Povijest Golog otoka
33,05 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 640
-
Datum izdanja: veljača 2019.
-
ISBN: 978-953266988-6
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 234 mm
-
Težina: 1 000 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 33,05 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Danas, kada se temama iz prošlosti u nas uglavnom pristupa ostrašćeno, s puno predrasuda i unaprijed donesenim zaključcima, Povijest Golog otoka Martina Previšića objektivni je prikaz jedne od najkontroverznijih epizoda naše povijesti 20. stoljeća. Ovo je prva cjelovita studija logora na Golom otoku koja se temelji na mnogobrojnim dokumentima iz Udbinih arhiva kao i nizu svjedočanstava bivših logoraša. Analizirajući kompleksni sustav logora za internaciju ibeovaca, Previšić je uspio spojiti znanstvenu preciznost historičara s talentom pripovjedača, osjećajem za pojedinca i njegove dileme, izazove vremena i tragediju ideologije. Potresna svjedočanstva logoraša vode čitatelja kroz golootočku priču, no njih se ne glorificira i ne zlorabi, već ih se smješta u kontekst i vrijeme bacajući pritom novo svjetlo na prijelomne događaje započete Rezolucijom Informbiroa 1948.
Povijest Golog otoka čitatelje suočava s činjenicama pružajući im sveobuhvatnu i nepristranu interpretaciju ovog traumatičnog mjesta naše prošlosti te je stoga nezaobilazno djelo suvremene povijesne publicistike.
"Martin Previšić prvi je autor koji je koristio bogate i tek sada dostupne arhivske zbirke u Zagrebu i Beogradu kako bi, pored mnoštva intervjua što je obavio s bivšim logorašima, došao do precizne i zaokružene slike o Golom otoku kao sustavu. Zato ova knjiga nudi gotovo prvi arhivski utemeljen uvid u prvorazrednu temu iz političke i društvene povijesti Jugoslavije druge polovine dvadesetoga stoljeća te postavlja vrlo visoki standard za daljnja istraživanja." – Ivo Banac
"Previšićeva namjera da Goli otok sagleda u cjelini i svom kontekstu, kako bi što potpunije objasnio njegovu logiku, ciljeve, smisao i posljedice, s tumačenjem glavne funkcije logora kao procesa političkog preodgoja, omogućio mu je dojmljiv opis surovosti i nasilja unutar kompleksnog i inovativnog sistema kakav je stvoren u logoru na Golom otoku. Detaljno je prikazano na koji način je logor funkcionirao, kao i smisao i kontekst u kojem je otvoren i zatvoren, a opisano je također kako se njegov efekt produžio i nakon zatvaranja, i to za pojedinca kao i za tadašnje jugoslavensko društvo." – Aleksandar Jakir
Predstavljena knjiga 'Povijest Golog otoka' Martina Previšića
Hina, tportal.hr, 7. 9. 2019.
Knjiga 'Povijest Golog otoka' povjesničara Martina Previšića, koja opisuje povijest tog jugoslavenskog gulaga, prva je, kako je istaknuto na predstavljanju u četvrtak navečer, cjelovita studija toga traumatočnoga dijela naše povijesti i nezaobilazno djelo suvremene povijesne publicistike.
Na predstavljanju u dupkom punoj Velikoj dvorani Novinarskog doma, u kojoj se tražila stolica više a mnogi su ostali stajati, knjigu i autora uvodno je predstavio Seid Serdarević, glavni urednik Frakture u čijoj je nakladi knjiga objavljena.
Istaknuo je kako je riječ o tek prvoj knjizi toga autora, koja je po svemu monumentalno djelo i bitna knjiga iz pera 'povjesničara nove generacije koji se zna služiti arhivima i dokumentacijom, i istodobno zna pisati na način da se ta knjiga čita poput najuzbudljivijeg trilera'.
'U njoj Previšić kroz niz poglavlja opisuje kompletnu povijest Golog otoka, od toga kako je nastao, kako se razvijao, koje su bile sve posljedice, nudeći povijest tog 'jugoslavenskog gulaga' na vrlo objektivan način koji baca drugačije svjetlo na prijelomne događaje koji su se zbili nakon Rezolucije Informbiroa 1948., pa do kraja golootočke priče', rekao je Serdarević.
Kada govorimo o Golom otoku, govorimo o jednoj jugoslavenskoj traumi, traumi o kojoj se dugo nije govorilo – počelo se tek 1980-ih ali i tada, bez obzira na relativno velik broj kako svjedočanstava tako i umjetničkih djela nastalih o Golom otoku, de facto o toj temi još nije postojala ovako ozbiljna i sveobuhvatna povijesna monografija, napomenuo je.
'Knjiga Martina Previšića nepristrano, a s druge stane beskompromisno rješava pitanje Golog otoka. Pisana je u maniri ponajboljih anglosaksonskih povjesničara, kombinacijom dubokog i dalekosežnog arhivskog istraživanja u hrvatskim i srpskim arhivima, i metodama ispitivanja živih svjedoka', rekao je Serdarević.
Time Previšić također postavlja i neke standarde 'kako govoriti o Golom otoku, kako pisati dalje o toj temi i koje se teme dalje mogu otvoriti vezane uz to traumatično nasljeđe'.
Važan i dobrodošao doprinos hrvatskoj historiografiji
Knjiga se temelji na mnogobrojnim dokumentima iz Udbinih arhiva kao i nizu svjedočanstava bivših logoraša. Dio tih dokumenata kao i brojne nikad do sad viđene fotografije čuvane u arhivima, također su u knjizi.
Povjesničar Ivo Banac, Previšićev mentor na knjizi, istaknuo je kako je riječ o prvoj sveobuhvatnoj i arhivski potkrijepljenoj monografiji o Golom otoku, 'mitskoj činjenici jednog mračnog razdoblja o kojoj postoji golema, uglavnom apokrifna literatura'.
'Monografija Martina Previšića primjer je velike povijesti koja je sve rjeđa u našoj historiografiji. U trenutku kad se naša historiografija drobi i usitnjava, kad se iz bogatstva arhiva bježi u mutne prostore simboličnih domišljanja i prazne teorije, kad je reciklaža lošeg poprimila razmjere unosne industrije, pred nama je velika tema risana minucioznim kistom i bez ideoloških predrasuda', rekao je Banac.
O knjizi je govorio i povjesničar Aleksandar Jakir, koji je rekao kako je riječ o važnoj i dobrodošloj knjizi koja temeljito, analitički jasno, uvjerljivo i sustavno obrađuje jednu od ostavština jugoslavenskog socijalizma.
