Posmrtna autobiografija
Special cijena
17,80 €
Redovna cijena
19,78 €
-
Jezik izvornika: poljski
-
Prijevod: Mladen Martić
-
Broj stranica: 368
-
Datum izdanja: ožujak 2014.
-
ISBN: 978-953266538-3
-
Naslov izvornika: Autobiografia pośmiertna
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 435 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Posmrtna autobiografija izvrstan je rezime nadasve zanimljivog života Witolda Gombrowicza, jednog od najvažnijih poljskih pisaca 20. stoljeća. Premda ovu knjigu nije sastavio sam Gombrowicz, svi tekstovi potječu iz njegova pera. Knjiga je ustvari antologija autobiografskih odlomaka iz više Gombrowiczevih djela te čini svojevrsnu duhovnu autobiografiju komponiranu kao tekst koji kronološki iznosi sve najvažnije činjenice o Gombrowiczu, promišljanja o radu i stvaralaštvu te njegove stavove, prosudbe i autorefleksije. Posmrtna autobiografija dokument je života i vremena, zanimljiva svim poklonicima Gombrowicza, kao i onima koji će upravo zahvaljujući njoj tek postati njegovi čitatelji.
Gombrowiczeva Poljska je kao današnja Hrvatska
tportal.hr, Gordan Duhaček, 12.5.2104.
'Posmrtna autobiografija' Witolda Gombrowicza u izdanju Frakture i prijevodu Mladena Martića nesvakidašnja je knjiga, nastala nakon smrti poznatog poljskog pisca. Gombrowicz je nije napisao iako je svaka rečenica u njoj njegova; riječ je o kompilaciji raznolikih piščevih tekstova koji, u izboru Wlodzimierza Boleckog, pokrivaju cijeli Gombrowiczev život.
Poljski pisac Witold Gombrowicz (1904.–1969.) imao je vrlo zanimljiv život. Rođen je u poljskoj aristokratskoj i zemljoposjedničkoj obitelji, završio je pravo, ali mu je prava ljubav bila književnost. Prvu knjigu objavio je kao 29-godišnjak ('Uspomene iz puberteta', 1933.), a proslavio se romanom 'Ferdydurke' iz 1937. U ljeto 1939. godine Gombrowicz je brodom otputovao na odmor u Argentinu, a kada je stigao u Buenos Aires, manje-više je započeo Drugi svjetski rat. Ljetovanje u Argentini pretvorilo se u više od dva desetljeća boravka, a tada su nastala i njegova najbolja djela – drama 'Vjenčanje' i romani 'Trans-Atlantik' i 'Pornografija'. Šezdesetih se Gombrowicz vraća u Europu, živi u Francuskoj i Njemačkoj, ali rodnu Poljsku nije uspio posjetiti prije svoje smrti.
U ovim manje-više suhoparnim rečenicama, koje se sastoje od osnovnih činjenica, teško da se može opisati sva ludost, nevjerojatnost, izazov, napor i konstantna mijena Gombrowiczeva života, no zato je tu nesvakidašnja knjiga 'Posmrtna autobiografija' koju je sastavio od Gombrowiczevih raznolikih zapisa Wlodzimierz Bolecki. Dakle 'Posmrtna autobiografija' je knjiga o Gombrowiczevom životu koju sam pisac nikada nije napisao, iako je svaka rečenica u njoj izašla iz njegova pera, što izaziva čudan efekt pri čitanju – kao da ste kriomice zavirili u nečiji dnevnik i otkrili najtajnije misli i najneugodnije tajne.
Jer Gombrowicz je o sebi pisao bez previše ustručavanja, kao i o ljudima u svojem životu, ali i domovini Poljskoj, prema kojoj je imao – kao svaki pravi domoljub – ambivalentan odnos. S druge strane, sve objavljeno u 'Posmrtnoj autobiografiji' je duboko dobrohotno i bez cinizma ili zlobe, pa i kada se iznose posve otvorene kritike.
Naročito vrijedi pročitati ono što je Gombrowicz napisao o Poljskoj između dva svjetska rata, što se bez problema može uzeti kao opis stanja proteklih dvadeset godina Hrvatske: 'Nakon borbe s Rusijom, Njemačkom čekao nas je boj s Poljskom. Nije stoga čudno što se neovisnost pokazala težom i mučnijom od sužanjstva. Dok smo bili obuzeti pobunom protiv tuđega nasilja, pitanja: tko smo? što učiniti sa sobom? kao da su zaspala – ali neovisnost je u nama probudila usnuli problem. Stjecanjem neovisnosti pred nama se pojavio problem postojanja. Da doista počnemo postojati, morali bismo se prekrojiti. Ali takva preradba je bila iznad naših snaga, naša je sloboda bila prividna, u samoj strukturi naroda postojali su laž i nasilje koji su sputavali naše djelovanje.' Gombrowicz je bez suzdržavanja detektirao brojne manje Poljske, poput autarkičnosti, pretjerane religioznosti pomiješane s nacionalnim, a mučila ga je i provincijalnost poljske umjetnosti, usmjerene većinom na nacionalne mitove i ruralne motive. Zato je u jednom trenutku i zavapio da njemu kao suvremenom piscu Adam Mickiewicz – veliki poljski romantični pjesnik – ništa ne znači sa svojim staromodnim svjetonazorom.
S druge strane, Gombrowicz opisuje i svoje osobne odnose, naročito prijateljstvo s piscem Brunom Schulzom koji ga je neizmjerno poštovao, a kojeg Gombrowicz nikad nije volio koliko je mislio da treba i da Schulz zaslužuje, i kao pisac i kao osoba. U tim se dijelovima 'Posmrtne autobiografije' pisac ogoljava do kraja svoje suzdržane, aristokratske duše, čije emocije uvijek nastaju i izlaze sa zadrškom društvenog konteksta.
Dvadesetogodišnji egzil u Argentini je pak stvorio novog Gombrowicza, a on je prvi put u životu bio gladan, bez novca, nezaposlen i posve nepoznat, tisućama kilometara udaljen od domovine i kontinenta koji je poznavao, na početku i bez znanja španjolskog jezika. Uzbudljivo je čitati iz Gombrowiczevih zapisa njegovo vlastito uzbuđenje tom situacijom koja mu je otvorila nova vrata u život i potaknula pisanje njegovih najboljih djela. Ništa od toga Gombrowicz nije želio, ali se morao snaći i promijeniti, odustati od boja za domovinu, sprijateljiti se s ostalim siromasima i emigrantima Buenos Airesa i, na neki način, konačno živjeti punim plućima iako često praznog želuca. U 'Posmrtnoj autobiografiji' je Gombrowiczev život u Buenos Airesu prikazan kroz nekoliko pričica i znakovitih detalja, od kojih se kao filmska scena čita njegov odlazak sa siromašnim prijateljem na karmine nepoznatog čovjeka kako bi taj dan nešto uspjeli pojesti.
