od izraelskog okupatora na isto nemoralno ‘smetlište’ s kojeg se neprekidno pojavljuju fanatični ubojice muslimanske vjere koji čine strahotne stvari diljem cijelog svijeta“. Amos Oz duž cijele svoje knjige snažno insistira na važnosti nijansiranja, na sagledavanje stvari bez polarizacijskih krajnosti, jer je ekstremnost u stavu, nemogućnost razgovora, zapravo osnovni izvor svakog fanatizma.
Autor knjige „Pozdrav fanaticima“ zatim iznosi cijeli niz primjera fanatizma u zapadnoj kulturi, kao i među Jevrejima, koji nam jasno svjedoče da je pitanje fanatizma ono što je svojstveno svim narodima na ovoj planeti. Islam, napisaće Oz, nema nikakav monopol na nasilni fanatizam. Jer dok god se drugi fanatizmi skrivaju iza borbe protiv islamskog fanatizma, označavajući cijeli islamski svijet kao sklon tome, nema mogućnosti uspostavljanja bilo kakvog rješenja i polje fanatizma se samo dodatno širi. „Istrebljenje naroda, džihad i križarski pohodi, inkvizicija i gulag, koncentracijski logori i plinske komore, podrumi za mučenje i nasumični teroristički napadi, ništa od toga nije novost, i gotovo su svi bili prisutni stotinama godina prije ekstremističkog islama“, navodi Oz. Upozoravajući da se danas ideja multikulturalizma na mnogim stranama svijeta pretvorila u politiku mržnje identiteta. Mnogi, kako ih ovaj autor označava, proroci sukoba kao jedinog vida rješenja zavađenosti među narodima vide neprestani rat do istrebljenja onih drugih.
Drevna igra interpretacija
Svaki fanatizam stoga, kako Oz pokazuje, izvire na maksimalističkim ciljevima, bez bilo kakve svijesti da se sasluša drugog. Svaki fanatizam stoga ima mesijanski predznak, on želi po svako cijenu drugog ubijediti u istinitost svog pogleda na svijet kao jedinog mogućeg načina opstajanja na ovoj planeti. Oz daje u svojoj knjizi neke osnovne karakteristike svakog fanatizma, koje i nama u BiH mogu biti itekako bliske, usljed ovdašnjih zakrvljenosti i nemogućnosti da se iskorači iz manihejske polarizacije odnosa. „Njihov je zajednički nazivak potreba da stvore neku jednostavnu formulu spasenja, a ponekad i da upru prst u zlikovce koje treba iskorijeniti s planeta u svrhu ostvarenja otkupljenja.“ Ili: „Svaka vrsta fanatizma, u svako vrijeme i na svakom mjestu, izražava gnušanje prema promjeni, strahuje od nje te sumnjičavo vidi promjenu zapravo kao izdaju koja izvire iz mračnih i podlih pobuda“. I: „Konformizam, slijepi hod po uhodanoj brazdi, pokornost bez promišljanja i primjedbi, tako često rasprostranjena čežnja da se pripada ujedinjenoj i kompaktnoj masi ljudi, to je kamenje od kojeg je sazdana duša fanatika“.
U svom drugom eseju „Svjetla, a ne svjetlo“ Oz fokus usmjerava na ključna pitanja jevrejske kulture. Kao i mnogi jevrejski autori prije njega, on ističe njenu ambigvitetnu prirodu. Čitaoci proza Isaaca Singera znaju na primjer da je središte gotovo svakog romana ovog autora pitanje unutrašnje borbe junaka između religijskog i sekularnog pogleda na svijet. Amos Oz u svom eseju traga također za odgovorima na ključna pitanja tog sukoba. Polazeći od samog judaizma kao religije koja nema svog vrhovnog vjerskog poglavara, ali i Tore kao svete knjige koja ima bezbroj tumačenja, Oz usmjerava svoje tumačenje jevrejske kulture u pravcu onoga što su njeni izvori. Priča o kulturi izraelskog naroda, napisaće, neka je vrsta drevne igre interpretacija, reinterpretacija i kontrainterpretacija. Usljed te važnosti teksta u jevrejskoj kulturi, sučeljavanja argumenata i rasprave kao osnovnih načela tumačenja Tore, Oz upozorava na današnja zastranjenja i radikalizam u izraelskom društvo koja zanemaruju temelje na kojima počiva jevrejska kultura. Kao primjer drevnosti i tolerancije ovog naroda spram drugog, koja se danas sve više zanemaruje, autor knjige „Pozdrav fanaticima“ navodi tri hiljade godina star natpis sa grnčarije pronađene u Hirvat Kaifi. „Ne činite to, već štujte Boga. Sudite robu i udovici. Sudite siročetu i strancu. Založite se za dijete, založite se za siromaha i za udovicu. Pružite oporavak siromaha iz ruke kralja. Štitite siromaha i roba. Podržite stranca“. Ovaj kratki zapis Oz uzima kao srce jevrejske kulture, kao drevni dokaz postojanja kulture koja je imala svijest o položaju slabih i nemoćnih, vrednujući jednako svaki ljudski život.