Hrvatska se još uvijek nije primjereno pozabavila tim nasljeđem
'Pred nama je knjiga koja čitatelju predočava povijest fenomena Golog otoka i nudi njegovu interpretaciju. Na znanstveno utemeljen način, o čemu govori impozantan broj od preko tisuću bilježaka uz tekst, podastire rezultate svojeg dugogodišnjeg znanstvenog bavljenja tim logorskim sustavom za internaciju', rekao je Jakir.
U tekstu se analitički raščlanjuje logor, i što se njime željelo postići, detaljno je prikazano na koji je način logor funkcionirao, kao i smisao i kontekst u kojemu je oformljen i zatvoren, a opisuje također i kako se njegov efekt produžio i nakon zatvaranja.
'Na kraju svoje knjige, Martin Previšić konstatira da su dvije godine na Golom otoku, koliko je trajala prosječna kazna, bile dovoljno vremena da su gotovo svi logoraši podlegli pritisku UDBA-e. 'Bili su prevaspitani', kako je UDBA nazivala konačnu posljedicu i pobjedu svog nasljeđa", rekao je Jakir. "Nemoguće je generalizirati pojedinačne sudbine, konstatira Previšić, ali ističe da je logor u čitavoj svojoj praksi prizvod jugoslavenske i staljinističke povijesti i iskustva koje je snažno oblikovalo Partiju i sustav od 1937., kada je Broz došao na čelo', dodao je.
'Također je nedvojbeno točno da današnja RH, na čijem se teritoriju nalaze ostaci logora i kasnijeg zatvora na Golom otoku, u više od četvrt stoljeća svojeg postojanja i gotovo 70 godina od otvaranja logora nije napravila previše da se mjesto na kojemu je oko 300 ljudi izgubilo život i kroz koji je prošlo oko 13 tisuća logoraša, na primjeren način obilježi. Ta činjenica nešto govori i o odnosu prema prošlosti i nasljeđu komunizma', zaključio je Jakir. 'Knjiga će biti izuzetno zanimljiva svima koji su zainteresirani za tematiku, te ona nedvojbeno predstavlja veliki doprinos našem poznavanju cijelog niza pitanja koja su povezana s internacijom na Golom otoku,' rekao je.
Traume nikada nisu u potpunosti zacijeljene
Zahvalivši predstavljačima na lijepim riječima, Previšić je rekao kako se Golim otokom zapravo počeo baviti slučajno, shvativši da u arhivima postoji golema količina dokumenata o tome logoru, a da se nitko ranije tom temom nije odlučio sveobuhvatno pozabaviti iako se o njoj uvijek puno govorilo.
Razgovori s bivšim logorašima otkrili su mu 'da su traume i nakon 60 ili 70 godina ostale jednake', rekao je: 'S tim se traumama svatko nosi na svoj način. Mene su se razgovori posebno dojmili jer sam dobivao informacije o emocijama onoga doba', rekao je. Dokumenti UDBA-e, pisani hladnim, birokratskim rječnikom, puno toga otkrivaju ali i puno skrivaju, napomeno je autor: 'Ta su svjedočanstva na neki način korektiv dokumentima i obratno'.
Martin Previšić (1984.) docent je na katedri za Hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Područje interesa njegovih istraživanja je povijest socijalističke Jugoslavije i Hrvatske od 1945. te povijest komunizma. Predavač je na Hrvatskom vojnom učilištu. Autor je niza znanstvenih tekstova i suradnik na dokumentarnim filmovima i izložbama. Bio je na kraćoj stipendiji u Yad Vashem International School for Holocaust Studies u Jeruzalemu. Održao je gostujuća predavanja na University of California, Berkeley, University of Illinois at Urbana–Campaign, University of Pittsburgh, University of North Carolina at Chapel Hill, Furman University te Humboldt-Universität Berlin. Dobitnik je Fulbrightove stipendije za 2019. godinu na Stanford Universityju.
'Nikada nećemo saznati čija je konkretno ideja o osnivanju logora na Golom otoku'
Vanja Majetić, tportal.hr, 10. 2. 2019.
Mladi povjesničar Martin Previšić ovih dana u izdanju zagrebačke Frakture objavio je knjigu 'Povijest Golog otoka', objektivan prikaz jedne od najkontroverznijih i prešućivanih epizoda naše povijesti 20. stoljeća.
Knjiga je objavljena na 70. godišnjicu osnivanja zloglasnog logora na istoimenom otoku za jugoslavenske političke zatvorenike po nalogu rukovodstva Komunističke partije i države u sklopu čistke u redovima KPJ-a nakon Rezolucije Informbiroa, a riječ je prvoj cjelovitoj studiji logora koja se temelji na mnogobrojnim dokumentima iz UDB-inih arhiva, kao i nizu svjedočanstava bivših logoraša. Objavljivanje knjige bila je odlična prilika za razgovor s autorom koji je za tportal razotkrio i pojasnio logiku, ciljeve, smisao, funkcije i posljedice logora za tzv. politički preodgoj kroz koji je prošlo više od 16.000 ljudi.
Previšić, inače nositelj kolegija Hrvatska povijest nakon 1945. godine na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta te Vojna povijest na Hrvatskom vojnom učilištu dr. Franjo Tuđman, autor je brojnih znanstvenih radova na temu Informbiroa te sudionik mnogih znanstvenih skupova koji su se bavili tim dijelom povijesti bivše države.
Usto, bio je gostujući predavač na prestižnim svjetskim sveučilištima poput Berkeleyja u Kaliforniji te Humboldtovog sveučilišta u Berlinu, ali i stručni konzultant i autor tekstova u dokumentarnom filmu 'Goli otok', snimljenog 2012. u koprodukciji Hrvatskog državnog arhiva i zagrebačke produkcijske kuće Art Defacto.
U svojem znanstvenom radu Previšić se specijalizirao za analizu kompleksnog sustava logora za internaciju ibeovaca, a u opsežnoj knjizi spaja znanstvenu preciznost historičara s neupitnim talentom pripovjedača kojem ne manjka osjećaja za pojedinca i njegove dileme, izazove vremena i golootočku ideološku tragediju. Kroz zabilježena potresna svjedočanstva uznika, autor ih nepristrano smješta u kontekst vremena i događaja te pritom baca novo svjetlo na prijelomne događaje započete Rezolucijom Informbiroa, godinu dana prije otvaranja logora.