Ipak, Poljska je uvijek ostala u srcu Witolda Gombrowicza, napose njeni potencijali koji se nikad nisu uspjeli ostvariti. 'Ako pogledamo druge naše nacionalne odlike (poput domoljublja, vjere, čestitosti, časti...), u svima ćemo opaziti tu prekomjernost, koja proizlazi odatle što tip Poljaka kakav smo si oblikovali mora gušiti i uništavati tip kakvim bismo mogli biti, koji u nama postoji kao antonimija. Ali odatle proizilazi i da je Poljak osiromašen točno za pola samoga sebe, pri čemu se čak i ta polovina kojoj se priznaje pravo glasa ne može pokazati na prirodan način', pisao je Gombrowicz.
Zahvaljujući svemirskoj slučajnosti i nacionalnim srodnostima, ispostavlja se da je za razumijevanje suvremene Hrvatske važno pročitati ono što je o Poljskoj napisao jedan od njezinih najvećih pisaca, koji je pola svojeg života izbivao iz vlastite domovine. Pogled izvana je Gombrowiczu omogućio da vidi sve ono što se usred kovitlaca nacionalne euforije i neizbježnog razočarenja nije moglo razumjeti: 'Otkrit ćemo tog drugog Poljaka kad se okrenemo protiv sebe.'
Witold Gombrowicz: Posmrtna autobiografija
mvinfo.hr, Dragan Jurak, 2.6.2014.
Kad bi Witoldu Gombrowiczu trebalo dati “indijansko” ime, ono koje će emanirati njegovu najpotpuniju sliku, ime “Onaj-koji-oslobađa-Poljake-od-poljskosti” odmah bi se nametnulo kao prvi izbor. To ime vjerojatno bi i sam Gombrowicz izabrao.
Prisiljen objašnjavati roman “Trans-Atlantik” - i uopće svoj odnos prema Poljskoj, Poljacima i tzv. “poljskosti” - Gombrowicz je u nekoliko navrata napisao da njegovo ismijavanje forme poljskog nacionalizma oslobađa Poljake od nametnute poljskosti. No problem je bio u historijskom trenutku. Thomas Bernhard je nakon Drugog svjetskog rata prokazivao austrijanstvo, i austrijsko katoličanstvo, zbog njegove hipoteke nacizma. Gombrowicz je ismijavao poljskost (i poljsko katoličanstvo) dok su se Poljaci borili na život i smrt protiv dva totalitarizma (nacizma i komunizma) i dva imperijalizma (njemačkog i ruskog). Bernhardov anti-nacionalizam je bio historijski logičan: tražio je odgovore za katastrofu koja se dogodila. Gombrowiczev anti-nacionalizam postati će logičan tek desetljećima kasnije, kad rane zacijele, kada se raskrče ruševine Varšave, a onda konačno i povuku sovjetski tenkovi.
No u vrijeme kada je “Trans-Atlantik” objavljen mnogo toga se moralo objašnjavati. Pa tako Gombrowicz čini ono što niti jedan pisac ne voli: pojašnjava vlastito djelo, i objašnjava da nije problem u Poljskoj ili Poljacima nego u poljskosti. Pjesnici i povijest iskovali su oblik poljskog duha. Poljaci su prema tom “duhu” morali umirati kao mučenici, herojski jurišajući na doratima, i boreći se do posljednjeg u kanalizacijskim kanalima Varšave. Godine 1939. i 1944. to je imalo svoj historijski smisao. Poljski konjanici na doratima bili su prva vojska koja se suprotstavila Hitleru, a borci iz kanalizacije posljednji koji su zemlju oslobađali od nacista. Ali već i tada takav je mučenički heroizam predstavljao određeni anakronizam, neku vrstu romantičnog nacionalnog suicida, suvišnog za bilo kakvu konstruktivnu budućnost (primjerice, mnogo racionalniji Česi nisu znali ginuti u veličanstvenim jurišima, ali su znali da budućnost traži racionalnost).
Gombrowicz je sam na svoja izbjeglička pleća preuzeo ulogu Mojsija koji će “izvesti Poljake iz ropstva tog oblika”. Jer, Poljaci se ne trebali “u potpunosti pokoravati Poljskoj - dopustiti da nas ona stvara”. U tome se Gombrowicz vidio i kao domoljub, jer eto, brani “Poljake pred Poljskom”: on je onaj koji gleda u budućnost (još jedno “indijansko” ime) gdje će, kada sve prođe, Poljacima trebati zdravi i racionalni odmak od poljskosti i njenog patosa.
Objašnjavanje samoga sebe i svog odnosa prema poljskosti jedan je od highlightsa “Posmrtne autobiografije”. Urednik Wlodzimierz Bolecki na ingeniozan način je sakupio i kompilirao Gombrowiczeve autobiografske tekstove i rečenice, uvezujući ih kronološki: sa znakom strelice dolje kada označava da se promijenila lokalizacija izvornog citata, te znakom vodoravne strelice kada označava da je u okviru citata ispušten fragment originalnog teksta. Tim jednostavnim postupkom (i mukotrpnim kompiliranjem) Bolecki je dao mogućnost Gombrowiczu da progovori autobiografski kroz jedan (do neke mjere) sustavni i cjelovit tekst.
Vlastitim riječima, i uredničkom rukom Boleckog, Gombrowicz naznačuje kako je njegov stav prema poljskosti uvelike definiran 1920. kada je Varšavi prijetila Crvena armija. Umjesto među braniteljima Gombrowicz se našao u civilnoj službi. “Bio sam ponižen”, piše “ - bio sam i pobunjen - ti su me događaji gurnuli u anarhiju, u cinizam, i prvi put sam se okrenuo protiv domovine, države i drugih instrumenata skupnog pritiska na pojedinca... Nisam imao pravo biti domoljubom, s obzirom na to da sam se u takvom trenutku izvlačio iz vojske. Istina, nisam ja bio jedini koga roditelji nisu pustili u vojsku, puno je bilo šesnaestogodišnjaka po različitim civilnim uredima, ali argumenti takve vrste bili su laži i više sam se volio suočiti s istinom.”
Godinama kasnije jedan nobelovac čitajući Gombrowicza čuditi će se da je on “tako malo Poljak”. Za nobelovca su Poljaci bili junačka smrt, Chopin i veličanstvene ruševine Varšave. Gombrowicz mu je jezgrovito odgovorio: “Ja sam Poljak kojeg je povijest dovela do krajnosti”. Trauma “sramote” iz 1920. uobličena je u filozofiju suprotstavljanja gomili i branjenja pojedinca, a nacionalno mučeništvo iz razdoblja Drugog svjetskog rata samo je osnažilo uvjerenje o povijesnoj nužnosti stvaranja nove, budućnosti okrenute nacionalne paradigme.