Život kao dijalog
Posebno dojmljivo u pogledu jevrejske kulture, kako je Amos Oz razumije, jeste to da ona neprestano počiva na podjeli mišljenja. Oz ističe sav potencijal jednog takvog odnosa prema svijetu, tačnije, kulture koja u sebe apsorbuje mnoga mišljenja i ne isključuje nikoga. To su one vrijednosti na koje ovaj autor upozorava kao ključne kada govori o svim onim isključivim stavovima koji su prisutni u današnjem Izraelu. Pozivajući se na dugu tradiciju sučeljavanja mišljenja kao osnove postojanja jevrejske kulture, Oz će ukazati i na činjenicu da se i u Bibliji ogledaju takvi primjeri. Naime, Jevreji su raspravljali i sa samim Jahvom. „Naša snaga zaista jeste u tome da budemo ujedinjeni oko prava da budemo međusobno različiti. Različitost nije prolazno zlo, već izvor svih blagoslova. Podjela mišljenja nije stanje zabrinjavajuće slabosti, već neophodno ozračje za nicanje života obilatog stvaralaštvom.“ Ili: „Nije nikakva katastrofa živjeti u podjeli. Zaista je moguće živjeti u otvorenoj situaciji. Sve to isključivo pod jednim uvjetom: argumenti bez nasilja“. Na primjerima iz prošlosti jevrejskog naroda Oz, dakle, kaže da je moguće graditi svijet koji će sukobu oružjem i nasiljem suprotstaviti razgovor i mogućnost drugačijeg pogleda na svijet. Iz srži jevrejske kulture kao kulture dijaloga, neprestanog dijaloga različitih stavova i argumenata, ovaj autor upozorava na iluzornost poticanja neprijateljstva prema drugom kao jedinog načina postojanja jednog naroda.
U posljednjem eseju „Snovi kojih se treba što prije osloboditi“ Oz iznova iznosi svoj stari stav o nužnosti postojanja dvije države, izraelske i palestinske. On se snažno suprotstavlja svim onim teorijama koje tvrde da je sukob nerazrješiv, da ga treba neprestano produbljivati. Ne radi se ovdje samo o željama i projekcijama jednog pisca. Naprotiv, Oz uz vrlo ozbiljno tumačenje konteksta u kojem se jevrejski narod u Izraelu nalazi upozorava na niz komplikacija koje mogu nastati ukoliko se i dalje Palestincima bude odbijalo pravo na državu. „Ako ovdje ne napravimo dvije države, i to brzo, vrlo je velika vjerojatnost da ćemo u svrhu odugovlačenja osnivanja arapske države od mora pa sve do Jordana ovdje uspostaviti privremenu vladavinu diktature židovskih fanatika, rasistički obojenu diktaturu, diktaturu koja će željeznom rukom tlačiti i Arape i židove koji joj se suprotstavljaju“, piše Oz. Ono što dolazi kao zaključak ovog eseja, ali i cijele knjige „Pozdrav fanaticima“ jeste upućenost na kompromis kao jedino moguće rješenje. Jer, kako Oz kaže, kompromis znači odabrati život.
Knjiga Amosa Oza, koliko god bila suštinski vezana za prostor Bliskog istoka, zapravo može biti iznimno poučna i važna u kontekstu cijelog svijeta. Posebno u okvirima ovdašnjih, postjugoslovenskih fanatizama i pripadajućih im sukoba. Naravno, ko ima uši da čuje.
-
Predstavljanje knjige Amosa Oza
U utorak 15. siječnja 2019. u 19 sati
u Židovskoj općini Zagreb (Palmotićeva 16)
bit će predstavljena knjiga
Pozdrav fanaticima
Amosa Oza.
O knjizi će govoriti Nadežda Čačinovič i Zdravko Zima, a ulomke će čitati Vlatka Bjegović.
“Precizna i uzbudljiva knjiga Pozdrav fanaticima ne daje samo briljantne misli i ideje, ona je i prikaz borbe čovjeka
Slične knjige
-
Zajednička čitaonicaSpecial cijena 23,88 € / 179,92kn Redovna cijena 26,53 € / 199,89kn -
Kavana EuropaSpecial cijena 29,75 € / 224,15kn Redovna cijena 33,05 € / 249,02kn -
Ponovo u kavani EuropaSpecial cijena 17,80 € / 134,11kn Redovna cijena 19,78 € / 149,03kn -
U kavani EuropaSpecial cijena 16,61 € / 125,15kn Redovna cijena 18,45 € / 139,01kn -
Kulturna politika emocijaSpecial cijena 17,80 € / 134,11kn Redovna cijena 19,78 € / 149,03kn -
Europa 28Special cijena 17,80 € / 134,11kn Redovna cijena 19,78 € / 149,03kn -
Tinejdžerke i drugi monstrumiSpecial cijena 17,80 € / 134,11kn Redovna cijena 19,78 € / 149,03kn -
Smrtni grijesi feminizmaSpecial cijena 17,80 € / 134,11kn Redovna cijena 19,78 € / 149,03kn -
Dođi, sjest ću ti na liceSpecial cijena 17,80 € / 134,11kn Redovna cijena 19,78 € / 149,03kn