Odakle zanimanje za logor na Golom otoku? Je li jedan od razloga bio nedostatak djela o tom traumatičnom mjestu naše povijesti?
Tema se nametnula sasvim slučajno jer sam za doktorat kao temu odabrao povijest Informbiroa i sukoba Tito-Staljin, odnosno na koji način se sovjetska osuda Komunističke partije Jugoslavije zbog odbijanja naputaka iz Moskve odvijala na unutarnjem i međunarodnom planu. Analizirajući tu problematiku, ustanovio sam kako u arhivima postoje mnogobrojni dokumenti vezani za Informbiro (IB), a koji nisu znanstveno obrađeni. Moje zanimanje za IB poklopilo se s otvaranjem arhivskih materijala te sam shvatio da postoji mnogo prostora za cjelokupnu studiju o Golom otoku koja dosad nije postojala.
Govoreći o Informbirou, najprije valja razjasniti kako Tito nije Staljinu rekao 'povijesno ne', već je bilo suprotno...
Točno. Zapravo je Staljin rekao Titu 'ne', iako je službena jugoslavenska historiografija, a samim time i politička propaganda, tvrdila obratno. U svakom slučaju, Tito je bio vrlo hrabar što se odupro Staljinu i diktatu Moskve, ali je isto tako znao da bi u slučaju priklanjanja bio gotov. Tito je, naime, prošao školu u Sovjetskom Savezu 30-ih godina te je vrlo dobro znao što slijedi ako se pokuša oduprijeti Staljinu. Teza da je Tito rekao Staljinu 'ne' temelji se na naglašavanju jugoslavenske historiografije jer je suprotstavljanje Moskvi 1948. godine bila temeljna legitimacija Titove Jugoslavije, uz Narodnooslobodilačku borbu i Pokret nesvrstanih.
Čija je ideja o osnivanju logora na Golom otoku?
Dokumenti o tome ne postoje niti ćemo ih ikada imati. Postoje tek svjedočanstva ljudi iz vrha UDB-e i države iz kojih proizlazi da je ideja o internaciji IB-ovaca na neki pusti otok sazrela u samom vrhu KPJ-a i UDB-e. Tko je konkretno upro prst na mapu i označio Goli otok kao budući logor, nećemo nikada saznati. Ono što se pouzdano zna jest da je tu zadaću operativno izvršila UDB-a po nalogu vrha partije.
Postoje priče koje je prije svoje smrti iznio Jovo Kapičić, general UDB-e zadužen za organizaciju logora, prema kojima je za odabir Golog otoka zaslužan Titov intimus Miroslav Krleža te kipar Antun Augustinčić.
S tim tračevima prvi je počeo službeni Titov biograf Vladimir Dedijer, otac historiografskog žutila 80-ih godina prošlog stoljeća. Ono što je sigurno jest da je Kapičić bio zadužen za pronalazak prikladnog mjesta za podizanje logora, ali to je više bilo pitanje logistike nego same ideje o osnivanju logora.
Kako i zašto je odabran baš Goli otok?
Otoci su sami po sebi logična mjesta za internaciju i izoliranje ljudi, pa tako i jugoslavenske vlasti odabiru nenaseljeni Goli otok koji se istovremeno nalazi blizu pruge kod Bakra i lučkih pristaništa u blizini Rijeke. Goli otok se kao odabir prije svega nametnuo svojom geografijom.
Tko su zapravo bili IB-ovci?
Jugoslavenska historiografija ih je neprecizno i tendenciozno prikazivala kao staljiniste i izdajice, no uvidom u njihove dosjee vidimo kako je riječ o poprilično šarenom društvu, počevši od pristaša Staljina, ljudi koji su vjerovali samo u neke točke Rezolucije IB-a, ljudi koji su bili zbunjeni, protivnika kolektivizacije, podržavatelja Sjeverne Koreje u Korejskom ratu, bivših ustaša i četnika koji su smatrali da će Staljin likvidirati Tita i promijeniti garnituru vlasti, što je bila naivna ideja. Bilo je i onih koji jednostavno nisu htjeli prihvatiti raskid s Rusijom, dakle rusofila, pa sve do onih koji su poželjeli nečiju ženu. Uglavnom, vrlo raznolika skupina ljudi koja nije isključivo vezana za Staljina jer su u to vrijeme i sam Tito i njegovi najbliži suradnici bili čvrsti staljinisti.
Koga je bilo najviše među IB-ovcima, gledajući prema nacionalnostima?
Ako gledamo u postocima u odnosu na broj stanovništva, bili su to Crnogorci, no samim brojem kroz Goli otok najviše je prošlo Srba, pa onda Hrvata i ostalih naroda.
Samim time je i tema Golog otoka zastupljenija u Srbiji nego kod nas. Ima li to veze s brojem logoraša ili se tamo jednostavno više vodi računa o tom dijelu zajedničke povijesti?
Donekle ima veze s brojem logoraša, ali valja znati kako su početkom 90-ih priču o Golom otoku mnogi pokušavali iskoristiti i ugraditi u svoje nacionalističke politike, pa se samim time tumačilo da je logor bio Titov udar na srpstvo, rusko-srpske odnose, rusko-crnogorske odnose te se ta priča pokušavala uklopiti u neku novu nacionalističku matricu, što je logika 90-ih, a ne kasnih 40-ih. Priča o traumama Golog otoka u suštini je jugoslavenski problem.
Tko su bili čuvari, kako su se oni novačili?
Čuvari su bili milicionari ili udbaši koji su fizički čuvali logor, ali oni u pravilu nikad nisu ulazili u njega. Unutar žice logorom su rukovodili sami logoraši u ime uprave, čime je UDB-a imala osigurane čiste ruke. Riječ je o modelu kopiranom iz nacističkih logora i sovjetskih gulaga, u kojima su podobni zatvorenici rukovodili logorom. Razlika, kada je u pitanju ovaj operativni aspekt, između nacističkih logora i Golog otoka bila je u tome da se zbog brojnih logora oslobodi ljudski potencijal SS-a, čiji su pripadnici kako se približavao kraj Trećeg Reicha bili potrebniji na samoj bojišnici, dok je UDB-a jednostavno htjela osigurati sebe od prljavog posla. Metode su jednostavno preslikane jer su osnivači Golog otoka i sami imali iskustva iz nacističkih, sovjetskih i ustaških logora.
Pojedini logoraši su, poput našeg poznatog slikara i grafičara Alfreda Pala, dvaput bili na Golom otoku. Kako su prolazili 'povratnici'?