Druga pak bitna sastavnica Gombrowiczeva odnosa prema poljskosti jest njegov prezir prema formi. Već kao dijete osjećao je odbojnost prema aristokraciji svedenoj na okoštalu formu. Seljaci su bili, živi, lijepi; aristokrati su bili karikaturalni, mrtvi. Prezir prema formi dominirati će čitavim njegovim životom, a svoju metu pronaći će i u poljskosti kao formi nacionalnog identiteta i nacionalizma. Kao i sama poljskost, forma će Gombrowiczu predstavljati doživotnu fascinaciju; često izraženu kroz privlačnost koliko i odbojnost. Pa se tako pitanje forme (aristokracije, Poljaka, Židova, mladosti, književnosti) provlači se kroz čitavu “Posmrtnu autobiografiju”.
Naravno, Bolecki kroji knjigu od materijala koji ima na raspolaganju. U prvom dijelu to je uvelike zaokružena biografija. U drugom dijelu tekst se raspada na esejističke i filozofske monade. Djetinjstvo, mladost, književni počeci, književni život tridesetih u Poljskoj - odlično su pokriveni. No izbjegličko razdoblje provedeno u Argentini i kasnije u Francuskoj u biografskom je smislu tanušno. Gombrowicz piše o ovim i onim fenomenima i temama tog vremena, ali gotovo ništa o svojoj svakodnevici, o biografskoj razini događajnosti.
Tu je dakako i ponavljanje. Pošto je riječ o raspršenim materijalima Gombrowicz se često vraća na temu, i na ono već rečeno. Zbog svega, “Posmrtna autobiografija” odlična je u prvom dijelu, a slabija u drugom. Ali ne treba tako gledati. Secirati na bolje i lošije dijelove. “Posmrtna autobiografija” je važna knjiga: i za Gombrowicza, i za izdavaštvo uopće. U njoj se nalaze neki vrlo bitni detalji i vrlo bitna objašnjenja jednog od najvažnijih pisaca XX stoljeća.
Gombrowiczu je dugo trebalo da bude prihvaćen. S vremenom on postaje sve značajniji i značajniji, i taj trend nastavlja se i danas. Njegov odnos prema nacionalizmu i nacionalnom “duhu” temelj je postratne Evrope i Evrope XXI stoljeća. A “Posmrtna autobiografija” Gombrowiczev je dijalog s vlastitom književnošću, i s vlastitom poljskošću.
Mušketir poljske avangarde
booksa.hr, F.B., 11.6.2014.
Witold Gombrowicz (1904. – 1969.) velikan je poljske i svjetske književnosti dvadesetog stoljeća. Svoje prvo djelo, Uspomene iz puberteta, objavio je 1933., a čuveni roman Ferdydurke četiri godina kasnije.
Godine 1939. igrom slučaja našao se na brodu koji je plovio u daleku Argentinu gdje će ostati gotovo četvrt stoljeća. U Posmrtnoj autobiografiji Gombrowicz detaljno opisuje okolnosti pod kojima se otisnuo na ovaj daleki put. Nije se radilo ni o kakvom pomno isplaniranom bijegu pred nadolazećim nacističkim terorom koji se u to vrijeme nadvio nad Poljsku i cijelu Europu, kako se ponekad pogrešno navodilo, već doista o čistoj slučajnosti. Jedan običan susret s piscem Czeslawom Straszewiczem u varšavskoj kavani Zodiak odvest će Gombrowicza na drugi kraj svijeta. Za boravka u Buenos Airesu nastala su njegove drame Vjenčanje i Opereta, te romani Trans-Atlantik, Pornografija, Kozmos, Bakakaj, prošireno izdanje njegove prve knjige, a nipošto ne smijemo izostaviti Dnevnike (Dnevnik I: 1953-1956, Dnevnik II: 1957-1961, Dnevnik III: 1961-1966 i Dnevnik IV: 1967-1969).
Posmrtna autobiografija je antologija autobiografskih ulomaka koje je Wlodzimierz Bolecki odabrao iz nekoliko Gombrowiczevih djela: Dnevnici I-IV, Publicistika I-II, Testament. Rozmowy z Dominique de Roux, Wspomnienia polskie. Wedrowki po Argentynie, te iz korespondencije Gombrowicza s Jozefom Wittlinom, Jaroslawom Iwaszkiewiczem i Arturom Sandauerom. Knjiga je komponirana kao kontinuirani tekst, poredan kronološki, a u stanovitom smislu, kako se navodi u bilješci urednika poljskog izdanja, narativno i tematski.
U uvodnim poglavljima, uz primjerenu dozu humora, ali i sjete, Gombrowicz nam priča o svojoj obitelji, plemićkim korijenima, školovanju, prvim literarnim pokušajima (i posrtajima), književnoj sceni u Poljskoj između dva rata, te prijateljevanju s nekolicinom autora. Iz ovog dijela vrijedi izdvojiti i podvući poglavlje posvećeno Bruni Schulzu, velikom poljskom piscu čiji se Dućani cimetne boje te Sanatorij pod Klepsidrom i danas prepoznaju kao jedinstveni dragulji europske književnosti, te ono o Stanislawu Witkiewiczu – “Bili smo trojica, Witkiewicz, Bruno Schulz i ja, tri mušketira poljske avangarde iz razdoblja međuraća.”
U argentinskom dijelu pronalazimo bilješke o J. L. Borgesu i Ernestu Sábatu.
Koliko su Dnevnici bili važni samom Gombrowiczu, vidimo iz ovog kratkog zapisa: “Hvala Ti također, Najviši, na Dnevniku. Jedan od najdramatičnijih trenutaka u mojoj povijesti bio je taj kada su se rodili prvi ulomci Dnevnika... Koje li sigurnosti kada se pokazalo da od jada mogu komentirati sebe – to mi je trebalo, postati svojim vlastitim kritičarom, glosatorom, sucem, redateljem, oduzeti onim mozgovima moć presuđivanja... tada se ostvarila moja nezavisnost!”
Slijedi povratak u Europu 1963. i u ovom europskom, točnije – francuskom dijelu, Gombrowicz piše o poslijeratnoj Europi, o Genetu, Barthesu, Sartreu, Camusu, novom francuskom romanu, o svom odnosu prema religiji i komunizmu, o kritici (vrlo kritički), o Miloszu i Sinkiewiczu, ali između svega i u svemu što piše, pronalazimo Poljsku.