Bilo je i slučajeva da su ljudi poput Pala, koji je prošao talijanske fašističke logore, robijali i u komunističkim logorima. U svojoj knjizi spominjem slučaj Ace Singera, Židova iz Srbije koji je umro prije nekoliko dana i koji je čudom preživio logor mađarskih fašista te Auschwitz. Uvjeti života i tretman povratnika, tzv. dvomotoraca, na Goli otok bio je po svemu lošiji jer su bili više psihički i fizički maltretirani od ostalih. Njih se koristilo kao ogledni primjer onoga što se događa ako niste naučili lekciju iz prve. Ti su logoraši iz straha više surađivali s vlastima, a njihova sudbina bila je ujedno poruka ostalima.
Najgore su prolazili tzv. bojkotirani?
Logor je imao internu hijerarhiju, a oni na samom dnu tog 'hranidbenog lanca' bili su tzv. bojkotirani, koji su manje jeli i spavali od ostalih, a bili su i više prebijani, osobito tijekom prolaska kroz špalir zatvorenika koji su nazivali 'stroj'. Bila je to poruka onima koji ne žele surađivati i koja je ukazivala na to da će u tom užasnom položaju i ostati. Cilj je bio jasan - ili surađujte ili ćete svakodnevno prolaziti kroz pakao.
Postojala je i tzv. Petrova rupa, nazvana po Petru Komneniću, nekadašnjem predsjedniku Skupštine Crne Gore koji je među prvima iskusio golootočke užase i preminuo od posljedica torture poslije izlaska iz logora. O čemu je riječ?
Bio je to najgori dio unutar logora, u kojem je bila internirana specifična skupina koju su sačinjavali stari komunisti i boljševici, sudionici Oktobarske revolucije i Španjolskog građanskog rata, generali i ministri, visoki funkcionari za koje je Tito strahovao da bi uslijed njegova pada mogli zasjesti na čelo partije. Među njima je bilo i osnivača partije te gubitnika u frakcijskim borbama s Titom od kojih je on strahovao, a bili su izolirani kako ne bi podizali moral i davali snagu mlađim komunistima. Među njima su bili veterani pokreta i krema stare partije poput Vlade Dapčevića, Vicka Jelaske, Adolfa Štumfa, Mirka Markovića i brojnih drugih.
Kako je tekao preodgoj, počevši od 'dobrodošlice' koja je značila prolazak kroz špalir, pa sve do izlaska iz logora?
Cilj je bio jednostavan - prolaskom kroz špalir odmah pokazati zatvorenicima kamo su došli i kakvi uvjeti vladaju. Čuvari bi zatim tražili od svakog logoraša da denuncira ostale jer je UDB-a gajila strah od pete kolone i IB-ovaca koje se dodatno tražilo među logorašima. Onaj koji je surađivao i govorio imena mogao je računati na nešto bolji tretman. Oni pak koji nisu ništa znali bili bi 'bojkotirani', a njih je mogao tući tko je stigao. Sukladno suradnji, logoraši su se uspinjali ili spuštali na hijerarhiji.
Logoraši nisu smjeli nazivati logor pravim imenom, već su koristili termin 'žica'...
'Žica' ili 'radilište', jer je prema zamisli uprave logor bilo radilište ustrojeno po principu mjesta izgradnje petogodišnjeg plana. Riječ logor bila je najstrože zabranjena jer je ukazivala na sličnost s nacistima i boljševicima.
Zapad je znao za postojanje logora?
Apsolutno, i to iz više smjerova. Najviše informacija stizalo je od onih koji su nakon 'preodgoja' pobjegli u Austriju ili Italiju, gdje bi ih dočekivala CIA i prikupljala informacije. U trenutku kada Tito postaje važan međunarodni faktor koji podriva Sovjetski Savez, Zapadu svakako nije bilo u interesu da se piše o strahotama Golog otoka.
Je li bilo uspješnih bjegova iz logora?
Postoje priče o njima i to su uglavnom mitovi koji se mogu preslikati iz svih zatvora. Prema dostupnim dokumentima, uspješnih bjegova nije bilo, a sve ostalo je rekla-kazala.
Zanimljivo, UDB-a je u logoru osnovala i unosnu tvrtku.
Uprava logora osnovala je čitav niz radionica i industrijskih pogona u kojima su se proizvodili namještaj, tabakere, muštikle i slična galanterija. Pouzdaniji logoraši su na Velebitu sjekli stabla koja su žičarom prevozili do obale, a potom brodovima do pilane na otoku, u kojoj se drvo obrađivalo i slalo u Italiju, u koju se izvozio i šljunak obrađen drobilicom kamena, kao i nadgrobni spomenici. Popravljali su se i brodovi, izrađivale željezne konstrukcije te proizvodile keramičke pločice. Štoviše, UDB-a je osnovala poduzeće naziva Mermer koje je unatoč Tršćanskoj krizi zarađivalo ozbiljan novac, čime je srušen mit o Golom otoku kao o mjestu na kojem se isključivo tuca kamen za potrebe preodgoja.
Što se događalo s logorašima poslije izlaska?
Bili su pušteni na uvjetnu slobodu jer o samom logoru i uvjetima koji su tamo vladali nisu smjeli nikome govoriti. Uz to, bivši logoraši su s UDB-om morali potpisati ugovor prema kojem su bili dužni pratiti i denuncirati ljude na slobodi. Time su pretvoreni u agente koji su jedni druge pratili i cinkali.
Je li državni vrh dolazio u posjet logoru?
Logor je u kolovozu 1951. posjetio Aleksandar Ranković, a prema sjećanjima logoraša, bila je riječ o pripremljenom posjetu prvog čovjeka tajne policije kojeg su logoraši dočekali skandiranjem. Navodno, nakon njegova posjeta uvjeti u logoru su nešto poboljšani.
Je li Tito u svojim govorima ili u društvu najodanijih spominjao Goli otok?
O njemu je govorio implicitno, nikad ne spominjući njegovo ime. Na 6. Kongresu KPJ-a 1952. je spominjao Goli otok u smislu da postoje područja od društveno-korisnog rada, a zahvatio ga je u kritici romana Dragoslava Mihailovića 'Kada su cvetale tikve', za koji je autor govorio da ga je osobno zabranio Tito.
Što se događa s Golim otokom nakon popuštanja napetosti s Moskvom?
Logor postaje zatvor za obične kriminalce, među kojima su bili i maloljetnici. Pronašao sam dokument sastanka svih republičkih šefova UDB-e na kojem su raspravljali o daljnjoj sudbini logora. Delegat UDB-e Hrvatske na tom sastanku bio je uvijek prisutan Josip Manolić.
Kako ocjenjujete prijedlog da se Goli otok prepusti turizmu?
Sramotno je to da po pitanju Golog otoka niti jedno hrvatsko rukovodstvo, neovisno o političkoj provenijenciji, dosad nije ništa napravilo. Vladama HDZ-a to nije bilo u interesu vjerojatno jer je logor mjesto komunističkog obračuna s komunistima, a SDP pak to mjesto vjerojatno previše podsjeća na vlastitu prošlost. Mjesto svakako zaslužuje memorijalni kompleks za koji sam uvjeren da bi ga Europska unija snažno financirala. Takav kompleks pomogao bi procesu prevladavanja prošlosti. Graditi hotel na mjestu na kojem su ljudi umirali u najgorim uvjetima, njih oko 300, te na kojem su nekoć bila njihova groblja nedopustivo je. Takve su ideje skandalozne.
Povijest Golog otoka je i povijest zajednice u kojoj je Goli otok bio moguć
Miljenko Jergović, Jutarnji list, 16. 2. 2019.
Na samim počecima nove Jugoslavije, u godinama 1948. i 1949, pripadnici narodne i društvene elite zatekli su se pred iskušenjem Sfingine zagonetke. Trebali su se slobodno i bez prethodnih naputaka i sugestija izjasniti o rezoluciji Informbiroa, kojom je Staljin, vođa svjetskog proletarijata, osuđivao Tita, vođu njihove male zemlje i njezine revolucije. Onaj tko bi u tom trenutku razumom prosuđivao, te prema oportunitetima vlastite egzistencije, morao bi biti za Staljina, jer je Staljin bio toliko veći i moćniji. Onaj tko bi srcem prosuđivao, bilo kao idealist, bilo kao vjernik, također bi morao biti za Staljina, jer je tih godina za komunizam Staljin bio upravo ono što je Isus Krist za kršćanstvo. Može li se biti kršćanin bez Isusa?
Dakle, da bi se dao pravi, višestruko ispravan odgovor na Sfinginu zagonetku, a bili su primorani odgovarati gotovo svi članovi KPJ i SKOJ-a, trebalo se odgovoriti mimo razuma i protiv srca. Ustvari, trebalo se odgovoriti na onaj način na koji bi na postavljenu zagonetku redom odgovorili sistemski neprijatelji nove Jugoslavije, građanski dekadenti, antikomunisti, simpatizeri Zapada i starojugoslavenskih građanskih stranaka, samo da ih je itko išta pitao.
Pogrešno je, po razumu i srcu ili po dubokom političkom uvjerenju, odgovorilo 15.737 ljudi. Toliko ih je između 1948. i 1956. bilo internirano po jugoslavenskim logorima i zatvorima, a većina njih na Golom otoku.
Martin Previšić, rođen 1984, docent je na katedri za Hrvatsku povijest Odsjeka za povijest na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Temom Golog otoka i informbirovskim kompleksom počeo se baviti u posljednjim trenucima prije nego što će golootočki naraštaj minuti zemljom i prije nego što će se događaji neminovno historizirati, a da prethodno nisu pouzdano posvjedočeni. Istovremeno, vrijeme je to kada su otvarani arhivi i dostupnim su postajali dokumenti o Golom otoku, koji su, uz popriličan broj knjiga, što se objavljuju od početka osamdesetih, historiografske, publicističke i memoarske proze, mogli poslužiti kao materijal za pisanje prve cjelovitije povijesti logora na Golom otoku.
Previšić je taj posao obavio na uzoran način napisavši knjigu od šestotinjak stranica velikog formata, podijeljenu u sedamnaest poglavlja. U njoj je predstavljen historijski kontekst rezolucije Informbiroa, kao i onoga što je potom uslijedilo. Opisane su, koliko je to bilo moguće, forme izjašnjavanja o rezoluciji, a zatim i razlozi te pravno-administrativni oblici kažnjavanja, izoliranja i zatvaranja onih koji su se aktivno pobunili protiv odluka Tita i KPJ ili su, u većini slučajeva, samo krivo odgovorili na Sfinginu zagonetku. Slijedi rekonstrukcija načina na koji je funkcionirao logor, njegove formalne i neformalne procedure, kao i cjelovita povijest, od njegova otvaranja do zatvaranja koje nastupa u vrijeme međudržavnog izmirenja s SSSR-om i zaglađivanja odnosa među partijama.
Povijest svakoga koncentracijskog logora, od Dachaua, Jasenovca i Auschwitza sve do Manjače, Dretelja i Guantanama, skup je velikog broja karakterističnih i nekarakterističnih individualnih povijesti. Tako bi i cjelovita povijest Golog otoka, kada bi ona bila moguća, morala sadržavati i svih 15.737 (ili nešto manje) osobnih povijesti svakog logoraša. Ili, pošto to nije moguće, dijelove osobnih povijesti predstavnika svake od logoraških skupina koje se u logoru mogu diferencirati. Previšić je te male individualizacije velike povijesti izvanredno kroz svoju knjigu proveo, čime ne samo da je svojom knjigom postavio svojevrsni spomenik ljudskoj patnji, nego je stvarno uspio napisati priču iz prve ruke. On je s većinom tih ljudi razgovarao, a posrednim se svjedočenjima služio samo kada nije imao drugog izbora. To je veoma važna stvar, i u metodološkom, ali i u intelektualnom i emocionalnom smislu. Martin Previšić doživio je svoj Goli otok.
Njegova knjiga je hrabra, bilo ju je teško napisati. Hrabra je najprije zato što autoru nije na um palo da pokuša parcijalizirati svoju temu, pa pisati nekakvu hrvatsku povijest Golog otoka. O koncentracijskom logoru iz vremena Jugoslavije moguće je, i ima smisla, napisati samo jugoslavensku povijest. Pogotovu što je većina logoraša potekla iz Srbije i Crne Gore, ali i što je legenda o Golom otoku, sve ono što se o ovom mjestu znalo, mislilo, fabuliralo i pretpostavljalo tokom posljednjih sedamdeset godina, a pogotovu u četrdesetak godina koliko je proteklo od njegova ustanovljenja pa do raspada SFRJ, dio zajedničkog i suštinski nedjeljivog jugoslavenskog naslijeđa, s kojim valja živjeti kao s vlastitim neželjenim povijesnim teretom. Ovakvu je knjigu bilo teško napisati zato što ona ne tematizira samo povijest mjesta ni zajedničku sudbinu 15.737 muškaraca i žena, nego i svojevrsnu povijest pojma Golog otoka, kao i sve ono što će jedan koncentracijski logor značiti za društvenu zajednicu, desetljećima nakon što ga više ne bude. Previšić je svjestan da ne piše samo historiografski tekst i povijesnu sintezu o Golom otoku, nego da bi njegova knjiga trebala paralelno funkcionirati i kao antropološka studija, mala povijest svakodnevice, te kulturno-historijski, a pomalo i književni tekst.