Nikada ju nije posjetio nakon što je 1939. otišao, no stalno joj se vraćao na svaki drugi način. Razmišljao je i pisao o poljskoj književnosti, ljudima, tragedijama i zabludama, zemljaci su ga posjećivali u njegovom francuskom domu, u Venceu i, kolikogod tankoćutnu uhu moglo zazvučati patetično i zašećereno, valja reći: Witold Gombrowicz nosio je Poljsku u svom srcu.
Posmrtna autobiografija majstorski je komponirano djelo koje će podjednako voljeti štovatelji djela Witolda Gombrowicza i oni koji će to tek postati. Ovo je i odlična polazišna točka, uvod u djelo jednog uistinu velikog i nezaobilaznog književnika. Kao Homo poeticus Danila Kiša ili knjige eseja Milana Kundere, i Posmrtna autobiografija je jedno od djela iz kategorije 'od pisca za pisce'.
Na kraju, nadamo se da će nakon Bakakaja, Trans-Atlantika i Autobiografije, napokon uslijediti i hrvatsko izdanje Dnevnika.
Poljak kojega je Povijest dovela do krajnosti
Oslobođenje, Đorđe Krajišnik, 21.6.2014.
Imanentna atmosfera, začudan sistem asocijativnih i logičkih veza, unutrašnji nemiri i drhtaji književne slutnje koji pomjeraju smisao i poimanje, stoje kao neke od najvažnijih odlika, suštastvenih karakteristika, kojima možemo mjeriti kvalitativnu stranu nekog književnog djela. (Ili nam se barem tako čini, na nekom nama svojstvenom vrijednosnom obzoru.) To je zapravo onaj kosmički treptaj, da se ovdje nešto poetskije izrazimo, koji vas zaogrne na prvom hodniku neke knjige, bez čijeg prisustva čitanje samo dolazi u pitanje, tačnije postaje sumnjiva rabota. Jer čitati knjigu koja ne pomjera i ne narušava onaj - već davno zaboravljen, ali itekako smislen i danas vrijedan - Eliotov vječni sistem kruženja književnih djela, koji mora biti narušen novom knjigom da bi ona imala svoju „upotrebnu vrijednost“, rabota je besmislena i mučna. A ipak, u savremenom čitalačkom poimanju književnost, i svega onoga što se iz nje žanrovski izgranalo, ove odlike ne igraju nikakvu ulogu, te nisu nikakva preporuka književne uspješnosti.
Čitalačka publika
Naprotiv, književnost je pod pritiskom tržišta, masmedija, filmske industrije i reality show programa svoje kriterije u pogledu navedenih osobenosti u tolikoj mjeri pomjerila, da se njeno lice ponekad iskrivi do neprepoznatljivosti. Nije ovo potreba da se lamentira nad neizvjesnom sudbinom knjiga, i književnosti, jer o tome niti možemo suditi, niti bi bilo pametno postavljati toliko širok front kritičkog vrjednovanja. Ali jeste potreba da se ukaže na činjenicu da se iz književnosti, tačnije da se iz njenog vrjednovanja, sve više istiskuju one osobenosti koje stoje, ili su stajale, kao kičmeni stub vrhunskih ostvarenja pisane riječi. To ne znači da su takva djela iščezla, ali ipak jesu, pred sve agresivnijim stupanjem tržišno isplativijih proznih i poetskih ostvarenja, marginalizovana i gurnuta u stranu. (Moglo bi se ovdje prigovoriti da govorimo suviše uopšteno, te da „prava“ književnost nema veze sa tim njenim nusproizvodima i njihovom dominacijom, ali ipak moramo imati na umu u kolikoj mjeri danas sve ovisi od finansijskih kretanja, i toga kako se izdavač koji ima na umu književnost izdavati, na postulatima koje smo označili kao kvalitativno presudnima, postavi na slamajućem i sveprožimajućem tržištu.)
Sve ono što je bilo svojstveno književnosti tokom dvadesetoga vijeka danas se smatra raritetom. Jer pred nama je razdoblje kada se od života, bez ikakve obrade može, ili barem tako kažu, stvoriti književno djelo. Kote se ispovjedne književne strukture koje imaju za cilj jedino da prenesu bolnu, tužnu, šokantnu, skandaloznu, skrivenu istinu i tajnu, a da pri tome nemaju nikakav umjetnički otklon od stvarnosti. Zaglušeni su takvi književni napisi potrebom da saopšte neku što životniju dramu, a da ta drama nije ni djelomično propuštena kroz književni filter, nego je ovakva, u svoj svojoj sapuničnosti, data potencijalnim čitateljima. Ako li tome dodamo marketinški proizvedenu cenzuru, koja nam zazvoni da je knjiga ispovijest iz ovoga, ispovijest iz onoga... zabranjena u nekoliko zemalja, onda imamo apsolutno podivljalu čitateljsku žudnju da što prije sažvače to štivo koje će joj “otkriti” sve! Tako je recimo moguće da nagradu Kiklop, nazvanu po veličanstvenom romanu Ranka Marinkovića, dobije Nives Celzijus za svoje šokantno-skandalozno štivo, jer je estradizirana čitalačka publika željna što prije saznati sve „umjetnicine“ seksualne eskapade.
Stoga, danas kada vidite da je neki izdavač objavio Franca Kafku, s pravom se možete začuditi i zapitati, otkuda sad pa to. Ako ste uopšte skloni prepoznati neko značenje u tom imenu, naravno. Ako pak vidite da je izdavač odlučio objaviti Witolda Gombroviwicza, tog veličanstvenog poljskog pisca, onda biste morali biti još začuđeniji, jer otkuda sad pa Gombrowicz kad je sve bilo tako mirno i lako čitljivo. Može se, dakako, kazati: pa Kafka i Gombrowicz su opšta mjesta svjetske književnosti. Jesu, ali to ipak ne znači da su čitani, da su tržišno isplativi i vrijedni za ogromnu većinu savremenog čitalačkog puka. Pa ipak, divno je „vidjeti“ Kafku i Gombrowicza na nekoj polici, a da to nije prašnjava polica provincijske biblioteke.
Knjiga „Posmrtna autobiografija“ Witolda Gombrowitza, objavljena na našem jeziku u izdanju zagrebačke Frakture, izdanje je vrijedno i čitalački veoma izazovno. Treba ovdje samo razjasniti, „Posmrtna autobiografija“ nije neko davno zavještano djelo ovoga pisca, koje je tek sada publikovano, već je riječ o knjizi, da se poigramo, koju nije napisao Gombrowicz, ali je svaka rečenica u ovoj knjizi napisana njegovom rukom. Dakle, riječ je o knjizi u kojoj su objedinjene, po različitim djelima razasute, krhotine, itekako čudesne, biografije ovoga pisca. Iako na prvi pogled može izgledati da je riječ o jednom galimatijasu koji je kompiliran od nekakvih citata nasumično vađenih iz Gombrowiczevih „Dnevnika“ i drugih tekstova, ipak riječ je o knjizi koja je veoma pažljivo struktuirana, te tvori cjelinu kao da ju je sam Gombrowicz takvu ostavio. Tu je posao priređivača majstorski obavljen, jer je postignuto da iz „Posmrtne autobiografije“, iako tako rastrzane, mi osjetimo onu samo Gombrowitczu svojstvenu unutrašnju atmosferu teksta. Naravno, reklo bi se da je to logično, jer je svaki tekst umetnut u ovu knjigu njegov, ali ipak ostaje znalački izvučena fuga, koja snažno povezuje tekstove i čini od ove knjige jednu veoma čvrstu strukturu.