Povijest logora je nužno i povijest onih koji u logorsko vrijeme žive izvan logora. Tako je i povijest Golog otoka jedna društvena povijest Jugoslavije. I tu počinje nevolja, koje se Previšić tek rubno dotiče, ali taman toliko da stvar postane neugodna: kao što na Golom otoku logoraše nisu mučili njihovi čuvari, nego su primoravani da muče jedni druge, te je na taj način u njih ucijepljena loša savjest, doživotni osjećaj da su krivi i da su činili zlo, tako ni osuda informbirovaca nije završavala s policijom, sudom i Partijom, nego je raspoređivana na cijelu zajednicu. Nakon što bi bili oslobođeni, ti ljudi su živjeli prezreni od zastrašujuće većine društva, čime je logor prestao bivati samo ono mjesto na Golom otoku te se širio na cijelu zemlju i sve (ili skoro sve) njene građane. Svi su, u određenoj mjeri, bili mučitelji logoraša, koji su, također, bili sami svoji mučitelji ili mučitelji svojih drugova. Savršeno zlo. Goli otok nije usporediv s Jasenovcem ili nacističkim i staljinističkim logorima, jer se na Golom otoku nije ubijalo. (Premda je bilo pojedinačnih ubojstava.) I postojala je velika vjerojatnost da će logoraš živ otići s otoka. Ali nijedan logor nije kao Goli otok bio na takav način sveobuhvatan, tako da je svaki logoraš bio stvarni ili potencijalni krvnik, i da je čovjek pred drugim ljudima bio tako savršeno sam. Martin Previšić taj je aspekt Golog otoka sjajno opisao i dokumentirao.
U knjizi koja je objavljena kod Frakture u veljači 2019. i koja bi zacijelo trebala naći svoje čitatelje u svakoj od zemalja bivše Jugoslavije, jasno se kaže i to da su informbirovci, tojest dio njih, bili ozbiljna prijetnja državi, da su neki među njima sudjelovali u zavjeri rušenja Titova režima i dovođenja prosovjetskih snaga na vlast u zemlji i Partiji. Općenito, Previšić se dobro čuva antikomunističkih sentimenata, kao što je cijepljen i od onih drugih, titoističkih, ispunjenih pretjeranim iluzijama o socijalizmu s ljudskim likom, pa se ne trudi ni Andriju Hebranga – onog čija je ulica prosječena kroz srce današnjeg Zagreba – okarakterizirati drukčije nego kao staljinista. Ali to je ovom čitatelju manje važno i blisko od činjenice da Martin Previšić umije lijepo pisati, umije literarno uvjerljivo stilizirati svoje rečenice – što je još uvijek rijetkost među hrvatskim povjesničarima – i što se, pišući o povijesti, umije fascinirati sudbinama ljudi. Recimo, Dragotin Gustinčič, Alfred Pal, Aca Singer su neki od informbirovaca i Golootočana čiji su životi veći i od povijesnog konteksta u kojem su se zatekli.
Previšić je rođen u vrijeme kada je legenda o Golom otoku bila pri kraju. On se ničega ne može sjećati. I to mu otežavao posao. Također, iako on zna da je legenda o Golom otoku najprije preko književnosti i filma postajala javna, te se svako malo u dvije-tri riječi pozabavi kulturnom poviješću pojma Golog otoka, u toj je stvari nesiguran, površan, katkad i pogrešan. Što i nije do njega, koliko je do urednika knjige, kojemu je štošta pobjeglo. Tako se 24. stranici, u autorskom Predgovoru, nabrajaju pisci koji su se bavili golootočkom temom, pa je Slobodan Selenić postao Selinić, Dušan Kovačević je Dragan, a drama (ili predstava) Jovana Radulovića je – roman. Ovakve je greške lako ispraviti. Upravo za to i služe urednici, redaktori i slična čeljad. Pisac radi greške i kad zna ono što griješi, i kad ne zna ono što griješi. Ovog čitatelja ništa neće toliko razgnjeviti kao kada se u ovako dobroj i važnoj knjizi nađe takvih grešaka.
Martin Previšić je s “Poviješću Golog otoka” postavio moćne temelje jedne važne teme, koja se, kako to obično biva, ne tiče samo povijesnog vremena, nego i naše suvremenosti. Kada angažirani građani i fejsbuklije zgroženi nad pljačkom i korupcijom u državi pravednički zavape da bi ponovo trebalo otvoriti Goli otok, onda je to – bez namjere uspoređivanja dva različita mjesta – kao da kažu da bi ponovo trebalo otvoriti Jasenovac.
Istina o Golom otoku
Ivan Samardžija, Vijenac, 4. 7. 2019.
U veljači ove godine iz tiska je izišla knjiga povjesničara, docenta na katedri za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Martina Previšića, naslovljena Povijest Golog otoka. Knjiga sadrži 640 stranica, a izašla je u izdanju Frakture. Riječ je o, kako kaže Ivo Banac, knjizi koja je „prva cjelovita studija logora na Golom otoku koja se temelji na mnogobrojnim dokumentima iz Udbinih arhiva kao i nizu svjedočanstava bivših logoraša“. Ukupno je intervjuirano 25 osoba.
Već na prvi pogled vidljivo je da je riječ o kvalitetnom izdanju za koje su se, osim autora i drugih suradnika, pobrinuli urednica knjige Iva Karabaić i izrađivač karata Tomislav Kaniški. Osim spomenutih karata, koje vrlo kvalitetno upotpunjuju sadržaj knjige, u knjizi se nalaze brojni grafikoni, tablice i fotografije iz povijesti Golog otoka. Knjiga je podijeljena na sedamnaest poglavlja, uključujući završno sa zaključkom. Osnovu knjige čini doktorska disertacija Martina Previšića o ibeovskom logoru obranjena 2014.
Logor za ibeovce (pristaše politike koju je zagovarala Rezolucija Informbiroa) na Golom otoku djelovao je od 1949. do 1956., a prvi logoraši na Golom otoku pojavljuju se 7. srpnja 1949. Na otok su stigli brodom Primorje. Za vrijeme trajanja sukoba između Tita i Staljina na Golom otoku bilo je zatočeno oko 13.000 osoba. Ova knjiga toliko je obuhvatna da su u njoj, do sitnih detalja, objašnjavani geografski položaji svih dijelova logora na otoku te hijerarhijski i međuljudski odnosi unutar logora. Autor je, u predgovoru knjige, jasno naglasio da je logorom rukovodila Udba. Nakon 1956, kada je zatvoren logor, dolazi do novog otvaranja u formi KPD-a, koji je zatvoren tek 1987/1988.
Sukob Tita i Staljina
U prvome poglavlju knjige detaljno je objašnjeno kako je došlo do sukoba između Tita i Staljina. Autor napominje da su Titovi vanjskopolitički angažmani doveli Jugoslaviju do sukoba sa SSSR-om, a kao tri glavna uzroka raskola, za koje napominje da su nastali prevladavanjem povjesničarskoga konsenzusa, navodi: jugoslavenski angažman u Grčkom građanskom ratu (1946–1949), inicijative i blisku suradnju s Bugarskom po pitanju federacije te jugoslavenski utjecaj u Albaniji. U istom poglavlju autor objašnjava kako je Tito odbacio službeni poziv na sjednicu Informbiroa zakazan za 21. lipnja 1948. u Bukureštu te kakve je to posljedice imalo na stanje u tadanjoj Jugoslaviji.
Iz drugoga poglavlja knjige vidljivo je kako je u vrijeme sukoba u nižim i rukovodećim strukturama partijskoga aparata prevladavalo mišljenje kako je Tito trebao otići na sjednicu u Bukurešt, a strah od sovjetske intervencije pokrenuo je mnoge antiibeovske akcije vrha KPJ. Mnogi su htjeli stati uz pobjedničku stranu u vrijeme sukoba, vjerujući da Tito nema šanse za pobjedu protiv Staljina. Istodobno ljudi su zatvarani iz prilično banalnih razloga, a jedan od takvih primjera koje autor navodi jest onaj Vere Winter, koja je privedena jer je priznala da u svom stanu sluša Radio Moskva.
Autor u potpoglavlju knjige naslovljenu Hapšenje ibeovaca iznosi podatak da je tijekom sukoba Tita sa Staljinom od 1948. do 1956. uhićeno i kažnjeno 15.737 osoba. Također napominje da je, prema dostupnim podacima, uhićeno i istražni postupak prošlo ali na kraju pušteno minimalno 4.076 osoba. Iz toga proizlazi da su tri četvrtine uhićenih osoba kažnjene i poslane na izdržavanje kazne, veći dio njih na Goli otok. U postocima uhićenja 77% provela je Udba, a 23% KOS. Istrage nakon uhićenja provodila je lokalna Udba, ovisno o tome gdje je osoba uhićena. O grubosti uhićenja svjedoči izjava Smilje Filipčev, koja svjedoči: „Mene su uhapsili 15. novembra 1948. Došli su kući i pred moje dvije kćerkice stavili su mi lisice, zamislite, starija ima četiri, a mlađa dve godine. One su izbezumljene gledale u mene i ja u njih. Strahota.“ Prilikom ispitivanja na mnoge ispitanike vršen je pritisak da izdaju članove svojih obitelji. Postoje i primjeri primjene fizičkoga nasilja nad ispitanicima. Jedan od njih je onaj Miše Pifata koji je autoru posvjedočio da su ga prvo išamarali, a tek potom je počelo saslušanje. Najvažniji dokument istrage bila je „karakteristika“. Ona je imala težinu presude, a proces suđenja bio je, kako autor napominje, posve formalan i predodređen. Proces suđenja i kažnjavanja u prosjeku je trajao dva do tri mjeseca.
Neljudski uvjeti
U četvrtom poglavlju knjige autor objašnjava skupine kažnjenih ibeovaca. Jednu skupinu čine kažnjenici, koji su kažnjeni administrativnim (upravnim) putem, a drugu osuđenici, kojima je suđeno na sudu. Sudskim su putem vrlo često kažnjavani oficiri i podoficiri Jugoslavenske armije. Administrativnim putem kažnjeno je 10.999 osoba, a na sudu osuđeno 4.340 osoba. Kazne za osuđenike bile su znatno rigoroznije od onih za kažnjenike.
Previšić je detaljno opisao proces putovanja na Goli otok. Spominje raspored slanja na Goli otok, putovanje vlakom zatvorenika prema Bakru i putovanje brodom iz Bakra prema Golom otoku. Sva putovanja odvijala su se u izrazito nehigijenskim uvjetima. Dovoljno je napomenuti da su zatvorenici u vlaku vršili nuždu u kible (posude) koje su redovito bile pune, a praznile su se samo noću. S druge strane, vidljiva je velika brutalnost prilikom putovanja na Goli otok. Zatvorenici su prolazili kroz špalir na putu od vlaka do broda (jednako kao i prilikom iskrcaja s broda na otok), a na brodu su doslovno bacani u potpalublje.
Milovan Đilas u svojim je sjećanjima tvrdio da je Tito bio odgovoran za donošenje odluke o osnivanju logora. S druge strane, Vladimir Dedijer naveo je Kardelja kao idejnoga tvorca logora uz Titovo odobrenje. Odluka o osnivanju logora donesena je u prvoj polovini 1949, a izgradnja je krenula u lipnju iste godine. Logor su gradili zatvorenici iz Lepoglave. Prvi golootočki logor nazvan je Stara Žica, a Goli otok se često nazivalo Radilište Mermer, dok su termini logor ili zatvor bili strogo zabranjeni.
Vrlo je zanimljiv dio knjige posvećen dolasku „Bosanaca“ na Goli otok. Riječ je o skupini nakon čije se pojave na otoku pojavljuje nasilje. O podrijetlu grupe zna se malo, a bili su sastavljeni od raznih pristaša Rezolucije Informbiroa i drugih vrsta političkih kažnjenika. Njihova glavna uloga bila je slamanje golootočkih ibeovaca, odnosno njihov politički preodgoj. Vođa grupe bio je Borivoj Visković Boro, a u poglavlju je detaljnije opisana njegova prošlost kao i nekih drugih članova grupe.