Velik i jedinstven
Šta nam u konačnici zaista donosi „Posmrtna autobiografija“? Donosi nam prije svega uvid u ono što Witold Gombrowicz od svog prvog djela, od tog veličanstvenog stilskog Bakakaja, jeste – veliki, jedinstven, pisac. Otkriva nam takođe proces formiranja pisca, njegovu borbu sa formom, sa tom poljskom formom aritokratske učmalosti i dosade, koja od njega pravi pisca koji će do kraja ostati jedan od najsenzibilnijih autora za sve nenormalnosti društvene situacije. Koje će pripovijedati i opisivati sa tako jezivom lakoćom, sa takvim smislom za detalj, za sliku, za metaforu koja jednim potezom matira cijeli jedan svijet. Gombrowicz će, zahvaljujući tim svojim ranim susretima sa apsurdnim, razviti zastrašujući idiotizam svoje umjetnosti, iz čega će izrsti književni opus kome se u svjetskoj književnosti ne može naći pandan.
Witold Gombrowicz je pisac koji je, i to nam „Posmrtna autobiografija“ neprestano pokazuje, svoju dvostrukost u životu, i u književnosti neprestano i strogo gradio. Ona nije potonula u gadljivu patetiku, i naricateljski književni angažman, ona je ostala uzvišena i moćna, gotovo razarajuća po sve one pošasti koje mu je svijet na pladnju nudio. Od raspadljivih carstava, do totalitarnih ideologija. Sve je to Gombrowicz uobličavao svojim snažnim osjećajem kako Nestvarnošću ispisati Stvarnost, aristokratski uspravan, a opet do krajnjih granica razuman i promoćuran. Stoga je s lakoćom mogao napisati: „...izoštrio sam u sebi osjećaj za qua-litas, kvalitetu, što je temelj svakog umjetničkog rad. Umjetnost i jeste upravo u tome: odabiranje bolje kvalitete, odbacivanje onoga što je lošije, oslonjena je na najstrožiju hijerarhiju vrijednosti, na neprestano vrednovanje.
Escritor polaco ili pisac u višestrukom izgnanstvu
Vijenac, Đurđica Čilić Škeljo, 26.6.2014.
Za ljubitelje (i poljske) književnosti, a zasigurno i za poloniste i polonofile, izlazak Posmrtne autobiografije Witolda Gombrowicza, koju je sastavio Włodzimierz Bolecki, ugledni poljski povjesničar i teoretičar književnosti, uzbudljiv je događaj. Kad već nemamo Dnevnike na hrvatskom (srećom, imamo ih na srpskom), dobro je da smo dobili barem Posmrtnu autobiografiju – biografiju Witolda Gombrowicza koju nije sastavio on sam, ali su svi zapisi u njoj isključivo Gombrowiczevi, preuzeti upravo iz njegovih Dnevnika, iz intervjua, zapisa, korespondencije.
Gombrowicz je u našoj kulturi prisutan već dugo. Valja to zahvaliti agilnom profesoru Zdravku Maliću, koji je ne samo uveo Gombrowicza k nama onda kad je malo koja kultura za nj znala (osim poljske, koja ga se pak na nekoliko desetljeća odrekla – bio je naime na indeksu komunističkog režima), nego je i jedan od prvih gombrovičologa uopće. Naime, on se Gombrowiczem bavio još od kraja 50-ih prošloga stoljeća, a 1965. napisao je doktorat posvećen Gombrowiczevu opusu, što je ujedno prvi monografski disertacijski rad o tom autoru. Iste je godine Malić preveo roman Ferdydurke, poslije i Kosmos, prevoditelj je drama Ivona, kneginjica od Burgunda i Vjenčanje, a u dobroj je mjeri, uz prevoditeljicu Slobodanku Poštić, zaslužan i za prijevod Pornografije na hrvatski. A otkad nema Zdravka Malića, njegov „posao“ s Gombrowiczem dovršava sjajni Mladen Martić, koji je uostalom prevoditelj Gombrowiczeve drame Opereta i – za prevoditelja vrlo zahtjevna romana – Trans-Atlantika. Trans-Atlantik je započeo prevoditi još sam Malić. Objavio je prvo poglavlje na Trećem programu Hrvatskoga radija 1991. Mladen Martić preveo je Trans-Atlantik 2009. u cjelini, iskoristivši Malićev prijevod uvodnog poglavlja.
Posmrtna autobiografija u hrvatskom se prijevodu pojavljuje na 110. godišnjicu Gombrowiczeva rođenja i 45. obljetnicu smrti. Onima koji su čitali i voljeli Gombrowiczeve Dnevnike mogla bi se učiniti istovremeno odveć zgusnutim i okljaštrenim, obogaljenim djelom, tek pokušajem da se umjesto autora napiše knjiga za koju mislimo da nam je duguje. Onima koji su čitali samo Gombrowiczeva književna djela ova autobiografija poslužit će kao djelomičan uvid i prateći instrument za upoznavanje s tim živopisnim autorom. Autobiografija je, ipak, najkorisnija čitateljima koji za Gombrowicza i ne znaju, njima će biti izvrstan intro u njegov književni i (ne)stvarni život jer kronološki i uredno otkriva životnu i duhovnu putanju vjerojatno najzanimljivijega poljskog prozaista dvadesetoga stoljeća.
Odlazak iz Poljske
Rođen početkom prošloga stoljeća u poljskoj plemićkoj obitelji, Gombrowicz je rano osvijestio svoj povlašteni status: „Posluga! Posluga! Oni su bili ti koji se satiru životom, nama su na pladnjevima posluživane poslastice, bili smo konzumenti. Razmaženost ‘više’ sfere, njezino sladokustvo, mekoputnost, lijenost, upala mi je u oko valjda već oko desetog rođendana. (...) Nižost mi je zauvijek postala idealom. Ako sam nekog slavio, onda sužnja. Ali nisam znao da se slaveći sužnja postaje aristokratom.“
Tek što je započeo svoju književnu tzv. karijeru osvijestio je da je alternativna, marginalna, periferna pozicija u književnom polju za njega ne samo jedina prirodna nego i jedina koja mu omogućuje da bude ako ne u skladu sa samim sobom, onda barem u dosluhu. Osim opisa dinamične, potentne, ali ipak tek djelomice plodne poljske međuratne književne scene, izvrsne su njegove skice za portret Brune Schulza i S. I. Witkiewicza, za koje je, ubrajajući tu i sebe, smatrao da su nastojali izvesti poljsku književnost na nove putove. Witkiewicz je za Gombrowicza demon, „arciegocentrik“, „diktator“, „očajni luđak“, a o Schulzu pak kaže da je „odviše pjesnik i samo pjesnik, odakle je njegova proza, natovarena metaforama, pomalo ostavljala dojam zabune“, da bi mirno i oholo, bez ustezanja, konstatirao: „Hoću odmah istresti svoj iritantni i neukusni bezobrazluk: Bruno je mene obožavao, a ja njega nisam.“ Ili, još radikalnije, bespoštednije: „Bruno je bio čovjek koji je sebe potiskivao. Ja sam bio čovjek koji je sebe tražio. On je htio uništenje. Ja sam htio ostvarenje. On se rodio za roba. Ja sam se rodio za gospodara. On je htio poniženje. Ja sam htio biti ‘iznad’ i ‘više’.“
Jedva da je kao pisac zaživio u međuratnoj poljskoj književnosti, a već je u kolovozu 1939, dakle tik uoči Drugoga svjetskog rata, Gombrowicz kao turist otplovio prekoatlantskim brodom na južnoameričku obalu. Nešto što je trebalo biti odlaskom na kraće vrijeme pretvorilo se u zauvijek. Iako se u Poljsku nikad više nije vratio, opsjednutost njome upadljivo će obilježiti piščev život i njegovo pisanje. Od svoje se poljskosti nije mogao othrvati. U konceptu naroda vidio je kolektivitet koji zatire individualnost, a upravo se pojedinac i njegove posebnosti u piščevim očima ukazuju kao poezija života. Drugi razlog za tu odbojnost prema narodu pokazao se sasvim jednostavnim, i valjanim: „Mrzio sam narod jer nisam s njim mogao izaći na kraj.“
Poetika sarkazma
U Argentini, na rubu siromaštva, daleko od redakcija, književnih salona i izvan utjecajne intelektualne orbite, Gombrowicz je u pisanju postao odvažan, provokativan, bespoštedan jer nije „imao ništa izgubiti: ni počasti, ni prihode, niti prijatelje“.
U Posmrtnoj autobiografiji tako čitamo o odmetništvu, nepripadanju; o autorovoj zaljubljenosti u tijelo, kojem daje primat nad duhom; o opsesivnoj borbi s Formom; o fascinaciji mladošću i ljepotom, koje su „samo baklja koja se prenosi iz ruke u ruku“; konačno i o književnosti, koja „nije za to da bi olakšavala život već da ga otežava“! Autobiografija se čita u dahu: zavodljiva je, uzbudljiva, heretična, proturječna, vrckava, zahtjevna. Kadšto i sumorna, odbojna. U njoj se zrcali sarkastični, provokativni, duhoviti, strastveni Gombrowicz. Vrlo živahan i životan. Knjiga donosi toliko cinizma, taštine, autoironije, oštroumnosti i humora da čitatelja mjestimice hvata koliko ushit toliko i ganuće, a naposljetku, moguće, i tupilo. To je vjerojatno i jedna od slabosti Autobiografije: u njoj je zgusnut, nagruvan, probran, antologijski Gombrowicz. A kao i uvijek kad je riječ o obilju, u igri je i zasićenost.
Gombrowicz o suvremenicima
Ničim dokraja oduševljen, nikim impresioniran, Gombrowicz u svakoj punoći vidi nedostatak, u svakoj veličini manjkavost, u svakom čarobnom ushitu privremenost. Onako kako ogoljava ljude, a ne može bez njih jer se preko njih, uz njih i među njima konstituira i kao pisac i kao osoba, podjednako tako tretira i književnost, Poljsku, sama sebe. Ni Borgesom se nije dao impresionirati: „Često su mi u Argentini navodili nekakve ‘slavne’ Borgesove izjave i svaki sam put bio razočaran, bila je to literatura, i samo literatura, i čak ne od one najbolje vrste. (...) Borges-erudit užasan je ignorant, a također nije ni previše inteligentan jer je erudicija u svojoj biti neinteligentna.“ Iritira ga i Genet, o kojem piše „zamislite koja sramota, prikačio mi se taj peder, neprestano me slijedio, ja idem sa znancima, a on tu na uglu, negdje, pod svjetiljkom, i kao da kima, daje mi znakove! Posve kao da smo iz iste branše! Kompromitacija!“ O Proustu konstatira da „njegova dubina, oštrina, pronicavost dobro funkcioniraju; ali njegove ljepote, privlačnosti, čari imaju miris parfema i postelje, one su iz bolesti i iz salona, razmažene“. Držao je da se u Sartreu, čiji mu je egzistencijalizam bio blizak i važan, „koncentrirala patologija epohe“; u njemu je Gombrowicz vidio „kodifikatora svojih osjećaja“, ali i čuo „unutarnji cvilež, neugodan, trivijalizirajući“ da bi nešto kasnije konstatirao: „Za mene nije bilo izopačeno, naprotiv, bilo je vrijedno priznanja što se ta filozofija razvila u Francuzu nelijepom, ali tako strastveno umjetnički osjetljivom, jer tko je više od njega imao pravo naložiti povlačenje izvan objekta, izvan tijela, izvan ‘ja’ čak, u sferu pour soi, u zasebnost, tamo gdje se jest izvan sebe?“
Neštedljiv u poruzi, nesklon okolišanju, a vjerojatno i nesposoban za nj, Gombrowicz se pokazuje kao pisac izoštrene percepcije, napetih osjetila, nezasitan prema ljudima i životu. Sklon krajnostima, a opsjednut formom i njezinim ograničenjima, pa dakle i njezinim opkoračenjem, ismijavanjem i rastakanjem, traje i piše raščerečen između književnosti i zbilje, nezrelosti i odraslosti, nižosti i višosti, muškog i ženskog principa. Riječju, Gombrowicza obilježavaju antinomije. Određuju ga dvostrukosti, proturječja i nepomirljivosti. Sam je to osvijestio, ustvrdivši da će se to „između“ oko njega umnožiti do tog stupnja da će postati njegovo „stalno mjesto boravka“, njegova „prava domovina“.
Duhovna i intelektualna distorzija, koja je markantnim obilježjem njegovih književnih djela, itekako je vidljiva i u Autobiografiji toga pisca-napadača, koji je, kao malo koji književnik, tako točno uočavao ljudske slabosti i tako ih ganutljivo prihvaćao i slavio.