S Udbom do „slobode“
Na stranici 242. prikazan je grafikon upravne hijerarhije logora na Golom otoku. Na vrhu hijerarhijskoga trokuta nalazila se uprava Golog otoka, ispod nje Centar, potom paviljonska rukovodstva i, na kraju, kažnjenici. Logor je bio pod direktnom upravom savezne Udbe (koja je postavljala logorsku upravu) i Aleksandra Rankovića. Centar je bio veza između stvarne uprave i ostatka logora. Paviljonska rukovodstva imala su određene povlastice poput bolje odjeće i obuće, neograničene količine hrane i pića, nisu morali raditi itd. Također je zanimljivo da je unutar logora postojala hijerarhija zatvorenika unutar koje su zatvorenici mogli napredovati (ili nazadovati). Mogućnost napretka unutar hijerarhije budila je nepovjerenje među logorašima. Najniži status imali su zatvorenici pod bojkotom (prisilom suradnje s Udbom), iduća stepenica bila je grupa odloženih, a nakon toga su slijedili status člana kolektiva i člana aktiva (najviša stepenica u hijerarhiji).
Goli otok posjetio je 21. kolovoza 1951. Aleksandar Ranković. To je bio prvi posjet nekoga visokog funkcionara logoru. U potpoglavlju naslovljenu Posjet Aleksandra Rankovića detaljno je opisano kakve su pripreme rađene prije Rankovićeva posjeta, ali i na koji je način nakon toga došlo do promjena nabolje.
Da život na Golom otoku nije bio lak, svjedoče autorovi dijelovi knjige u kojima opisuje kako su logoraši imali slabu prehranu, mršavjeli, živjeli u izrazito nehigijenskim uvjetima, a sve to pratilo je jako sunce zbog kojega su mnogi dobivali sunčanicu. Osim svega navedenoga, mnogi zdravstveni problemi poput pojave uši, gastralgije, lumbaga i čireva mučili su logoraše. Mnogi radnici namjerno su se samoozljeđivali kako bi dobili odgodu rada i priliku za odmor (ako se to može nazvati odmorom), pa makar i na takav način. Golootočane je pogodila i epidemija dizenterije, koja je usmrtila desetak ljudi. Epidemija tifusa 1951. ubila je, prema podacima dr. Nikole Nikolića, čak 230 osoba. Osim svih navedenih podataka, autor donosi i tablični prikaz umrlih na izdržavanju kazne po godinama (str. 399).
Na Golom otoku postojala su četiri radilišta (logora), a u tablici br. 9 (str. 464) autor donosi tablični prikaz razdoblja u kojima su djelovala. Kao vrhunac brojnosti logoraša na Golom otoku (Žici), prema autorovim podacima, uzima se razdoblje od ljeta 1950. do kraja 1951, kada se na otoku konstantno nalazilo oko 4.300 osoba. Autor u tablici br. 11. (str. 467) donosi i tablični prikaz brojnoga stanja na Golom otoku krajem svake godine, a odnosi se na razdoblje od 1949. do 1954. Autor u knjizi spominje i mnoge „slučajne žrtve“, a iz iznesenih podataka može se sumirati da je slučajnih, odnosno nepravedno kažnjenih, zatvorenika bilo između 30 i 50 posto, iako je njihov točan broj gotovo nemoguće odrediti.
Primarni kriterij puštanja logoraša na slobodu bila je suradnja s Udbom, a samo 2% logoraša po izlasku se ponovno aktiviralo „u neprijateljskom radu“. Prosječna kazna koju su logoraši morali izdržati na otoku trajala je dvije godine. Sve do početka 1952. nakon izlaska iz golootočkoga logora logoraši su „dobrovoljno“ pristupali radnim akcijama. Jedan od uvjeta za izlazak iz logora bilo je potpisivanje „obaveze“, dokumenta koji je logoraša obvezivao na suradnju s Udbom nakon izlaska iz logora, a morao se obvezati i na zavjet šutnje o logoru.
Kako navodi autor, ibeovci su nakon izlaska iz logora najčešće radili fizičke poslove. Teško su mogli dobiti poslove u svojim strukama. Preporuke za posao tražili su od Udbe. Kao posljedica cjelokupne golootočke ibeovske priče mogu se navesti i brojna samoubojstva negdašnjih logoraša na slobodi. Očito da su mnogi od njih bili dovedeni do stvaranja određenih kompleksa i psihičkih opterećenja, kako navodi Previšić. Oslobođeni ibeovci bili su redovito praćeni na slobodi. Ništa se nije prepuštalo slučaju. Do 1964. u SKJ ponovno je primljeno oko desetine od ukupnoga broja logoraša iz logora za internaciju ibeovaca.
Teško je u prostorno ograničenu tekstu navesti sve podatke koje Previšić iznosi u svojoj knjizi. Vidljivo je da je autor duže vremena sakupljao i obrađivao građu o povijesti Golog otoka, ali i obavljao razgovore s preživjelim logorašima od kojih neki više nisu živi. Samim time njihova svjedočanstva dodatno dobivaju na značenju budući da su to mahom njihove zadnje izjave o njihovim danima na Golom otoku u vrijeme sukoba Tita i Staljina. Knjiga je odlično pisana, a čita se lako poput romana. Da budem precizniji, neki se dijelovi na trenutke čine kao da čitate jako dobar triler, što nije samo rezultat dobra izbora građe i sugovornika te interpretacije građe, već pohvalna autorova vještina pisanja zahtjevnih podataka na način prilagođen čitatelju. Autor ovom knjigom pokazuje zrelost za bavljenje mnogim tabuiziranim temama novije hrvatske povijesti. Ova knjiga realan je prikaz stanja na Golom otoku u vrijeme trajanja sukoba Tita i Staljina te progona pristaša Rezolucije Informbiroa. Svakako je preporučujemo svima koji su zainteresirani za spomenutu temu, kako laicima, tako i stručnjacima.
Predstavljanje knjige Povijest Golog otoka Martina Previšića
7. 2. 2019., Novinarski dom, Zagreb
-
Predavanje Martina Previšića na Stanfordu
The Shadow of 1948: Tito's Gulag – The Goli Otok (Barren Island) Labor Camp, 1949–1956
naziv je predavanja koje će
Martin Previšić,
autor knjige Povijest Golog otoka,
održati na američkom sveučilištu Stanford
u petak 24. svibnja 2019. u 12 sati.
Slične knjige