Poljaci Hrvatima trebaju biti uzor
Vijenac, Martina Prokl Predragović, 26.6.2014.
S Mladenom Martićem, rođenim u Zagrebu 1949, istaknutim polonistom, književnim prevoditeljem, dramaturgom, kazališnim kritičarom i novinarom razgovaramo u povodu objavljivanja Gombrowiczeve Posmrtne autobiografije u njegovu prijevodu. Za brojne prijevode dramskih i proznih djela s poljskoga jezika cijenjeni je i nagrađivani prevoditelj dobio mnogobrojna priznanja struke.
Gospodine Martiću, koji su vam najveći prevoditeljski poticaji? Kako biste, po važnosti i osobnom zadovoljstvu, sumirali svoj dosadašnji prevoditeljski rad, što biste posebno izdvojili?
Bio bih cinično sretan kada bih mogao reći da me potiče novac. No u našoj kulturi više nitko nikoga ne plaća pa smo se pretvorili u gomilu diletanata. Radimo iz veselja i ljubavi, a s time ide, kako kaže Klaić, nerijetko i površnost. Mi polonisti nju nekako uspijevamo izbjeći, jer ne moramo, poput primjerice anglista, u kratkim rokovima prevoditi bujice fantasy-konfekcije. Kada se hrvatski nakladnik odluči za neku „egzotičnu“ književnost, a mnogima je takva i poljska, bira najčešće ipak važne autore. U proteklih četrdeset godina preveo sam četrdesetak kazališnih komada i petnaestak romana, autobiografija i zbirki priča, uglavnom takvih, važnih autora. Bez oklijevanja izdvajam Witolda Gombrowicza. Muke i užitak koje mi je priskrbilo prevođenje u nas još, nažalost, neizvedene, ali objavljene drame Opereta i romana Trans-Atlantik, neusporedivi su. Pohvale struke koje su mi donijeli ti prijevodi uvjerile su me da moj rad iz ljubavi nije i površan.
Izdvojimo još malo Gombrowicza i Posmrtnu autobiografiju.
Witold Gombrowicz zasigurno je jedan od najvažnijih svjetskih pisaca prošloga stoljeća, a sudeći po reakcijama naše javnosti nakon nedavnog objavljivanja prijevoda njegove Posmrtne autobiografije itekako živ autor. Još 1965. pokojni utemeljitelj zagrebačke polonistike, sjajan prevodilac i osebujan pjesnik, profesor Zdravko Malić, doktorirao je tezom s temom Gombrowiczeva stvaralaštva, a iste je godine objavio i hrvatski prijevod njegova prevratničkog romana Ferdydurke. No tek odnedavno, zahvaljujući Seidu Serdareviću i zaprešićkoj Frakturi, te nešto ranije profesoru Daliboru Blažini i Vrhovima svjetske književnosti, napokon možemo zamalo cijeli piščev opus čitati i na hrvatskom.
Nažalost, njegovo danas možda i najaktualnije djelo, Dnevnik, koji je vodio od 1953. do 1969. godine, ostalo je neprevedeno. O razlozima mogao bih dugo pa neću uopće. Reći ću samo da je Posmrtna autobiografija vrlo dobar nadomjestak. Riječ je o knjizi koju je poljski književni povjesničar i kritičar Włodzimerz Bolecki majstorski skladao od antologijskih ulomaka Gombrowiczevih proza što govore o njegovu životu, intimnim dvojbama, lektirama, ali i gorućim problemima svijeta u kojemu je živio. U njoj nema nijedne rečenice koja nije Gombrowiczeva pa s pravom nosi svoj naslov i njegovo ime kao autora. Gombrowicz se u svojim prozama i dramama poigrava, razgrađuje, dovodi u pitanje sve oko sebe, da bi već u sljedećem trenutku bio smrtno ozbiljan, gradio i davao nedvosmislene odgovore. Bilo da je riječ o jeziku, društvenim ili literarnim konvencijama, nacionalnoj mitologiji ili povijesti. Ili, kako sažeto napominje profesor Blažina: „Egzistencijalist, ali skeptik, Gombrowicz je majstor književne forme – kompozicijskih, tipoloških, stilističkih persiflaža, parodija i grotesknog humora.“ Svime pobrojanim pred prevoditelja postavlja goleme zahtjeve, kojih ispunjavanje donosi neusporedivo zadovoljstvo. Prevodeći Gombrowicza kao da razgovaram s profesorom Malićem, koji je mene i moje kolege studente, pokušavao još prije gotovo pola stoljeća oduševiti autorom tada netom završenih Dnevnika. Nije tada uspio, jer nam je nedostajalo životnog i čitalačkog iskustva. Danas prepoznajem Gombrowiczevu veličinu i s užitkom zapažam njegov veliki utjecaj na mnoge najvrednije mlade i mlađe poljske, ali i hrvatske pisce.
Koji su izazovi s kojima se susrećete prevodeći poljsku književnost? Koliki je interes za poljsku književnost u nas?
Naša publika, i kazališna i književna, malobrojna je, ali ne nužno i probrana. Poljsko prezime na naslovnici ili plakatu prije je odbija no privlači. Izazov je stoga nagovoriti nakladnika ili kazališnog ravnatelja da riskira s poljskim autorom. Jasno, Seida Serdarevića (Fraktura) ili Irenu Lukšić (HFD/Disput) ne treba ni na što upozoravati, oni Poljake prate i objavljuju, a čine to i Kristijan Vujičić (Ljevak) i Grozdana Cvitan (AGM).
Nedavno sam imao divno iskustvo s Edicijama Božičević. Nakon čitanja prvih stotinjak stranica netom objavljena debitantskog romana diplomata, filmskog i glazbenog producenta Pawela Potoroczyna, nazvao sam gospodina Božičevića i njegovu urednicu, kolegicu Natašu Medved, i upozorio ih na vrijedno djelo. Dva dana poslije već sam potpisao ugovor o prevođenju, a bila su riješena i autorska prava. Roman Ljudska stvar u nas će izaći ujesen i vjerojatno biti prvi prijevod toga djela na neki strani jezik. U međuvremenu je u Poljskoj postao hit i ušao u najuži izbor za najugledniju poljsku književnu nagradu Nike. Svijest o kvaliteti i važnosti poljske književnosti u nas se dakle dramatično mijenja. Nabolje.
Često se poljski i hrvatski narod, povijesno, uspoređuju. Koliko za to imamo osnova i koliko smo se danas odmaknuli od takvih usporedbi?
Hrvati i Poljaci bliski su već stoga što nisu susjedi, da i ne spominjem srodno, tragično povijesno iskustvo razapetosti među Istokom i Zapadom te isto, slavensko podrijetlo, ma koliko se mi bili poirančili u međuvremenu. I jedni i drugi podjednako smo podijeljeni između (ne)slavne prošlosti i (ne)izvjesne budućnosti. No tu sličnosti prestaju. Poljaci su, za razliku od nas, posljednjih desetljeća pokazali zrelost. Shvatili su da je kapitalizam u kojemu su se našli drukčiji od onoga za kojim su žudjeli, ali i jedini postojeći, pa su se latili posla unutar zadanih pravila. Znali su zašto moraju ući u Europu i ušli su u nju ne na koljenima, nego uspravni. Svjesni da žrtvuju dio svoga dugo čekana suvereniteta, ali i zašto to čine. Danas nema boljega primjera od Poljske što Europa, i kao ideja, i kao jedinstveni gospodarski sustav, može donijeti pametnima, među koje mi očigledno ne pripadamo.
„Sve ljepše se piše, sve manje se kaže“ – opisali ste svojevremeno tako suvremenu poljsku književnost, aludirajući na oblikovanje teksta kao gotovoga proizvoda prema anglosaksonskom modelu. Možete li, uz objašnjenje tog zapažanja, usporediti suvremenu poljsku i hrvatsku književnosti?
Da, za razliku od naše, poljska je književnost već po logici velikih brojki – računa se, uključujući dijasporu, sa šezdesetak milijuna potencijalnih čitatelja – zanimljiva i tržišno. U tome je njezina sreća i nesreća. Najuglednije poljske izdavače pokupovale su velike svjetske korporacije i nameću im, jasno, svoja pravila. Stanovit broj poljskih pisaca – ne mislim pritom na autore self-helpa, kuhare, supruge političara ili sportaša, odnosno prodavače nostalgije za jednostavnijim vremenima... – može i danas živjeti od pisanja. Jasno, uz stanovite, poprilično osjetne ustupke. Svi ostali žive za pisanje i u svom prostoru tegobne slobode povremeno uspijevaju stvoriti sjajna djela. Te bisere, pak, učas ulove budni urednici i krug se zatvara. U socijalizmu je pisac u Poljskoj bio božanstvo, danas je u najboljem slučaju burzovna dionica. Vrijednost mu pada i raste ovisno o tržišnim hirovima. Hrvatske pak pisce nitko ne shvaća ozbiljno, ne čitaju ih čak ni urednici, a mnogi pišu vrlo, vrlo dobro. I imaju što reći.
Kako komentirate stanje suvremene domaće „prevoditeljske scene“? Prevodimo li dovoljno i dovoljno dobro ili smo se izgubili u moru trivijalnih prijevoda trivijalne književnosti?
Izostanak književnoga tržišta u Hrvatskoj dragocjen je za lokalnu „prevoditeljsku scenu“. (Taj mi je termin zabavan, zabavniji bi bio samo „industrija“.) Izdavaču se podjednako (ne) isplati prodati svjetski hit u 1500 primjeraka i Gombrowicza u 250. Tzv. vrijedna knjiga donese nešto od Ministarstva, nešto od Grada, nešto od zemlje iz koje dolazi, ako je izdavač vještiji nešto i od EU, a kupit će je i knjižnice i pokoji čitatelj. Rezultat u zbroju ispadne slično. Zato mi u posljednje vrijeme i u najdubljoj krizi imamo zadivljujući broj važnih naslova prevedenih s nikada većeg broja jezika. Imamo odlične prevoditelje sa skandinavskih jezika, uključujući finski, s nizozemskog, hebrejskog, kineskog, sve su jači slavisti, od bugarskog do moga poljskog, a da i ne spominjem izvanredne hispaniste i luzitaniste. Koliko li se samo pojavilo majstorski prevedenih djela mađarskih književnih velemajstora! Počinjem žaliti kolege angliste koji kao da su osuđeni na sve trivijalnije naslove. Problem je pak u tome što su prijevodi sve slabije plaćeni, ako uopće i bivaju plaćeni, i u tome što zbog štednje mnogi nakladnici izostavljaju lektore i korektore, a urednike zatrpavaju s toliko posla da ne stižu pročitati ni prijevod koji potpisuju. Tih nekoliko čitanja koja su ispala iz proizvodnog lanca itekako se osjete. Neću spominjati ni sve rašireniju praksu da se knjiga daje na prevođenje studentima, čije nevješte radove onda objedinjuje i kompilira iskusniji, tzv. izvršni prevoditelj. To je strašno!
Osjećaju li mladi dovoljan poticaj za stvaranje kulturnih sadržaja i sudjelovanje u njima?
Najveći dio radnoga vijeka proveo sam u zagrebačkom Studentskom centru. Tu sam naučio da uvijek kada pomislimo da je „zlatno“ doba zauvijek prošlo, dolazi novi naraštaj sa svojim „zlatnim“ danima. Bit će strašno kada iščezne radoznalost, zasad je među mladima ima dovoljno. Kao sredina skloni smo jadikovanju, ja nisam. Vjerujem u kreativnost mladih ljudi koji dolaze, bojim se samo da će zbog znanja koje im nije preneseno morati otkrivati i „toplu vodu“.
Čime se trenutno bavite?
Ovih ću dana, kako sam spomenuo, Edicijama Božičević predati prijevod Ljudska stvar Paweła Potoroczyna. Riječ je o osebujnom romanu koji kroz sudbinu malog poljskog pograničnog sela progovara o poljskoj povijesti proteklih nekoliko stoljeća. Do kraja lipnja u Ljevaku očekuju i moj prijevod knjige razgovora teologa Stanisława Obireka sa svjetski znanim sociologom Zygmuntom Baumanom nedvosmislena naslova O Bogu i čovjeku. U listopadu ću, također Ljevaku, predati i prijevod opsežnog romana O ljuštenju graha suvremenoga poljskog klasika Wiesława Myśliwskog. Do proljeća radit ću na zbirci priča Gustawa Herlinga Grudzińskog Bijele noći ljubavi. Sa Seidom Serdarevićem sam dogovorio prevođenje još jedne zbirke Gombrowiczevih tekstova koju je Bolecki sastavio pod naslovom Bestijarij, a razgovaramo i o novom romanu Mračno, skoro noć Joanne Bator, čiju su Pješčanu goru hrvatski čitatelji i kritika primili s naklonošću. Pun stol posla!
Slične knjige
-
-
The Story of a Man Who Collapsed Into His NotebookSpecial cijena 18,89 € Redovna cijena 20,99 € -
-
Prije zimskog snaSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
U ime oca i sina i kćeriSpecial cijena 19,79 € Redovna cijena 21,99 € -
Hotel HorizontSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
Molitva za JasenovacSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
Zablude feminizmaSpecial cijena 24,29 € Redovna cijena 26,99 € -
Temeljenje kućeSpecial cijena 15,29 € Redovna cijena 16,99 €
